GANGSTER TE VOLI (GANGSTER OF LOVE) nastupa: Nediljko Babić scenarij: Nebojša Slijepčević, Vanja Jambrović režija: Nebojša Slijepčević proizvodnja: Restart, Hrvatska/Njemačka/Rumunjska, 2013. trajanje: 75'
Povijest zna zloguke proroke počastiti ironijom na njihov račun. Tako se neki današnji uznemirujući socio-ekonomski trendovi mogu shvatiti kao svojevrsna potvrda, ali i istovremeno i antiteza desetljećima prilično popularnih tvrdnji kako će demografija doći glave ljudskoj civilizaciji. “Kvaka” je, pak, u tome da apokalipsu, kako stvari stoje, neće izazvati demografska eksplozija koja će pojesti sve resurse i zagaditi planet nego, naprotiv, demografska implozija koja će složenu, ali i prilično delikatnu mašineriju lišiti za nju ipak nužnih ljudskih “kotačića”. Možda je najbolji primjer za to ono što se zove “socijalna država”, gdje neka civilizacijska dostignuća, poput mirovina, jednostavno više nije moguće održavati na teret sve manjeg i manjeg broja radnog sposobnih stanovnika. Te je trendove, s druge strane, prilično teško zapaziti ako netko živi u velikim i ljudima prepunim “cool” metropolama, kao što je, na primjer, Zagreb. Oni, pak, daleko lakše padaju u oči tamo gdje je ljudi po prirodi stvari manje, i gdje je svaki demografski gubitak daleko opipljiviji. Jedan od filmova koji se bavi tim ozbiljnim problemom, ali na prilično nenametljiv, ali svejedno efektan način, jest dokumentarni film Gangster te voli Nebojše Slijepčevića.
Naslovni lik filma je Nediljko Babić, parketar iz Runovića koji je posljednjih godina izgradio uspješnu karijeru bračnog posrednika. Babić, koji je nadimak “Gangster”, kako sam kaže, stekao zbog “snalažljivosti”, a ne zbog sklonosti kriminalu, je ličnost za koju je prilično jasno zašto bi mogla postati zanimljiva autorima dokumentarnih filmova – ne toliko zbog naročito “živopisne” biografije, koliko zbog neobičnog imidža, koji uključuje tamne naočale, pažljivo njegovane brkove, ali i paralelnu karijeru amaterskog pjevača. Babić, s druge strane, u filmu jasno pokazuje da svoj posao ne radi samo zbog novca, nego i zbog nastojanja da se u Hrvatskoj provede demografska obnova; a demografski problem je više nego akutan za njegovu rodnu Imotsku krajinu, mjesto gdje svake godine više ljudi umire nego što se rađa, a sve više više muškaraca provodi najbolje godine života bez da pronađu životnu družicu. Babić se tom problemu nastoji suprotstaviti na nekonvencionalan način, nastojeći dobaviti potencijalne supruge iz istočnijih dijelova Europe, te, kako sam kaže, ne obazirući se previše na ovim prostorima često tako bitne razlike u vjeri, naciji ili rasi. Kao svojevrsni narativni okvir filma služi jedna od Gangsterovih klijentica, bugarska doseljenica Maja, odnosno njeni pokušaji da sebi pronađe muža, pri čemu problem ne predstavlja samo njeno “istočno” podrijetlo, nego i to što sa sobom stalno vodi sina.
Gangster te voli je snimljen prije nekoliko godina uz financijsku podršku nekoliko europskih država, te je svoj put do hrvatskih kino-dvorana utabao osvajajući relevantne festivalske nagrade i strpljivo gradeći materijal za, kako stvari stoje, prilično uspješnu PR kampanju. Rezultat je neuobičajena gledanost za jedan hrvatski film, i to, štoviše, dokumentarni film, znači ostvarenje koje prosječni hrvatski gledatelj tradicionalno ostavlja u domeni art-snoberaja. Razlog zašto je Gangster osvojio gledatelje je vjerojatno u tome što se film, ne bez razloga, reklamirao kao komedija. Iako je riječ o nesumnjivo dokumentarnom filmu, Slijepčevićeva vješta montaža, ali i izbor najživopisnijih među Gangsterovim klijentima stvara prizore i situacije koje izgledaju mnogo smješnije od mnogih u onome što nam Hollywood zna servirati pod oznakom “romantične komedije”. Slijepčević u svemu tome, pak, vrlo dobro pazi da ne skrene u izrugivanje, odnosno čak i onim ličnostima koje bi mogle biti antipatične ili “politički nekorektne” nastoji opravdanje za njihove postupke i svjetonazor. Pokušaji da se tome svemu da i nekakav ideološki ili politički kontekst kroz sadržaj narodnih pjesama koje izvode prigodno odjevene Gangsterove zemljakinje, se s druge strane doimaju kao “strano tijelo” u filmu koji se bavi nešto univerzalnijom, a istovremeno i daleko intimnijom temom.
Slijepčević je mnogo efektniji kada temu filma nastoji naglasiti kroz snažne kontraste, a što se prije svega vidi u scenama koje prikazuju prenapučenu i živahnu jadransku obalu usred sezone – gdje Gangster nastoji spajati potencijalne partnere – sa praznom i tihom Imotskom krajinom. Sličan je kontrast između Maje i njenih neuspjeha u pronalaženju partnera te ostarjelog udovca kome Gangster, usprkos toga što publika na početku prema tome ima razloga biti skeptična, na kraju ipak donese bračnu sreću. Gledateljima, međutim, ti stilski detalji neće previše značiti, kao ni to da se o jednoj prilično ozbiljnoj i možebitno depresivnoj temi govori kroz humoristički intonirani dokumentarac. Uspjeh filma koji prikazuje situacije u kojima se sve veći broj današnjih ljudi može prepoznati, govori da je Gangster kao rijetko koji hrvatski film u posljednje vrijeme uspio dotaknuti nečije srce.
OCJENA: 7/10
