Oznaka: Barack Obama

Obama pario oči na stražnjici 16-godišnje Brazilke

Kakvi će biti konkretni rezultati samita G8 u l’Aquilli se još ne zna, ali je izgleda izloženost mediteranskoj kulturi i gostoljubivost Silvija Berlusconija, po svemu sudeći, natjerala i Baracka Obamu da se – barem djelomično – počne baviti aktivnostima karakterističnim za svog domaćina. O tome najbolje svjedoči ova fotografija na kojoj je predsjednik SAD pokazao neubičajen interes za damu koja nije Prva dama SAD.

Kasnije se otkrilo da je mlada dama uistinu mlada dama, odnosno da je riječ o 16-godišnjoj Mayori Tavares, članici brazilske delegacije na “omladinskom” skupu država G8 – odnosno tzv. samitu “J8”.

Ovakav “incident” nije mogao a da ne dođe do evropskih medija, među kojima se ističe njemački Bild i njegov komentar temeljen na ciničnoj reakciji Nicolasa Sarkozyja, Obaminog kolege kojemu definitivno nije strano gledanje u žene koje nisu njegova supruga, a nekada i malo konkretnije aktivnosti na tom planu.

Mlada dama se može vidjeti na UNICEF-ovoj snimci, na 13. sekundi, u kadru koji pokazuje dvije članice brazilske delegacije.

Hrvatski wannabe Obama ignorira svog uzora

U posljednje vrijeme, pogotovo nakon što je odlazak Busha iz Bijele kuće ponovno antiamerikanizam učinio demodiranim, sve je više hrvatskih žaba koje dižu nogu gledajući potkivanje američkih konja. Malo tko je tako temeljit u tome kao Zoran Milanović, SDP-ov vođa koji obožava da ga naziva hrvatskim Obamom, a još više kada stranku koju vodi uspoređuje s Demokratskom strankom. Priči o SDP-u kao najboljem mogućem ekvivalentu Obamine stranke trebali bi pripomoći i stranački predizbori za predsjedničkog kandidata, a za koju se Milanović i njegovi navijači nadaju da će biti isto tako uzbudljiva i propagandno efikasna za SDP kao što je za američke demokrate bila utrka Obame i Hillary Clinton.

Jedini je problem u tome što ono što će stajati na raspolaganju članovima SDP-a baš i nije neki izbor. S jedne strane se nalazi kompromitirani politički diletant Ljubo Jurčić, a s druge strane Ivo Josipović, koji nema ni “k” od karizme, a o populističkim instinktima nužnim za uspjeh na izborima da i ne govorimo. I što je još važnije – a što su spomenuli i predstavnici hrvatskih medija – nijedan od njih nikada nije od strane građana izabran na neku javnu funkciju.

Milanović je na to spremno odgovorio pozvavši u pomoć svoju ikonu i uzor. Podsjetio je sve da je Barack Obama postao najmoćniji čovjek svijeta, a da prije toga nije dobio nikakve izbore osim za Senat.

Milanović je, naravno, izvalio “biser”. Biti izabran za američki Senat, pogotovo kada je u pitanju jedna tako mnogoljudna država kao Illinois je sve nego jednostavna stvar. A i prije toga je tri puta izabran za senatora države Illinois, a 2000. godine je izgubio predizbore pri pokušaju da uđe u Predstavnički dom američkog Kongresa.

Ne treba uopće sporiti da je Obami osvajanje i čuvanje tih pozicija nije bilo nimalo lako ni jednostavno, pogotovo uzimajući u obzir da je to radio u gradu poznatom po Alu Caponeu i likovima poput Milorada “Roda” Blagojevića. Obamina postignuća se nikako ne mogu uspoređivati s onime što su Milanovićev mentor Josipović i Račanov medijski projekt Jurčić dobili  na srebrnom tanjuru.

A priča o SDP-ovim izborima će izgledati još tužnije kada za samo nekoliko mjeseci postane jasno da je Ivo Sanader daleko opakiji, efikasniji i spretniji “igrač” nego što je to bio John McCain.

U – svima najmilije slovo

Slovo “U” – koje je u vremena “jugokomunističkog mraka” prisilila organizatore zagrebačke Univerzijade na nezaboravna kreativna rješenja zaštitnog znaka te manifestacije – posljednjih je tjedana i mjeseci steklo popularnost čak i među lijevim i liberalnim krugovima koji ni pod prijetnjom smrću ne bi zalutali na Thompsonov koncert.

Razlog za to je u onome što se donedavno nazivalo najvećom ekonomskom kataklizmom u novijoj povijesti, Velikom depresijom 2.0, debaklom kapitalizma i krajem svijeta kakvog poznajemo, a koji se danas banalno zove “recesija”. Naime, mediji, a pogotovo oni američki, su počeli govoriti kako bi ova teška vremena trebala biti iza nas – i to daleko prije nego što se misli. Spominje se da su se burza stabilizirala, odnosno kako indeksi rastu, da je usporen pad proizvodnje i privrednog rasta, odnosno da tu i tamo počinju rasti cijene nekretnina, odnosno da se usporava rast nezaposlenosti. Danas je daleko manje onih koji su se spremni smijati Davoru Butkoviću zbog toga što u svojim kolumnama u Jutarnjem listu odbija priznati propast suvremenog neoliberalnog kapitalizma, odnosno kao krunski argument citira to što CNN svoje ekonomske vijesti i reportaže prati telopom “Put do oporavka” (Road to Recovery).

Ono što je u svemu tome zanimljivo jest da ekonomski pokazatelji zapravo i nisu daleko od predviđanja koje su radili vodeći ekonomisti kada se kriza prvi put manifestirala. I tada se govorilo kako bi recesija trebala završiti negdje na jesen ove godine. Jedino se na ta predviđanja nije baš previše obraćala pažnju u moru apokaliptičkih naslovnica.

Sada je, pak, došlo do potpunog zaokreta u praćenju ekonomske krize. Ono što je u vrijeme dok je u Bijeloj kući stolovao Bush, u doba mesijanskog Baracka Obame počinje izgledati tek kao sitni i privremeni problemčić koji bi se možda čak mogao riješiti sam od sebe. I zato se plasiraju sve pozitivnije i pozitivnije priče o krizi, a neki mediji su u tome groteskno kreativni poput Los Angeles Timesa koji je stvorio novu kovanicu funemployment, nastojeći pokazati kako nezaposlenost može zapravo biti zabavna.

Naravno, treba uzeti u obzir i da će ova ekonomska kriza, kao i sve prije nje, jednom završiti. Jedini problem je u tome kada će se to dogoditi i kakva će se cijena za to platiti. Slovo “U” je sada postalo simbol svih onih koji na takva pitanja daju optimistične odgovore. Oporavak koji sugeriraju CNN-ovi telopi bi trebao biti brz i munjevit, isto onako kao što je krah burzi izgledao zaštrašujuć. Takav model izlaska iz krize na većini grafikona koji se tiču burzovnih indeksa i drugih pokazatelja daje upravo danas svima tako drago slovo.

Optimizam koji se tako uporno servira s naslovnica, pak, ima i motive koji nisu vezani isključivo uz američku dnevnu politiku. Naime, ako se stalno govori kako će kriza uskoro završiti, prije ili kasnije će mnogi koje je u jesen prestravila burzovna apokalipsa ne samo zaključiti da je najgore prošlo, nego se i početi ponašati u skladu s time. Tako će biti sve manje skrivanja novca u čarapi, a sve više pokušaja da se isti oplodi investicijama, isto kao što će biti sve manje štednje i odricanja, a sve više trošenja na “lijepe stvari” koje bi prije ili kasnije trebalo pokrenuti novi ekonomski ciklus.

I sve to ima smisla – kao što iza kišnih dana dolaze sunčani, tako će i recesiju zamijeniti rast. Međutim, taj proces bi vrlo lako mogao biti daleko teži, kompliciraniji i bolniji nego što to itko pretpostavlja. Tako se tu pojavljuju dežurne Kasandre, poput Nouriela Rubinija, ekonomista koji je predvidio sadašnju krizu. Rubini, naime, tvrdi da američka ekonomija, a s njom i ostatak svijeta, umjesto trajnog oporavka može iskusiti tek privremeni predah nakon koga će kola ponovno krenuti nizbrdo. Oporavak bi trebao biti spor i dugotrajan, a Rubini upozorava kako zbog nepokrivenosti sredstava kojima su Obamina i druge vlade nastojale poticajima spasiti svoje ekonomije prijeti opasnost da rast – koji će biti nizak – bude praćen razgoropađenom inflacijom, prilično nalik na onu zbog koje su 1970-e ostale u lošem sjećanju mnogim svjetskim ekonomistima.

Da ironija bude veća, Rubinijev model izlaska iz recesije na grafikonima umjesto slova “U” nudi “W” – slovo koje se zbog prethodnog stanovnika Bijele kuće danas u svijetu mrzi isto onako kao što se danas voli nekoć u Hrvatskoj problematičan samoglasnik. “W” bi tako mogla zaživjeti kao svjetska babaroga, ali to, na žalost, nije najgori scenarij koji nam prijeti.

Naime, nije isključeno da bi vrlo brzo Bushove godine mogle početi izgledati kao arturijansko zlatno doba, ako se ispostavi da grafikoni ne pokazuju ni slovo “U” ni slovo “W”, nego slovo “L”.

Twitter & State Department: Javno-privatno partnerstvo

SAD se službeno ne upliću u iranske izbore, odnosno post-izborna “događanja naroda”, iako je – sudeći po entuzijazmu pro-Obaminih medija u SAD za “novu iransku revoluciju” – više nego jasno da bi trenutni stanar Washingtona bio sretan da je na izborima pobijedio Musavi.

Međutim, da sve ne ostane na iskazima neutralnosti, “zabrinutosti” i implicitnom navijanju za “mladodemokratske” snage u Iranu, pobrinula se Hillary Clinton i njen State Department uz pomoć ultra-popularnog web-servisa Twitter. Dotični je servis – s obzirom na tvrdu, a nakon najnovijih događaja, još tvrđu cenzuru tradicionalnih medija u Iranu, glavni izvor vijesti i sredstvo za koordinaciju aktivnosti pro-Musavijeve i anti-Ahmadinedžadove opozicije. Twitter je, pak, nedavno objavio kako će privremeno prekinuti rad kako bi instalirao novi softver. Međutim, kako javlja Reuters, “twitterovcima” je iz State Departmenta “sugerirano” da prekid rada odgode kako bi mladim Irancima omogućili da prakticiraju demokraciju, odnosno možda i sruše Ahmadinedžada. Sugestija je prihvaćena, te je Twitter prestao s radom večeras po hrvatskom, odnosno usred mrkle noći po teheranskom vremenu, kada je malo vjerojatno da će biti nekakvih velikih akcija.

Zanimljiv je komentar Seattle Post Intelligencera, koji je cijeli slučaj prilično nespretno nazvao “početkom ere Internet-diplomacije”. Riječ “diplomacija” je prilično zanimljivo koristiti za opis aktivnosti čiji je cilj pokušaj zamjene jedne vladajuće garniture s drugom, i to u zemlji koja je, s obzirom na iskustva sa CIA-om i Mosadekom 1950-ih, na takve “igrice” i manipulacije prilično osjetljiva.

No, u samom komentaru je daleko zanimljiva teza kako se s motivima vladine intervencije u Twitter teško može sporiti, ali da se otvara novo pitanje – treba li američka (a s njom i svjetska javnost) uistinu biti sretna zbog toga što se američka vlada tako nonšalantno petlja u naizgled slobodne medije? S obzirom na iskustva s HRT-om i sličnim “ministarstvima istine” takva se pitanja, ma koliko bila neugodna, moraju postavljati.

I Obama koristi Sanaderove metode čuvanja vlasti

Frederik, jedan od stalnih suradnika hrvatskog bloga Pollitika, u svom najnovijem postu izražava opravdano zgražanje zbog činjenice da se biračko pravo hrvatske “dijaspore” u BiH kontinuirano koristi za masovnu i bezočnu krađu glasova, odnosno izvrgavanje ruglu ne samo volje hrvatskih birača, nego i elementarnih načela suvremene demokracije. Vrgorac, gdje je unaprijed bilo jasno da će vlast u tom gradu, zahvaljujući fantomskoj “Dusini 0”, odrediti ljudi koji inače nogom ne bi kročili u taj gradić, je jedan od najeklatantnijih primjera. Činjenica da se bosanskohercegovačko “narodno blago” koristi na lokalnim izborima predstavlja daleko gore poniženje od njegovog korištenja na parlamentarnim izborima, s obzirom da je nekako lakše braniti apstraktnu povezanost Ljubuščanina s Republikom Hrvatskom nego s Vrgorcem.

I ovaj, kao i slični drugi komentari, ponavljaju zahtjev da se hitno provedu reforme ustava i izbornih zakona kako bi se slične svinjarije zaustavile u budućnosti. Međutim, malo je razloga za vjerovati da bi se takvo stanje stvari moglo promijeniti u budućnosti. Posljednja prilika za tako nešto je bila zlosretna trećesiječanjska vlast, koja je svoju nesposobnost i neodlučnost pokazala čak i u oblasti koja joj je mogla očuvati vlast. Sanader i HDZ, pak, teško da mogu ponoviti njihovu grešku.

Slučaj “Dusina 0” postaje još depresivniji kada se stavi u kontekst izbornih zakona u zemlji koja se Hrvatskoj, pogotovo nakon dolaska Baracka Obame na vlast, agresivno nameće kao ideal suvremene demokracije. Najnoviji takav slučaj je država Georgia, čije su vlasti, nastojeći zaustaviti izborne prijevare, uvele sistem “praćenja” problematičnih registracija birača, odnosno zahtijevale da birači prije registracije dostave broj Socijalnog osiguranja, putovnicu ili neki drugi dokument kojim bi dokazali da su američki državljani.

Međutim, vlastima je iz Washingtona, odnosno Obaminog federalnog Ministarstva pravde, stiglo pismo u kojem se od njih zahtjeva da s takvom praksom prestanu. Georgia je dužna poslušati instrukcije federalnih vlasti s obzirom da je na to obavezuje Zakon o glasačkim pravima iz 1965. godine, temeljem koga je ukinuta rasna segregacija u južnim državama, odnosno ograničavanje glasačkog prava crnaca. Ministarstvo, kome je na čelu Eric Holder, jedan od lijevo orijentiranih članova administracije, obrazložilo je svoj zahtjev, između ostalog, tvrdnjom da postojeći sistem u Georgiji “diskriminira manjine”, odnosno da je “vjerojatnije da će na temelju zakona glasačko pravo biti oduzeti crncima i Hispanoamerikancima nego bijelcima”.

Karen Handel, državna tajnica Georgije i članica Republikanske stranke, javno je napala pismo Ministartva pravde, ustvrdivši da je “politički motiviranoj” odluci, odnosno obrazloživši je činjenicom da su crnci i Hispanoamerikanci – a među potonjima je veliki broj ilegalnih imigranata – biračko tijelo daleko sklonije Obaminoj Demokratskoj stranci. To znači da aktivisti Demokratske stranke sada mogu komotno ilegalne imigrante registrirati za izbore ne bojeći se nikakvih provjera, te da Obama 2012. godine može računati na stotine tisuće novih glasova na isti onaj način na koji ZNA SE koja stranka može očekivati desetine tisuća glasova iz “Dusine 0” i sličnih adresa.

Obama imenovao Hispanoamerikanku Soniu Sotomayor u Vrhovni sud

Američki predsjednik Barack Obama će danas formalno objaviti jednu od najvažnijih odluka svog dosadašnjeg mandata, odnosno ime osobe koja će postati novi sudac američkog Vrhovnog suda. Associated Press je i prije formalne objave javio kako će novi član najvišeg i najuglednijeg sudskog tijela u Americi (a i u svijetu) biti Sonia Sotomayor, 54-godišnja sutkinja federalnog žalbenog suda za Drugi sudački okrug.

Sotomayor je treća žena imenovana u Vrhovni sud, a američki mediji su se raspisali kako je ona prvi Hispanoamerikanac u sudu (mada neki povjesničari navode da se i Benjamin Cardozo, potomak portugalskih Židova koji je u Vrhovnom sudu sjedio 1930-ih, može uvjetno smatrati Hispanoamerikancem). Upravo zbog činjenice da pripada toj etničkoj grupi – a koja se, s obzirom na svoju sve veću brojnost smatra jednim od stupova Demokratske stranke – Sotomayor se već duže vrijeme smatrala jednim od favorita za imenovanje. Sotomayor će, ako Obamino imenovanje potvrdi Senat – u kome demokrati imaju više nego solidnu većinu – zamijeniti Davida Soutera, suca koji je najavio kako će se povući do kraja godine.

Imenovanje vrhovnog suca je – s obzirom na američko shvaćanje podjele vlasti – jedna od najvažnijih i najdalekosežnijih odluka koju predsjednik može donijeti za vrijeme svog mandata. Američki Ustav tako Obami daje maksimalno osam godina mandata da provodi svoju politiku, dok su suci imenovani doživotno, pa teoretski mogu utjecati na život Amerikanaca desetljećima. Oni su to u nekoliko navrata i učinili, pa je tako upravo Vrhovni sud u prošlom stoljeću donio presude kojima je oborena rasna segregacija u školama, odnosno legaliziran pobačaj.

Za razliku od tadašnjih vremena, kada su Vrhovnim sudom dominirali liberali, današnjim sastavom suda dominiraju konzervativci. Ulazak Sotomayor to neće previše zamijeniti, s obzirom da je Souter – koji je od strane Busha Starijeg bio imenovan kao konzervativac – postao jedan od članova četveročlane liberalne manjine u devetočlanom sudu.

Republikanska stranka, koja bi, usprkos sve beznačajnijeg i manjeg prisutstva u Senatu, još uvijek mogla opstruirati njenu potvrdu, se našla u dilemi – da li suprotstavljanjem Sotomayor još više otuđi hispanoameričke glasače, ili da riskira da u Sud uđe osoba čiji su stavovi, kao i u slučaju Obame, daleko liberalniji i lijevije orijentirani nego što je to bio slučaj u američkoj politici.

Sotomayor, koja je razvedena i nema djece, poznata je ne samo po tome što podržava tzv. afirmativnu akciju, odnosno pozitivnu diskriminaciju u korist žena, obojenih, homoseksualaca i drugih “potlačenih manjina”, nego i po tome što je tzv. sudački aktivist, odnosno što smatra da sudovi nemaju samo zadatak tumačiti Ustav i zakone, nego ih kreirati, odnosno ispravljati krive Drine koje konzervativni republikanski političari ne žele, a ziheraški  rasploženi demokratski političari se ne usude kako ne bi digli živce centristički nastrojenim biračima.

Problem za Sotomayor bi, pak, mogla biti predavanje na Sveučilištu Berkeley u Kaliforniji, jednoj od utvrda radikalne ljevice u SAD, gdje je 2001. godine rekla kako  “etnicitet i spol suca može i hoće imati utjecaja na sudačke odluke”. Time je Sotomayor u pitanje dovela vlastitu objektivnost – ono što bi svuda u svijetu trebala biti najveća vrlina svakog suca.

Američki Senat zasad odlučio Guantanamo ostaviti otvorenim

Da je predizborna obećanja lakše davati nego ispunjavati svjedoči i prvi potez američkog predsjednika Baracka Obame, koji je usprkos svoje globalne popularnosti, od danas prilično daleko od realizacije. Obama je, naime, kao svoju prvu odluku po dolasku u Bijelu kuću potpisao ukaz kojim se do siječnja sljedeće godine ima zatvoriti kontroverzni zarobljenički logor u Guantanamu, koji je za mnoge u svijetu simbol nepravde, zlostavljanja, kršenja ljudskih prava i svega najgoreg što je “resilo” režim Obaminog prethodnika.

Međutim, zahtjevi da se Guantanamo zatvori, i to smjesta, u pravilu nisu davali odgovor na jedno zaboravljeno, ali važno pitanje – što sa zatvorenicima. Naime, iako je među njima nesumnjivo bilo nedužnih ljudi koji su iza rešetaka Guanatanama zaglavili greškom, bilo je i onih koji svojim likom i terorističkim (ne)djelom savršeno odgovaraju razlozima zbog kojih je ta institucija i osnovana. Statistike, uostalom, govore kako je otprilike između četvrtine i petine  svih zatvorenika puštenih iz Guantanama – najčešće zbog nedostatka dokaza – poslije ubijena ili uhvaćena prilikom pokušaja izvođenja terorističkih akcija.

A čak i pod pretpostavkom da su zarobljenici “naučili lekciju”, ostaje pitanje gdje ih smjestiti nakon zatvaranja Guantanama. Puštanje na slobodu, odnosno slanje u matične države, u nekim slučajevima jednostavno ne dolazi u obzir. Naime, u nekim državama – kao što su Kina ili Sirija – tretman dotičnih ljudi od strane vlasti je daleko gori od svega što se moglo zamisliti u Bushovim kazamatima, pa isti oni humani principi zbog kojih se Guanatanamo zatvara nalaže da SAD za dotične ljude pronađe alternativni smještaj.

E, tu se onda manifestirao fenomen koji je od 1970-ih u svijetu poznat po skraćenici NIMBY, što se može grubo prevesti kao refren nekoć popularnog eksjugoslavenskog sitcoma “I ja volim pozorište… Ali ne u svojoj kući”. Naime, nijedna od evropskih država, koja je bacala drvlje i kamenje na Busha zbog nehumanog tretmana zatvorenika, nije našla za shodno da guantanamskim “anđelčićima” pruži gostoprimstvo.  Jedina je to pristala, i to s debelim financijskim poticajem, Albanija – u slučaju šest ujgurskih muslimanskih separatista koje bi u NR Kini čekao streljački stroj pred zidom.

Za ostatak guantanamskih uznika – kojih je oko 240 – ne postoje nimalo veće oduševljenje u samim SAD. Gotovo da nema političara koji je spreman svojim biračima objasniti zašto su zatvorenici koje se smatra najopasnijim na svijetu morali pronaći utočište u njihovom izbornom okrugu ili državi. I tu uopće nije važno je li riječ o članovima Bushove Republikanske ili Obamine Demokratske stranke.

O tome možda najbolje svjedoči rezultat današnjeg glasanja u Senatu gdje više nego komotnu većinu imaju demokrati i to oni koji, poput Obame, pripadaju lijevoj i liberalnoj frakciji. Od 100 senatora je samo njih 6 dalo podršku zakonu kojim bi se financiralo zatvaranje Guantanama. Čak 90 se tome usprotivilo.

Protivljenje je izrazio i Robert Muller, direktor FBI, rekavši kako bi dolazak osumnjičenih terorista na matični američki teritorij izazvao sigurnosne probleme. Nešto kasnije je i Obamin glasnogovornik Robert Gibbs rekao kako je odluka o zatvaranju Guantanama bila “ishitrena”.

Zaokret udesno: Obama ponovno uvodi Bushove prijeke sudove

Odlukom da se ponovno uvedu tzv. vojne komisije, odnosno prijeki vojni sudovi čiji je zadatak procesuiranje optuženih terorista al-Qaede, Barack Obama je po pitanju konkretne politike načinio najspektakularniji zaokret u odnosu na idealističku retoriku kojom je osvajao ljevičarsku studentariju – ključni element svog glasačkog stroja tijekom izborne kampanje. Time je dan jasan znak da postoje određene granice koje Obama – ma koliko govorio o Promjeni – barem zasad neće prijeći. Kao što se to moglo pretpostaviti na osnovu trpanja republikanskih i klintonističkih kadrova u resore vanjskih poslova i obrane, Obamin veliki zaokret ulijevo će biti prije svega u sferi unutarnje politike u SAD, dok će po pitanju vanjske politike i sigurnosti, uključujući i kontroverzne tretmane “nevaljalaca”, kretati u parametrima koje su uspostavili njegovi “jastrebovski” i čvrstorukaški prethodnici.

Jedan od signala bi moglo biti i javno pismo kojim je Leon Panetta, od Obame postavljeni direktor CIA-e, nedvosmisleno stao na stranu svoje agencije u sporu s Nancy Pelosi, predsjednicom Zastupničkog doma koja je nastojala opovrći tvrdnje da je svojevremeno bila upoznata i prešutno odobrila “waterboarding” i druge “oštre tretmane” zarobljenih terorista koje ljevičarski krugovi danas nazivaju mučenjem.

Amnesty International, po svemu sudeći, može prosvjedovati zbog neispunjenih obećanja, ali je bilo jasno da će se i idealistički Mesija prije ili kasnije morati suočiti sa stvarnim svijetom gdje važe neka druga pravila od onih u izbornim kampanjama. Nadalje, birajući između profesionalaca i ponekad neugodnih oruđa za obavljanje prljavih poslova s jedne, te svojih istomišljenika ali i potencijalnih suparnika s druge strane, Obama je tu dilemu najvjerojatnije riješio koristeći svoja politička iskustva koja je stekao na ulicama Chicaga, mjesta koje, u najmanju ruku, nije bilo najplodnije tlo za njegovanje idealističkih načela.

Obama zbog neobjavljivanja fotografija mučenja proglašen “neoconom”

Odluka američkog predsjednika Baracka Obame da, usprkos ranijih najava, ipak ne objavi fotografije “intenzivnog ispitivanja” zarobljenih pripadnika al-Qaede, nije najbolje sjela američkoj ljevici i liberalnim komentatorima koji su sve do jučer držali da će novi stanar Bijele kuće u svemu predstavljati potpunu suprotnost prethodnom.

Možda je Obama uistinu mislio da će moći izvesti takav apsolutni zaokret, odnosno svojoj Velikoj američkoj socijalističkoj revoluciji dodati neizostavni sastojak revolucionarnog terora u obliku kaznenog progona Busha & Co. za mučenje i druge ratne zločine. Međutim, za tako nešto sada jednostavno ne postoje politički uvjeti, a ni sigurnosno-obavještajni aparat, bez čije suradnje se takav projekt ne može dovršiti, vlastiti opstanak i interese stavlja iznad Obaminih idealističkih načela. Tako su demokratski čelnici, kojima su posljednjih dana bila puna usta najava o istragama i kaznenim procesima za mučenje, sada u defenzivi nakon što je CIA podastrla dokaze o tome da su 2002. godine bili obaviješteni o “problematičnim tretmanima” zarobljenika a bez da naprave bilo kakvu javnu reakciju.

Demokratski čelnici su tada, kada su sjećanja na 11. rujan 2001. godine bila previše svježa,  zaključili da im se iz dnevnopolitičkih razloga daleko više isplati držati za zubima nego da ih se razapne kao izdajnike kojima je dobrobit terorističkih zvijeri važnija od sigurnosti milijuna svojih sugrađana. Obama je, pak, CIA-ine memorandume o Pelosi vjerojatno shvatio kao “prijateljsku sugestiju” da odustane od cijele priče o mučenju, odnosno da se s Bushom i njegovim ancien regimeom obračunava negdje drugdje a ne preko glava američkih obavještajaca.  Nadalje, tu je i neugodna pretpostavka da su neki od “problematičnih” elemenata i metoda Bushovog predsjednikovanja u pojedinim slučajevima jedina alternativa koja bi novom predsjedniku stajala na raspolaganju. Dovoljno je incident koji bi makar u jednom detalju podsjećao na 11. rujan 2001. godine, pa da zgražanje na “waterboarding” istog trenutka postano demodirano čak i u najprosvijećenijim i najliberalnijim američkim salonima.

To, dakako, ne spriječava Andrewa Sullivana, koji je sve do jučer bio najvatreniji zagovornik Obame među američkim političkim komentatorima (i čija je privrženost novom predsjedniku i mržnja prema njegovim protivnicima ponekad dobivala patološke oblike) da, izražavajući svoj šok i gađenje, Obamu počasti epitetom “neocona“, a kasnije njegovu administraciju optuži za prikrivanje zločina, odnosno kontinuitet s Cheneyevom vanjskom politikom.

Obamin pomoćnik podnio ostavku zbog fijaska s predsjedničkim avionom

Louis Caldera, pomoćnik Bijele kuće zadužen za predsjednička putovanja, podnio je ostavku nakon serije javnih kritika izazvanih prošlomjesečnim neočekivanim letom predsjedničkog aviona iznad glava Njujorčana. Stanovnici grada koji još uvijek nije skroz prebrodio traume izazvane napadima 11. rujna, nisu pokazali previše oduševljenja za prizor Boeinga 747 u niskom letu, a kojeg je pratio F-16, pogotovo s obzirom da o njemu nisu bile obaviještene nadležne službe, pa ni javnost, te je došlo do sveopće panike. Bijes je postao još veći kada se otkrilo da Obama uopće nije bio avionu, odnosno da je svrha leta bila – napraviti avio-snimke Kipa slobode u istom kadru s Air Force One, i to za predsjedničku kolekciju.

Američki mediji su pedantno ustanovili da je na let potrošeno 328.835 US$. Dio komentatora je aferu prozvao Scare Force One, a sam Obama ju je nazvao “pogreškom koja se više neće ponoviti”.  Za Obamu cijela afera predstavlja ozbiljan gaf, ali gaf koji će ga – s obzirom na naklonost medija – koštati daleko manje nego da je u istom slučaju u pitanju bio neki drugi korisnik Air Force Onea.