Rusija i SAD na pragu sporazuma o reguliranju usvajanja djece

Usvajanje djece je u posljednje vrijeme postalo omiljena razonoda holivudskih veličina i sasvim je sigurno dobro došla oko nje stvorenoj industriji. Međutim, s vremena na vrijeme se pojavi neka horor-priča o svakojakim zloupotrebama koje “senzibiliziraju” javnost. Jedna takva priča se zbila prije par mjeseci kada su američki usvajatelji na avion bez pratnje poslali svoje 7-godišnjo usvojenog ruskog dječaka, objasnivši u kratkoj poruci “da je nemoguć” i da ga “ne mogu kontrolirati”.

Medvjedev i Putin su, suočivši se sa skandalom, reagirali promptno i zabranili sva usvajanja ruske djece od strane američkih usvojitelja. Istovremeno su počeli pregovori dviju vlada čiji je cilj da se dalja usvajanja dozvole, ali uz stroga ograničenja koja bi spriječila zloupotrebe i skandale.

Associated Press tako javlja, pozivajući se na ruske izvore, da su Rusija i SAD na pragu sklapanja sporazuma, iako je State Department kasnije opovrgavao. Sporazum bi, prema ruskim navodima, trebao usvajanje ograničiti na od ruske države posebno ovlaštene agencije, a istovremeno bi se ruska djeca u SAD, odnosno usvojiteljski domovi, nadzirali od strane za to posebno ovlaštenih organa. Svaki potencijalni usvajatelj bi morao prolaziti kroz poseban roditeljski tečaj.

Glavna točka prijepora u pregovorima je bio ruski zahtjev da se nove oštre odredbe primjenjuju retroaktivno. One bi, pak, pogodile oko 50.000 ruske djece koja su bila usvojena od američkih roditelja nakon raspada SSSR-a.

Roditeljski tečajevi su detalj koji možda najviše pada u oči u ovoj priči. U pitanju je još jedan primjer paradoksalne situacije u kojoj društvo od roditelja koji žele djecu traži više nego od roditelja kojima su se djeca dogodila slučajno ili čak protiv njihove volje.

Oglasi

Zaželjeli drumovi Turaka

Talibanizacija hrvatske turističke propagande, trpanje blogera u pritvor, potpuno zaustavljanje svih političkih, upravnih reformi, a o ekonomskima ne govorimo – to je samo dio razloga zbog kojih se Jadranka Kosor tako brzo od donedavne spasiteljice Hrvatske pretvorila u Zlu vješticu od Zapada. Taj proces, na žalost, teško da može ikoga iznenaditi jer se ova zemlja nagledala situacija koje pokazuju kako nema vlasti koja je toliko loša da sljedeća ne bi bila još gora.

Izgleda da se sličan dojam stječe i u SAD, barem ako je vjerovati prema rezultatima ove ankete prema kojoj bi u hipotetskom izbornom srazu 48 posto Amerikanaca podržalo Baracka Obamu, a 46 posto njegovog prethodnika Georgea W. Busha.  S obzirom da je potonji opisivan kao najgore zlo koje je moglo zadesiti Ameriku i što su skoro svi odahnuli što je otišao, mora se priznati da je ovo prilično dojmljiv rezultat. Naravno, isto se tako može uzeti u obzir da je anketa “naštelana”, odnosno sklonost ljudskog uma da prošlost – čak i onu udaljenu nekih godinu dana – gleda ružičastim očima. Ipak, u svjetlu ovoga se čini kako Sanaderovo odstupanje odnosno pokušaj povratka i nije bio tako nesmotren i samoubilački nepromišljen potez kao što se čini na prvi pogled.

U Kaliforniji više “domaćih” nego imigranata?

Ove godine se u SAD održava popis stanovništva. Njegovi rezultati još nisu poznati, ali to nije spriječilo Los Angeles Times da, na temelju demografske studije USC-a, već počne špekulirati o mogućim statistikama. Najnoviji tekst tako govori da će u Kaliforniji 2010. godine – po prvi put nakon dugo vremena – većinu stanovnika činiti domoroci, odnosno osobe rođene u samoj Kaliforniji, dok će imigranti činiti manjinu.

Brojke koje citira LAT, doduše, na prvi pogled ne izgledaju tako spektakularno. Prema njima je Kalifornija najveći udio stranih imigranata imala 2007. godine kada su činili 27,4 posto stanovništva. Tri godine kasnije se on smanjio na tek 26,6 posto. Udio rođenih Kalifornijaca u stanovništvu, koji je 1980. godine iznosio 40,8 posto, trideset godina kasnije iznosi 54 posto.

Članak USC-ove brojke prije svega tumači ekonomskom recesijom kao i za vrijeme Busha pojačanim naporima da se zatvore granice, ali i sve manjim prirastom stanovništva u Meksiku. Tvrdi se kako mase meksičkih “ilegalaca” koji uspiju prijeći granicu nakon otprilike mjesec dana zaključe kako u današnjoj Kaliforniji ne mogu pronaći posao, pa se vraćaju kući ili pokušavaju pronaći koricu kruha u nekoj od drugih američkih država.

Ako je takvo stanje u najkulerskijoj, najprosperitetnijoj i najpropulzivnijoj državi 20. stoljeća, pitanje je što tek čeka ostatak zapadnog svijeta.

Sezona gašenja serija

Početak proljeća je najtraumatičnije doba godine za mnoge holivudske TV-producente ali i “fanovski nabrijane” gledatelje, s obzirom da se upravo tada u uredima šefova studija donose teške odluke o tome hoće li ili neće biti snimanja novih sezona popularnih TV-serija. Blog pod nazivom spoilertv.com je, kako bi pomogao fanovima u snalaženju u ovim teškim vremenima, je sastavio tablicu TV-serija kojima najviše ili najmanje prijeti prekid snimanja.

Ako je suditi po tablici, najsigurnijima se doimaju “uobičajeni sumnjivci”, tj. serije za koje se već zna da predstavljaju najprodavanije i najpopularnije američke TV-proizvode – House, Kućanice, Uvod u anatomiju i NCIS; nova sezona je, pak, potvređene za Dextera. Na dnu liste za gašenje su Izgubljeni, ali se pretpostavlja da će ova sezona biti posljednja zato što je tako unaprijed bio planirao J.J. Abrams bez obzira na gledanost.

Serije kojima se ozbiljno sprema mrtvački lijes jesu Zakon brojeva i Zaboravljeni slučaj (pri čemu će potonje teško predstavljati iznenađenje dobrim poznavateljima programa RTL Televizije). Među serijama čija je sudbina neizvjesna jesu Heroji (čije posljednje sezone nakon izvrsnog početka smatraju razočaranjem) i Zakon i red: Odjel za žrtve.

Fanovima SF-serija će vjerojatno biti drago što se među serijama koje su izborile novu sezonu nalazi i Stargate Universe. S druge strane će biti manje oduševljeni prekidom snimanja Dollhousea, čime je Joss Whedon pao za nekoliko stupnjeva u holivudskom hranidbenom lancu.

ACORN-ovom bauku “srezana” federalna optužnica

James O’Keefe, 25-godišnji konzervativni aktivist i tvorac “gerilskih” dokumentarnih filmova, bit će optužen za prekršaj a ne za kazneno djelo. On i njegovi kolege Joseph Basel (24), Stan Dai (24) i Robert Flanagan (24) će na sudu odgovarati za “ulazak u federalne prostorije pod lažnom izlikom”. Federalni tužitelj je na kraju tako odlučio opisati O’Keefeov pokušaj, da koristeći svoje prijatelje kao lažne radnike telekomunikacijske kompanije, pokuša ustanoviti je li Mary Landrieu, demokratska senatorica iz Louisiane, uistinu imala pokvarene telefone te zbog toga nije primala pozive birača bijesnih zbog njene podrške Obaminom planu zdravstvene reforme.

O’Keefe i društvo su to učinili 25. siječnja ove godine, ali su smjesta “provaljeni” i uhapšeni, a istragu je vodio FBI. Hapšenje je oduševilo liberalni dio američke javnosti, koji O’Keefea mrzi zbog gerilskih video-snimaka na kojima je, lažno se predstavljajući kao svodnik, uhvatio članove ljevičarske, ali utjecajne nevladine organizacije ACORN, kako mu pokušavaju pomoći u organizaciji lanca prostitucije i drugim nezakonitim djelatnostima. ACORN je zbog skandala ostao bez federalne pomoći, a prije par dana je bankrotirao.

“Watergate 2”, kako su neki komentatori nazvali O’Keefeov pohod na senatoričin ured, tako je završio kao “ćorak”. Međutim, njemu i drugovima ipak prijeti mogućnost da bude kažnjen s 250.000 dolara globe i maksimalno 6 mjeseci zatvora. Većina komentatora, pak, misli da to neće biti slučaj, odnosno da će O’Keefe . koji je u par intervjua rekao da “bi cijelu stvar, s onim što sada zna, izveo drukčije” – priznati krivicu u zamjenu za blažu kaznu.

Bračni par kradljivaca osuđen nakon gostovanja kod Dr. Phila

Želja za slavom – makar ona trajala 15 minuta – nekada može imati posljedice koje bi u neka manje cinična vremena nazvali tragičnim. Jedan takav slučaj predstavlja američka obitelj Eaton, čija će djeca na najmanje godinu dana ostati bez svojih roditelja – 34-godišnjeg Matthewa i 27-godišnje Nore. Njih je, naime, federalna sutkinja Irma Gonzalez osudila na po 27 mjeseci, odnosno godinu dana zatvora nakon što su bili priznali krivicu za višestruku krađu i prodaju ukradene robe preko granica federalnih država.

Priznanje je bilo lako postići, i to ne samo zato što su u ožujku prošle godine vlasti prilikom premetačine u njihovom domu pronašli čak 500 kutija s ukradenim igračkama, nego i ustanovili da je bračni par preko Interneta preprodao ukradene robe u vrijednosti od najmanje 100.000 dolara. Eatonovi su, naime, pažnju vlasti na sebe privukli u studenom 2008. godine gostujući u talk-show emisiji Dr. Phila gdje su sebe predstavili kao kleptomane, odnosno “ovisnike o shopliftingu”. Tokom emisije su detaljno opisivali kako kradu iz trgovina i samoposluga te poslije robu prodaju na Internetu, ustvrdivši kako je u pitanju “ovisnost” te da im kod Oprah Winfrey proslavljeni televizijski psiholog “mora pomoći”.

Sutkinja ne samo da nije povjerovala u priče da je u pitanju ovisnost, nego je Matthewu odvalilo čak i veću kaznu od one koju je tražilo tužiteljstvo – 15 mjeseci zatvora.

Prilikom rasprave sutkinja nije imala previše suosjećanja ni prema voditelju emisije rekavši “kakav je to šarlatan” i nazvavši ga “užasnim, užasnim čovjekom”.

Istraga je, inače, ustanovila da su Eatonovi mjesecima kontaktirali producente Dr. Philove emisije nastojeći isposlovati gostovanje “kako bi im se pomoglo”. Međutim, tada kao svoj problem nisu navodili kleptomaniju nego pretilost. Takva tema, međutim, nije bila dovoljno “pikantna” za producente pa su Eatonovi u želji za TV-nastupom kao posljednji adut potegli vlastitu kriminalnu karijeru.

Obamino proljeće

Prvi dan proljeća je započeo prilično dobro za američkog predsjednika. Ono što se donedavno činilo van dohvata ruke sada se pretvorilo u prvo veliko ispunjeno obećanje i ponovno dalo vjetar u jedra njegove administracije. Jučerašnje izglasavanje zakona kojim se u SAD po prvi put uvodi nešto slično općem i obveznom zdravstvenom osiguranju kakvo imaju “normalne” države predstavlja veliki trijumf, i to u trenutku kada je Baracku Obami počelo ponestajati bilo kakvih dostignuća s kojima bi opravdao mesijanski status s kakvom ga je dočekala američka i svjetska javnost.

Njegovi pristaše će zdravstvenu reformu pokušati opisati kao više nego jasan znak da je mračna, hladna zima prošla i da dolazi ne samo proljeće nego i nova era u američkoj povijesti, kada će ama baš sve za što se zalagali američki ljevičari od 1968. do danas postati stvarnost, a konzervativizam, militarizam, neoliberalizam, kapitalizam i svi drugi “izmi” vezani uz omraženog Nixona, Reagana i Busha zauvijek pasti u ropotarnicu povijesti. Obama će s ovim pothvatom biti ohrabren da nastavi, uvjeren da će – isto onako kako je pobijedio konvencionalnu mudrost došavši u Bijelu kuću – pobijediti konvencionalnu mudrost nastojeći da radikalno skrene ulijevo naciju u kojoj je donedavno ne samo “socijalizam” nego i “liberalizam” bila ružna riječ.

Stoga mnogi drže da je gotovo izvjesno kako će nakon trijumfa zdravstvene reforme doći i druge točke ambicioznog Obaminog programa s kojim je dobio izbore, a koje se dosada ustručavao “gurati” zbog straha od republikanske opstrukcije odnosno opozicije u vlastitoj stranci. To se odnosi na uvođenje karbonskih kredita, odnosno potrošnje fosilnih goriva koji bi američku industriju, ali i obične građane natjerao da se sve više odriču automobila i svega vezanog uz taj način života; opsežna reforma imigracije, odnosno prestanak svih pokušaja da se iz zemlje tjeraju ilegalni useljenici koji bi se umjesto toga trebali što je moguće u većem broju “legalizirati” i ekspresno praviti državljanima koji će, naravno, glasati za Demokratsku stranku; reforma radnog zakonodavstva i uvođenje “Card checka” koji će ojačati utjecaj sindikata na vodeće američke tvrtke te, konačno, “doktrina pravednosti” prema kojoj bi država radi “ravnoteže” konzervativnih i liberalnih stavova imala pravo nadzirati sadržaj radio, TV-emisija i Interneta.

Sve gore navedeno će se pokušati progurati u sljedećih nekoliko mjeseci ili barem u sljedeće dvije godine kako bi Obama pred izbore 2012. godine mogao braniti svoj mandat tvrdnjom da je ispunio sva svoja obećanja.

Mnogi od američkih i svjetskih medija zdravstvenu reformu uspoređuju s Rooseveltovim New Dealom 1930-ih kojim je uveden federalni mirovinski sistem, izjednačavanjem prava bijelaca i crnaca te Johnsonovim socijalnim reformama 1960-ih, nerijetko izjavljujući kako ta dostignuća blijede pred Obaminim. Takvo oduševljenje, koje dosta podsjeća na euforiju od prije godinu, ipak nije opravdano.

Roosevelt je svoj New Deal uspio progurati zato što je čvrsto iza sebe imao Velikom depresijom izmučen i u dotadašnji sistem razočaran narod, a Johnson nikada ne bi mogao progurati građanska prava crnaca da u tome nije imao podršku Republikanske stranke. Obama, koji je sebe nastojao predstaviti kao ličnost za koju ne važe dotadašnja pravila i koja će Amerikom upravljati kao karizmatska nad-stranačka ličnost, zacjeljivati rane, premostiti podjele i započeti novu eru poštenju, cijeli je proces prepustio svojim stranačkim kolegama iz Kongresa pretvorivši ga u puko aritmetičko nadglasavanje i nimalo suptilno kupovanje “kolebljivih” glasova. I, pri tome, a što je najvažnije od svega, nije imao podršku naroda.

Da je tako ne govore samo ankete u kojima se između 55 i 60 Amerikanaca protivi reformi, nego i rezultati izvanrednih izbora u ultra-liberalnom Massachusettsu gdje je izbor republikanca Scotta Browna bio motiviran prije svega željom građana – koji, inače, na državnoj razini uživaju isti sistem kakav se sada nametnuo ostatku SAD – da demokratima otmu kvalificiranu većinu u Senatu i tako spriječe donošenje zakona. Obama i demokrati su odlučili ne poslušati to upozorenje već su, lišeni mogućnosti da zakon guraju redovnom, odlučili iskoristiti opskurnu parlamentarnu proceduru koja se koristi za usklađivanje budžeta, ali koja ne traži kvalificiranu senatsku većinu.

Veliki broj promatrača drži da je Obama sa ovom reformom preuzeo veliki rizik, odnosno da je nezadovoljstvo među Amerikancima takvo da bi “ceh” prvi trebali platiti upravo oni demokratski kongresnici koji su jučer digli glas za izbornu reformu. Do izbora ima nekoliko mjeseci, ali većina procjena govori da će republikanci biti u dobroj prilici da preuzmu većinu u Predstavničkom domu, a možda i u Senatu.

Dio komentatora vjeruje da je upravo to razlog zbog koga se išlo na ovaj spektakularan ali ipak riskantan potez. Naime, demokrati trenutno imaju Bijelu kuću i uvjerljivu većinu u oba kongresna doma u opsegu kakvom nisu imali od daleke 1978. godine. Nadalje, ta demokratska većina, za razliku od one prije tri desetljeća, je pod daleko snažnijim utjecajem lijevog krila stranke čiji je predstavnik i sam predsjednik. Konzervativni i umjereni demokrati – među koje se uvjetno može svrstati i dinastija Clinton – izgubili su na važnosti. Tzv. “Blue Dog” frakcija, čiji su kandidati demokratima osvajali strateški važne umjerene i konzervativne okruge i države Srednjeg zapada, zna da će njihov reizbor u studenom biti nemoguć ako ne stignu milijuni donacija za kampanje od strane ultra-liberalne elite iz Hollywooda i Manhattana.

Dakle, Demokratska stranka je morala plesati onako kako svira lijevo krilo. A to isto lijevo krilo je znalo da s obzirom na aritmetiku i političke okolnosti upravo sada postoji najbolja moguća prilika da se proguraju radikalne reforme o kojima se sanjalo desetljećima. Već nakon nekoliko mjeseci – čak i ako se zadrži većina u Kongresu – će se aritmetika promijeniti i Obama će moći Ameriku vući nalijevo isto onako kao što je to Clinton mogao s republikanskim Kongresom od jeseni 1994. godine. Ovakva konstelacija snaga se jednostavno morala iskoristiti, bez obzira na sve kratkoročne i dugoročne posljedice.

U tome je Obama zapravo pokazao da je daleko sličniji svom prethodniku, s kojim dijeli uvjerenost u ispravnost svoje mesijanske misije. Isto onako kao što je Bush napao Irak bez obzira na sve kritike i upozorenja da taj pothvat možda i neće najsretnije završiti, tako je i Obama progurao zdravstvenu reformu duboko uvjeren da će njegovi kritičari, skeptici i narod “progledati” i shvatiti da se učinilo ono što je bilo najbolje učiniti, i pri tome mu je svejedno da li će se to dogoditi za nekoliko mjeseci, godina ili desetljeća, odnosno hoće li zbog toga njegova stranka (kao što je bila slučaj s Bushevom) javnosti izgledati kao radioaktivni otpad.

Naravno, uvijek postoji i sasvim izgledna mogućnost da će “spin” mašinerija i današnjem američkom predsjedniku sve nego neskloni mediji uspjeti prodati još jednog zeca u šeširu, te da će Obamino proljeće za posljedicu imati blagorodnu jesen.

ACORN na rubu bankrota

Udruženje lokalnih organizacija za reformu sada (ACORN), jedna od donedavno najvećih, najmoćnijih i najutjecajnijih nevladinih organizacija u SAD, a samim time u svijetu, jučer je najavila mogućnost da proglasi stečaj.

Ljevičarska organizacija, koja je donedavno brojala čak 400.000 članova, a čiji su aktivisti predstavljali ključni segment Obaminih terenskih operativaca, u rujnu 2009. godine je teško pogođena skandalom nastalim kada su konzervativni aktivist James O’Keefe i Hannah Giles, glumeći svodnika i prostitutku, video-kamerom uhvatili ACORN-ove djelatnike kako im nude pomoć i financijske savjete za obavljanje ilegalnih aktivnosti. ACORN, koji je ranije bio predmetom optužbi za registraciju lažnih birača pred izbore, zbog svega je ostao bez federalne pomoći. Globalna recesija je, pak, dovela do presušivanja alternativnih izvora financiranja te ACORN dovela pred financijski slom.

Suočeni s financijskim nevoljama i negativnim publicitetom, ACORN je pokušavao preživjeti kroz rezove i “rebranding”. Tako je od 30 regionalnih ureda zatvoreno njih 15. Mnoge regionalne organizacije ACORN-a su prestale s radom, ali su se njihovi aktivisti registrirali pod novim imenima.

Članovi i simpatizeri ACORN-a se, pak, mogu tješiti time da osoba najodgovornija za nestanak njihove organizacije i sama ima problema. O’Keefe trenutno čeka početak suđenja za pokušaj ilegalnog prisluškivanja demokratske senatorice Mary Landrieu.

Treba li ukinuti ljetno računanje vremena?

U posljednjih nekoliko desetljeća, uz veliki broj znanstvenika i velike količine novca koje se izdvajaju za znanost, akumulirao se dovoljno veliki broj znanstvenih istraživanja i studija da se na temelju njih može opravdati doslovno svaka politika. Tako će i zagovornici i protivnici, bilo da su u pitanju pobačaj, nošenje oružja, smrtna kazna ili pušenje, uspjeti pronaći istraživanja koja “neupitno” potkrepljuju njihova mišljenja.

Mnoga od tih istraživanja se objavljuju prigodno, pa izuzetak nije ni najnovije, kojem je par redaka posvetio Christian Science Monitor pred sutrašnjo redovno pomicanje kazaljki u SAD. Tako istraživanje provedeno u državi Indiani sugerira da ljetno računanje vremena donosi više štete nego koristi, odnosno da bi se uštedilo mnogo više struje, živaca i neugodnosti da postoji jedno jedino, tj. zimsko računanje vremena. Prema autorima glavni problem kod ljetnog računanja vremena – koje se predlagalo u svrhu štednje voska za svijeće u 18. stoljeću i konačno prihvatilo u svrhu štednje struje u Njemačkoj za prvog svjetskog rata – jest to da dovodi do povećane potrošnje struje zahvaljujući aparatima za kojih se prije nekih 100-300 godina nije znalo. Tako su u ožujku zbog uvođenja ljetnog vremena ljudi prisiljeni ustati sat ranije i to u vrijeme kada je temperatura najhladnija te trošiti struju na grijalice; ljeti se vraćaju svojim domovima u trenutku kada je najtoplije i kada su prisiljeni koristiti klima-uređaje.

Ti su argumenti sasvim razumljivi, a dobivaju na snazi kada se uzme u obzir da je Kina nakon petogodišnjeg eksperimenta (1986 – 1991) ukinula ljetno računanje vremena, a što joj nije zaustavilo ekonomski bum. O ukidanju ljetnog računanja vremena se čak neko vrijeme razgovaralo u Francuskoj, s obzirom da je štednja energije – glavni argument – privremeno neutraliziran masovnom upotrebom nuklearnih elektrana.

Međutim, već sada se može zamisliti kako će ova inicijativa biti dočekana na nož od Gajinih fundamentalista, pogotovo kada malo zatopli u srpnju i kolovozu a na naslovnice dođu redovne vijesti o užarenoj apokalipsi, pretvaranju Hrvatske u pustinju i masovnoj pogibiji polarnih medvjeda.

Zar i ti sine Niall?

Kada se negdje prije godinu dana u zapadnim medijima relativno diskretno pojavila vijest o ruskom politologu po imenu Igor Panarin i njegovim predviđanjima kako bi SAD u vrlo bliskoj budućnosti mogla zadesiti gorka sudbina SSSR-a, odnosno odlazak u klub nestalih država, prve reakcije – barem one na Zapadu – su bile podsmjeh i spominjanje ruske ljubavi prema votki.

Međutim, kao i u mnogim drugim slučajevima, globalna recesija je nakon godinu dana bitno izmijenila pogled na mnoge stvari. Ono što je prije godinu dana izgledalo toliko fantastično da bi izazivalo podsmjeh danas više nije tako smiješno.

Panarinove teze tako nisu smiješne Niallu Fergusonu, uglednom britanskom povjesničaru koga se teško možda nazvati protu-zapadnim anti-imperijalistom ili sovjetonostalgičarom. U svom današnjem komentaru za Los Angeles Times Ferguson ne ide tako daleko da kao Panarin detaljno opisuje nove entitete koji bi se stvorili na ruševinama raspadnute Amerike, ali upozorava kako trenutak kada se Amerikanci moraju suočiti s onime što im je donedavno izgledalo nezamislivo nije daleko, odnosno da su u slučaju današnje Amerike na djelu isti oni povijesni mehanizmi koji su za manje od desetljeća globalnu supersilu – koja je vjerovala da pobjeđuje u hladnom ratu – izbrisali sa zemljopisne karte.