Odluka američkog predsjednika Baracka Obame da, usprkos ranijih najava, ipak ne objavi fotografije “intenzivnog ispitivanja” zarobljenih pripadnika al-Qaede, nije najbolje sjela američkoj ljevici i liberalnim komentatorima koji su sve do jučer držali da će novi stanar Bijele kuće u svemu predstavljati potpunu suprotnost prethodnom.
Možda je Obama uistinu mislio da će moći izvesti takav apsolutni zaokret, odnosno svojoj Velikoj američkoj socijalističkoj revoluciji dodati neizostavni sastojak revolucionarnog terora u obliku kaznenog progona Busha & Co. za mučenje i druge ratne zločine. Međutim, za tako nešto sada jednostavno ne postoje politički uvjeti, a ni sigurnosno-obavještajni aparat, bez čije suradnje se takav projekt ne može dovršiti, vlastiti opstanak i interese stavlja iznad Obaminih idealističkih načela. Tako su demokratski čelnici, kojima su posljednjih dana bila puna usta najava o istragama i kaznenim procesima za mučenje, sada u defenzivi nakon što je CIA podastrla dokaze o tome da su 2002. godine bili obaviješteni o “problematičnim tretmanima” zarobljenika a bez da naprave bilo kakvu javnu reakciju.
Demokratski čelnici su tada, kada su sjećanja na 11. rujan 2001. godine bila previše svježa, zaključili da im se iz dnevnopolitičkih razloga daleko više isplati držati za zubima nego da ih se razapne kao izdajnike kojima je dobrobit terorističkih zvijeri važnija od sigurnosti milijuna svojih sugrađana. Obama je, pak, CIA-ine memorandume o Pelosi vjerojatno shvatio kao “prijateljsku sugestiju” da odustane od cijele priče o mučenju, odnosno da se s Bushom i njegovim ancien regimeom obračunava negdje drugdje a ne preko glava američkih obavještajaca. Nadalje, tu je i neugodna pretpostavka da su neki od “problematičnih” elemenata i metoda Bushovog predsjednikovanja u pojedinim slučajevima jedina alternativa koja bi novom predsjedniku stajala na raspolaganju. Dovoljno je incident koji bi makar u jednom detalju podsjećao na 11. rujan 2001. godine, pa da zgražanje na “waterboarding” istog trenutka postano demodirano čak i u najprosvijećenijim i najliberalnijim američkim salonima.
To, dakako, ne spriječava Andrewa Sullivana, koji je sve do jučer bio najvatreniji zagovornik Obame među američkim političkim komentatorima (i čija je privrženost novom predsjedniku i mržnja prema njegovim protivnicima ponekad dobivala patološke oblike) da, izražavajući svoj šok i gađenje, Obamu počasti epitetom “neocona“, a kasnije njegovu administraciju optuži za prikrivanje zločina, odnosno kontinuitet s Cheneyevom vanjskom politikom.
