Oznaka: Filmske recenzije

RETRO-RECENZIJA: Resident Evil (2002)

uloge: Milla Jovovich, Michelle Rodriguez, Eric Mabius, James Purefoy,
 Martin Krewes, Colin Salmon, Pasquale Aleardi, Heike Makatsch,
 Michaela Dicker, Liz May Brice, Indra Ove
 glazba: Marco Beltrami & Marylin Manson
 scenarij: Paul W.S. Anderson
 režija: Paul W.S. Anderson
 proizvodnja: New Legacy/Constantin Film, SAD/Njemačka, 2002.
 distribucija: UCD
 trajanje: 100'

Početkom 21. stoljeća američkom, pa dobrim dijelom i svjetskom, ekonomijom dominira korporacija “Kišobran” čiji se proizvodi nalaze u 90 % američkih kućanstva. Ono što domaćice, pa ni većina zaposlenih u korporaciji, ne znaju jest to da je “Kišobran” svoj profit duguje prije svega genetskim i biokemijskim istraživanjima koja i ne moraju imati civilne svrhe. Jednog dana netko ispusti epruvetu sa smrtonosnim T-virusom i skoro odmah nakon toga ce nekih petstotinjak znanstvenika, tehničara i službenika biti brutalno likvidirano. Da bi otkrila što se to dogodilo, u “Košnicu” dolazi skupina specijalaca, kojima se pridruzila Alice (Jovovich), agentica osiguranja kojoj je izbrisano pamćenje. Ubrzo će zbog toga gorko zažaliti jer se ispostavi da je T-virus sve osoblje pretvorio u gladne zombije, a kompjuter zvan “Crvena kraljica” (Dicker) čini sve ne bi li specijalce spriječio da izađu iz “Košnice” i tako prenesu zarazu na povrsinu. Da stvar bude gora, tu je još i opaki mutant koji će zagorčati i skratiti život svima onima koji su nekako uspjeli preživjeti sva ta iskušenja.

Može se reći da Paulu Andersonu (koji se odnedavno potpisuje kao “Paul W.S. Anderson” kako ga ne bi zamijenili s autorom Kralja pornića) dobro leži žanr od kojega bi svaki drugi filmaš bježao kao vrag od tamjana – ekranizacije video-igara. Nakon Mortal Kombata je na red dosao Resident Evil, video-igra koja je prije nekih šest godina popularnost stekla prvenstveno dotada neviđenom kolicinom krvoprolica. Anderson u svom scenariju nije nastojao previše oplemeniti osnovni koncept – natjerivanje sa zombijima po mračnim hodnicima – te svi oni koji očekuju neku važnu poruku ili kompleksnu karakterizaciju mogu slobodno početi tražiti neki drugi film. S druge strane, sama izvedba tog koncepta je na visini – berlinski studiji su savršeno poslužili za stvaranje klaustrofobičnog ugođaja, a par akcijskih scena je Andersonu dalo priliku da oda svojevrsni homage klasicima horora i SF- a, prije svega Romerovim filmovima o zombijima. Našlo se mjesta i za podsjećanje na Aliense, odnosno lik Vasquez koju prilicno efektno evocira Michelle Rodriguez, nama poznata po ulozi u Brzima i žestokima. No, gledateljima će vjerojatno najdulje u sjecanju ostati Milla Jovovich, koja nakon briljantnog nastupa u inače razočaravajućoj Ivani Orleanskoj još jednom pokazuje kako ne samo da ima glumačkog talenta, nego da može biti punokrvna akcijska heroina. S druge strane, jasno je da je ovaj film u rukama nekog iole ambicioznijeg režisera mogao biti daleko bolji. Tako mu nedostaje humora, a i talent negdašnje “Vivine” voditeljice Heike Makatsch je potrošen na bezveznu epizodnu ulogu. Ono što filmu daje pozitivnu ocjenu, barem kada je o muškoj publici riječ, jest to da se gore spomenuta gđica Jovovich u ne malom broju scena pojavljuje gotovo bez odjeće i tako Resident Evilu daje onaj kvant “trash” kvaliteta zbog kojeg se uživa u lošim filmovima.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 5. rujna 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Titus (1999)

uloge: Anthony Hopkins, Jessica Lange, Harry J. Lennix, Alan
 Cumming, Laura Fraser, Colm Feore, Angus MacFadyen, Jonathan
 Rhys-Myers, Matthew Rhys, Osheen Jones
 glazba: Elliott Goldenthal
 scenarij: Julie Taymor (po tragediji Tit Andronik Williama
 Shakespearea)
 režija: Julie Taymor
 proizvodnja: Overseas Group/Urania, SAD/Italija, 1999.
 distribucija: VTI
 trajanje: 162'

Iako je pod utjecajem antiameričke kulturne intifade i pomodarstva pseudotalibanskih snobova danas moderno tvrditi kako će Amerika propasti jer im se kultura svodi na promicanje nasilja i iskorištavanje najnižih ljudskih strasti, povijest tvrdi sasvim drukčije. Nasilje je bilo dijelom kulture, čak i one masovne, još davno u prošlosti, čak među nacijama koje se smatraju dugovječnijima, uljuđenijima i humanijima od bivših britanskih kolonija. Lijep primjer za to je opus Williama Shakespearea, odnosno njegova tragedija Tit Andronik. Dotično djelo, koje predstavlja Shakespeareov spisateljski debi, smatra se najgorim dijelom Bardovog opusa, a mnogi ugledni kritičari kroz stoljeća su je nazivali bezvrijednom komercijalom čija se radnja ne svodi na ništa drugo do larpurlartističko i potpuno besmisleno nasilje. Shakespearovi suvremenici, pak, nisu dijelili kritičarsko misljenje – upravo zato što je bila najkrvavija i najnasilnija, ta je drama od svih Shakespeareovih drama bila najpopularnija i najizvođenija te je upravo pod utjecajem Tita Andronika masovno krvoproliće postalo zaštitni znak britanske drame u 17. stoljeću. Stoga bi mnogi pomislili da je Titus, filmska verzija iz 1999. godine, probleme s američkim cenzorskim odborom MPAA imala zbog količine i prirode nasilja na ekranu. No, nije tako – nepodnošljivi rejting NC-17 je skinut tek nakon što je režiserka Julie Taymor iz filma izbacila scene seksa i golotinje.

Radnja se odvija u Rimu negdje u 4. stoljeću n.e. Ostarjeli i proslavljeni rimski general Tit Andronik (Hopkins) se nakon desetogodišnjeg rata protiv divljih Gota vraća u Rim kao pobjednik, dovodeži sa sobom zarobljenike, uključujući gotsku kraljicu Tamoru (Lange). Andronika je pobjeda skupo kostala – od dvadeset pet sinova, poginulo je njih dvadeset, pa Andronik, u skladu s drevnim običajima, mora umiriti njihove duhove žrtvovanjem Tamorinog najstarijeg sina. Nedugo potom Rim se našao na rubu građanskog rata, kojeg će Andronik spriječiti tako što odbije od Senata ponuđenu carsku krunu i legalistički prizna kao novog suverena mladog i dekadentnog Saturnija (Cummings). To će vrlo brzo zažaliti, jer će Saturnije, uvrijeđen odbijanjem od strane Titove kćeri Lavinije (Fraser), utjehu pronaći upravo u Tamori. Gotska kraljica, a sada rimska carica, će svoj položaj iskoristiti da uz pomoć svog crnog ljubavnika Arona (Lennix) pripremi opaku spletku nakon koje će Andronik doživjeti nevjerojatnu bol i poniženja. To je, sve, naravno, samo početak niza krvavih događaja u kojima će perverzno nasilje eskalirati do neopisive razine.

Slično kao i mnogi filmasi koji su se u posljednje vrijeme latili Shakespearea, i Julie Taymor u svojoj adaptaciji pokazuje sklonost prema povijesnom anakronizmu, patako uz klasične rimske mačeve, šljemove, toge i slične artefakte koegzistiraju automobili, megafoni, jazz, video-igrice, vatreno oružje te navijački rekvizititi “Lazija” i “AS Rome”. Za Taymoricu to nije neobično, s obzirom na njene kazališne korijene, odnosno “Tonyja” kojeg je bila dobila za brodvejsku adaptaciju Kralja lavova. No, upravo su ti kazališni korijeni glavni problem ovog filma – Taymorici nedostaje filmsko iskustvo da zanimljive sličice (pri čemu se uz sjajnu fotografiju Luciana Tovolija, scenografiju Dantea Ferretija i Goldenthalovu glazbu koriste rimske zgrade iz Mussolinijevog razdoblja, odnosno pulska Arena) sastavi u neku koherentnu cjelinu. Zbog toga nadrealistički ugođaj stvoren miješanjem različitih era s vremenom postaje iritantan. To se možda najviše vidi u početnoj sceni u kojoj Taymorova uvodi lik dječaka za kojeg će se tek negdje na polovici filma ispostaviti da je riječ o Andronikovom unuku. Čak ni u izboru glavnog glumca Taymorova nije imala previše sreće – Hopkins kao da u liku Andronika svjesno parodira Hannibala Lectera. S druge strane je Jessica Lange pogođena kao Tamora, Alan Cumming (recepcioner iz Oči širom zatvorene) je sjajan kao tankoćutni imperator, a Harry J. Lennix je sjajan kao karizmatični hipernegativac. Kada se sve zbroji i oduzme, Titus je daleko od Almereydinog Hamleta i sličnih modernih shakespearovskih adaptacija, ali i ovakav predstavlja prilično uspješno sredstvo za upoznavanje širokih masa s djelom velikog Barda.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 29. kolovoza 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Ubojstvo po brojevima (Murder by Numbers, 2002)

uloge: Sandra Bullock, Ben Chaplin, Ryan Gosling, Michael Pitt, Agnes
 Bruckner, Chris Penn, R.D. Call, Tom Verica
 glazba: Clint Mansell
 scenarij: Tony Gayton
 režija: Barbet Schroeder
 proizvodnja: Warner/Castle Rock, SAD, 2002.
 distribucija: Intercom Issa
 trajanje: 120'

Talibanski i pseudotalibanski dušobriznici koji SAD nazivaju carstvom zla i proriču neumitnu propast te ugnjetavačke tvorevine često kao dokaz svojih teza navode to što se nemoral iz Hollywooda, video-igrica i Interneta prelio u umove najmlađih i natjerao ih da čine opačine dosada nezabilježene u povijesti, npr. ubijanje svojih školskih kolega iz čiste zabave. No, malo podsjećanje na povijest im ne bi škodilo, jer godine 1924. dvojici tinejdžera po imenu Leopold i Loeb stvari kao “Doom”, “Quake” i Marylin Manson nisu stajali na raspolaganju, pa su svejedno likvidirali bespomoćnog dječaka samo zato da bi vidjeli kako je to ubiti čovjeka (i dodatno se zabavljati pokušavajući ostati nekažnjeni). Taj je slučaj dosada inspirirao već nekoliko filmaša, među kojima i Hitchcocka u njegovom klasičnom filmu Konopac iz 1948. godine. Posljednji od filmova koji je u slučaju Leopolda i Loeba našao inspiraciju je Ubojstvo po brojevima, djelo Barbeta Schroedera, francusko- njemačkog režisera koji je na privremenom radu u Hollywoodu već bio prikupio par “Oscara” (Reversal of Fortune).

Protagonisti ovog filma su dvojica 17-godišnjih srednjoškolaca koji žive u kalifornijskom gradiću San Benito. Justin Pendleton (Pitt) je introvertirani intelektualac koji misli da jedini način na čovjek koji može iskusiti pravu slobodu od društvene represije leži u zločinu. Richard Haywood (Gosling) je razmaženo bogataško dijete kojeg boli ona stvar za filozofiju, ali mu se praktična primjena Justinovih ideja čini strasno zabavnom. Stoga se njih dvojica udruže i odluče uložiti svoje intelektualne i financijske sposobnosti kako bi počinili savrseno ubojstvo. Nakon sto su u knjigama i na Internetu proučili forenzičke vještine i tehnike kriminalističke istrage, slučajno odabiru žrtvu i pažljivo pripremaju zločin, osiguravši ne samo vlastite alibije nego i idealnog sumnjivca u liku školskog domara i honorarnog dilera Raya (Penn). Kada se ubojstvo dogodi, istragu vodi Cassie Mayweather (Bullock), iskusna i sposobna detektivka koja pod krinkom profesionalke krije traume iz mladosti. Njen mladi partner Sam Kennedy (Chaplin) relativno brzo pronalazi dokaze koji bi zaključili istragu, ali se za Cassie to čini predobro da bi bilo istinito. Umjesto toga ona počinje obracati pažnju na dvojocu tinejdžera, koji, pak, u dosadnoj policajki vide novi izazov vlastitim intelektualnim sposobnostima. Započinje psihološka igra u kojoj će klincima dodatni uteg predstavljati suparništvo zbog djevojke Lise Mills (Bruckner).

Na prvi pogled, Ubojstvo po brojevima se čini prilično osvježavajućim trilerom, jer se razbijaju neka žanrovska pravila. Prije svega, Schroeder, sasvim u skladu s danas već zaboravljenim hitchcockovskim principima, ne drži gledatelje u neizvjesnosti oko identiteta zločinaca. Unaprijed se zna tko je i kako počinio ubojstvo, te se napetost stvara oko toga da li i kako će se on iz njega izvući nekažćnjeno. Pri tome Schroeder pokazuje dosta vještine u korištenju trilerske podloge za zanimljivu karakterološku studiju. Druga stvar koja prijatno iznenađuje jest odluka Sandre Bullock, negdašnje kraljice romantičnih komedija, da glumi za sebe prililno atipični dramski lik i da ga, stoviše, učini maksimalno antipatičnim. Vješti scenarist je čak konačno jednom stvorio i uvjerljivi izgovor za to što lik kojeg tumači Bullockica ne smije pokazati prsni kos u erotskim scenama. Ubojstvo po brojevima se također može pohvaliti i vrlo dobrom glumačkom ekipom, pri čemu valja istaći mlade snage – pogotovo Goslinga i Pitta u uvjerljivim, ali i zastrašujućim ulogama mladih psihopata.

Na žalost, nisu svi bili na visini zadatka, sto se posebno može reći za Chaplina koji je dosegao keanureevesovske standarde umrtvljenosti tumačeći Bullockinog patnera. Gaytonov scenarij je, također, bez neke velike potrebe natovario Bullockinom liku traume iz prošlosti i tako razvodnio film koji bi bio daleko bolji da mu se radnja potpuno koncentrirala na dvoje ubojica. Dodatni problem je i nedosljednost scenarija – gotovo cijeli film se sugerira kako bi odnos Pendletona i Haywooda mogao biti homoerotske naravi, ali Gayton i Schroeder se ne usušuju to eksplicitno prikazati, bojeći se, valjda, moćnog holivudskog gay lobija koji nalaže da gay likovi moraju biti isključivo pozitivci. No, najozbiljniji nedostatak Ubojstva po brojevima jest u tome sto Schroeder na kraju krajeva ne može pobjeći od holivudskih klišeja i ovaj dramu završiti akcijskom završnicom, unaprijed telegrafiranom u prologu filma koji vjerno ilustrira Čehovljeva pravila o napunjenoj puški u prvom cinu. To je zbilja šteta, jer je Ubojstvo po brojevima mogao biti izuzetan film, a ovako je samo dobar.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 28. kolovoza 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Blizina (Proximity, 2001)

uloge: Rob Lowe, Jonathan Banks, Kelly Rowan, Terence "T.C." Carson,
 Joe Santos, Mark Boone Junior, David Flynn, James Coburn, Scott Plate,
 Patrick Mahoney Jr., Jack Sender, Rick Williams
 glazba: Stephen Cullo
 scenarij: Ben Queen & Scott Ruane
 režija: Scott Ziehl
 proizvodnja: Zinc Pictures, SAD, 2001.
 distribucija: VTI
 trajanje: 86'

William Conroy (Lowe) je bivši clevelandski profesor kojemu je sklonost mladim studenticama, alkoholu i brzoj vožnji donijela razvod braka i šest godina zatvora za ubojstvo iz nehata. U zatvor u kojem izdržava kaznu u proteklih godinu dana mđju zatvorenicima je zabilježen neobično veliki broj samoubojstava i nesreća s tragičnim ishodom. Barem tako tvrdi Conroyev mnogo iskusniji prijatelj Cole (Williams), ali Conroy na to ne obraća pažnju. Sve se mijenja kada jedne noći Cole izvrši samoubojstvo u sumnjivim okolnostima. Kada Conroy svoje sumnje saopći zatvorskoj upravi na čelu s Cliveom Plummerom (Santos), oni mu savjetuju da sve zaboravi. Nešto kasnije, prilikom naizgled rutinskog privođenja komisiji za uvjetni otpust, Conroy s užasom shvaća da se s te vožnje neće vratiti živ. Stjecajem okolnosti, Conroy uspijeva pobjeći i počinje se skrivati u Clevelandu. Tamo nastoji pronaći odgovore na pitanje zašto ga namjeravaju ubiti i tko stoji iza serije ubojstava zatvorenika. Istraga ga dovodi do Jima Corcorana (Coburn), predsjednika organizacije koja okuplja žrtve nasilnih zločina.

Blizina na prvi pogled izgleda kao film s ambicijama iznad prosječnog američkog “bekača”. Scenarij za glavni motiv zapleta koristi potencijalno intrigantni odnos zločina i kazne, a glavni junak je za promjenu netko kome ne biste dali ruku vlastite kćeri. Pri tome je vrlo zgodno to sto dotičnog glumi Rob Lowe, negdašnja teen zvijezda koja je svojevremeno dobila reputaciju “zločestog dečka” videokamerom zabilježenim grupnim seksom s mladim obožavateljicama. Cleveland sa svojim lokacijama predstavlja osvježenje, isto kao i pouzdani epizodisti Joe Santos (Prljavi igraju prljavo) i Jonathan Banks (Policajac s Beverly Hillsa) u ulogama negativaca. Na žalost, vrlo brzo se vidi kako Lowe nije shvatio ovu ulogu ozbiljno, a slično se može reći i za scenariste koji su od svega napravili rutinersku akcijadu. Tako se sve svodi na pucnjave, jurnjave, tučnjave, neuvjerljivi stjecaj okolnosti i još neuvjerljiviji idiotizam negativaca koji će dovesti do predvidljivog hepi enda. Ali, sumnjam da će do tog trenutka itko mariti za ovaj konfekcijski proizvod.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 23. kolovoza 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Ljudi u crnom 2 (Men in Black II, 2002)

uloge: Tommy Lee Jones, Will Smith, Rosario Dawson, Lara Flynn
 Boyle, Tim Blane, Johnny Knoxville, Rip Torn, Tony Shalhoub, Patrick
 Warburton, Jack Kehler, David Cross, Colombe Jacobsen-Derstine
 glazba: Danny Elfman
 scenarij: Robert Gordon & Barry Fanaro (po stripu Lowella
 Cunninghama)
 režija: Barry Sonnenfeld
 proizvodnja: Columbia/Amblin, SAD, 2002.
 distribucija: Continental
 trajanje: 88'

Prije četvrt stolječa se na planet Zemlju spustila delegacija planeta Zarthe kako bi spriječila da Svjetlost Zarthe padne u ruke zlih Kylothianaca. No, Ljudi u crnom – supertajna služba američke vlade koja se brine o vanzemaljcima koji posječuju Zemlju -odbila je preuzeti takvu odgovornost i Svjetlost Zarthe je poslana na drugi planet. No, nakon četvrt stoljeca zla Kylothianka Serleena postaje uvjerena kako je Svjetlost Zarthe na Zemlji te se spušta u blizini New Yorka i, prerušena u seksi- model (Boyle), započinje potragu za relikvijom. Te aktivnosti dovode opstanak Zemlje u opasnost, ali su Ljudi u crnom, uključujući njihovog najboljeg operativca -Agenta J (Smith), nemoćni. Jedini im može pomoći njihov bivši kolega i mentor Agent K (Jones), ali je problem u tome što su mu obrisali sjećanje i on sada živi idiličnim životom poštanskog službenika, ni ne sluteći kako je jednom spašavao Zemlju od najgoreg šljama u galaksiji. Agent J će bez obzira na to učiniti sve kako bi Agenta K podvrgao “deneuralizaciji”, čak i kada se Serleena dočepa tih uređaja u sjedištu Ljudi u crnom.

Za razliku od svog prethodnika koji je ljeti 1997. priredio poprilično iznenađenje porazivši Spielbergove dinosaure, Ljudi u crnom 2 predstavljaju jos jedan argument u prilog Cravenove teze o tome da “nastavci smrde”. I sam Bary Sonnenfeled je svojevremeno toga bio svjestan i odbijao moljakanje producenata da se upusti u tu pustolovinu. No, katastrofa zvana Divlji Zapad ga je natjerala da promijeni mišljenje, zbog čega će vjerojatno zazaliti. I dok je prije pet godina kombinacija SF-parodije, “buddy buddy” komedije i orgije specijalnih efekata još kako-tako funkcionirala, ovdje se gotovo od samog početka vidi da je riječ o sviranju u odavno ispuhane diple, a neumitne usporedbe s originalom su gotovo u svemu porazne po Ljude u crnom 2. Nakon šarmantnog kvazidokumentarnog prologa s Peterom Gravesom (Ima li pilota u avionu?) slijedi vise nego očita reciklaža originalnog zapleta, a specijalni efekti su takvi da “deja vu” osjećaj kod gledatelja tek na trenutke zatomljuje poneki geg. Čak pas koji govori izgleda kao “posuden” od Vražjeg Nickyja. Ni glumci se nisu istakli – Tommy Lee Jones je prilično nezainteresiran, ni Smith nije nešto posebno. Najveće je razočaranje ipak Lara Flynn Boyle, negdašnja femme fatale Twin Peaksa koja ovdje nije ni do koljena Lindi Fiorentino iz originala, a Rosario Dawson sluzi samo za ukras u besmislenom romantičnom podzapletu. Na kraju se ispostavlja da je kratkoća filma – za današnje holivudske standarde prilično brzih 88 minuta (uključujući 8 minuta ispisa ekipe za specijalne efekte na odjavnoj špici) – jedna od najvećih vrlina filma. A to, bez obzira na par svijetlih trenutaka, ne sluti na dobro ako vam je cilj to vrijeme provesti uživajući u kvalitetnoj holivudskoj zabavi.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. kolovoza 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Zakletva (The Pledge, 2001)



uloge: Jack Nicholson, Robin Wright-Penn, Aaron Eckhardt, Tom
 Noonan, Benicio Del Toro, Patricia Clarkson, Sam Shepard, Costas
 Mandylor, Harry Dean Stanton, Mickey Rourke, Vanessa Redgrave,
 Helen Mirren
 glazba: Klaus Badelt & Hans Zimmer
 scenarij: Jerzy Kromolowski & Mary Olson (po romanu Friedricha
 Duerrenmatta)
 rezija: Sean Penn
 proizvodnja:, SAD, 2001.
 distribucija: UCD
 trajanje: 124'

Jerry Black (Nicholson) je detektiv-veteran odjela za umorstva policije grada Renoa u Nevadi i slijedeći dan bi trebao ići u mirovinu. Stjecajem okolnosti posljednje sate svoje policijske karijere će provesti istražujući slučaj silovanja i okrutnog umorstva male djevojčice. Nakon što je stravičnu vijest prenio roditeljima, majci djevojčice se zaklinje da će pronaći počinitelja. Iste večeri u stanicu privode sumnjivca u liku Tobyja Jaya Wadenaha (Del Toro), retardiranog Indijanca kojeg će Blackov mladi i ambiciozni kolega Stan Krolak (Eckhart) natjerati da prizna, a ovaj nedugo potom priznanje potvrditi samoubojstvom. Za policiju je slučaj završen, ali ne i za Blacka, koji nastavlja istraživati u privatnom aranžmanu i ubrzo dolazi do zaključka kako je umorstvo djelo serijskog ubojice koji je još na slobodi i vreba novu žrtvu. Opsjednut slučajem, Black se seli u mali grad gdje kupuje benzinsku stanicu, a ubrzo u lokalnom baru upoznaje simpatičnu konobaricu Lori (Wright-Penn). No, umjesto Lori više ga zanima njena mala kći koja po izgledu i godinama savršeno odgovara profilu žrtava. Black zato odlučuje curicu iskoristiti kao mamac i nakon određenog vremena pronalazi i sumnjivca u liku lokalnog propovjednika Garyja Jacksona (Noonan).

Zakletva je četvrta po redu ekranizacija istoimenog romana kojeg je 50-tih godina napisao švicarski književnik Friedrich Duerrenmatt (a u našim videotekama je prije par godina bila treća po redu verzija Hladna svjetlost dana s Richardom E. Grantom u glavnoj ulozi). Iako zaplet sugerira klasičnu kriminalističku priču, ovaj film žanrovski pripada domeni psihološke drame, što i ne čudi s obzirom da iza kamere stoji poznati glumac Sean Penn, koji je u svoja dva režijska uratka (Indian Runner, Čuvar prijelaza) pokazao sklonost prikazivanju likova koje muče jezivi obiteljski ili psihološki problemi. U ovom slučaju to je opsjednutost, koju je savršeno dočarao Jack Nicholson, glumeći lik u početku dobrog i savjesnog policajca koji s vremenom počinje gubiti vezu sa stvarnošću, odnosno vlastiti eticči kompas. Nicholson, za razliku od Čuvara prijelaza, ovdje nije preglumljivao, a Penn je također imao i vrlo dobru ekipu uglednih glumaca, od kojih su mnogi, kao Mickey Rourke i Harry Dean Stanton, pristali na pojavljivanje koje traje samo par minuta. Pennu je također pomagala sjajna fotografija Chrisa Mengesa, koja je zajedno s elegičnom glazbom Badelta i Zimmera stvorila krajnje depresivnu atmosferu. Na žalost, Penn kao režiser nije znao postaviti pravi ritam – Zakletva se s dva sata čini predugom, a završnica je opet isforsirana i nedovoljno jasna. Iako dovoljno kvalitetan film da zasluži nešto vise od prolazne ocjene, Zakletva ipak predstavlja razočaranje za sve one koji su očekivali bog-zna-kakvo remek-djelo, a više nego neugodni ton ga čini nepreporučljivim svima onima koji su skloni depresiji.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. kolovoza 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Freddy je popušio (Freddy Got Fingered, 2001)

uloge: Tom Green, Rip Torn, Marisa Coughlan, Eddie Kaye Thomas,
 Harland Williams, Anthony Michael Hall, Julie Hagerty, Drew
 Barrymore
 glazba: Mike Simpson
 scenarij: Tom Green & Derek Harvie
 režija: Tom Green
 proizvodnja: 20th Century Fox/New Regency, SAD, 2001.
 distribucija: Continental
 trajanje: 87'

Gord Brody (Green) je 28-godišnji neshvaćeni umjetnik koji sanja o tome kako će jednog dana biti uspješni autor animiranih filmova. Njegov prvi pokušaj da se probije u Los Angelesu završava neuspjehom i on se radi nalaženja inspiracije vraća roditeljskom domu, na užas svog oca Jima (Thorn) koji je uvijek inzistirao da Gord ostavi svoje umjetničke ambicije i poput svog mlađeg brata Freddyja (Williams) pronađe dosadni posao u banci. No, Gord umjesto posla pronalazi inspiraciju u ljubavnoj vezi sa simpatičnom, ali hendikepiranom djevojkom Betty (Coughlan), koja će mu dati poticaj da ostvari svoje snove. No, u međuvremenu će doći do neumitnog obračuna s ocem, kojeg jednom za svagda mora uvjeriti da mu dozvoli živjeti onako kako želi.

Iako pet dobijenih “Zlatnih malina” govore suprotno, Freddy je popušio predstavlja nešto malo vise od pokušaja da se eksploatiraju humoristički trendovi brace Farelly, odnosno popularnost MTV-jevog komičara Toma Greena. Naime, scenarij kojeg je Green napisao zajedno s Derekom Harviejem, očigledno inspiriran motivima iz knjige Mein Kampf Adolfa Hitlera, nastojao je progovoriti o dilemama modernog mladog čovjeka – da li slijediti svoj životni put ili dozvoliti da ga s njega skrene pritisak okoline, oličen u roditeljima, susjedima i sličnim nižim bižima koja ne mogu shvatiti novi evolucijski stupanj u razvitku homo sapiensa – prosječnog američkog tinejdžera. Na žalost, Green je prilikom ekranizacije tog svog potencijalnog remek-djela učinio fatalnu pogrešku time što je stao ispred i iza kamere, očito uvjeren kako se popularnost njegovog ranijeg hita Put do zrelosti ima zahvaliti isključivo njegovoj pojavi. To, u najmanju ruku, nije točno, u što će se uvjeriti svatko onaj tko pokuša izdržati 87 minuta filma u kojem Green pokazuje u ovom slučaju tragičnu nesklonost da reže ijedan kadar u kojem se pojavljuje njegov lik. Nastojeći izraziti sebe najbolje što može, Green je pokušao svoju poruku približiti humorom, očito nesvjestan kako mu zato nedostaje talent, te su potencijalno antologijske scene, umjesto smijeha izazivale mučninu. Zbog svega toga Freddy je popušio predstavlja jedan od onih rijetkih holivudskih proizvoda koji su u posljednje vrijeme pred hrvatskim gledateljima opravdali svoju reputaciju.

OCJENA: 1/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 2. kolovoza 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Specijalni agent (Corky Romano, 2001)

uloge: Chris Kattan, Peter Falk, Peter Berg, Chris Penn, Vinessa Shaw,
 Richard Roundtree, Matthew Glave, Roger Fan, Dave Sheridan, Michael
 Massee, Vincent Pastore, Kip King
 glazba: Randy Edelman
 scenarij: Rob Warren & Jason Ward
 režija: Rob Pritts
 proizvodnja: Touchstone, SAD, 2001.
 distribucija: Continental
 trajanje: 86'

“Pops” Romano (Falk), patrijarh istoimene mafijaške obitelji, nasao se u velikoj nevolji nakon što je FBI protiv njega pronašao inkriminirajuće dokaze. Jedini način da se dokazi unište jest da pošalje svoga čovjeka unutar FBI, a nikome ne može vjerovati više nego svom sinu. Na žalost, njegova dva sina – Paulie (Berg) i Peter (Penn) – su previše poznate njuške, pa je silom prilika prisiljen taj posao udijeliti Corkyju (Kattan), crnoj ovci u obitelji, nespretnjakoviću koji zarađuje za život kao skromni veterinar i nema pojma čime mu se bave otac i braća. Corky pristaje glumiti agenta FBI, dobiva lažni identitet te se ubacuje u superelitnu jedinicu gdje ce doživjeti mnoge nevolje, ali i upoznati šarmantnu agenticu Kate Russo (Shaw).

To što je Specijalni agent u hrvatsku distribuciju ušao tokom ljeta i nije neko iznenadenje, s obzirom da je prilikom svoje američke premijere prošao kroz “topli zec” od strane američke kritike, a ni publika se nije baš pretrgla od odlaska u kino. Sudbina ovog filma previše ne iznenađuje jer je producent Richard Simonds, specijaliziran za filmske verzije skečeva iz emisije “Saturday Night Live”, koje su u posljednje vrijeme postale sinonim za ono najgore što dolazi iz Hollywooda. Specijalni agent se, naravno, ne može pohvaliti bog-zna-kakvim zapletom ili dobro razrađenim likovima, a i veliki dio glumaca odaje dojam da se pred kamerama našla samo zato da plati mjesečne racune. To, pak, nije slučaj s Kattanom koji očito uživa u ovoj ulozi te je odgovoran za par uistinu urnebesnih scena u filmu, isto kao što šarmantna Vinessa Shaw (Oči širom zatvorene) popravlja dojam tako da se u par scena pojavljuje u uniformi seksi-bolničarke. No, tih svijetlih trenutaka je premalo da bi ovaj rutinerski proizvod dobio išta vise od prolazne ocjene. Specijalni agent je gledljiv film, ali samo pod uvjetom da to činite prvi put.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 31. srpnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Glitter (2001)

uloge: Mariah Carey, Max Beesley, Da Brat, Tia Texada, Valerie
 Pattiford, Ann Magnusson, Terrence Dashon Howard, Dorian
 Harewood, Grant Nickalis, Eric Benet, Padma Lakshmi
 glazba: Terence Blanchard
 scenarij: Kate Lanier (sinopsis: Cheryl L. West)
 režija: Vondie Curtis-Hall
 proizvodnja: Columbia/20th Century Fox, SAD, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 105'

Slično kao što je “Oscar” odavno prestao biti mjerilom kvaliteta holivudskih filmova, tako je i njegov antipod “Zlatna malina” odavno prestao biti sinonimom za najgori holivudski gnoj. Lijep primjer za to je slučaj filma Glitter, poluautobiografske drame koja je trebala označiti trijumfalni glumački debi pop-zvijezde Mariah Carey. Umjesto toga je Careyeva, jedna od najomraženijih zvijezda američkog show-businessa (poznata pod nadimkom “Pariah”), dobila “Zlatnu malinu” za najgoru glumicu godine, a samu premijeru filma, sasječenog od strane publike, dočekala oporavljajući se od živcanog sloma. No, kao što je to obično slučaj, Glitter i ne mora biti onako loš kao što se o njemu govori, a u to se odnedavno imaju prilike uvjeriti i posjetitelji hrvatskih videoteka.

Radnja filma, djelomično inspiriranog detaljima iz Careyeine biografije, a dijelom legendarnim filmom Zvijezda je rođena, prati životni put mlade Billie Frank (Carey), mlade i nadarene pjevačice koja je talent naslijedila od majke, crne jazz pjevačice kojoj je karijera 70-tih godina prošlog stoljeća propala zbog sklonosti alkoholu i drogi. Ostavljena u sirotištu, Billie će se deset godina kasnije zajedno sa svojim najboljim prijateljicama – Louise (Da Brat) i Roxanne (Texada) – nastojati probiti kao plesačica na njujorškoj klupskoj sceni. No, put do slave je težak i najveći korak u karijeri se zbiva kada Billie služi kao prateći vokal netalentiranoj djevojci lokalnog glazbenog drmatora Timothya Walkera (Howard). No, njene pjevačke mogućnosti neće izmaći slavnom DJ-u Julianu Diceu (Beesley), koji će Bilie nastojati učiniti zvijezdom, a s vremenom će njihov odnos postati i vise od profesionalnog. Billie nakon dosta problema uspijeva postati zvijezdom, ali Dice s vremenom sve teže podnosi to što je u njenoj sjeni, pa cć neumitni konflikt na kraju dovesti do tragičnih nesporazuma.

Glitter je film koji ima dosta problema, ali Mariah Carey nije jedan od njih. Ma koliko se nazovikritičari trudili njenu glumu pokazati kao drvenu i bezveznu, ona je sasvim adekvatna za lik koji se previše ne razlikuje od onoga kojega tumači u stvarnom zivotu. I njen partner Beesley (također nezasluženo nominiran za “Zlatnu malinu”) je dobro uradio posao, s obzirom da je u stvarnom životu glazbeni producent. Glavni problem je u traljavom scenariju Kate Lanier, koja je svojevremeno pokupila dosta pohvala za slični projekt Što ljubav ima s tim. Radnja se svodi na uobičajenu hrpu klišeja, nelogičnosti i neuvjerljivosti, koji, naravno, kulminiraju u ultrasentimentalnoj, ali više nego predvidljivoj završnici. Količina “ljige” u ovom filmu je takva da se na par trenutaka cini kako je riječ o nenamjernoj parodiji filmova kao što su Ruža i Zvijezda je rođena. Potencijal za nešto takvo je sigurno postojao, ali nije iskorišten, dijelom zbog neadekvatnog izbora režisera. Vondie Curtis-Hall, crni glumac nama poznat po TV-seriji Chicago Hope i autor hvaljenog filma Bez izlaza, pokazao se previše neiskusnim za projekt u kojem je glavna zvijezda bio netko čije su glumacke sposobnosti ispod prosjeka njegovih kolega. Ne pačajući se u scenarij, Curtis-Hall je ipak relativno dobro obavio rekonstrukciju New Yorka u 80-tim godinama, koristeći kostime, scenografiju i rekvizite iz tog razdoblja, odnosno angažirajući egzotičnu Padmu Lakshmi kao svojevrsnu novu verziju Princeovih štićenica Vanity i Apollonije (i tako Glitter učinio jednim od prvih filmova koji nastoje eksploatirati nostalgiju prema tom desetljeću, isto kao što su se 80-tih eksploatirale 60- te, a 90-tih 70-te). Naravno, tu je i vrlo dobra glazba, kao i niz vrlo dobro režiranih glazbenih brojeva. Zbog svega toga Glitter zaslužuje prolaznu ocjenu, ali ne i mnogo vise od toga, pa se ne može preporučiti nikome osim najzagriženijih fanova Mariah Carey, odnosno onih koji osjećaju nostalgiju prema 80-tim.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 27. srpnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Ljubav bez izlaza (The Deep End, 2001)

uloge: Tilda Swinton, Goran Visnjic, Jonathan Tucker, Peter Donat, Josh
 Lucas, Raymond J. Barry, Tamara Hope, Jordan Dorrance
 glazba: Peter Nashel
 scenarij: Scott McGehee & David Siegel (po romanu Blank Wall
 Elisabeth Sanxay Holding)
 režija: Scott McGehee & David Siegel
 proizvodnja: Fox Searchlight, SAD, 2001.
 distribucija: VTI
 trajanje: 100 '

Jezero Tahoe na granici Kalifornije i Nevade predstavlja jedno od najpopularnijih odmarališta za bolje stojeće Amerikance, ali za Margaret Hall (Swinton) ono predstavlja dom kojeg dijeli s troje djece, svekrom Jackom (Donat), ali ne i suprugom – mornaričkim oficirom koji je veći dio godine na drugom kraju svijeta. Margaretina malograđanska idila se počne rušiti kada otkrije kako je njen 17-godišnji sin Beau (Tucker) već duže vrijeme u ljubavnoj vezi s dvostruko starijim muškarcem Darbyjem Reeceom (Lucas). Margaret nastoji razvrgnuti tu vezu, uvjerena kako je Darby ništa drugo do ljigavac koji nastoji iskoristiti mladu “piletinu”, a njene sumnje se potvrđuju kada Darby prihvati novac u zamjenu za raskid romanse. No, to nije kraj priče, jer će posljednji susret dvoje ljubavnika završiti svađom i tučnjavom. Kada slijedećeg jutra Margaret primijeti na Beauovom licu primjeti masnice, a potom nedaleko od svoje kuće pronađe i Darbyjev leš odmah će pomisliti na najgore i odlučiti da poduzme sve ne bi li sakrila leš, odnosno odstranila sve dokaze koji ubijenog povezuju s njenim sinom. No, njeni napori su unaprijed osuđeni na propast, jer ubrzo nakon toga joj u nenajavljeni posjet dolazi mračni tip po imenu Alex Spiro (Višnjić), pokazuje prilično eksplicitnu video-kazetu sa Darbyjem i Beauom u glavnim ulogama i prijeti da će je poslati policiji ukoliko ne dobije 50.000 US$. Margaret jednostavno nije u stanju skupiti toliko novca u kratkom vremenu, te joj se život uskoro pretvara u pravu pravcatu noćnu moru.

Čitateljice “Glorije” će mozda biti razočarane, ali Goran Višnjić ipak nije glavni razlog zbog koga bi se trebao pogledati ovaj film. Riječ je, naime, o zapletu već iskorištenom za klasični triler Maxa Ophulsa Trenutak nepažnje iz 1949. godine (u kome su glavne uloge tumacili James Mason i Joan Bennett, a koji je prije nešto više od godinu dana bio emitiran na HRT-u). Scenarističko-režiserski tim McGehee-Siegel su nešto osuvremenili zaplet te ga “začinili” s dosta hitchcockijanskih motiva (od kojih je, dakako, najprepoznatljiviji onaj o “običnom covjeku u neobicnoj situaciji”) te je rezultat njihovih napora prilično rijedak primjer kvalitetnog, inteligentnog i vrlo dobro snimljenog trilera koji se moze nazvati “hitchcockijanskim” u najpozitivnijem smislu riječi (te koji je dobio nagrade na uglednom Sunadnce festivalu). Dva su razloga zbog kojih se ovaj film ističe mešu trenutnom ponudom. Prvi je izvrsna fotografija Gilesa Nuttgensa koja je savrseno uhvatila prirodne ljepote jezera Tahoe te Ljubav bez izlaza učinila mnogo ugodnijim oku nego sto bi se to dalo zaključiti iz njegovog, za današnje holivudske prilike smiješno malog, budžeta od 3 milijuna US$. Drugi je razlog Tilda Swinton, britanska glumica dosada specijalizirana za uloge u “otkačenim” filmovima (Orlando, Žal), koja se ovdje tako dobro nosila sa za nju atipičnom ulogom prosječne američke domaćice da je bilo čak i govora o “Oscaru” (kojeg ni ona ni film nisu dobili, jer, za razliku od nešto opuštenijeg žirija u Sundanceu, licemjerna losanđeleska Akademija i moćni holivudski gay-lobi nemaju namjeru kršiti nepisane zakone “političke korektnosti” i nagrađivati film koji osobe s “alternativnim životnim stilom” pokazuje kao išta drugo nego svece i mučenike). Iako je završnica filma pomalo prerazvučena i previše melodramatska, to nije razlogom da se Ljubavi bez izlaza ipak ne oda zasluženo priznanje i zahtjevnoj publici preporuči kao jedan od najsvjetlijih skrivenih dragulja naše prilično žalosne DVD i video-ponude.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 24. srpnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.