Sloboda zločinca kao nacionalni interes

Švicarska vlada je odlučila odbiti američki zahtjev za izručenje Romana Polanskog, što znači da se francusko-poljskom režiseru i “oskarovcu”, a isto tako i gomili njegovih fanova iz holivudske elite, ispunila želja. Veliki umjetnik, koji je prethodnih nekoliko mjeseci proveo u kućnom pritvoru svoje luksuzne vile, neće morati brinuti o tome da ostatak života provede u zatvoru. Odluka, ma koliko mnogima izgledala šokantna, zapravo i nije tako neočekivana u svijetu u kome se istjerivanje pravde shvaća daleko manje ozbiljno neko u holivudskim filmovima.

I dok za licemjerni Hollywood, koji je svojevremeno aplaudirao O. J. Simpsona prilikom njegovog bijega pred policijom, a koji sada pronalazi sve moguće izgovore za Lindsay Lohan, toleriranje zločina i ne iznenađuje, nekima bi možda zbunjujućom trebala izgledati odluke švicarske vlade. Ipak je u pitanju ono što bi trebala biti “civilizirana”, “evropska” zemlja u kojoj se davno prije svih drugih njegovala demokracija, pravna država, odnosno u kojoj bi se trebalo poštovati međunarodno pravo i proganjati zločince.

S druge strane, “nacionalni interesi” s kojima je švicarska ministrica pravde Eveline Widmer Schlumpf obrazložila tu odluku, jasno govore da postoje granice nakon kojih kojih države prestaju biti “evropske”, “civilizirane” i “pravne”. Komentar u Independentu, pak, sugerira kako je za švicarsku odluku bilo ključno to da je Polanski državljanin susjedne Francuske čija riječ u vrlom novom Obaminom svijetu za švicarske vlasti imaju veću težinu nego riječ kastrirane Amerike. A ta ista Francuska, čiji se intelektualci pa i političari vole postavljati kao moralni arbitri kada su u pitanju Irak i Guantanamo, spremna je zatvoriti oči kada su u pitanje zločini koje vrše njeni “zaslužni umjetnici”.

Edward Norton pao u holivudsku nemilost

“Nikada više nećeš raditi u ovom gradu” je jedan od najotrcanijih holivudskih klišeja na temu samog Hollywooda. Te riječi, namijenjene glumcima koji su svojim karakterom ili ponašanjem predugo izazivali strpljenje holivudskih moćnika, u stvarnosti se izriču prilično rijetko. Hollywood, bez obzira na egoizam i umišljenost svojih pojedinaca, nekada zna pokazivati kolektivistički duh i pronalaziti dobre razloge za opraštanje i druge prilike glumcima koji su “skrenuli s pravog puta”, bez obzira zvali se oni Lindsay Lohan ili Robert Downey Jr. Egzil iz Hollywooda je najteža moguća kazna predviđena tek za patološke slučajeve kao što su bili O. J. Simpson i Mel Gibson.

No, to ne znači da između egzila i normale ne postoje izvjesna međustanja, odnosno blaže kazne koje se mogu primijeniti na holivudske zvijezde koje su pretjerale u shvaćanju svoje veličine. Jedan takav slučaj bi bilo otpuštanje Edwarda Nortona sa seta ambicioznog blockbustera The Avengers, ekranizacije popularnog stripa tvrtke Marvel. Norton, koji je u filmu trebao tumačiti lik dr. Brucea Bannera – isti koji je tumačio u drugom nastavku Hulka – otpušten je “zbog kreativnih razlika”, što je eufemizam za preveliku dramu na setu. Sam Norton je bijesno reagirao tvrdnjom kako je odluka studija “financijske prirode”, ali nije objasnio zašto nije zatražio manji honorar da se žrtvuje za umjetnost.

Japanska vlada izgubila Gornji dom

Kada zlatne ribice ispune želju Milanoviću i SDP-u te mu konačno u ruke uruče vlast, s velikom dozom vjerojatnosti se može pretpostaviti da će u toj sreći moći uživati tek jedan mandat. Iskustva mnogih suvremenih demokracija pokazuju kako su birači posljednjih godina postali prilično ćudljiva sorta na čiju se vjernost više nitko ne može potpuno osloniti. To bi pogotovo bio slučaj u doba globalne ekonomske krize kada se može pretpostaviti da raznorazni “usrećitelji” neće biti u stanju ispuniti svoja predizborna obećanja, ali će barem tim istim biračima dati utjehu u obliku vlastitog eskpresnog odlaska.

Takvom se dojmu teško oteti nakon vijesti iz Japana gdje je lijeva Demokratska stranka, nedugo nakon što je, koristeći bijes birača zbog ekonomske krize, došla na vlast, sada i sama od tih birača zbog te iste krize, odnosno njenog presporog rješavanja, dobila sama jednu veliku izbornu pljusku. Demokrati, koji su prošlo ljeto okončali pola stoljeća vladavine desne proameričke Liberalno-demokratske stranke (LDP), vrlo brzo su se našli u istim problemima kao i LDP, čiji su se vođe i premijeri zbog korupcijskih i drugih skandala smjenjivali kao na tekućoj vrpci. Izborni pobjednik Yukio Hatoyama je tako zbog nedoumica oko financiranja kampanje vodstvo Demokratske stranke morao predati sadašnjem premijeru Naotou Kanu.

Kan je, pak, sebi odmah skresao popularnost najavama drastičnog povećanja poreza na promet, odnosno pokušaja da se njime popuni sve veća budžetska rupa i smanji dug nastao zbog kredita kojima se Japan već dva desetljeća bori protiv deflacije i ekonomske stagnacije.  Biračima se, usprkos horor-priča koji zazivaju mogućnost grčkog scenarija, takvi planovi očito nisu svidjeli. Ali, i da kojim slučajem Kan nije najavio ništa, svejedno bi mu stranka stradala na izborima.

Kada Milanović zasjedne u Banske dvore, nije teško pretpostaviti kako će, između ostalog, koristiti i Kanovo iskustvo kako bi objasnio zašto tamo ne čini ništa.

Izbori? Ne trebaju nam smrdljivi izbori!

Kada je prije godinu dana Ivo Sanader podnio ostavku, obogatio bi se svatko tko bi dobio kunu za svaki članak i komentar u kome se spominjao “kapetan koji napušta brod”. Hrvatski mediji koji danas komentiraju odluku HSLS-a da se “otkači” od Jadranke Kosor se, po svoj prilici neće previše zalijetati s frazom koja se obično koristi u ovakvim prigodama i spominje glodavce i plovila.

Razlog je u tome što se HSLS-ov zaokret tumači kao svojevrsni herojski čin ili barem podstrek za “manjince”, odnosno SDSS da “urade pravu stvar”, odnosno zabodu nož u leđa Jadranki Kosor te “elegantno” Zoranu Milanoviću i SDP-u donesu ono što nisu 2007. godine – vlast. Dakle, Hrvatska bi dobila novu vladu, iako ne redovnim, izbornim putem, nego oportunističkim preslagivanjem parazitskih strančica.

Iako će takav postupak samo podgrijati cinizam i a(nti)politilčnost hrvatskih birača, za njega će postojati dobri argumenti. Redovni izbori, a prije svega duga, komplicirana i skupa izborna kampanja, je nešto što možda i nije najbolje u ne baš redovnim okolnostima dosad nezapamćene ekonomske krize. S jedne strane, neefikasna, nepopularna i nemoćna vlast se treba mijenjati, a s druge strane se mora izbjeći nepotrebna drama. Pad vlade preko parlamentarnog preslagivanja, pak, savršeno odgovara hrvatskoj filozofiji prema kojemu se do svakog cilja nastoji doći “linijom manjeg otpora”.

Ruski špijuni ekspresno zamijenjeni – jer su previše znali?

Zamjena 11 ruskih za 4 američka špijuna je događaj koji je iznenadio svjetske medije iz dva razloga. Prvi je taj što se takve stvari događaju onda kada se nisu trebale događati – dva desetljeća nakon završetka hladnog rata, kraja povijesti i potrebe da se itko špijunira u vrlom novom liberalno-demokratskom svijetu. Druga je sama brzina kojom se sve to odigralo, odnosno što su špijuni zamijenjeni prije ikakvog sudskog procesa, odnosno prilike da neka od američkih TV-mreža na brzinu snimi dokudramu u kojoj bi fatalnu Annu Chapman glumila Isla Fisher.

Ta brzina će, dakako, potaknuti svakojake teorije zavjere koje – zbog same prirode obavještajnog posla – nikada neće biti dokazane ni oborene. Tako ne preostaje ništa drugo do špekulirati o tome da je sve to posljedica novog obamovsko-medvjedevskog detanta kojim se nastoji od Rusije i SAD ponovno napraviti prijatelje i sanirati štetu nastalu u doba Busha i Putina. Za pretpostaviti je da je razmjena bila u interesu objema stranama – za Rusiju je jasno da joj suđenje i potencijalno javno sramoćenje nije trebalo; motivi američke strane za ekspresnu razmjenu ostaju misterij. Dobrobit četiri američka špijuna, od kojih su neki godinama čamili u arktičkim zatvorima, definitivno nije bila na vrhu Obaminih prioriteta. Stoga su se pojavile pretpostavke da je fatalna Anna, osim dr. Dooma uspjela pokupiti i neke mnogo opasnije “skalpove”, odnosno da bi javno suđenje moglo iznijeti cijeli niz neugodnih otkrića o vrhovima američke administracije i poslovnog establishhmenta.

Bolje je, stoga, jednostavno zaključiti cijelu stvar ekspresnom razmjenom i nadati se da će mediji s obje strane Atlantika pronaći neki pikantniji skandalčić u “sezoni kiselih krastavaca”.

Hrvatska je na rubu

Kada kiši, onda pljušti. Te će se poslovice na ovaj sunčan dan sjetiti mnogi u Hrvatskoj, odnosno – da budemo precizniji – manjina koja prati ekonomske vijesti. Nakon što je objavljena vijest da, prema procjenama londonske konzultantske tvrtke CMA, Hrvatskoj prijeti 20-postotna šansa bankrota, loše raspoloženje će dodatno pogoršati dežurna Kasandra u obliku Edwarda Hugha, engleskog ekonomskog blogera kojemu su prognoze velike ekonomske krize donijele titulu evropskog Dr. Dooma.

Hugh, čiji su status celebrityja morali priznati i prema ekonomskim pitanjima neskloni hrvatski mediji, se tako na blogu A Fistful of Euros pozabavio i Hrvatskom. Članak, temeljen na MMF-ovim podacima, ne donosi nikakvo previše revolucionarno otkriće niti hrvatskim čitateljima iznosi podatke kojih nisu bili svjesni na ovaj ili onaj način. Sve je, dakle, tu – prezaduženost, preglomazna državna uprava, uvoz nepokriven izvozom, pretjerani troškovi radne snage.

Hugh svemu tome dodaje možda samo malo veći naglasak na demografske probleme, odnosno na bolnu spoznaju da je prirast stanovništva u Hrvatskoj previše slabašan da bi stvorio generacije neophodne da prehranjuju sve veću armiju umirovljenika.

Hugh, doduše, nije totalni pesimist. Post je nazvao “Hrvatska… Na rubu čega?” On smatra kako je za izlazak za današnje krize potrebno “prijeći rub”, odnosno poduzeti zbilja radikalne mjere u svrhu otplate duga i stabiliziranja ekonomije. Ako se to ne učini, “rub” će se svejedno prijeći, ali tako da se Hrvatskoj dogodi “nešto o čemu je bolje ne razmišljati”.

Koja je od te dvije opcije vjerojatnija? Ako se uzdamo u to da će odgovor na to pitanje dati Kosorke i Milanovići, zbilja je bolje o svemu ne razmišljati.

Pohvala vođi Hezbollaha urednicu CNN-a koštala posla

O mrtvima sve najbolje je jedna od najstarijih poslovica, ali njena praktična primjena u pojedinim slučajevima može imati loše posljedice po žive. To je na svojoj koži osjetila Octavia Nasr, višegodišnja urednica CNN-a, kojoj su upravo zbog par pohvalnih riječi nedavno preminuloj osobi ostala bez posla. Nasr je, naime, na Twitteru komentirala smrt Mohammada Husseina Fadlallaha, libanonskog vjerskog vođe koji se smatra duhovnim ocem, a po nekima i jednim od osnivača Hezbollaha. Nasr je rekla da je s tom viješću “ožalošćena” te da je Fadlallaha “poštovala”.

Problem s Fadlallahom i Hezbollahom jest u tome što je riječ o organizaciji blisko povezanoj s Iranom, zaslužnom za tjeranje Izraela s juga Libanona i – last but not least – organizaciji kojoj se pripisuje znameniti napad na kasarnu američkih marinaca u Bejrutu nakon kojih je glavna svjetska supersila dala petama vjetra iz te bliskoistočne zemlje. Nasr je od nekoga skoro odmah dobila “jezikovu juhu”, te se požurila ispričati, odnosno objasniti da se s mnogim od Fadlallahovih stavova i poteza ne skaže. Međutim, to nije bilo dovoljno te je CNN, navodeći “kako više ne može pokrivati Bliski Istok”, objavio kako joj daje otkaz.

Zanimljivo je kako će ova vijest – koja bi inače izazvala uobičajene sukobe između salonskih pro-Palestinaca i pro-Izraelaca – najvjerojatnije biti ignorirana zahvaljujući histeriji koju je izazvalo imenovanje Hloverke Novak-Srzić na mjesto direktora programa HRT. Krasno je znati da neke sredine i neke medijske institucije nemaju sklonost praviti dramu oko pristranosti vodećih novinara.

Hakeri Biebera poslali u Sjevernu Koreju

Kada netko stekne slavu mlad, uvijek postoji opasnost da će zbog nje i umrijeti mlad, nedovoljan iskusna da se nosi s njenim efektima. Ali uz tu opasnost postoji i još jedna – mladenački uspjeh kod mnogih može izazvati zavist i zvijezde koje imaju desetine milijune obožavatelja će sasvim sigurno imati i stotine tisuća mrzitelja.

Statistike tako neumorno govore da će se među tolikim brojem mrzitelja naći ne samo oni koji su spremni svoju mržnju izraziti konkretnim djelom, nego i oni koji su oboružani destruktivnim talentima. Justin Bieber, kanadska superzvijezda radi čijih fanova je Twitter morao mijenjati svoje algoritme, se tako našao na meti zloglasnih hakera iz grupe 4chan.

Oni su, naime, iskoristili svoje sposobnosti kako bi “nariktali” rezultate web-ankete o tome koju bi zemlju Bieber trebao posjetiti te su na prvo mjesto doveli Sjevernu Koreju. Ovo je, inače, tek jedan od hitaca koje su 4chanovci ispalili u neobjavljenom ratu protiv Biebera, a koji je prije par tjedana sadržavao i prilično efektno plasiranje glasine o tome da je Bieber obolio od sifilisa. Činjenica da treba vremena da se sve te glasine i patke shvate kao takve pokazuje kako današnja informatička supertehnologija može širiti laži daleko efektnije nego što su to nekada bile bapske priče.

Sanader… pa što?

Trebalo je punih godinu dana čekati da se netko usudi reći da je car gol. 2000-e, koje će  budućim povjesničarima, barem kada je u pitanju Hrvatska, izgledati kao jedno od najmirnijih, a ako je suditi po globalnim ekonomskim trendovima, i jedno od sretnijih i prosperitetnijih razdoblja, lokalidiotski mediji su uporno pokušavali učiniti “zanimljivijim” nego što jest. Krajnji učinak svega toga će, dakako, biti da jednom kada vremena postanu uistinu loša nitko neće znati prepoznati  kada netko bude uistinu zavodio autoritarni režim ili izvodio pučeve.

Milanović i Ockhamova britva

Jedan od po veliki dio hrvatskog medijskog establishmenta najtraumatičnijih, ali zato najmanje analiziranih događaja su parlamentarni izbori u jesen 2007. godine, odnosno  neuspjeh SDP-a i njegovog mladog karizmatskog i popularnog vođe Zorana Milanovića da iz sedla izbaci aferama kompromitiran HDZ i Ivu Sanadera.

Nije da nije bilo pokušaja da se pokuša odgovoriti kako je to SDP uspio iščupati poraz iz ralja sigurne pobjede, ali se oni uglavnom svode na Milanovićevu relativnu mladost i neiskustvo, odnosno opterećenost SDP-a kadrovskom i programskom tranzicijom nakon smrti dugogodišnjeg vođe Ivice Račana. Nešto manje se, dakako, spominju “igrice” s biračkim popisima i ekscesi poput Dusine 0, i to tek nakon što se Marko Rakar, za razliku od samog SDP-a, počeo ozbiljno baviti tom problematikom.

U posljednje je vrijeme, pak, popularnost stekla ideja prema kojoj je SDP namjerno ispustio pobjedu u ruku iz strateških razloga, odnosno da su Milanović i družina bili svjesni da Hrvatskoj predstoji velika kriza i da će, tko god bio u Banskim dvorima, morati povlačiti nepopularne poteze. SDP-u je stoga bilo jednostavnije pustiti HDZ da se dodatno pokopa s još jednim mandatom punim afera i sa sve većim i sve opravdanijim nezadovoljstvom građana, te da se 2011. godine jednostavno ušeta na vlast.

Ta strategija – ako je ikada postojala -iz današnje perspektive, odnosno nakon Sanaderove ostavke, ministara u Remetincu, HDZ-ove popularnosti u slobodnu padu i SDP-ovskog trijumfa na predsjedničkim izborima, izgleda genijalna.

Ali samo iz jeftine i licemjerne dnevnopolitičke vizure glavne hrvatske (pseudo)opozicijske stranke. Ako se ikada dokaže da su iz gore navedenih razloga 2007. godine namjerno “pušteni” dobiveni izbori, SDP će postati od najnečasnijih entiteta u hrvatskoj političkoj povijesti. Milanoviću i družini je, dakle, bilo važnije radi interesa vlastite stranke dozvoliti da Hrvatsku nesposobni i korumpirani HDZ odvede na rub provalije nego  biti vjerna svojim parolama o poštenju te preuzeti odgovornost u najtežem trenutku, nastojeći spasiti Hrvatsku čak i po cijenu vlastitog poraza.

Ockhamova oštrica, pak, tjera na oprez kada su u pitanju ovakve komplicirane teorije zavjere, te kao najjednostavniji i najuvjerljiviji odgovor na pitanje zašto je SDP izgubio izbore 2007. godine nudi to da jednostavno nije bio sposoban za pobjedu. A teško da se može zaključiti da se išta od tog poraza naučilo, odnosno da je sposobniji preuzeti vlast 2011. godine nego što je to bio prije četiri godine. Umjesto nekakve suvisle izborne alternative i programa se čeka da HDZ zagnjili do kraja te da SDP-u vlast padne u ruke poput kruške. A što onda? Nesposobnost koju je SDP pokazao prilikom pokušaja da preuzme vlast ne daje veliko ohrabrenje kada se razmišlja o načinu na koji će jednog dana tu vlast obnašati.