Britaniju i nakon izbora čeka neizvjesnost

Iako vijesti iz Tower Hamletsa pokazuje kako je britanska demokracija preuzela neke institucije karakteristične za Hrvatsku, svatko onaj koji sljedeću noć bude čekao izborne rezultate očekujući da cijeli proces bude sličan onome na što nas je navikla hrvatska politika doživjet će veliko iznenađenje.

Prije svega, u Britaniji nikada nije postojala za današnji globalnim komunikacijama premreženi svijet potpuno anakarona, besmislena i neefikasna institucija izborne šutnje. To znači da će se i za vrijeme samog glasanja voditi nesmiljena propagandna kampanja, kao i da će britanske novine na svojim naslovnicama tražiti od svojih čitatelja da glas daju pojedinim strankama i kandidatima.

Ipak, najvažnija je razlika ta što se konkretni rezultat neće znati do petka, te da će famozne izlazne ankete biti potpuno bezvrijedne. Naime, u Britaniji je još uvijek na snazi većinski sistem, što znači da se umjesto jedne utrke na nacionalnoj razini vodi njih 650 u pojedinančnim izbornim jedinicama, te gdje naklonost birača prema određenoj stranci često zna imati manju ulogu od naklonosti prema specifičnom kandidatu. U mnogim od tih jedinica razlike između kandidata znaju iznositi nekoliko tisuća, nekoliko stotina, a možda i nekoliko desetaka glasova.

To znači da nitko, zapravo, nema pojma na što će britanski Parlament izgledati i tko će biti sljedeći premijer. Scenarij koji bi britanski lijevo-liberalni medijski establishment najviše želio jest da najviše glasova i mjesta u Parlamentu osvoje laburisti, a da im liberalni demokrati budu ključni partner za sastavljanje koalicije. Scenarij koji većina analitičara očekuje jest da će najviše glasova i mjesta u Parlamentu osvojiti konzervativci, koji će potom složiti ad hoc manjinsku vladu. Scenarij na koji se svi najviše klade govori da će konzervativci osvojiti apsolutnu većinu i vladati sami sljedećih pet godina.

A kada se još u obzir uzme da će prebrojavanje glasova trajati do petka iza podneva, jasno je da Britaniju, ali i svijet čeka nekoliko “zanimljivih” dana.

Pretučen britanski novinar koji je istraživao izbornu prevaru

Velika Britanija je, ako je vjerovati članku koji potpisuje Jerome Taylor, novinar Independenta, dobila svog Marka Rakara. Točnije, sam Taylor je doživio neugodnosti kada se u zemlji najstarije evropske demokracije suočio s istim onim problemom koga je svojevremeno zapazio nesuđeni Josipovićev savjetnik.

Povod su, naravno, izbori koji će se održati za par dana, a koji su u Tower Hamlets, dijelu Istočnog Londona nastanjenog bangladeškim imigrantima, izazvali dosta špekulacija o masovnoj izbornoj prevari. Ta oblast pokriva dva izborna okruga – Bethnal Green i Bow te Poplar i Limehouse – oko kojih će se voditi žestoka borba. U Bethnal Greenu je 2005. godine laburistima mjesto oteo ljevičarski antiratni disident George Galloway i njegova stranka Respect. Zahvaljujući demografskim promjenama i novim granicama, Poplar i Limehouse je dobio niz imućnih i konzervativcima sklonih birača, postavši metom glavne opozicijske stranke.ž

Konzervativci i Respect, pak, tvrde da su primijetili neobično veliki broj registracija za poštansko glasanje pri čemu se koriste ista imena i iste adrese, a u koje u stvarnosti čine mali stanovi. U tome, dakako, nije teško primijetiti sličnosti s Dusinom 0, odnosno pokušaj da se s gomilom fiktivnih birača iščupa pobjeda na tijesnim izborima. Obje stranke vjeruju da laburisti s fiktivnim glasačima nastoje ostvariti pobjedu.

Problem za Taylora je bio u tome što je, prilikom pokušaja da to istraži na licu mjesta, odnosno raspita se za adrese s desetinama novoregistriranih glasača, zaustavljen i pretučen od strane dvojice mladića “azijskog izgleda”. Premlaćivanje je trajalo jednu minutu, a zaustavljeno je intervencijom slučajnog namjernika. Prije samih udaraca su napadači Taylora pitali što radi.

U međuvremenu je objavljeno kako se za cijeli slučaj zainteresirala i policija, odnosno kako se širom Ujedinjenog Kraljevstva vodi 50-ak kriminalističkih istraga vezanih za izborne prevare.

Premlaćivanje novinara i izborne prevare nisu vijesti na koje su javnost naučili svjetski mediji, barem kada je u pitanju Britanija. Ovi izbori su samo još jedan dokaz kako globalizacija djeluje u oba smjera – dok se istovremeno Treći svijet modernizira, neki od njegovih “specifičnosti” istovremeno postaju dio svakodnevnice u zemljama koje se vole smatrati razvijenima.

Većina britanskih novina javno podržala konzervativce

Nedjeljna izdanja britanskih novina su pružila još jedan primjer u čemu se “stare demokracije” razlikuju od “mladih demokracija” kao što je Hrvatska. U Britaniji je, naime, s obzirom na dugu tradiciju slobode tiska, ali i prilično razvijeno novinsko tržište s jasno naznačenim čitateljskim nišama, sasvim normalna stvar da vodeće novine pred izbore pozivaju svoje čitatelje da podržu ovu ili onu stranku. Nekada to čine iz vlastitog ideološkog opredjeljenja, nekada iz kalkulantskih razloga, ali je najvažnije da nitko to ne dovodi u pitanje.

Ovdje je kratki popis najvažnijih novina i njihovih javnih podrški:

The Sunday Telegraph – konzervativci

The Sun  – konzervativci

News of the World – konzervativci

The Guardian – liberalni demokrati

The Times – konzervativci

The Sunday Times – konzervativci

The Economist – konzervativci

The Independent on Sunday – liberalni demokrati

The Observer – liberalni demokrati

The Mail on Sunday – konzervativci

Na popisu nema Daily Mirrora, ali se za njega tradicionalno zna da podržava laburiste, kao ni Financial Timesa, koji nikoga nije eksplicitno podržao, ali je bio dosta kritičan prema laburistima. Kako stvari stoje, barem što se podrške medija tiče, David Cameron ima razloga za zadovoljstvo, a siroti premijer Gordon Brown se sada ima razloga smatrati otpisanim.

Njujorška auto-bomba bila namijenjena tvorcima South Parka?

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=new+york+car+bomb&iid=8679214″ src=”9/e/f/4/Car_Bomb_Found_88e0.jpg?adImageId=12721800&imageId=8679214″ width=”234″ height=”167″ /]

Svjetski mediji javljaju kako njujorška policija istražuje mogućnost kako je sinoć zamijećena i deaktivirana auto-bomba na njujorškim ulicama imala cilj malo specifičniji od “običnog” izazivanja masovnog krvoprolića na američkim ulicama. Naime, automobil napunjen improviziranim eksplozivom je bio parkiran u blizini sjedišta Viacoma, medijske kuće koja je, između ostalog, vlasnik TV-kanala Comedy Central na kome se emitira popularna satirička serija South Park.

Matt Stone i Trey Parker su nedavno postali predmetom prijetnji njujorške islamističke organizacije Revolution Muslim, u čijem priopćenju im je rečeno da će završiti kao Theo van Gogh, nizozemski režiser koji je zbog “vrijeđanja islama” ubijen na ulicama Amsterdama u studenom 2004. godine.

Također se ispituje sličnost auto-bombe sa sličnim bombama koje su islamski ekstremisti postavili na ulicama Londona u ljeto 2007. godine, a koje, slično kao i ova, nisu eksplodirale.

Ukoliko se povijest i ovaj put ponovi, moguće je da će počinitelji neuspjelog napada u očaju pokušati improvizirati još jedno masovno krvoproliće, a što je u britanskom slučaju dovelo do spektakularnog, ali neuspjelog napada auto-bombom na aerodrom u Glasgowu.

Viacom je, inače, iz sporne epizode South Parka izbacio “sporne” detalje u kojima se pojavljuje , ali veseljaci koji postavljaju bombe po New Yorku na taj detalj očito nisu obratili pažnju. Kada bi se iz ovoga trebala izvući pouka, ona bi trebala biti u tome da se cenzura u suštini ne isplati. Ali, Viacom će najvjerojatnije i nakon ovoga ići “linijom manjeg otpora”.

Barack Obama uhvaćen u hotelu s ljubavnicom?

Američki predsjednik, za koga se sa sve manje ironije i propagandističkog pretjerivanja navodi kako SAD želi konačno upoznati s čarima socijalizma, dobio je prvomajsku čestitku u obliku članka u tabloidu National Enquirer. U njemu se tvrdi da su vrijedni reporteri nakon višegodišnje istrage, koja traje od 2008. godine, uspjeli pronaći potvrdu o tome da je Barack Obama održavao ili održava ljubavnu vezu s Verom Baker, 35-godišnjakinjom koja je radila u njegovom izbornom stožeru.

Priča o Bakerovoj, doduše, nije nova, ali Enquirer tvrdi kako ovaj put ima dokaze u obliku “video-snimke koja je u stanju uništiti američkog predsjednika”. Uz Enquirer je vijest prenio i švicarski dnevnik Le Matin, koji također daje detaljan prikaz života Bakerove. Članak navodi da je Prva dama Michelle Obama znala za aferu, te da je zbog toga Baker poslana na Martinik.

Obamini pristaše će, pak, podsjetiti da je National Enquirer povezan s dinastijom Clinton, odnosno da mu se kao tabloidu ipak ne treba previše vjerovati. S druge strane, slično odmahivanje rukom se moglo čuti u slučaju senatora i nesuđenog predsjednika Johna Edwardsa, pa je na kraju balade ipak došao skandal par excellance.

Linčovan prilikom policijske rekonstrukcije

Linčovanje zbog optužbi za ubojstva i slične zločine jest žalosna stvarnost u mnogim dijelovima današnjeg svijeta, odnosno rizik koji je utoliko veći ako su žrtve zločina pripadnici lokalne zajednice, a linčovani stranac. Međutim, za ono što se dogodilo Mohammedu Muslemu, 38-godišnjem egipatskom mesaru u libanonskom naselju Ketermaya, potrebno je imati zbilja lošu sreću.

A možda je i zaslužiti, barem ako je suditi prema Muslemovom priznanju da je iz koristoljublja ubio dvoje ostarjelih žitelja Ketermaye, kao i dvoje njihovih unuka u dobi od 7 i 9 godina. Muslem je zločin priznao policiji, a ona ga je poslije dovela u Ketermayu da im detaljno rekonstruira kako je napravio to što je napravio. Za tu rekonstrukciju se ispostavilo da predstavlja kobnu grešku, s obzirom da se oko nesretnog kriminalca i njegove policijske pratnje okupila masa gnjevnih seljaka i počela ga mlatiti šakama i štapovima.

Policija je, prema onome što javlja BBC, ispočetka uspjela izvršiti svoju dužnost, odnosno izbaviti Muslema iz ruku mase. Međutim, nije mogla spriječiti masu da prodre u odjel za intenzivnu njegu i odatle ponovno izvuče Muslema koga su počeli vući autom po ulici. Pola sata kasnije je došla vojska i rastjerala masu, ali je Muslema, odnosno njegovo beživotno tijelo mogla samo skinuti sa stupa u središtu sela.

Ibrahim Ajjar, libanonski ministar unutarnjih poslova, cijeli je slučaj nazvao “barbarskim” i obećao istragu protiv 10 kolovođa linča.

Naravno, komentar koji će većina ljudi u Hrvatskoj imati na ovcu vijest će biti odmahivanje rukom uz frazu “Treći svijet” i uvjerenje kako se slične stvari ne mogu dogoditi u civiliziranoj europskoj zemlji. Iskustva s Makarskog primorja od prije nekoliko godina, međutim, sugeriraju da se i u Hrvatskoj može dogoditi linč. A mogućnosti za njega će postati utoliko veće ako ekonomska kriza potraje a država i pravosuđe u svrhu uštede proračunskih kuna još intenzivnije nastave prakticirati školu kaznenog prava Majke Tereze.

Cameron pobijedio u posljednjoj britanskoj predizbornoj debati?

Večeras je u Birminghamu održana posljednja od tri debate između vođa tri najveće britanske stranke. Bila je posvećena ekonomiji, što je, prema najavama, trebalo pogodovati premijeru Gordonu Brownu koji je, zbog vođenja Ministartstva financija u zlatnim Blairovim godinama, smatran za stručnjaka. S druge strane, jučer se Brownu dogodio “Bigotgate” i danas ga već svi otpisuju kao političkog mrtvaca. Ipak, na samoj debati se taj nesretni događaj nije spominjao. Uglavnom su se tri kandidata sukobljavala oko ekonomije – Camerona je Brown optuživao zbog planova da se ukine porez na nasljedstvo, dok je Cameron napadao Clegga zbog planova za amnestiju ilegalnih imigranata.

Većina novianara i komentatora tvrdi kako debata nije imala pobjednika, dok prva anketa koju je objavio YouGov javlja kako je jasni pobjednik David Cameron s 41 posto, iza njega Clegg s 32 posto i Brown treći s 25 posto. Cameron bi volio da se ovakvi rezultati ponove na biralištima, jer bi uz njih imao sigurnu većinu i ne bi morao strepiti od “Lib Lab” koalicije koja se nastoji cementirati uvođenjem proporcionalnog sistema.

Britanskog premijera “uhvatio” mikrofon dok je vrijeđao vlastite birače

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Gordon+Brown+Rochdale&iid=8649973″ src=”5/7/a/e/Gordon_Brown_Takes_f690.jpg?adImageId=12677198&imageId=8649973″ width=”234″ height=”152″ /]

U povijesti postoje brojni primjeri kada se moglo svjedočiti propasti nekog moćnog pojedinca, organizacije ili imperija, a za što je uzrok bila neka žena. Kako stvari stoje, britanskom premijeru Gordonu Brownu i njegovoj stranci bi ta femme fatale trebala biti Gillian Duffy, 65-godišnja umirovljenica iz grada Rochdale. Ono što je trebalo biti rutinski događaj u nezanimljivoj kampanji, odnosno susret premijera sa svojom pouzdanom biračkom bazom, pretvorio se u gaf par excellence nakon koga je jednostavno teško zamislit opstanak bilo kakve vlade na čelu s Gordonom Brownom.

Brown je, naime, došao u Rochdale skupljati glasove među sigurnim laburističkim pristašama, među koje se ubraja i gospođa Duffy. Prilikom razgovora s premijerom je rekla kako ga podržava i kako za njega misli glasati, ali je također nastojala priliku s razgovor s najmoćnijim čovjekom Britanije iskoristiti da ukaže na neke financijske i društvene probleme koji je je tište, uključujući i pitanja koja se tiču ilegalne imigracije.

Brown je u cijeloj priči postupio onako kako bi postupio svaki profesionalni političar. Nasmiješio joj se, pozdravio ju je, potapšao po ramenu, izjavio da je razumije i da će nastojati rješiti njene probleme. Potom je sjeo u svoj automobil. I onda se dogodilo.

Upaljeni i zaboravljeni mikrofon – noćna mora svakog profesionalnog političara. Brown je za samo nekoliko sekundi rekao što točno misli o toj ženi, nazvavši susret “katastrofom”, a ženu “bigotkinjom”, najvjerojatnije zbog “politički nekorektnog” stava prema imigrantima iz Istočne Evrope.

Naravno, te su riječi snimljene i munjevitom brzinom su našle put do medija, natjeravši samog Browna da se ispričava i posipa pepelom samo sat vremena kasnije. Međutim, sada je kasno da se “zataška” možda najzanimljiviji detalj dosadne izborne kampanje koja se nakon iznenadnog uzleta liberalnih demokrata – barem sudeći po najnovijim anketama – ponovno počela vraćati u dvostranačku konzervativno-laburističku kolotečinu.

Twittere pripremi se, Hugo dolazi

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Hugo+Chavez&iid=8629068″ src=”9/f/9/5/Venezuelan_President_Chavez_0011.jpg?adImageId=12668609&imageId=8629068″ width=”234″ height=”164″ /]

Prošlogodišnji događaji u Iranu su pokazali da u svijetu ipak vladaju stara pravila, odnosno da će netko dalje stići s Twitterom i “tetejcem”, nego samo s Twitterom. To, dakako, ne znači da se iz tih događaja nije izvukla određena pouka. Barem se takav dojam može steći nakon vijesti da je venezuelanski predsjednik Hugo Chavez, živopisni vlastodržac koji iza sebe ima neuspjeli državni udar koji je sam pokušao i jedan neuspjeli državni udar čija je bio meta, najavio kako će otvoriti račun na Twitteru.

Diosdado Cabello, direktor venezuelanske novinske agencije, je izjavio da će “zapovjednik Chavez na taj način borbu prenijeti online”, te da se nada da će steći rekordni broj sljedbenika. Ono što je, pak, zanimljivo jest da je Chavez još samo prije nekoliko mjeseci – vjerojatno preplašen mogućnošću da mu liberalna prozapadna studentarija pomoću Twittera priušti neugodnosti – korištenje tog web-servisa izjednačio s terorizmom. S druge strane je vjerojatno da je shvatio da se u pravilu dalje može stići s Twitterom i “tetejcem” nego samo s “tetejcem”.

Gdje je nestao Shakespeare?

Ako se dovoljno dugo vrtite po hrvatskim Internet forumima, primjetit ćete da nema tako banalne i nedužne teme čije rasprave nisu u stanju skrenuti u rasprave o ustašama i partizanima. Vrlo je vjerojatno da se ekvivalent istog fenomena na forumima posvećenim engleskoj književnosti odražava u raspravama između tzv. oksfordijanaca i stratfordovaca.

Oksfordijanci i stratfordijanci pripadaju dvjema nepomirljivim taborima koje dijele različiti odgovori na – za većinu ljudi sasvim banalno i davno odgovoreno – pitanje da li je drame i sonete Williama Shakespearea uistinu napisao William Shakespeare. Stratfordijanci, koji su ime dobili po Stratfordu na Avonu, Shakespeareovom rodnom mjestu, su pristaše onoga što piše u većini povijesnih knjiga i udžbenika. Oksfordijanci, pak, drže da je pravi autor Shakespeareovih drama Edward de Vere, 17. earl od Oxforda (1550 – 1604), a kao ključni argument navode niz detalja iz earlove biografije koji se doimaju sličnima zapletu Shakespeareovih drama. Oksfordijancima se uvjetno nazivaju i bejkonijanci, odnosno pristaše teorije prema kojoj je autor Shakespeareovih drama nitko drugi do Sir Francis Bacon (1561 – 1626).

Sukob između dva tabora je nastao prije otprilike 200 godina kada su povjesničari prvi put potegli pitanje autorstva Shakespeareovog djela. Oksfordijanskom, odnosno anti-stratfordijanskom taboru su se u kasnijim godimama priključila i neka poznata imena kao Mark Twain i Sigmund Freud. Među današnjim oksfordijancima je vjerojatno najpoznatije ime Sir Derek Jacobi, ugledni glumac koji je, pak, slavu prije svega stekao izvodeći djela autora za koga danas tvrdi da ne postoji.

James S. Shapiro, profesor engleske književnosti na njujorškom Sveučilištu Columbia i poznati stratfordijanac, punih je 15 godina skupljao materijal za knjigu 1599: A Year in Life of William Shakespeare (1599: Godina u životu Williama Shakespearea), koja je konačno trebala dokazati da je Shakespearea uistinu napisao Shakespeare. Za tu je knjigu dobio nagradu, ali su usprkos toga skeptici postali još glasniji. Frustriran time, napisao je novu knjigu Contested Will (igra riječi koja može značiti i “Osporeni Will” i “Osporena oporuka”) u kojoj detaljno opisuje kako su nastale sve anti-stratfordske teorije.

Shapiro tvrdi kako je cijela priča o Shakespeareu bez Shakespearea nastala zbog toga što je skromni glumac s dosadnim malograđanskim životom bio jednostavno previše “prozaičan” da bi ga se prihvatilo kao autora jednog od najznamenitijeg dramskog opusa u povijesti svjetske književnosti. Cijeloj stvari nije pomoglo ni to što o Shakespeareovom životu ima relativno malo podataka, odnosno daleko manje nego što bi se to očekivalo kod današnjih celebrityja takvog kalibra. Zbog toga su nastale “rupe” koje se pune svakojakim atraktivnim teorijama zavjere.

A, naravno, u cijelu priču će se uključiti i Hollywood, odnosno Roland Emmerich koji je prigrlio oksfordijansku teoriju koja će predstavljati temelj scenarija za njegov budući film Anonymous. Ne treba sumnjati da će taj film samo raspiriti oštre sukobe, još više zbog tradicionalne holivudske sklonosti da se radi vizualne i dramatske atraktivnosti žrtvuje autentičnost.