uloge: Candace Cameron Bure, Teri Garr, Dennis Arndt, Bobby Hosea,
Gillian Barber, Caspar Van Dien
scenografija: David Fischer
kostimografija: Jori Woodman
fotografija: Paul Maibaum
montaza: Michael Bowen
glazba: Garry Schyman
scenarij: Eugenia Bostwick-Singer, Raymond Singer & Gary Tieche (po
romanu Roberta Spechta)
režija: Noel Nosseck
proizvodnja: Hallmark, SAD, 1997.
distribucija: Niko
trajanje: 120'
Prije godinu dana Steveston, gradić u državi Oregon, potresao je tragičan događaj – mlada Laura Ordwell ubijena je od strane svog dečka koji je poslije toga presudio sam sebi. Bolne uspomene žitelja ponovno će probuditi Drew (Bure), djevojka iz San Francisca koja iz neobjašnjivih razloga odlučuje doputovati u Steveston. Tamo svi primjećuju kako je Drew izgledom nevjerojatno slična ubijenoj djevojci, a da stvar bude još zanimljivija, Drew svako malo pada u trans i otkriva razne detalje zločina. Julie Ordwell (Garr), majka ubijene djevojke, uvjerena je kako je Drew zaposjeo duh njene ubijene kćeri, no njen suprug Ray (Arndt) ne dijeli njen entuzijazam. Šerif R.J. Turnage (Hosea), pak, smatra kako je slučaj zaključen i traži od Drew da napusti grad, ali Drew ostaje, uvjerena kako mora riješiti misterij.
Vrisak u noći je rutinerski televizijski trilerčić tvrtke Hallmark, koji će nostalgično raspoložene gledatelje podsjetiti na Twin Peaks. Na žalost, iza ovog projekta ne stoji kreativni tim Marka Frosta i Davida Lyncha, i cijeli se film svodi na uglavnom neproduhovljen krimi-zaplet kojega, doduše, krasi par uistinu neočekivanih obrata. No, nizak budžet te prilično usporen ritam će vrlo brzo izazvati zijevanje. Glumačka ekipa je solidna, a medju njom pogotovo treba istaći simpatičnu debeljucu Candace Cameron Bure (koje je nekoć bila dječja zvijezda humorističke serije Puna kuća) koja se krvavo bori s mediokritetskim replikama. No, njeni napori ipak nisu dovoljni da Vrisak u noći zasluzi nešto više od prolazne ocjene.
OCJENA: 3/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 1. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Jason Biggs, Shannon Elizabeth, Alyson Hannigan, Chris Klein,
Natasha Lyonne, Thomas Ian Nicholas, Tara Reid, Sean William Scott,
Mena Suvari, Eddie Kaye Thomas, Eugene Levy, Chris Owen, Denise Faye,
Lisa Arturo
scenografija: Richard Toyon
kostimografija: Alexandra Welker
fotografija: Mark Irwin
montaža: Larry H. Madaras & Stuart H. Pappe
glazba: David Nessim Lawrence
scenarij: Adam Herz (sinopsis: Adam Herz & David H. Steinberg)
režija: James B. Rogers
proizvodnja: Universal, SAD, 2001.
distribucija: Blitz
trajanje: 104'
Kada je prije tri godine Američka pita, unatoc zgrazanju americkog kriticarskog establishmenta na celu s Rogerom Ebertom, požnjela veliki uspjeh na američkim kino- blagajnama, postalo je jasno da je Hollywood upravo reinkarnirao još jedan od svojih trendova iz 80-tih godina – tinedjžerske seksi-komedije. Također je bilo više nego jasno da će, slično kao i u slučaju Vriska, uspjeh originala sa sobom povući i ekspresni nastavak. Američka pita je tako za dvije godine dobila svoju novu inkarnaciju, koja je napravila više nego pristojan novac u prilično razočaravajućem američkom filmskom ljetu 2001. Nakon nekoliko mjeseci film se našao u hrvatskim kinima.
Radnja Američke pite 2 se događa godinu dana nakon događaja opisanih u prethodnom filmu. Naši junaci su sada završili prvu godinu koledža, ali to ne znači da su lišeni problema koje su trebali riješiti gubitkom nevinosti. Još uvijek su opsjednuti seksom, a to je pogotovo slučaj s Jimom (Biggs), koji nema povjerenja u vlastite ljubavničke sposobnosti, a također je opsjednut Nadiom (Elizabeth), prelijepom stranom studenticom koja je svojevremeno izazvala skandal na Internetu. Kada Nadia najavi da će ga doći posjetiti preko ljetnih praznika, Jim se skroz uspaniči i traži savjet svoje prijateljice – flautistice Michelle (Hannygan). Jimovi prijatelji također imaju svoje probleme – Oza (Klein) muči to što mu je djevojka Heather (Suvari) na drugom kraju svijeta; Kevin (Nicholas) nikako ne može preboljeti “prijateljski” rastanak s djevojkom Vicki (Reid), a Paul (Thomas) trenira tantrički seks kako bi se riješio opsjednutosti s majkom svog vršnjaka i prijatelja Stiflera (Scott). Svi oni, ma kako patetični bili, još uvijek izgledaju normalni u usporedbi sa Stiflerom koji će zajedno s njima provesti ljetne praznike na jezeru Michigan.
Svi oni koji očekuju neku posebnu originalnost u Američkoj piti 2 bit će razočarani. Bit će razočarani i oni koji su se nadali da će gegovi biti nešto profinjeniji od farellyjevskog zahodskog humora koji je obilježio prvi film. Ono što je i prednost i mana ovog filma jest to što gledatelji koji su vidjeli Američku pitu točno znaju što ih ovdje čeka, a to uključuje i likove iz originala. Svaki od njih će se pojaviti u ovom filmu, makar se njihovo prisustvo svodilo na par scena. Jedini dašak inovativnosti u Herzovom scenariju predstavlja to što je nekim od tih likova dan malo veći prostor, a to se prije svega odnosi na Stiflera, koji to ima zahvaliti tome sto je glumac Sean William Scott (Čovječe, gdje mi je auto?) naglo stekao popularnost u proteklih par godina. No, iako film nije previše originalan, još uvijek je dovoljno zabavan da nam prikuje pažnju za nekih sat i pol vremena, a usprkos niskoj razini humora, Herz još uvijek pokazuje simpatije prema glavnim junacima, dajući ovoj komedijici humanističku dimenziju koja je nedostajala njenim uzorima iz 80-tih godina. Zbog svega ovog, Američka pita 2 je zabavni filmić koji se isplati pogledati, iako samo jednom.
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 22. siječnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Carmelo Gomez, Salma Hayek, Fernando Valverde, Miguel Ayones,
Eusebio Lopez, Alicia Agut
glazba: Manuel Villalta
scenarij: Carlos Asorey & Fernando Leon de Aranoa
režija: Antonio Cuadri
proizvodnja: Besobeso/Telecino, Španjolska, 2000.
distribucija: Blitz
trajanje: 112'
Martin (Gomez) je siromašni i usamljeni vozač autobusa koga je monotoni posao i nedostatak bilo kakve životne perspektive doveo do zaključka da je najbolje sve prekinuti samoubojstvom. U trenutku kada se sprema skočiti s mosta nailazi tajanstveni tip po imenu Salva (Valverde) i nudi mu faustovsku pogodbu – ukoliko želi, posljednji tjedan dana svog života može proživjeti kao kralj. Kvaka je u tome da od mafije posudi basnoslovnu svotu novaca koju treba vratiti za tjedan dana, inaće ga čeka metak. Martin, koji se ionako odlučio oprostiti se sa životom, pristaje i odjednom počne trošiti kao lud. No, sve se mijenja kada slučajno upozna meksicku sobaricu Lolu (Hayek) i shvati da je zaljubljen. Nakon što mu prijevremena smrt prestane izgledati tako privlačno, Martin očajnički pokušava izmijeniti ugovor, ali to nije tako jednostavno. U međuvremenu se ispostavi da ni Lola nije ono za sto se predstavlja.
Romantična komedija Živjeti do daske se ne može podičiti nekim naročito originalnim konceptom, kao niti prevelikom uvjerljivošću zapleta. No, to što su ovu romantičnu komediju napravili Španjolci čini je barem zanimljivijom od sličnih (i u pravilu sterilnijih) holivudskih proizvoda. To prije svega trebamo zahvaliti izvrsnoj glumačkoj postavi na čelu s Carmelom Gomezom i Fernandom Valverdeom u ulozi junakovog mentora. Selma Hayek je ovdje angažirana prvenstveno zato da privuče američku publiku, ali taj pokušaj i nije baš najbolje završio, jer nedostatak “kemije” između Hayekove i Gomeza čini neuvjerljivom postavku da bi glavni junak, koji je mogao imati bilo koju drugu ženu na svijetu, “zaglavio” s relativno neuglednom meksičkom sobaricom. No, televizijski režiser Antonio Cuadri zna voditi radnju i usprkos za ovaj žanr neobićnoj dužini, Živjeti do daske je sve nego dosadan film. Soundtrack kojim dominira jazz također doprinosi opuštenoj atmosferi i zbog toga Živjeti do daske predstavlja dobar izbor za gledatelje željne neobavezne zabave.
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 21. siječnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Giovanni Ribisi, Vin Diesel, Nia Long, Nicky Katt, Scott Caan,
Ron Rifkin, Jamie Kennedy, Taylor Nichols, Bill Sage, Tom Everett
Scott, Ben Affleck
scenografija: Anne Stuhler
kostimografija: Julia Caston
fotografija: Enrique Chediak
montaža: Chris Peppe
glazba: The Angel
scenarij: Ben Younger
režija: Ben Younger
proizvodnja: New Line, SAD, 2000.
distribucija: Discovery
Najnoviji skandal koji nam je priuštio zagrebački gradonačelnik još jednom nas je podsjetio na aferu “Monicagate” kao i razloge zbog kojih je je američki predsjednik Bill Clinton preživio neugodnost koja bi mnoge druge stajala glave. Ključni razlog je, dakako, u izvrsnom stanju američke ekonomije, koja je devedesetih stajala bolje nego ikada u povijesti, a to se poslije odrazilo i na životni standard širokih slojeva stanovnistva. To ekspresno blagostanje se moglo primijetiti i zahvaljujući fenomenu sve veceg broja mladih ljudi koji su se obogatili doslovno preko noći i uživali u svim onim blagodatima na koje su prethodne generacije mogle računati tek nakon više desetljeća mukotrpnog rada. Temelj tog fenomena su bile, slično kao i dvadesetih godina prošlog stoljeća, burzovne špekulacije, odnosno gotovo nezaustavljivi rast vrijednosti Dow Jonesa kojeg su uspjele zaustaviti tek prošlogodisnja recesija i avio-izlet bin Ladenovih pristaša. Naravno, burzovno spekuliranje je sa sobom donijelo renesansu “japija” – mladih, pohlepnih i beskrupuloznih profesionalaca koje je Oliver Stone prilično dobro opisao u svom filmu Wall Street. No, u devedesetima je Hollywood bio prilično nezainteresiran za taj fenomen, dijelom i stoga što bi čeprkanje po prirodi američkog kapitalizma moglo dati nešto mračniju sliku Amerike od one koju nam je tvornica snova nastojala prodati u clintonovskoj eri. Tek je Ben Younger, filmaš-debitant koji se jednom okušao kao burzovni mešetar, svoja iskustva pretočio u film na tu temu.
Seth Davis (Ribisi) je mladi propali student koji je, da bi nekako zaradio za život, organizirao ilegalnu kockarnicu za svoje bivše kolege. Posao ide prilićno dobro, ali predstavlja sramotu za njegovog oca, uglednog federalnog suca Martyja Davisa (Rifkin). Stoga Seth rado prihvaća ponudu da se zaposli u “J.T. Marlinu” maloj ali prodornoj mešetarskoj tvrtki. Nakon što je zatvorio kockarnicu i odradio pripravnički staž, Seth započinje karijeru mešetara i, slično kao i većina njegovih kolega, zarađuje gomilu novca koji bi mu trebale garantirati status milijunaša za samo tri godine. Tajna uspjeha je u njegovoj sposobnosti da putem agresivnog telemarketinga većinu potencijalnih klijenata nagovori da kupe dionice i slične vrijednosne papire. Sethu ide više nego dobro, ali mu radoznalost ne da mira i ubrzo shvaća da je “J.T. Marlin” ništa drugo nego dobro smišljena prevara – dionice iz ponude su bezvrijedne i pripadaju propalim, odnosno nepostojećim tvrtkama; cilj telemarketing kampanje jest da povećaju potražnju za dionicama i tako im umjetno podignu cijenu kako bi vlasnici i veliki dioničari ekspresnom prodajom sebi osigurali maksimalne profite i svoje klijente poslije ostavili na prosjačkom štapu. Seth shvaća da će uskoro morati birati između vlastitih etičkih načela i bogatstva preko noći koje mu je donijelo sudjelovanje u ovoj prljavoj raboti.
Youngerov film odaje autora koji prilično dobro pozna materiju. Scenarij je prepun stručnih fraza i dosta uvjerljivo nam pokazuje (polu)svijet burzovnih mešetara i mentalitet bogaćenja preko noći koji je karakterizirao Ameriku devedesetih. Younger, s druge strane, zna da dobar dio publike (pogotovo u Hrvatskoj, gdje javnost u pravilu ne razlikuje vrijednosni od toaletnog papira) neće baš razumjeti kako se to mogu stvoriti milijuni iz ničega, pa radnju vodi putem naracije glavnog lika. U svemu tome ima dobru potporu izvrsne glumačke ekipe na čelu s Giovannijem Ribisijem (Tajni odred, Dar), koji očito uživa u prilici da jednom za promjenu tumači lik koji nije retardiran. I njegovi partneri su prilično dobri – od karizmatičnog Vina Diesela (Planet tame) preko Jamiea Kennedyja (Vrisak) do Bena Afflecka u maloj, ali efektnoj ulozi mešetarskog instruktora. Younger u Vrućoj liniji koristi priliku za vlastite sociološke opservacije o mladim burzovnim mešetarima 90-tih – za razliku od svojih prethodnika u 80-tim, koji su stvorili vlastitu supkulturu temeljenu na “profinjenom ukusu” i aristokratskoj snobovštini, japiji u “politički korektnim” vremenima nemaju reaganovske konzervativne uzore i umjesto toga se okreću MTV-ju i rap-supkulturi kao svojoj inspiraciji. Zato je soundtrack temeljen upravo na rapu, a u nekim prilično efektnim scenama međusobnog japijevskog druženja ta se ekipa, iako zarađuje milijune, po svojoj kulturi i manirama nimalo ne razlikuje od tinejdžerskih bandi koje zarađuju tu i tamo koji dolar prodajući crack po mračnim ulicama.
No, dobra karakterološka studija sama po sebi ne garantira dobar film. Vruća linija je to mogla biti, ali je Younger podlegao početnickim greškama i svoj prvijenac napunio klišejima koji su ga trebali učiniti “kulerskim”, odnosno komercijalnijim. Tako je u potpuno bjelački svijet mešetarske tvrtke ubačena crna tajnica (koju tumaci Nia Long) da bi glavni junak doživio prilično neuvjerljivu i skroz nepotrebnu romansu. Nadalje, glavni lik isto tako doživljava prilicno neuvjerljivu transformaciju od beskrupuloznog profesionalca do amatera-detektiva i moralista. Dojam dodatno kvari prilično zbrkana i neuvjerljiva završnica. Rezultat svega je razočaranje, a hrvatskoj publici će Vruća linija ostaviti još gorči okus u ustima nakon sto shvati da je u proteklih deset godina često bila u istoj onoj situaciji kao i Sethovi klijenti.
OCJENA: 4/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. siječnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Ellen Barkin, Peta Wilson, Karen Young, Wendy Crewson, Julian
Sands, Stephen Baldwin, Marshall Bell, Beau Starr
glazba: BC Smith
scenarij: Damian Harris (po romanu Davida L. Lindsaya)
režija: Damian Harris
proizvodnja: Franchise/New City, SAD, 2000.
distribucija: Blitz
trajanje: 117'
Kada supruge dobro situiranih i uglednih građana odjednom postanu žrtvama očigledno bolesnog ubojice, istraga je povjerena detektivki Catherine Palmer (Barkin). Smatrajući kako će počinitelja pronaći ako se bude kretala u istim krugovima kao i žrtve, policajka dolazi do neobičnog otkrića. Sve žrtve su pripadale bizarnoj skupini žena koje su vodile dvostruki život i u slobodno vrijeme upražnjavale sadomazohistički lezbijski seks. Palmerovu će u to veselo društvance uvesti mlada i lijepa Vickie Kittrie (Wilson), koja ne krije da joj se detektivka sviđa. Tragovi postupno vode do psihoterapeuta dr. Broussarda (Sands) koji i sam ima nekih problema.
Svi oni koji gledaju Le Femme Nikita nisu mogli ne primijetiti kako ponekad scene u kojima se naslovna junakinja pojavljuje u društvu zenskih likova imaju gotovo opipljivu erotsku dimenziju. Damian Harris, koji je adaptirao i režirao hvaljeni roman Davida L. Lindsaya (autora koji je, nastojeći što bolje prouciti materijal za knjigu, dvije godine proveo po SM klubovima), napravio je dobar izbor kada je za ulogu Vickie angazirao Petu Wilson. Mušku publiku ce Wilsoničina uloga oduševiti ne samo zbog toga sto je pokazala veliki talent tumaćeći lik skroz drukčiji od Nikite, nego i zbog toga što se u par scena pojavljuje bez odjeće. Njena partnerica, danas pomalo zaboravljena Ellen Barkin (Big Easy, More ljubavi), još jednom pokazuje kako je neobično privlačna žena za svoje godine, ali isto tako sposobna tumačiti lik koja se itekako dobro može snaći u opasnim situacijama. Uz ove dvije glumice Harris je imao sreću da mu na raspolaganju stoje kvalitetni, ali pomalo zaboravljeni glumci kao Karen Young i Julian Sands, a isto tako i kanadske lokacije koje daju posebnu atmosferu cijelom filmu. Harris pokazuje dosta talenta za erotske scene (kojih ne nedostaje u ovom filmu), a i sklonost za hommage nekim klasicima erotskog trilera kao sto su Sirove strasti i Obučena da ubije. Na žalost, neke od scena i podzapleta u filmu se čine nepotrebnima i Opasnu istragu cine dužom nego što je trebala biti. Moralizatorska završnica se također čini nasilno ubačenom i kvari uznemirujući i ambivalentni ton cijele priče. No, kada se sve zbroji i oduzme, Opasna istraga, iako se na prvi pogled čini ničim drugim do erotskim trilerom snimljenim cijelo desetljeće nakon svog vremena, ipak predstavlja kvalitetno urađen erotski triler koji će zadovoljiti kriterije čak i one publike koje lezbijske scene na filmu previše ne privlače.
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. siječnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Joe Mantegna, Joe Pantoliano, Kevin Pollak, Jeniffer Tilly, Richard Foronjy, Rob La Belle, Alex Diakun, Seymour Cassell, Vincent Berry
glazba: Anthony Marinelli
scenarij: Mark Malone
režija: Mark Malone
proizvodnja: Pioneer North America, SAD, 1998.
distribucija: Discovery
trajanje: 90'
Na svoj pedeseti rođendan Angelo “Ange” Martinelli (Mantegna) radi ono što je radio skoro cijeli život – skuplja “reket” za “obitelj” svog oca, ostarjelog i za krevet vezanog njujorškog mafijaša Popa Martinellija (Cassell). Angelo već duže vremena osjeća egzistencijalnu krizu koja će eskalirati u trenutku kada eskalira sukob sa suparničkom mafijaškom obitelji. Nakon napada na jedno od njegovih skladišta u kojem je stradao mladi “vojnik”, Pop naređuje da se u znak odmazde otme i likvidira sin suparničkog bosa. Angelo skuplja svoj tim i kao pojačanje iz psihijatrijske bolnice dovodi profesionalnog ubojicu Charlieja Flynna (Pantoliano). Kada Angelo krene u akciju, sa užasom ce ustanoviti da je meta akcije devetogodišnji dječak. Angelo postaje uvjeren kako mu je otac izgubio dodir sa stvarnošću i odlučuje mu otkazati poslušnost.
Ime Joea Mantegne, kao i cijeli niz uglednih karakternih glumaca kao sto su Joe Pantoliano ili Kevin Pollak trebali bi garantirati u najmanju ruku zanimljiv uradak na temu mafije. Problem je u tome sto je filmova koji tretiraju taj fenomen – bilo na ozbiljan, bilo na opušten nacin – previše da bi glumačka ekipa sama po sebi Mafijaše iz susjedstva izvukla iznad prosjeka. Da stvar bude gora, scenarist i režiser Mark Malone nikako ne može odlučiti da li snima komediju ili dramu. Rezultat te neodlučnosti jesu neuvjerljivi likovi i situacije koje su previše bedaste i bizarne da bi ih itko shvatio ozbiljno, a, s druge strane, previše mračne i neduhovite da bi ih gledatelj mogao smatrati zabavnima. Svemu tome treba dodati Maloneove traljave pokušaje da svom glavnom liku da nekakvu “dubinu” preko posve nepotrebnih flashbackova i podzapleta s ljubavnicom koju tumači prilicno nezainteresirana Jeniffer Tilly. Kada se svemu doda nizak budžet, Mafijaši iz susjedstva izgledaju kao ispodprosječan TV-filmić na kojeg se uistinu ne isplati trošiti vrijeme. Uostalom, David Chase je sa Obitelji Soprano sličan posao obavio daleko bolje.
OCJENA: 2/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. siječnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Brendan Fraser, Rachel Weisz, Arnold Vosloo, John Hannah, Oded
Fehr, Dwayne "The Rock" Johnson, Freddie Boath, Patricia Velazquez,
Alun Armstrong, Adewale Akinnouye-Agbaje
scenografija: Allan Cameron
kostimografija: John Bloomfield
fotografija: Adrian Biddle
montaža: Bob Ducsay & Kelly Matsumoto
glazba: Alan Silvestri
scenarij: Stephen Sommers
režija: Stephen Sommers
proizvodnja: Universal, SAD, 2001.
trajanje: 130'
Godine 1933. američki pustolov Richard “Rick” O’Connell (Fraser) živi u Londonu zajedno sa Evelyn Carnahan (Weisz), egiptologinjom koju je bio upoznao prije deset godina. Nakon što su tada uspjeli spasiti svijet od Imhotepa (Vosloo), zlog staroegipatskog čarobnjaka u obliku svježe uskrsle mumije, Rick i Evelyn su se vjenčali i sada imaju osmogodišnjeg sina Alexa (Boath). No, stjecajem okolnosti Imhotep ponovno oživljava, a njegovi sljedbenici otimaju Alexa. Rick i Evelyn u pomoć priskace Evelynin brat Jonathan (Hannah), a po dolasku u Egipt će im se pridružiti i njihov stari prijatelj Ardeth Bey (Fehr). Potragu za Imhotepom i njegovim sljedbenicima komplicira to što je stjecajem okolnosti oživljena još jedna avet iz staroegipatske prošlosti – moćni Kralj Skorpion (The Rock).
Američki kritičari su bili vise nego skloni provući Povratak Mumije kroz “topli zec”, i to samo zbog jednog jedinog razloga – riječ je o nastavku ne baš produhovljene, ali nadasve zabavne pustolovne limunade koja je prije dvije godine tvrtki Universal donijela gomilu novaca. Stephen Sommers je odmah nakon toga angažiran za nastavak, i može se reci da su kritičari barem djelomično u pravu – Povratak Mumije se od Mumije ne razlikuje ni po čemu, osim po tome što je Sommersu na raspolaganju stajao daleko veći budžet za specijalne efekte. Sommers je, uz par izuzetaka, okupio kompletnu glumačku postavu iz prethodnika, a scenarij je gotovo u potpunosti podređen spektakularnim i nadasve zabavnim akcijskim scenama. Ono malo prostora za likove i humor je, na sreću, dobro iskorišteno, tako da film nimalo ne gubi na ritmu i vise od dva sata se gotovo ne osjeti. Glumačka postava je prilično opuštena, svjesna da stereotipne likove ne treba glumiti s nekim posebnim naporom, iako je Patriciji Velaszquez (poznatoj po najerotskijoj sceni iz prethodnog filma) uloga malo proširena te je tako pokazala da uz impresivan fizički izgled ima i nešto glumačkog talenta. Kada se sve zbroji i oduzme, Povratak Mumije je prilično neambiciozan filmić koji neće ući u antologije, ali koji je zato svoju svrhu postojanja – zabavu – itekako dobro ispunio.
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. siječnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Sandra Bullock, Michael Caine, Benjamin Bratt, Candice Bergen,
Ernie Hudson, William Shatner, John DiResta, Heather Burns, Melissa de
Sousa, Steve Monroe, Deirdre Quinn, Wendy Raquel Robinson, Asia De
Marcos
scenografija: Peter S. Larkin
kostimografija: Susie De Santo
fotografija: Laszlo Kovacs
montaža: Billy Weber
glazba: Ed Shearmur
scenarij: Marc Lawrence, Katie Ford & Caryn Lucas (sinopsis: Marc
Lawrence)
režija: Donald Petrie
proizvodnja: Warner, SAD, 2000.
distribucija: Issa
trajanje: 109'
Gracie Hart (Bullock) je agentica FBI koja fizičkim aspektima borbe protiv kriminala prilazi s takvim entuzijazmom da su mnogi njeni kolege gotovo zaboravili da je ženskog spola. No, upravo će ta činjenica igrati glavnu ulogu kada joj udijele najteži zadatak u životu. Tajanstveni bombaš koji se potpisuje kao “Građanin” je poslao niz prijetećih pisama nizu institucija, među koje spada i izbor za Miss SAD. Gracieni pretpostavljeni smatraju da će terorista uhvatiti tako što među sudionice natječaja ubace svoju agenticu, a Gracie je jedina na raspolaganju. Voditeljica natječaja, bivša misica Kathy Morningside (Bergen), prilično nevoljko pristane na ovakav tip suradnje s FBI, pogotovo s obzirom da Gracie, sa svojim ne bas glamuroznim izgledom i manirama peškaruše, predstavlja suštu suprotnost idealu američke misice. Da bi se nekako kompenzirao taj nedostatak, FBI angažira Victora Mellinga (Caine), stručnjaka za image koji ce zajedno s malom armijom frizera, šminkera, pedikera, krojača i koreografa uložiti nevjerojatan napor kako bi u roku od 48 sati od rućnog paceta napravio labuda. Gracie nekako uspijeva preživjeti to iskušenje, ali po dolasku u San Antonio i upoznavanju s pravim misicama, ispostavlja se kako će imati itekakvih problema da se prilagodi jednom sasvim drukčijem mentalitetu i istovremeno spriječi bombašku urotu.
Cura na zadatku predstavlja onakvu vrstu filma koja predstavlja oličenje holivudskog “high concepta” – jednostavne premise oko koje armija netalentiranih i neproduhovljenih scenarista u pravilu stvori najblesaviju moguću priču. Scenaristu Marcu Lawrenceu (kojeg smo upoznali kao autora očajno loših Sila prirode prije par godina) se također ne može pripisati ni neka naročita originalnost – riječ je o svojevrsnoj kombinaciji Pygmaliona i Calamity Jane na koju se nakalemio rutinski i nimalo uvjerljivi krimi-zaplet. No, Sandru Bullock, producenticu filma i Lawrenceovu dobru prijateljicu (njih dvoje su suradjivali u Silama prirode) to nije previše mučilo, jer je znala da ovakva vrst filmova može sjajno funkcionirati ako se ne shvati previše ozbiljno. Lawrence se ovaj put uspio iskupiti za Sile prirode i zajedno s dvoje kolega film napunio nizom gegova koji ce ne samo prilično zabaviti publiku, nego još jednom podsjetiti sve nevjerne Tome kako Sandra Bullock, bez obzira na fluktuirajuće komercijalne rezultate njene karijere u prethodnih par godina, predstavlja jedan od najvećih komičarskih talenata u Hollywoodu. Bullockici društvo pravi prilično raznovrsna skupina glumaca, od mlađahnog Benjamina Bratta kao Gracienog šefa, preko simpatične Heather Burns u ulozi “misice” i prilično efektne Candice Bergen. No najbolje uloge od svih su ostvarili legende kao što su Michael Caine i božanski William Shatner. Takva “moćna gomilica” bi bila u stanju spasiti i mnogo slabiji materijal od ove ne bas duboke, ali prilično zabavne komedijice.
OCJENA: 6/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 11. siječnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Jeff Speakman, Stephanie Niznik, Bruce Weitz, Paul Mantee,
Gerald Henderson
glazba: David Wurst & Eric Wurst
scenarij: Steve Latshaw
režija: Worth Keeter
proizvodnja: Artisan Home Entertainment, SAD/Izrael, 1998.
distribucija: Blitz
trajanje: 95'
Hladni rat je završio i nema više nikoga tko bi mogao ugrožavati SAD ili spriječavati američku vladu da s ostatkom svijeta čini sto želi. Jedini izuzetak je američki Kongres koji smatra da vise nema opravdanja za bilijune dolara potrošenih za naoružanje i obavještajne službe. Da bi ih razuvjerili, šefovi američkog vojno-industrijskog kompleksa odlučuju započeti seriju napada na američke vojne i civilne objekte te ih pripisati fantomskoj terorističkoj organizaciji. Ključni aspekt plana je supertajni satelit opremljen laserskim oružjem, kao i Downey (Speakman), bivši marinac i antiteroristički stručnjak kojemu su isprali mozak i učinili ga pijunom u svojoj opakoj raboti. No, Downey će stjecajem okolnosti shvatiti o čemu se radi, ali prije nego što u to uspije uvjeriti ostatak nacije, život će mu doći u opasnost.
Slično kao sto mnogi u Americi danas Pearl Harbor smatraju dijelom Rooseveltove zavjere s ciljem da se američki narod protiv svoje volje uvali u Drugi svjetski rat, tako prošlogodisnje terorističke napade na SAD i tisuće nedužnih žrtava mnogi drže ničim drugim do namještaljkom moćnog židovsko-vojnoindustrijsko-desničarskog lobija koja je za cilj imala ubijanje nedužnih muslimana, ugrožavanje građanskih sloboda pod firmom nacionalne sigurnosti odnosno učvršćenje Georgea W. Busha na lopovski dobijenoj predsjedničkoj stolici. Stjecajem okolnosti Totalno uništenje, film čiji zaplet kao da je prepisan iz gore navedenih teorija zavjere, u hrvatske videoteke dolazi nedugo nakon njujorške tragedije. Ali to je, manje-više, jedina zanimljivost vezana uz ovu uobičajeno neproduhovljenu B-akcijadu čiji je niski budžet sasvim u skladu s nedostatkom ambicija i talenata njihovih tvoraca. Ugledni karakterni glumac Bruce Weitz (Hill Street Blues) u ulozi junakovog mentora je jedina svijetla točka u prilično predvidljivih i dosadnih devedeset minuta, ali ni on ne može popraviti dojam kojeg su ostavile jeftine lokacije, loša gluma Jeffa Speakmana i scenarij koji, za razliku od relativno intrigantne premise, vrijeđa gledateljsku inteligenciju.
OCJENA: 2/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 11. siječnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Anthony Hopkins, Julianne Moore, Gary Oldman, Ray Liotta,
Frankie Faison, Giancarlo Giannini, Francesca Neri, Zeljko Ivanek,
Hazzelle Goodman
scenografija: Norris Spencer
kostimografija: Janty Yates
fotografija: John Mathieson
montaza: Pietro Scalia
glazba: Hans Zimmer
scenarij: David Mamet & Steven Zaillian (po romanu Thomasa Harrisa)
rezija: Ridley Scott
proizvodnja: MGM/Universal/De Laurentiis/Scott Free, SAD/Britanija,
2001.
distribucija: Blitz
trajanje: 131'
Hollywood danas, za razliku od prijašnjih vremena, nedostatak vlastite originalnosti nastoji nadoknaditi remakeovima umjesto nastavcima. To što nastavaka ima manje nego ranije ne znači da su oni sami po sebi kvalitetniji nego u doba kada se reputacija svakog iole popularnijeg hita uništavala nastavkom par godina nakon premijere. Najbolji primjer za to je Kad jaganjci utihnu Jonathana Demmea, jedan od najboljih i najutjecajnijih filmova prethodnog desetljeća i jedan od rijetkih primjera kada su “Oscari” došli u prave ruke. Ta uznemirujuća priča o briljantnom ali i opasnom serijskom ubojici i njegovom bizarnom odnosu s agenticom FBI je, kao što se i moglo očekivati, jednostavno morala imati nastavak. Doduše, trebalo je proći nešto vremena prije nego sto je autor originalnog romana Thomas Harris napisao predložak, a onda su se producenti našli pred nizom problema vezanih uz činjenicu da je “Oscarom” nagrađena glavna glumica Jodie Foster smatrala kako bi scenarij “Hannibala” trebao biti bitno drukčiji od romana. Što se režisera Jonathana Demmeja tiče, on je odmah napustio projekt i njegovo je mjesto zauzeo danas najcijenjeniji holivudski plaćenik Ridley Scott (Osmi putnik, Blade Runner, Gladijator). Na kraju je Fosterova, iako su joj producenti bili udovoljili po pitanju scenarija, napustila projekt i ulogu Clarice Starling je preuzela Julianne Moore. Iako je kritika bila podijeljena, publika je nasjela reklamnoj kampanji i Hannibal je bio jedan od komercijalno uspješnih holivudskih hitova 2001. godine.
Radnja filma započinje deset godina nakon sto je nekoć ugledni psihijatar dr. Hannibal Lecter (Hopkins) uspio pobjeći iz ludnice gdje je držan zbog serije okrutnih umorstava. Lecter je ne samo uspio izmaći svim pokušajima hvatanja nego je iskoristio svoje odlično poznavanje talijanskog jezika, kulture i umjetnosti da se pod lažnim identitetom dr. Fella skrasi u Firenzi gdje ga čeka posao kustosa u lokalnom muzeju. Clarice Starling (Moore), agentica FBI kojoj je Lecterova ekspertiza pomogla u njenom prvom važnom slucaju, nikako se nije lišila nade da će ga jednog dana privesti pravdi. U međuvremenu, njena vlastita karijera je ugrožena nakon rutinskog hapšenja koje se pretvorilo u masakr. To predstavlja izvrsnu priliku za Masona Vergera (Oldman), utjecajnog bogatuna koji je svojevremeno nakon susreta s Lecterom ostao unakažen i vezan uz krevet. Uz pomoć svojih veza u Washingtonu, među koje spada seksistički službenik Ministarstva pravde Paul Krendler (Liotta), Verger uspijeva urediti da Starling ponovno dobije Lecterov slučaj. No, Vergeru, dakako, cilj nije Lectera privesti pravdi, koliko iskoristiti Starling kao mamac koji bi Lectera doveo u ruke Vergerovih okrutnih plaćenika. U međuvremenu je za Lecterovo hvatanje raspisao nagradu od nekoliko milijuna US$ i to je više nego dovoljan razlog za firentinskog policijskog inspektora Pazzija (Giannini) da počne pratiti “dr. Fella” ne bi li ga uhvatio u privatnom aranžmanu.
S obzirom na reputaciju svog “oskarovskog” prethodnika, bilo je za očekivati da ce se Hannibal teško moći s njim uspoređivati te da će usporedbe u pravilu biti na njegovu štetu. No, uistinu je malo tko mogao očekivati da će rezultati te usporedbe biti toliko porazni, odnosno da će Jodie Foster imati toliko razloga da se veseli što je digla ruke od ovog projekta. Za razliku od prethodnika, koji je ponudio nešto svježe, originalno i natjerao gledatelje da razmišljaju, Hannibal se sveo na uobičajeno neproduhovljenu i konfekcijsku eksploataciju najnižih poriva publike, koje bi trebao zadovoljiti naslovni junak. Zbog svega toga su likovi, a pogotovo odnos između Lectera i Starlingove – najfascinantniji dio prethodnika – lišeni bilo kakvog sadržaja, a sam Lecter pretvoren u vlastitu karikaturu. Ono što je u prethodniku bilo oličenje zla, ovdje je uglađeni i profinjeni gospodin čija ljubav prema uzvišenoj kulturi i vrhunskoj modi koji bi prema svim holivudskim stereotipovima sugerira “tetkicu” (Lecterov homoseksualizam se u par scena čak i nepto eskplicitnije naznačuje, očigledno u pokušaju producenata da se prikazivanjem Lectera kao malo “pomaknutog” pozitivca dodvore moćnom holivudskom gay lobiju, koji im još nije oprostio lik Buffalo Billa u Kad jaganjci utihnu). Naravno, s obzirom da bi publika trebala za Lectera navijati, čak i u scenama gdje (čak i za holivudske standarde prilično zorno prikazano) rearanžira unutrašnjost svojih još uvijek živućih žrtava, tipovi protiv kojih se Lecter bori moraju biti jos gori od njega – bogatuni koji su u stanju nekažnjeno činiti najgore zločine, korumpirani policajci, seksistički birokrati ili homicidalne seljačine. S obzirom da su likovi ovdje svedeni na stereotipove, uopće nije bitno tko ih glumi, pa je jasno zašto je Oldman zahtijevao da mu se ime izbriše s uvodne špice. S druge strane, izbor Ridleya Scotta za režisera bio je pravilan, s obzirom da Scotta vise zanimaju lijepe sličice nego likovi ili priča. Scott fino koristi firentinske lokacije, ali ce gledatelj svejedno imati dojam da gleda dva sata dugi video-spot umjesto normalnog filma. I scene klanja (uključujući famoznu demonstraciju Lecterovih kulinarskih sposobnosti na kraju) su, za razliku od prethodnika, jasno prikazane. I dok je Demme znao kako kod gledatelja izazvati strah i mučninu, Scott izaziva samo mučninu i to je osjećaj koji će pogoditi većinu onih nesretnika koji podlegnu propagandi i pristanu dva sata svog zivota utrošiti na ovu prostituciju talenata. Zbog svega ovoga čovjek skoro poželi da netko kao Lecter postoji u stvarnosti kako bi autore ovog nedjela pozvao na večeru.
OCJENA: 2/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 29. prosinca 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
