Hoće li isteći vrijeme prime timeu?

Svemu dođe kraj, pa čak i instituciji s kojom je odraslo nekoliko generacija. A upravo se to treba dogoditi prime timeu, ili udarnom terminu, dijelu televizijskog programa od 19/20 do 22/23 sata koji tradicionalno predstavlja arenu u kojoj komercijalne (a u nekim slučajevima i javne) televizije vode bespoštednu borbu za vrh gledanosti. Barem tako nešto sugerira članak u Varietyju, prema kome bi 2015. godina vrlo lako mogla biti posljednja u kojoj će vodeće američke TV-mreže svoj programski sadržaj i poslovni model temeljiti na konceptu prema kome se svake sedme večeri prazne ulice kako bi se staro i mlado okupilo ispred malih ekrana i pogledalo najnoviju epizodu svoje omiljene TV-serije.

U praksi to znači da će NBC, CBS, ABC, Fox i ostatak društva s vremenom morati napustiti proizvodnju prime time emisija, jer oglašavanja u udarnom terminu – koje je za veliku većinu njih bila glavna i često jedina svrha postojanja – više neće biti. Tome svemu će se morati prilagoditi i oglašivači, pa će i koncept televizijskih reklama morati biti posve promijenjen. Ono što se čini izvjesnim da više iščeznuti ili postati izuzetno rijetke televizijske emisije napravljene za “opću” ili najširu moguću publiku.

Kada se to konačno dogodi, neće biti veliki problem otkriti odgovor na pitanje zašto. Tradicionalna televizija pada kao žrtva istog onog tehnološkog napretka koji joj je bio i omogućio postojanje. Isto onako kao što su kutije s ekranom prije nešto više od pola stoljeća došle glave kazališnim i filmskim predstavama, odnosno slušanju radio-emisija, tako danas televizija ubrzano gubi svoju relevantnost zahvaljujući razvoju Interneta. Čak i prije nego što je Internet postao globalni i sveprisutni fenomen, moglo se pretpostaviti kako će zemaljska televizija, odnosno model prema kome bi gledateljima na raspolaganju stajala samo dva-tri kanala velikih nacionalnih mreža (javnih ili privatnih), s vremenom dobiti konkurenciju u obliku malog mnoštva specijaliziranih kablovskih i satelitskih kanala. Internet, koji zahvaljujući streamingu gledateljima pruža još veće bogatstvo sadržaja i fleksibilnost, samo je ubrzao te trendove.

A možda se to najbolje može vidjeti upravo u domeni igranih televizijskih sadržaja, odnosno dramskih i humorističkih serija čija je publika sve manje i manje vezana fiksnim terminima gledanja i konzumiranja. Zašto bi se, na primjer, netko kroz 6-9 mjeseci morao maltretirati nastojanjem da se svake nedjeljne večeri nacrta pred ekranom koji emitira najnoviju epizodu Igre prijestolja kada je daleko jednostavnije cijelu seriju odgledati u dan-dva bingea? A kako bi, na primjer, Igra prijestolja izgledala da je netko pokuša emitirati kao “redovnu” i “normalnu” TV-seriju na “normalnoj” nacionalnoj TV-mreži u udarnom terminu? Odgovor na to je vrlo jasan – bila bi isječena i cenzurirana do neprepoznatljivosti ili se jednostavno ne bi mogla emitirati bez da o njoj vrište dežurni dušobrižnici. Pretplatnici kablovske televizije i streaminga se s takvim komplikacijama, s druge strane, barem u teoriji, ne bi trebali susretati. I pri tome im više ne smetaju desetljećima ustaljene norme da jedna epizoda mora trajati maksimalno 45 minuta kako bi se u preostalih 15 minuta nakrcalo što je moguće više reklama.

To, dakako, ne znači da će tradicionalne TV-mreže sa svojim tradicionalnim programom i tradicionalnim poslovnim modelom. One će, u ovom i onom obliku, preživjeti, odnosno prilagoditi se novim okolnostima, kao i oglašivači. Čak bi i prime time mogao opstati, ali više nikada u obliku koji od igranih TV-sadržaja pravi nekakve evente. Udarni termini bi, a to sugerira i Variety, i dalje mogli služiti za oglašavanje i dovlačenje publike pred ekrane, ali samo u onim prigodama kada gledanje istog sadržaja nekoliko sati ili godina kasnije nema nekog prevelikog smisla – dakle, u sadržajima uživo kao što su sportski događaji, kviz-emisije ili slična natjecanja gdje je neizvjesnost ishoda najveća draž sadržaja. No, s druge strane, radne pauze u kojima kolege na poslu sljedećeg jutra komentiraju i raspravljaju sadržaj popularne TV-serije će, kao i mnoge druge stvari, postati dio prošlosti.

Oglasi

Američko propadanje iznutra

Detroit
Detroit (izvor: IAN RANSLEY DESIGN + ILLUSTRATION)

Nenad Bakić, najpoznatiji, ali i (kao što to obično ide) najkontroverzniji hrvatski bloger je napisao post koji će bez svake sumnje izazvati pažnju, kao i prilično zanimljivije reakcije u hrvatskoj blogosferi i internet-komentarijatu (odnosno, onim njegovim dijelovima koji nisu zabavljeni  s nekim mnogo “aktualnijim” pitanjima). U njemu izražava svoje oduševljenje s novom knjigom njemačko-američkog novinara i publicista Josepha Joffea The Myth of American Decline. Za one koji ne znaju engleski (a takvih ima daleko više nego što se misli, sudeći po kvaliteti rada na hrvatskim copy & paste portalima) naslov – “Mit o američkom propadanju” – sugerira glavnu tezu autora prema kojoj Sjedinjene Američke Države, trenutno najjača vojna, ekonomska, politička i kulturna sila svijeta uopće nisu na putu da izgube svoju poziciju globalnog hegemona nego će je u budućim godinama i desetljećima samo učvrstiti.

Nije potrebno govoriti kako je suprotna teza – prema kojoj su SAD “tigar od papira”, ili, u najboljem slučaju entitet čiji su najbolji dani u prošlosti – jedna od najpoznatijih, najraširenijih, ali, ne treba na to zaboraviti, i najpopularnijih u današnjem svijetu. Ono što se prije nekih petnaestak, a možda čak i desetak godina, javno iznosilo jedino u marginalnim radikalno-ljevičarskim krugovima, sada je postalo dio “mainstreama” te se sve više govori o post-američkom svijetu.

Taj se fenomen može prije svega objasniti smjenom generacija, odnosno time da na relevantna mjesta u kulturnim i političkim establishmentima dolaze oni koji su odrasli u svijetu kojem hegemoniji SAD nije bilo ozbiljne ili, barem opipljive alternative, odnosno koji više nisu mogli zamisliti da bi svijet bez te hegemonije mogao biti mnogo opasnije i neugodnije mjesto. I, naravno, kada se netko nađe u takvoj poziciji kao što su se 1990-ih i početkom 2000-ih nalazile SAD, snosi odgovornost ili, da budemo precizni, smatra se odgovornim za sve dobre, ali i loše stvari u svijetu. Ovo potonje je, dakako, jedina stvar na kojoj će se naplaćivati novinarske kartice, puniti naslovnice i hraniti evropske, azijske, latinoameričke, arapske i sve druge ne-američke nacionalističke predrasude. I zato mnogi danas u SAD ne vide napredni društveno-ekonomski model ili izvor “cool” stvari kao što su Internet, automobil i gadgeti, nego dekadentnu i degeneriranu imperijalističku silu čija vlada špijunira svijet, bespilotnim letjelicama masakrira seljake u Trećem svijetu, a bankari izazivaju globalne krize.

Svijet u kome taj i takav entitet odlazi u povijesnu ropotarnicu zvuči poput glazbe za uši legije “anti-Amerikanaca”, kako na Internetu, tako i na ulicama svjetskih gradova. Joffe, kao i Bakić, drže da svi oni taj film neće gledati ili da će se na njega, u najboljem/najgorem slučaju, načekati. Kao argumenti se navode razni ekonomski, demografski i drugi pokazatelji koji ukazuju da je Kina, entitet koji bi trebao “maknuti” SAD s mjesta glavne svjetske ekonomije, a s njime i vrhovne sile, u daleko gorim problemima nego SAD. Kina, a ne SAD, je pravi “tigar od papira”, te je njena impresivna ekonomska ekspanzija temeljena na staklenim nogama, odnosno balonu čije će pucanje biti impresivnije od kataklizme koja je zadesila SSSR, prethodni identitet koji se usudio Americi osporiti njeno pravo na vladanje svijetom. A čak i ako se Kina nekako uspije provući kroz to, trebat će desetljeća da svoju ekonomsku snagu pretvori u političke, diplomatske i kulturne resurse dostojne globalnog hegemona. SAD, u međuvremenu, još uvijek ima resursa, ali i prije svega vremena da novim razvojem, novih tehnologijama i novim kulturnim trendovima razliku od razvoju dviju zemalja učini dovoljno velikom, a možda i nedostižnom. Svemu tome u prilog idu i iskustva iz prošlosti, kada se SAD 1980-ih poput Feniksa uspjela izdići od vijetnamskih i votergejtskih trauma, te carterijanske stagflacije i dobiti hladni rat.

Problem za “proAmerikance” ili, da budemo precizniji, “anti-anti-Amerikance”, jest u tome što najveću opasnost po SAD ne predstavlja nekakav vanjski “igrač” koji bi Velikog Gazdu skinuo s trona, nego to što se i sam Veliki Gazda osjeća sve neugodnije u toj ulozi, ili, da budemo precizniji, priču o slabljenju i propadanju SAD su prihvatili i sami Amerikanci. Samo se na taj način može objasniti nedavna epizoda s vojnom intervencijom u Siriji, odnosno njenim izostankom koji bi nekim budućim povjesničarima mogla izgledati slično poput britanska invazija Sueza 1956. godine, odnosno diplomatski fijasko nakon koga je velika sila to prestala biti. Ono što je u svemu tome najzanimljivije jest da ono što je prije samo nekoliko godina izgledalo nacionalno poniženje sada predstavlja “novu normalu”, odnosno da se većina Amerikanaca pomirila s time da im država više ne može, čak ni simbolički, glumiti “svjetskog policajca”.

Američku hegemoniju daleko više nagriza to što je nagrižen njen unutrašnji ideološki temelj, odnosno što je američki ekcepcionalizam, odnosno vjera u očiglednu superiornost američkog modela dovedena u pitanje. Bakićev post je objavljen gotovo istovremeno s člankom američkog demografa Joela Kotkina u Daily Beastu, a u kome se iznosi zabrinutost da je najnovija generacija Amerikanaca, tzv. “Milenijalci”, na putu  da odbaci “američki san”, odnosno da se pomiri s “novom normalom” u kome više nema društvene pokretljivosti, ni srednje klase, odnosno u kojoj se američko društvo trajno dijeli na siromahe koje žive u od državnih poslova i socijalne pomoći u velikim gradovima, i sićušne   , ali politički potkožene “hipsterske” elite. Iako Kotkin u svom tekstu tvrdi da takva sudbina nije garantirana, vizija Amerike u kojoj prosječni građanin živi u iznajmljenom stanu u betonskoj mega-spavaonici i vozi se autobusom više podsjeća na supersilu koja polagano propada nego na izvor inovacije, napretka i uzor za ostatak svijeta.

Ovo se u Hrvatskoj ne može dogoditi

Vijest o pucnjavi tokom koje je ranjena američka demokratska kongresnica Gabrielle Giffords i još 11 ljudi ranjeno će bez svake sumnje dati još jedan razlog hrvatskim dežurnim antiameričkim snobovima da se osjete superiorno zbog toga što žive u državi bez legalnog oružja za građane, pa se uz to vezano nasilje u njoj ne može dogoditi.

Snobovi su u pravu, jer se takva stvar u Hrvatskoj ne može dogoditi. Ali ne zato što u Hrvatskoj nema legalnih pištolja ni republikanskih desničarskih troglodita (kojima će se ovaj zločin bez sumnje pripisati). Razlog je mnogo banalniji. Naime, Giffords je stradala zato što je organizirala sastanak sa svojim biračima, za koje se mora boriti svake dvije godine.

Njene kolege u hrvatskom Saboru, koje je “europski” proporcionalni sistem sveo na bezlične strojeve za dizanje ruku čiji izbor ovisi isključivo o smještanju na određeno mjesto na stranačkoj listi, se ovakvih neugodnosti ne moraju plašiti.

Sudac srušio Obaminu zdravstvenu reformu

Kada povjesničari jednom budu ocjenjivali predsjedništvo Baracka Obame, vrlo je moguće da će biti blagonakloniji od današnjih komentatora koji ga nazivaju “one-termerom” (predsjednikom s jednim mandatom), ali je teško vjerovati da će njegova reputacija ikada doseći olimpske visine iz doba kada je trijumfalno ulazio u Bijelu kuću. Sada je prilično jasno da mnoga velika obećanja s kojima je osvojio američku i svjetsku javnost neće biti ispunjena, barem ne u njegovom prvom mandatu. A sada je, po svemu sudeći, i njegovo jedini koliko-toliko opipljivo dostignuće – uvođenje nečeg nalik na opće i obvezno zdravstveno osiguranje u SAD – u opasnosti da završi u povijesnoj ropotarnici. Naime, federalni sudac je svojim rješenjem usvojio tužbu države Virginia te neustavnim proglasio odredbe zakona kojim je većini američkih građana nametnuta obveza sklapanja ugovora o zdravstvenom osiguranju.

Naravno da je riječ tek o prvostupanjskoj presudi, te da će slijediti višegodišnje natezanje koje će svoj epilog imati na Vrhovnom sudu (gdje trenutno većinu imaju prema Obaminoj zdravstvenoj reformi neskloni konzervativci). Ipak, ovaj neugodni udarac dolazi u nezgodno vrijeme – nedugo nakon što je Obama kapitulirao pred republikancima i pristao na očuvanje Bushovih niskih stopa poreza za najbogatije Amerikance, izazvavši bijes dosad odane demokratske ljevice. Uspoređujući trenutnu situaciju u Americi s onom prije dvije godine, danas se lako podsjetiti koliko politika može biti nepredvidljiva.

Republikanci u rekordnoj prednosti pred demokratima

Gallup je objavio rezultate nove ankete prema kojoj u “općenitoj” utrci za Kongres, tj. ne uzimajući u obzir pojedinačne okruge i kandidate, Republikanska stranka uživa prednost od 10 posto u odnosu na Demokratsku stranku. Gallup je naveo kako ta prednost nije zabilježena od 1942. godine kada je ta kuća prvi put pratila raspoloženje birača u tzv. međuizborima (redovnim kongresnim izborima koji se održavaju između dva predsjednička izbora). Gallup bilježi kako su republikanci dosad najbolje rezultate u takvim anketama imali u srpnju 1994. i sprnju 2002. godine, neposredno pred velike uspjehe na izborima. Gallup zaključuje da je “razumno očekivati” kako će republikanci ostvariti sjajne rezultate na ovim izborima, a veliki broj komentatora je uvjeren da će – kao i 1994. godine – osvojiti Zastupnički dom Kongresa, a možda čak i Senat.

Ovo samo pokazuje kako je nezahvalno praviti dugoročne političke prognoze, pogotovo kada su SAD u pitanju. Nakon što je Bush ponizio Kerryja 2004. godine, ozbiljno se govorilo o početku 40-godišnje dominacije republikanaca. Ni dvije godine kasnije Bush je bio politički mrtvac, a nakon Obame se govorilo da se SAD pod demokratima pretvaraju u jednostranačku državu. Izgleda da će slične prognoze početi padati i nakon izbora u studenom.

Američki vlasnici oružja mogu odahnuti

Mr. Leatherman, homesteader, shooting hawks wh...
Image by The Library of Congress via Flickr

Jedna od stvari koja SAD dijeli od ostatka “normalnog” svijeta jest i Evropljanima nezamislivi koncept ustavnog prava na držanje vatrenog oružja od strane privatnih građana. Ono se obično smatra glavnim razlogom zašto su SAD tako nasilne, odnosno zašto se tamo svako malo događa nekakav revolveraški masakr koji je u ostatku svijeta nemoguće zamisliti i zašto SAD imaju tako veliku stopu ubojstava.

Nije da u Americi nema ljudi koji dijele evropske stavove, i koji smatraju da vatreno oružje nema što tražiti kod privatnih građana. Problem je u tome što se ono ne može oduzeti, a da se ne prekrši Drugi amandamna Ustava, odnosno ograničiti a da se ne naljuti veliki broj birača u ruralnim, ali po izbornu aritmetiku važnim državama, a što je, između ostalog, na svojoj koži osjetio Al Gore 2000. godine izgubivši demokratsku Zapadnu Virginiju od Busha. Nedavna presuda Vrhovnog suda u slučaju Heller je dodatno otežala sve napore u tom smjeru.

No, par genijalaca se sjetilo kako doskočiti ograničenjima koja su postavili bogati bijeli robovlasnici prije više od dva stoljeća. Grupa ekoloških aktivista je poslala dopis federalnoj Agenciji za zaštitu okoliša (EPA) i zatražilo da se administrativnom odlukom zabrani korištenje olovne municije, s obzirom da ona, naravno, osim što ubija ljude i dražesne životinje, truje okoliš. Iza toga je, dakako, bila jednostavna aritmetička računica – jedina alternativa za olovne metke jesu tanad od bakra i drugih materijala koja su višestruko skupa, i zbog kojih bi lov i slične aktivnosti, pogotovo u sadašnjoj krizi, postale domenom bogate američke elite.

EPA, međutim, nije prihvatila taj prijedlog. Razlog vjerojatno nije u tome što su njeni birokrati zaključili kako olovo u municiji nije opasno po okoliš, koliko u tome što je njen šef Barack Obama zaključio kako nije baš zgodno dodatno nervirati milijune potencijalnih glasača pred kongresne izbore.

Milorad proglašen krivim!

Upravo je objavljena presuda u jednom od najspektakularnijih krivičnopravnih procesa u SAD u posljednje vrijeme. Milorad “Rod” Blagojevich, bivši demokratski guverner američke države Illinois, se, ako je suditi po onome što javljaju američki mediji, uspio izvući od optužbi za korupciju, odnosno prodaju senatskog mjesta koje je ispražnjeno Obaminim izborom za predsjednika, ali ne i od optužbe za laganje FBI tokom istrage, odnosno ometanje pravde.

Blagojevich je bio optužen po 24 točke. Proglašen je krivim za 1, a za ostalih 23 se porota nije mogla nikako složiti. Za ostale se mora zakazati novo suđenje na kome porota mora donijeti jednoglasnu presudu. U svakom slučaju, za presudu za koju je proglašen krivim, mogao bi biti osuđen na kaznu zatvora od 1 do 5 godina.

Blagojevich je, inače, od medija već bio proglašen krivim, a što nije bilo teško s obzirom na objavljivanje kompromitirajućih audio-snimki na kojima guverner Illinoisa pokušava dogovoriti financijske i druge usluge za imenovanje odgovarajućeg političara na mjesto senatora. Međutim, sve te snimke nisu uspjele ostaviti preveliki dojam na porotnike, ili barem jednog koji je iz tko zna kojih razloga smatrao da federalne vlasti nisu dokazale cijeli slučaj.

I Blagojevichev prethodnik George Ryan je, inače, također završio u zatvoru zbog korupcije. Cijeli slučaj, dakako, neće baš najbolje “sjesti” Obami, koji je i sam ispekao politički zanat na opakim čikaškim ulicama, i čiji su najbliži suradnici poput Rahma Emanuela također spominjani na kompromitirajućim audio-snimkama.

Obamina administracija se nije protivila puštanju Megrahija

BP, koji danas vjerojatno uživa reputacije najomraženije korporacije na svijetu, u posljednje vrijeme nije predmetom kritika samo zbog naftne mrlje u Meksičkom zaljevu. Naftnu korporaciju su u američkim medijima razapinjali i zbog nečasne uloge u puštanju Abdelbaseta Ali Mohmet al-Megrahija, jednog od dvojice libijskih obavještajaca osuđenih za podmetanje eksploziva kojim je 1988, raznesen putnički avion Pan Ama iznad Lockerbieja u Škotskoj te ubijeno 720 ljudi. Megrahi je nakon dugotrajnog natezanja i diplomatskog pritiska osuđen na zatvorsku kaznu u Škotskoj, ali je prošle godine, na zgražanje velikog dijela američke javnosti, pušten kući u Libiju zahvaljujući odluci škotske vlade.

Kenny McAskill, škotski ministar pravde, odluku je obrazložio “humanitarnim obzirima”, odnosno činjenicom da je Megrahi bolovao od raka u terminalnoj fazi, odnosno da mu je predviđeno samo tri mjeseca života. Megrahi je pušten, ali je u Libiji primio kraljevski doček i godinu dana nakon puštanja je još uvijek živ. Rodbini žrtava Lockerbieja je cijela priča smrdila, i sada se otkrilo kako iza svega stoji poseban sporazum između Britanije i Libije iz 2007. godine koji je stvorio pravnu osnovu za Megrahijevo puštanje. A iza sporazuma, navodno, leži BP koji je za sporazum lobirao kod britanske vlade nastojeći na taj način dobiti političke bodove kod Gadafija i od njegovog režima dobiti prava na eksploataciju libijske nafte.

S obzirom da su veliki broj žrtava bili Amerikanci, cijela je rabota izazvala veliko zgražanje u američkoj javnosti. To, dakako, nije promaklo ni Obami koji je i sam iskoristio priliku da kritizira BP. Međutim, dokumenti koji su danas procurili u Sunday Timesu pokazuju da je Obamina administracija ne samo znala za Megrahijevo puštanje, nego se i formalno složila s time da Megrahija puste na slobodu iz “humanitarnih obzira”. Ovo je, dakako, samo jedan od primjera kako Obama ne bi došao tamo gdje je došao da nije političar, odnosno da jedno govori, drugo radi, a treće misli. Afera Megrahi-Lockerbie, s druge strane, će biti samo kap u moru drugih skandala i ekonomskih problema koji će, čini se, Obamu koštati stranačke podrške u Kongresu na izborima u jesen. Američki mediji, koji su je razvikali kako bi razapinjali BP, na nove detalje najvjerojatnije neće obratiti veliku pažnju.

Ruski špijuni ekspresno zamijenjeni – jer su previše znali?

Zamjena 11 ruskih za 4 američka špijuna je događaj koji je iznenadio svjetske medije iz dva razloga. Prvi je taj što se takve stvari događaju onda kada se nisu trebale događati – dva desetljeća nakon završetka hladnog rata, kraja povijesti i potrebe da se itko špijunira u vrlom novom liberalno-demokratskom svijetu. Druga je sama brzina kojom se sve to odigralo, odnosno što su špijuni zamijenjeni prije ikakvog sudskog procesa, odnosno prilike da neka od američkih TV-mreža na brzinu snimi dokudramu u kojoj bi fatalnu Annu Chapman glumila Isla Fisher.

Ta brzina će, dakako, potaknuti svakojake teorije zavjere koje – zbog same prirode obavještajnog posla – nikada neće biti dokazane ni oborene. Tako ne preostaje ništa drugo do špekulirati o tome da je sve to posljedica novog obamovsko-medvjedevskog detanta kojim se nastoji od Rusije i SAD ponovno napraviti prijatelje i sanirati štetu nastalu u doba Busha i Putina. Za pretpostaviti je da je razmjena bila u interesu objema stranama – za Rusiju je jasno da joj suđenje i potencijalno javno sramoćenje nije trebalo; motivi američke strane za ekspresnu razmjenu ostaju misterij. Dobrobit četiri američka špijuna, od kojih su neki godinama čamili u arktičkim zatvorima, definitivno nije bila na vrhu Obaminih prioriteta. Stoga su se pojavile pretpostavke da je fatalna Anna, osim dr. Dooma uspjela pokupiti i neke mnogo opasnije “skalpove”, odnosno da bi javno suđenje moglo iznijeti cijeli niz neugodnih otkrića o vrhovima američke administracije i poslovnog establishhmenta.

Bolje je, stoga, jednostavno zaključiti cijelu stvar ekspresnom razmjenom i nadati se da će mediji s obje strane Atlantika pronaći neki pikantniji skandalčić u “sezoni kiselih krastavaca”.