Oznaka: Hollywood

Paul Haggis napušta scijentologe zbog navodne homofobije

[picapp src=”9/a/a/3/DVF__Vanity_e0ee.jpg?adImageId=6780175&imageId=6445536″ width=”234″ height=”156″ /]

Hollywood je jučer pogodila vijest koja bi se mogla okarakterizirati kao za tu sredinu neuobičajen ideološko-politički potres. Ziggy Kozlowski, glasnogovornik “Oscarom” nagrađenog scenarista i režisera Paula Haggisa, poznatog po filmu “Crash” i jednog od najutjecajnijih ličnosti, potvrdio je autentičnost pisma u kojemu Haggis prekida sve veze sa Scijentološkom crkvom čiji je dugogodišnji član bio. Kao povod za napuštanje Crkve Haggis navodi njeno odbijanje da se sudjeluje u naporima da se porazi ustavni referendum kojim je prošle godine zabranjen istospolni brak u Kaliforniji. Pismo, čiji se tekst prije nekoliko mjeseci pojavio na blogu koji se bavi scijentologijom, također kritizira Crkvu zbog toga što javno negira kontroverznu politiku “diskonekcije” – odnosno traženja od svojih članova da prekinu sve veze s anti-scijentološki nastrojenim prijateljima i rodbinom.

Scijentološka crkva, koju je osnovao SF-pisac L. Ron Hubbard, ima oko 10 milijuna članova širom svijeta, ali su među njima najpoznatiji upravo holivudski glumci, scenaristi i režiseri, a Hollywood predstavlja jedno od njenih najčvršćih uporišta. Haggis, koji je, prema vlastitim riječima član Crkve 35 godina, je šutnju prilikom prošlogodišnjeg referenduma protumačio kao prešutnu podršku referendumu čiji su glavni zagovornici bile konzervativne organizacije i Mormonska crkva.

Referendum, je, inače, izazvao provalu bijesa u tradicionalno liberalnom i ljevičarski nastrojenom Hollywoodu, gdje je Prijedlog br. 8 – kako se ta inicijativa službeno zove – poslije odlaska George W. Busha iz Bijele kuće postala novo oličenje zla koje se mora ukloniti po svaku cijenu.

Tommy Davis, direktor Centra za slavne osobe Scijentološke crkve, kome je pismo bilo upućeno, javno je negirao Haggisove navode, rekavši kako je “u pitanju nesporazum”, odnosno da se scijentolozi “zalažu za građanska i prava manjina, s obzirom da su i sami manjina”.

Haggisov izlazak se može shvatiti kao politički potres zbog toga što on predstavlja promjenu ravnoteže sila u suvremenom Hollywoodu. Naime, 2006. godine je za mnoge iznenađujući uspjeh Haggisovog “Sudara” u utrci za “Oscare”, odnosno neočekivani poraz “Planine Brokeback” protumačen kao demonstracija moći Scijentološke crkve u odnosu na holivudski gay lobi. Haggis svojim izlaskom iz Scijentološke crkve koga tumači navodnom homofobijom bi trebao jasno demonstrirati čija će riječ u Hollywoodu odsada biti posljednja.

Banda gluplja od holivudskih celebrityja

[picapp src=”9/3/e/5/Paris_Hilton_looking_580f.jpg?adImageId=6538175&imageId=6826381″ width=”234″ height=”351″ /]

Postoji li išta gluplje od holivudskih celebrityja je pitanje koje često sebi ponavljaju konzumenti suvremenih medija, pogotovo oni koje već godinama uveseljavaju biseri Britney Spears, Paris Hilton i Lindsay Lohan. Odgovor na to pitanje je svim objektivnim poznavateljima prirode i društva, uključujući i one upoznate sa znamenitom Einsteinovom izjavom o beskonačnosti svemira, pozitivan.

Na njegovu potvrdu, pak, nije trebalo putovati svjetlosnim godinama od Hollywooda. Naime, policija je danas objavila kako se protiv 19-godišnje Rachel Lee vodi postupak zbog toga što je navodno vodila grupu mladih kriminalaca specijaliziranih za provale u domove holivudskih glumaca, reality zvijezda i drugih celebrityja. Među žrtvama su se tako našli Paris Hilton, Lindsay Lohan, Audrina Patridge, Orlando Bloom i drugi. Kao vjerojatne žrtve se spominju i Rachel Bilson i Hayden Panetierre.

Osim Lee su uhapšeni njeni navodni suučesnici kao 19-godišnja Diane Tamayo, 18-godišnji Courtney Amis, 18-godišnja Alexis Neirs, 27-godišnji Roy Lopez Jr. te 18-godišnji Nick Prugo. Kod potonjeg je prilikom premetačine pronađeno računalo na kojem su bili zabilježeni detalji o provaljenim domovima, kao i podaci o kretanju njihovih vlasnika.

Hilton je, pak, večeras, bila prva od žrtava koja je u policijskoj stanici preuzela ukradene predmete – nakit i skupu odjeću.

Vlasti navode kako je banda na čelu s Rachel Lee za svoju provalničku kampanju koristila Internet. Web-stranice sa “zvjezdanim kartama” su korištene za identifikaciju kuća u kojima žive zvijezde, a potom su se u tabloidima i sličnim medijima detaljno proučavali filmovi i TV-emisije u kojima nastupaju, kako bi navodni počinitelji nesmetano mogle vršiti provale.

Lee i njeni drugovi – koji su zajedno pohađali srednju školu Indian u bogataškom predgrađu Calabasas – su navodno napravili inkriminirajuće fotografije na kojima poziraju s nakitom i odjećom svojih žrtava, te tako policiji omogućili da lako i brzo pronađe dokaze o njihovim zločinima.

Roman Polanski film završava iza zatvorskih rešetaka

[picapp src=”f/8/9/1/PicImg_Ewan_McGregor_and_9eb1.jpg?adImageId=5534328&imageId=4099986″ width=”234″ height=”164″ /]

Britanski književnik i scenarist Robert Harris je danas izjavio kako njegov prijatelj i suradnik Roman Polanski namjerava nastaviti režiju svog najnovijeg filma The Ghost iza zatvorskih rešetaka, kako bi – bez obzira na to da li u međuvremenu izađe na slobodu ili ne – dotični film ipak bio premijerno prikazan na Berlinskom festivalu sljedeće godine.

Polanski, koji je više od trideset godina izbjegavao američki teritorij zbog potjernice vezane uz slučaj analnog silovanja 13-godišnje djevojčice, je navodno montažu filma dovršio 26. rujna – na dan vlastitog uhićenja u Švicarskoj. Iz zatvorske ćelije, gdje čeka odluku o izručenju SAD, je počeo davati instrukcije Alexandreu Desplateu, skladatelju koji će napisati glazbu za film.

Harris, koji je napisao scenarij za film, tvrdi da Polanski ne može telefonirati instrukcije, ali “da može komunicirati”, te da “nije jasno hoće li u ovakvim okolnostima film imati željene umjetničke standarde”.

Polanski se, pak, može tješiti da nije jedini filmaš koji se našao u sličnoj situaciji, odnosno da postoje presedani na temelju kojih se može zaključiti da pritvaranje automatski ne znači završetak nečije filmske karijere. Najpoznatiji primjer je Ylmaz Güney (1937 – 1984), turski filmski režiser koji je zbog veza s ekstremnim ljevičarima završio u zatvoru 1972. godine, neposredno pred dovršetak filma “Bijednici”. Shvativši da će iza rešetaka ostati duže nego što je mislio, počeo je davati instrukcije svojim suradnicima. Tako usavršena filmska tehnika mu je dobro došla, jer je iza rešetaka ostao sve do bijega 1981. godine, a u međuvremenu je njegove scenarije po preciznim instrukcijama snimao njegov suradnik Şerif Gören. Najpoznatije takvo djelo, “Yol” ili “Put” je godine 1982. osvojilo Zlatnu palmu u Cannesu. Güney je iza rešetaka snimio ukupno pet filmova (posljednji “Devar” ili “Zid” je snimio 1983. u egziklu u Francuskoj).

Za nadati se je kako će Polanski imati prilike višestruko nadmašiti Güneyev rekord.

Još jedan “Dan nezavisnosti” ?

[picapp src=”5/0/4/1/Roland_Emmerich_brings_6ee2.JPG?adImageId=5337843&imageId=6731694″ width=”234″ height=”132″ /]

Nakon što je Obamino osvajanje Nobelove nagrade za mir zazvalo brojne usporedbe s Gorbačovom te tako dalo određenu podlogu tezama Igora Panarina o skoroj propasti SAD, za očekivati je da će se slična predviđanja koristiti i za jedan od glavnih simbola američke kulturne hegemonije u svijetu – Hollywood.

Jedno od njih je, iako ne tako eksplicitno, dao Francis Ford Coppola, slavni režiser, producent i stjegonoša Novog Hollywooda – pokreta koji je 1970-ih revitalizirao američku kinematografiju i stvorio podlogu za blockbustere Lucasa i Spielberga. Coppola je u Bejrutu, gdje promovira svoj novi film “Tetro”, izjavio da je američka filmska industrija u velikoj krizi i da će od šest ili sedam velikih studija koji danas postoje njih dva ili tri propasti. Prema Coppolinim riječima, oni koji budu preostali će nastojati praviti filmove kao “Harry Potter”, odnosno stalno pokušavati iznova snimiti “Ratove zvijezda”.

Coppolin kolega Roland Emmerich, koji je kao glavni poticaj za početak vlastite karijere upravo naveo nastojanje da snimi vlastite “Ratove zvijezda”, kao da se potrudio potvrditi predviđanja autora “Kuma”. Naime, upravo je objavljeno kako je Emmerich napisao scenarij za, ni manje ni više, nego nastavak “Dana nezavisnosti”. 20th Century Fox je, navodno, spreman odobriti projekt, ali ne ako bi prethodno morao iskesati desetke milijuna dolara za honorar Willu Smithu na čijem sudjelovanju Emmerich inzistira.

Vijest o još jednom “Danu nezavisnosti” će kod većine pratitelja holivudskih zbivanja biti dočekana i s nevjericom i s rezignacijom. Original je bio komercijalno uspješan i na trenutke prilično zabavan film, ali ipak proizvod svog vremena. Grcanje u američkom nacionalizmu, tako karakteristično za Hollywood u pred-bushovskoj eri, bi danas bilo daleko teže prodati svjetskoj publici. Emmerich vjerojatno misli kako su s dolaskom Obame u Bijelu kuću stvari vratile na svoje mjesto, ali bi takva procjena, kao i mnoge u Emmerichovoj karijeri, mogla biti pogrešna.

Cinici bi, pak, mogli cijelu priču shvatiti kao ništa drugo do lukavo podgrijavanje publiciteta za novi Emmerichov film katastrofe “2012”.

Kapitalizam protiv kapitalizma

Pitanje što će se dogoditi s Michaelom Mooreom jednom kada njegova glavna muza i inspiracija – George W. Bush – nestane s političke scene je, po svemu sudeći, dobilo odgovor. Capitalism: A Love Story, dokumentarac u kome se američki filmaš na svoj uobičajeni način obračunava s konceptom suvremenog kapitalizma kao izvorom sveg zla u suvremenom svijetu te kao alternativu nudi socijalizam, na američkim je kino-blagajnama preko ovog vikenda prema procjenama zaradio tek oko 5,8 milijuna dolara i završio na 7. mjestu najgledanijih filmova u Sjevernoj Americi. To predstavlja najgori komercijalni rezultat za Michaela Moorea otkako je 2002. godine u kina lansirao svoj, kasnije “Oscarom” nagrađeni, dokumentarac Bowling for Columbine.

Američka ljevica – koja u ovom trenutku u političkom smislu najbolje stoji otkako postoje SAD, a čiji je Hollywood bio najvjerniji predstavnik – se mora suočiti da usprkos izbora Baracka Obame za predsjednika i dominacije ljevičara i liberala među demokratskom većinom u Kongresu prosječni Amerikanac, pa i prosječni posjetitelj kino-dvorana, nema baš previše razumijevanja za njene ideje. Tako je osim socijalizma na kino-blagajnama odbačen i militantni ateizam, odnosno Invention of Lying, komedija Ricka Gervaisa u kojoj se, između ostalog, napada koncept religije i Boga na način bez presedana u Hollywoodu koji se donedavno po tim pitanjima, barem nominalno, držao judeo-kršćanske matice. Gervaisov je film završio na 4. mjestu, s 7,3 milijuna dolara zarade.

Lucu Bessonu je Polanski drag, ali mu je pravda još draža

Luc Besson, poznati francuski filmski režiser i producent, odbio se pridružiti stotinama svojih uglednih kolega i svjetskih intelektualaca koji zahtjevaju puštanje Romana Polanskog iz pritvora, odnosno prekidanje kaznenog postupka za analno silovanje 13-godišnje djevojčice počinjeno prije 32 godine.

Kada ga je RTL upitao što misli o Polanskom i cijelom slučaju on je rekao: “Prema njemu osjećam dosta simpatija, jako mi je drag, a i poznam ga… Ne znam ništa o slučaju, ali ako se ne pojavite na suđenju, činite krivo. Ne mogu donijeti sud o tome, ali, istina, ima kći, ona ima 13 godina, i ako je netko siluje, ne bih o tome mislio isto, čak i nakon 30 godina.”

Bessonov stav su, inače, počeli dijeliti i neki političari i mediji. Francuska vlada je, pod udarom feminističkih udruga i zastupnika u Nacionalnoj skupštini, malo “ohladila” zahtjeve svojih ministara vanjskih poslova i kulture za puštanjem. Poljski predsjednik Donald Tusk je rekao kako se poljska vlada ne bi trebala miješati slučaj jer je riječ o “slučaju silovanju, seksu sa djetetom”. Uvodnici New York Timesa i Los Angeles Timesa su, pak, zatražili da se Polanski vrati u Kaliforniju te da se cijeli slučaj konačno razriješi pred tamošnjim sudom.

“Svi smo mi Roman Polanski”

Postoji malo koji primjer oblika društvene patologije u kome postoji takav nesrazmjer između njegove raširenosti i društvene opasnosti s jedne, te medijske histerije s druge strane, kao što je pedofilija. Zahvaljujući pedofiliji, odnosno antipedofilskoj histeriji koja se širi s naslovnica tabloida danas je nemoguće – kao, na primjer, prije par desetljeća, zamisliti djeda kako u parku drži malog unuka za ruke. Uskoro će isto tako postati po život opasno nositi fotoaparate na plažama, s obzirom na dušobrižnike uvjerene kako je uvijek riječ o monstrumu koji fotografijom s udaljenosti od nekoliko stotina metara nastoji seksualno zlostavljati nečije (najčešće ne njihovo) nedužno djetešce. Možda bi tako uskoro počinitelji masovnih ubojstava i genocida prije mogli očekivati puštanje iz zatvora od nekog jadnika koji je kopajući po pradjedovim stvarima u napuštenoj kući naletio na golišavog Kupida.

Antipedofilska histerija, koja čak i u navodno prosvijećenim i civiliziranim zemljama zna doći na razinu linča, je međutim sasvim razumljiva posljedica “političke korektnosti” koja ostavlja sve manje mjesta za otvoreno iskazivanje mržnje i kolektivne paranoje, pa se ona kanalizira upravo na pedofile. Riječ “pedofil” dobiva isto značenje koje je u neka drevna vremena imao izraz “pogan” i “nekrst”, odnosno prije par desetljeća izraz “nacist” – oličenje aposlutnog Zla koje se mora eliminirati bez ikakve milosti ili moralnih skrupula.

Pa ipak, usprkos svemu tome, postoje neke situacije u kojima pedofilija nije pedofilija, odnosno u kojoj su neki pedofili jednakiji od drugih te umjesto strijeljanja, vješanja i nabijanja na kolac mogu od većine dežurnih antipedofilskih dušobrižnika očekivati pokoju lijepu riječ, pa i opravdavanje za svoje postupke. Primjer jedne od takvih situacija pruža hapšenje Romana Polanskog, uglednog poljsko-francuskog filmaša koji je prije više od trideset godina u Hollywoodu napio, drogirao, silovao i sodomizirao 13-godišnju djevojčicu, te potom pobjegao kako bi izbjegao zakonske posljedice svog čina.

Sam Polanski, kao i činjenice vezane uz slučaj nisu previše sporne. Filmaš je priznao što je učinio. Isto je tako neosporno da je njegov bijeg – koliko god bio kukavički i licemjeran – omogućio nastavak njegove karijere, odnosno čovječanstvu pružio nekoliko izvrsnih filmova, uključujući “Pijanista”. Da je duga ruka pravde bila brza i efikasna 1977. godine, svega toga ne bi bilo.

Isto tako nije sporno ni to da njegova žrtva danas želi da mu se oprosti, odnosno da se cijeli slučaj okonča. S njenog stajališta je stvar sasvim razumljiva – u pitanju je proliveno mlijeko, odnosno nikakva, pa ni najstroža kazna za Polanskog joj neće vratiti to što joj je oduzeto 1977. godine, a samo će njoj i njenoj djeci nabijati nove traume. Konačno, i sam Polanski je u međuvremenu postao obiteljski čovjek, odnosno njegovo utamničenje će ne samo kazniti njega nego emocionalno i na drugi način oštetiti suprugu i djecu koji za zlodjelo staro tri desetljeća ne snose nikakvu odgovornost.

S ljudskog, pa i pragmatičnog stajališta, lako je shvatiti zašto bi se ovaj slučaj, odnosno njegovo podgrijavanje nakon 32 godine, mogao bez nekog prevelikog okolišanja staviti ad acta, odnosno okarakterizirati tek kao jednu žalosnu epizodu koja pokazuje da veliki umjetnik ne mora uvijek biti najuzorniji primjerak ljudskog bića.

Međutim, od svega što se dogodilo oko Polanskog i što će se dogoditi, daleko više u oči bode javna reakcija intelektualne i umjetničke elite kojoj je Polanski pripadao, odnosno da pojedinačni zločin koji je on počinio predstavlja tek lakmus-papir za ozbiljniji problem sveopćeg licemjerja.

Tako filozof Bernard-Henry Levy, koji je svojevremeno dizao bune i razapinjao zapadne vlade što ne čine ništa da zaustave silovanja žena po ratnoj Bosni i Hercegovini, sada organizira peticiju za puštanje Romana Polanskog motivirano “zdravim razumom” i “čašću”. Naravno, dotičnu je peticiju potpisala hrpa najuglednijih filmaša, književnika i intelektualaca – Salman Rushdie, Milan Kundera, Terry Gilliam, David Lynch, Woody Allen, Martin Scorsese, Pedro Almodovar.

A da netko slučajno nije pomislio kako su svi potpisnici muškarci, odnosno da je motiv nekakva solidarnost zlog patrijarhata protiv bespomoćnih ženskih žrtava silovanja, na stranu Polanskog su stale i ugledne glumice kao Debra Winger, Monica Bellucci i Tilda Swinton. Najradikalnija je, međutim, Whoopie Goldberg koja tvrdi da ono što je Polanski učinio nije silovanje, iako je sam Polanski prije 32 godine priznao suprotno.

Nije zgoreg zamijetiti kako među potpisnicima peticija ima mnogo onih koji dižu ili su dizali kuku i motiku protiv globalnog zatopljenja, sječe šuma u Amazoniji, lova na kitove, gladi u Africi, homofobije, silovanja i zlostavljanja žena, odnosno Busha u Bijeloj kući. Kako to da nisu u stanju prepoznati jednu takvu svinjariju u svojim redovima?

Zapravo, prije bi se reklo da su prepoznali svinjariju, ali su prepoznali i sebe. Sa slavom i bogatstvom dolazi i status, koji uključuje mogućnosti da se uživa u onome što je zakinuto običnim smrtnicima. Nekada taj luksuz može biti i analno silovanje 13-godišnje djevojčice. Braneći Polanskog, mnogi od njih brane sebe.

Međutim, teško je očekivati da će ta spoznaja biti raširena. Mediji koji je trebaju prenijeti pripadaju tom istom establishmentu, te će je svjesno ili nesvjesno cenzurirati. A ni našim prostorima ne treba očekivati neke suvisle komentare. Previše je tu neugodnih podsjećanja na izjave o zločinima koji se ne mogu počiniti u obrambenom ratu, vrsnih intelektualaca i predsjednika parlamenata koji su otvoreno opravdavali silovanje i ubojstvo 12-godišnje djevojčice ili na balvane na cestama radi heroja koji su hladnokrvno likvidirali bespomoćne starice.

Možda je u tome utjeha zbog spoznaje da sudbina Polanskog za njegov zločin kaznila “okrutnim” festivalskim priznanjima ili prigodom da jednoj Emmanuelle Seigner pravi djecu. Možda bi svijet u kome parola “Svi smo mi Roman Polanski” izaziva najgore moguće zgražanje svijet ipak nešto bolji od onog u kome to čine neke druge parole.

Holivudske Marije Antoanete

Kada se spominju svjetski celebrityji i njihovi verbalni “biseri”, obično se u vidu imaju instant reality zvjezdice, neobrazovani white trash, bahati nasljednici ili farmakološkim putem uzrokovani patološki slučajevi. Otprilike nešto kao Paris Hilton, Britney Spears, Lindsay Lohan ili njihovi hrvatski ekvivalenti, poput prosječnog sudionika “Farme”.

Međutim, kao što je dobri stari Einstein rekao, ljudska glupost je uz svemir jedina stvar koja nema granicu. Ona će pogoditi svakoga, bez obzira na spol, starost, rasu, vjeru, fizički izgled i – last but not least – razinu obrazovanja.

Najnoviji primjer daje Natalie Portman, koja je barem donedavno uživala reputaciju “drukčije” holivudske glumice, s obzirom da je u djetinjstvu započetu karijeru privremeno prekinula radi studija na Harvardu kojeg je okrunila s diplomom psihologije i nekoliko objavljenih stručnih radova. Portman bi se mogla nazvati intelektualkom.

Ali, glupost je i nju pogodila, ako je suditi po nedavnoj izjavi kojom daje do znanja kako za nju globalna recesija i nije tako loša stvar. Naime, Portmanova drži kako je recesija “uzbudljivo vrijeme”, odnosno da će naglo siromašenje, rezanje plaća i gubitak posla mnogima omogućiti da konačno “pogledaju u sebe i otkriju što stvarno žele”.

Koliko je ovo vrijeme uzbudljivo, odnosno što sama Portmanova želi, otkrilo se par dana kasnije kada je objavljeno kako je 28-godišnja glumica u Los Angelesu kupila 3 milijuna dolara vrijedan luksuzni zamak sagrađen 1930-ih.

Netko će reći kako je u pitanju sjajan poslovan potez, odnosno korištenje povoljne situacije na tržištu nekretnina. Ali spretnost u rješavanju stambenog pitanja ne može sprati gorak okus spoznaje da je i jedna Natalie Portman isto onako udaljena od stvarnog svijeta i problema koji tište obične male ljude u “uzbudljivim” vremenima kao i tipične holivudske Marije Antoanete.

RIP Dominic Dunne (1925 – 2009)

Život je ponovno pokazao smisao za ironične koincidencije. Samo dan nakon što je umro Ted Kennedy, slijedio ga je Dominic Dunne, američki književnik čiji su se život i djelo mogli shvatiti i kao svojevrsna alternativna verzija, ali i antiteza priče o Kennedyjevima.

Dunne je u prvom dijelu svog dugog života imao sličnosti s najpopularnijom američkom dinastijom. Odrastao je kao sin imućnog katoličkog kirurga koji se, kao i Kennedyjevi u svoje vrijeme, morao boriti da bude primljen u WASP-ovsko otmjeno društvo. I kao JFK, Dunne je imao herojsku epizodu u drugom svjetskom ratu. Nakon rata je Dunne postao uspješni holivudski producent, prijatelj bogatih i slavnih, te ime iza nekih od najvažnijih filmova s kraja 1960-ih i početka 1970-ih kao što su “Boys in the Band” i “Panic in the Needle Park” sve dok ga alkohol, ekscesi i propali brak nisu učinili holivudskim izopćenikom.

Dunneov je život imao dvije prekretnice. Godine 1979. je otišao u ruralni Oregon kako bi se u usamljenoj kolibi pokušao riješiti svojih ovisnosti. U tome je uspio, ali ga je godine 1982. pogodila tragedija – njegovu kći Dominique Dunne, glumicu kojoj su nakon nastupa u “Poltergeistu” predviđali zvjezdanu budućnost, ubio je nasilni momak John Thomas Sweeney. Dunne je prihvatio ponudu časopisa “Vanity Fair” da prati suđenje i o tome napiše reportažu. Njegov bijes zbog presude kojom je Sweeney osuđen za ubojstvo na mah i kaznu od šest i pol godina je pretočen u tekst koji je otkrio veliki književni talent, pa je Dunne postao reporter  specijaliziran zha kriminalističke slučajeve vezane za svijet bogatih i slavnih, temu koju je koristio i za svoje romane.

Dunne je zahvaljujući tome postao jedan od glavnih komentatora na suđenju O.J. Simpsona, te napisao nekoliko romana koji su opisivali kako bogati, slavni i utjecajni ne moraju snositi posljedice za zločine. Možda je najkarakterističniji “A Season in Purgatory” iz 1993. godine, “roman a clef” inspiriran zloglasnim slučajem u kojem je 1975. godine 15-godišnja Martha Moxley ubijena od strane Michaela Skakela, nećaka Ethel Skakel Kennedy, udovice Roberta F. Kennedyja. U romanu je Dunne, dobro upoznat s Kennedyjevima i njihovim načinom života, opisao kako je istraga bila torpedirana političkim pritiscima, a cijeli slučaj zataškan.

Dunne je na kraju u toj priči, za razliku od romana, dobio zadovoljštinu kada je Skakel godine 2002. konačno osuđen na doživotni zatvor. Isto je bilo i s O.J. Simpsonom koji se godine 1995. izvukao na suđenju na dvostruko ubojstvo, ali ne i suđenju za otmicu 2008. godine kada je u Nevadi osuđen zbog otmice na višegodišnju zatvorsku kaznu. Dunne, koji je duže vremena bolovao od raka, pratio je to suđenje rekavši kako će mu biti posljednje. Iste je godine o njemu snimljen i hvaljeni dokumentarac “Dominick Dunne: After the Party”.

Singer radi najnoviju verziju Battlestar Galactice i Boormanovog Excalibura

U kakvoj je Hollywood kreativnoj krizi najbolje svjedoči vijest da je Universal nedavno angažirao Bryana Singera da producira ili režira igrani film koji bi trebao predstavljati remake – ili, kako Hollywood to danas zbog bijesnih purističkih fanova originala voli govoriti, reimagining – jedne popularne TV-serije. Ovaj put će se najvjerojatnije po pitanju remakea/reimagininga razbiti rekord, s obzirom da je riječ o seriji čije je redovno emitiranje završilo ove godine – Battlestar Galactica.

S obzirom da će nova verzija Galactice krenuti u produkciju dok stara još potpuno nije otišla u vječna lovišta – njen prequel Caprica bi s prikazivanjem trebao krenuti početkom sljedeće godine – riječ je o potezu koji je ili genijalan ili uvod u jednu od najgorih katastrofa u povijesti Hollywooda. Niz okolnosti govori da je vjerojatnije ovo drugo. Prvo, s obzirom na format cjelovečernjeg filma, teško je očekivati da će nova Galactica po pitanju zapleta, likova i radnje imati “dubinu” koju su imale TV-serije. Drugo, Bryan Singer svoj najveći uspjeh – X-Mene – prije svega duguje strip-geekovima koji su desetljećima htjeli vidjeti svoje omiljene junake na velikom ekranu. Sa fanovima Adame, Baltara i Cylonaca to baš i nije slučaj. A tu je i fijasko zvan Povratak Supermana koji dosta govori kako bi cijela priča mogla završiti.

Naravno, ovakva odluka, koja odiše tipičnim holivudski besmislom, možda i nije neočekivana kada se uzme u obzir da je Singeru istog tjedna udijeljen još jedan upitni remake – ovaj put Boormanov Excalibur iz 1981. godine.  Riječ “upitni” je sasvim opravdana, jer Warner Bros. uistinu nije imao nikakvog razloga da radi remake nečega temeljenog na općoj kulturi. Ako to uistinu bude Boormanovoj verziji vjerni remake, predstavljat će besmislicu nalik na Van Santov kadar-po-kadar remake Hitchcockovog Psiha umjesto originalnog tumačenja legendi o kralju Arthuru.