Među milijunima internetskih komentara na stravični čin najgnjusnijeg zločinca kojeg je iznjedrila vrsta homo sapiens neće biti teško pronaći one u kojima se traži ne samo njegova likvidacija, nego i zatiranje njene obitelji, kako bi se spriječilo da zlosretna kombinacija gena dovodi do sličnih zlodjela u budućnosti.
Naravno, nije teško pretpostaviti da će neki u tome ići dalje, uključujući i 43-godišnjeg Jamesa Jaya Leeja, “strastvenog” ekologa koji je zatočio 12 ljudi u sjedištu Discovery Channela nastojeći natjerati tu tvrtku da objavljuje emisije s krajnjim ciljem da se popularizira sterilizacija ljudskih bića. Leeju se mnogo toga može prigovoriti, ali nikako nedosljednost; na svom profilu je rekao da “ne želi djecu”, a što je, s obzirom što je onim dražesnim psićima priredilo jedno dijete, sasvim razumljivo. Lee je također poznat kao veliki prijatelj životinja, ali za razliku od Prijatelja životinja i PETA-e on je spreman za akcije malo konkretnije i riskantnije od onih koje promoviraju salonski radikali ili promoviraju ocvali rokeri.
Naravno, kada ova žalosna priča dobije rasplet, svi će govoriti da je riječ o poremećenom pojedincu, i da njegove bolesne akcije nisu imale nikakve veze s hipotezom o majci Gaji, globalnom zatopljenju, dubokoj ekologiji, filmografiji Ala Gorea i svime onime čime se svijet posljednjih par desetljeća bombardira od “angažiranih” medija.
Ma koliko se Bajs hvastao dobrom turističkom sezonom, i ma koliko se na Dnevniku HRT mahalo s Newsweekovom analizom Hrvatske kao 28. najbolje zemlje na svijetu, za javnost izvan hrvatskih granica Hrvatska je u pravilu mala, beznačajna, odnosno njenu pažnju se može privući samo onim metodama koje privlače Christianne Amanpour u nečije dvorište. Hrvatska, dakle, bez obzira što će danas-sutra biti jedan od satelita u Sferi zajedničkog prosperiteta Zapadne Azije i bez obzira što će se njene delegate na NATO-konferencijama tetošiti kao “braću po oružju” i dio “zapadnog svijeta”, u viziji prosječnog konzumenta vijesti pripada prostorima omrznutog Balkana, odnosno jedina zanimljiva vijest koja može doći s ovih prostora je neki novi Vukovar ili Srebrenica.
Pošto još nije odrasla generacija političara koja rat poznaje četiri desetljeća starih propagandnih bljuvotina i uz to vezanih šovinističko-džingoističkih mitova, na takav spektakl se ipak treba čekati nekih četvrt stoljeća. Nestrpljivim medijima će dotle kao nadomjestak za malo bolje priče o balkanskoj nečovječnosti i barbarstvu poslužiti i ova priča o bacanju psića u vodu “negdje u Bosni, kraj Bugojna“.
Zahvaljujući Youtubeu, Facebooku i Twitteru mlada dama je postala ekspresna Internet-senzacija. I nije bilo teško za očekivati da će zbog bahatosti i okrutnosti prikazane prema dražesnim životinjama postati objektom globalne mržnje, te da je u ovom trenutku vjerojatno omraženija čak i od Georgea W. Busha u njegovim najgorim danima. Grupe mržnje na Facebooku dobijaju stotine tisuća članova, brigade hakera-dobrovoljaca joj očajnički žele “provaliti” identitet, a među desecima tisuća pošiljatelja prijetnji smrću se vjerojatno nalazi barem nekoliko s dovoljno volje, financijskih i tehničkih sredstava i sposobnosti da svoje osvetničke zamisli primijene na njoj i na članovima njene dalje i bliže rodbine.
Takav rasplet priče o ubojici nekoliko psića bi sigurno zabavio “Škorpione” kada za kojih pet-deset godina izađu iz zatvora gdje sjede zbog jednog sličnog, ali osjetljivoj svjetskoj javnosti ipak malo previše “ljudskog” i banalnog čina.
Gallup je objavio rezultate nove ankete prema kojoj u “općenitoj” utrci za Kongres, tj. ne uzimajući u obzir pojedinačne okruge i kandidate, Republikanska stranka uživa prednost od 10 posto u odnosu na Demokratsku stranku. Gallup je naveo kako ta prednost nije zabilježena od 1942. godine kada je ta kuća prvi put pratila raspoloženje birača u tzv. međuizborima (redovnim kongresnim izborima koji se održavaju između dva predsjednička izbora). Gallup bilježi kako su republikanci dosad najbolje rezultate u takvim anketama imali u srpnju 1994. i sprnju 2002. godine, neposredno pred velike uspjehe na izborima. Gallup zaključuje da je “razumno očekivati” kako će republikanci ostvariti sjajne rezultate na ovim izborima, a veliki broj komentatora je uvjeren da će – kao i 1994. godine – osvojiti Zastupnički dom Kongresa, a možda čak i Senat.
Ovo samo pokazuje kako je nezahvalno praviti dugoročne političke prognoze, pogotovo kada su SAD u pitanju. Nakon što je Bush ponizio Kerryja 2004. godine, ozbiljno se govorilo o početku 40-godišnje dominacije republikanaca. Ni dvije godine kasnije Bush je bio politički mrtvac, a nakon Obame se govorilo da se SAD pod demokratima pretvaraju u jednostranačku državu. Izgleda da će slične prognoze početi padati i nakon izbora u studenom.
Naglo je zahladilo. Ljeto završava i svi su zbog toga tužni. Neki ne zbog toliko zbog toga što završava mjesec kada su zbog hrpe stranih gostiju na Jadranu opinion makeri i decision makeri sebi mogli dozvoliti iluziju da Hrvatska živi bolje nego što uistinu živi. Tuga je neke uhvatila upravo zbog onoga što su mogli vidjeti na Jadranu i koji su bolno svjesni da su prilike za dobar život, isto kao i prilike za dobar ljetni provod trajno potrošene.
Jedna od stvari koja SAD dijeli od ostatka “normalnog” svijeta jest i Evropljanima nezamislivi koncept ustavnog prava na držanje vatrenog oružja od strane privatnih građana. Ono se obično smatra glavnim razlogom zašto su SAD tako nasilne, odnosno zašto se tamo svako malo događa nekakav revolveraški masakr koji je u ostatku svijeta nemoguće zamisliti i zašto SAD imaju tako veliku stopu ubojstava.
Nije da u Americi nema ljudi koji dijele evropske stavove, i koji smatraju da vatreno oružje nema što tražiti kod privatnih građana. Problem je u tome što se ono ne može oduzeti, a da se ne prekrši Drugi amandamna Ustava, odnosno ograničiti a da se ne naljuti veliki broj birača u ruralnim, ali po izbornu aritmetiku važnim državama, a što je, između ostalog, na svojoj koži osjetio Al Gore 2000. godine izgubivši demokratsku Zapadnu Virginiju od Busha. Nedavna presuda Vrhovnog suda u slučaju Heller je dodatno otežala sve napore u tom smjeru.
No, par genijalaca se sjetilo kako doskočiti ograničenjima koja su postavili bogati bijeli robovlasnici prije više od dva stoljeća. Grupa ekoloških aktivista je poslala dopis federalnoj Agenciji za zaštitu okoliša (EPA) i zatražilo da se administrativnom odlukom zabrani korištenje olovne municije, s obzirom da ona, naravno, osim što ubija ljude i dražesne životinje, truje okoliš. Iza toga je, dakako, bila jednostavna aritmetička računica – jedina alternativa za olovne metke jesu tanad od bakra i drugih materijala koja su višestruko skupa, i zbog kojih bi lov i slične aktivnosti, pogotovo u sadašnjoj krizi, postale domenom bogate američke elite.
EPA, međutim, nije prihvatila taj prijedlog. Razlog vjerojatno nije u tome što su njeni birokrati zaključili kako olovo u municiji nije opasno po okoliš, koliko u tome što je njen šef Barack Obama zaključio kako nije baš zgodno dodatno nervirati milijune potencijalnih glasača pred kongresne izbore.
Nakon što sam odgledao 13. epizodu s kojom završava prva sezona TV-serije “Spartak: Krv i pijesak”, moram još jednom zaključiti kako je nezahvalno dojmove o TV-serijama praviti na osnovu prve epizode. Ono što je na početku izgledalo kao besramna i ne baš efektna kopija filma “300” se u trinaest epizoda pretvorilo u prvoklasnu dramu s dobro izgrađenim likovima i nizom dramatičnih i – što je najvažnije – sasvim neočekivanih obrata. Ono čega sam se plašio nakon prve epizode – da će se sve svoditi na monotono CGI krvoproliće garnirano isto tako monotonim eksplicitnim seksom – nije se dogodilo.
Autori serije su, vjerojatno, bili svjesni da dio gledateljstva ima neku predodžbu o povijesnom Spartaku, odnosno da je barem vidio Kubrickov film s Kirkom Douglasom iz 1960. godine ili mini-seriju u kojoj naslovni lik tumači Goran Višnjić. Dakle, barem dio gledatelja je znao kako će Spartakova gladijatorska karijera završiti – bijegom iz škole uz pomoć svojih kolega koji će stvoriti srž vojske pobunjenih robova. Glavni zadatak je, dakle, bio doći do te točke, i on je u 13. epizodi ispunjen gotovo savršeno.
Manje-više svi podzapleti i konflikti među likovima koji su se razvili u prethodnih dvanaest epizoda su razriješeni u neočekivano brutalnoj i krvavoj završnici koja je dobila sasvim primjereno ime “Ubiti ih sve”. A sam način na koji se do posljednjeg trenutka taj ishod -čini neizvjesnim, čini tu epizodu vrhuncem scenarističkog umijeća. Pohvale zaslužuje to i da “Spartak” u potpunosti odbacuje sve klišeje i nepisana pravila dramske televizije, i to prije svega po pitanju preživljavanja i nepreživljavanja glavnih likova, kao i u tome što likovi koji bi trebali biti pozitivci čine neke u najmanju ruku moralno dvojbene stvari.
Međutim, finale sezone 1 sada pred autore postavlja probleme njenog nastavka. Sezona 1 je bila mnogo lakša od sezone 2, zato jer je radnja bila relativno ograničena na rimski provincijski gradić i gladijatorsku školu, pa se moglo štediti na CGI-ju i koristiti dobar okvir za niz intriga. Sezona 2, pak, umjesto gladijatora u sukobu sa svojim gospodarom mora prikazivati pobunjeničkog vođu u sukobu s cijelim carstvom, odnosno vojskovođu u sukobu čije je poprište cijela Italija. I tu CGI može malo pomoći, ali autori se moraju truditi da scenama bitaka daju nekakav suvisli kontekst. Za razliku od ranih Spartakovih dana, njegov ustanak je daleko bolje dokumentiran u antičkim izvorima i u njegovom gušenju su sudjelovali “kapitalna” imena tadašnje povijesti kao Kras i Pompej. Autori će imati daleko manje pjesničke slobode, te će se malo više morati obraćati pažnja na ekonomsku i političku krizu Rimske Republike kojoj je Spartakov ustanak bio jedan od simptoma.
Ostaje za vidjeti da li će zdravstveni problemi glumca Andyja Whitfielda uistinu dovesti da prvih nekoliko epizoda predstavljaju – prequel koji pokazuje rane Bacijatove dane, odnosno hoće li “redovna” sezona, koja bi trebala trajati 13 epizoda, biti zbrzana. Također treba vidjeti kako se to Spartak od čovjeka vođenog isključivo osobnom osvetom pretvorio u revolucionara i osloboditelja; ako postoji problem u posljednjoj epizodi sezone 1 onda je to nedostatak odgovora na to pitanje. Ako sezona 2 bude dostojna sezone 1, veliki dio zapleta bi se trebao baviti upravo time.
Za kompjuterske viruse, trojance i sličnu gamad se uglavnom smatra kako predstavlja neugodnost koja pogađa pojedince prije nego što pogađa institucije ili društvo u cjelini. Malo tko zamišlja da je sasvim moguće da zločesti hakeri svojim aktivnostima mogu nekome ne samo otežati, nego i oduzeti život. A nekada i na izuzetno okrutan način, na primjer, učinivši da netko živ izgori zajedno sa svojom obitelji.
A nešto upravo tako se, ako je vjerovati najnovijim rezultatima službene istrage, zbilo prije više od dvije godine na madridskom aerodromu Barajas, kada se Spanairov putnički avion sa 172 putnika i članova posade srušio neposredno nakon uzlijetanja, a pri čemu je bilo samo 18 preživjelih. Španjolski istražitelji su nesreću pripisali tehničkom kvaru koji se mogao izbjeći, odnosno koga su piloti i mehaničari mogli otkriti da se koristio centralni kompjuterski sistem madridskog aerodroma. Međutim, sistem je bio u kvaru zbog infekcije trojancem i taj dan su avioni letjeli bez uobičajenih sigurnosnih kontrola.
Jedna od stvari koja današnji Hollywood razlikuje od Hollywooda koga su poznavale starije generacije jest izostanak flopova, odnosno spektakularnih i basnoslovno studijskih projekata koji tako temeljito propadnu na kino-blagajnama da ta propast uđe u legendu. Odnosno, barem tako tvrdi Tom Shone u svom članku, koji nastoji dati odgovor zašto današnja komercijalna razočaranja u Hollywoodu nisu ni razini financijskih sunovrata kakvi su bili Lomača taštine, Vodeni svijet, Posljednji akcijski junak ili Otok boje krvi. Kada danas neki film “ljosne” na kino-blagajnama, obično je riječ o daleko prozaičnijim rezultatima koji se češće nazivaju “podbačajem” nego fijaskom. Danas je, tako, teško zamisliti da bi pogrešna procjena u nekom uredu mogla dovesti do toga da neki studio poput 20th Century Foxa nakon Kleopatre dođe na rub bankrota ili da legenda poput United Artists jednostavno nestane nakon Vrata raja.
Razlozi za to su otprilike isti onakvi kakvi su doveli do sumraka koncepta superzvijezde – promjena kulturnih, ali i ekonomskih okolnosti u suvremenom svijetu. Globalizacija je tako Hollywoodu otvorila niz tržišta u svijetu u kojima se ispostavilo da je publika – koja obično manje pristupa Internetu, kablovskoj i satelitskoj televiziji – daleko spremnija konzumirati drek koji razmažena američka publika nije. Tako nije rijedak slučaj da ono što predstavlja nesumnjivi flop na sjevernoameričkom tržištu uspije sve financijske gubitke za studio nadoknaditi na svjetskim tržištima; Vodeni svijet je bio jedan od najboljih primjera za to. A ako i nakon svega toga kino-distribucija predstavlja “podbačaj”, uvijek će se naći prodaja i iznajmljivanje DVD-ova, odnosno prikazivačka prava na televiziji i sistemi video-pretplate s kojima će i najgore holivudsko smeće polako ali sigurno, možda nakon nekoliko godina, a možda i desetljeća svoje tvorce dovesti u “plus”.
Shone također tvrdi da je jedan od razloga i taj što je Hollywood s vremenom počeo učiti od svojih grešaka, odnosno što se u studijima razvio sistem za ranu detekciju potencijalnih flopova, kao i smanjenje rizika kroz ko-produkcije dvaju velikih studija, korištenje manje “zvučnih” (čitaj: jeftinijih) imena u glavnim ulogama i malo veća financijska disciplina na setu. I dok je sve to, s jedne strane, spasilo Hollywood, s druge strane je drastično smanjilo opću kvalitetu holivudskih filmova u odnosu na prethodna razdoblja.
Tako je u prošlosti lako zamisliti da se i iza najgoreg mogućeg flopa krije “neshvaćeno” remek-djelo. Danas, kada nema straha od financijske kazne, holivudski producenti i studiji se više ne moraju truditi pa proizvode odvratno smeće znajući da će se ono uvijek isplatiti. Ono što je danas flop obično i zasluži biti flop; problem je u filmovima koji zarade novac, ali to ne zaslužuju.
Ekonomisti su, kao što se i moglo očekivati, krajnje razočarani najnovijim rebalansom proračuna. Ali, s druge strane, teško da bi se mogli smatrati previše iznenađenima. Potez koji je napravila Jadranka Kosor – ako se nedostatak bilo kakvog suvislog činjenja uopće može nazvati “potezom” – savršeno odgovara hrvatskoj političkoj paradigmi koja se ustalila u posljednjih desetak godina, a prema kojoj najbolji recept za politički uspjeh, a i ostanak na vlasti, predstavlja “linija manjeg otpora”.
Zbog toga je bilo iluzorno očekivati da će Kosor poslušati sve one pozive vapijućih u pustinji koji uporno traže izvanredne izbore. Kosor je odlučila da će izbori biti održani 2011. godine, i u tome je neće odgovoriti ni računica da je HDZ može očekivati više glasova sada nego za godinu dana, kao ni računica da je možda najbolje SDP-u utrapiti vlast pa ga pustiti da se pod Milanovićem i s “bolnim rezovima” samouništi čak efektnije nego što je to učinio pod Račanom.
Kosor je na primjeru svog prethodnika Ive Sanadera naučila koliko su opasne i kontraproduktivne nekakve bizantske strategije temeljene na prepuštanju vlasti i pripremanju nekakvog spektakularnog come backa. Kriza u kojoj se našla Hrvatska je samo odraz globalne krize koja se pokazala prilično nepredvidljivom. Nitko ne može predvidjeti kada će ona završiti i kakve će biti njene krajnje posljedice. Sasvim je moguće da pod njenim udarom popusti čak i hrvatska “europsko-demokratska” paradigma, odnosno da se stvore okolnosti u više neće biti nikakvih izbora niti prilike da netko tko je na njima izgubio vlast tu istu vlast vrati.
Zato se Kosoričin potez, bez obzira na zgražanje ekonomista, može smatrati opravdanim ako se gleda sa stajališta što trajnijeg ostanka na vlasti nje i njene stranke.
Iz Čilea dolazi vijest koja bi se mogla okarakterizirati s onim poznatim rečenicama “Imam jednu dobru i jednu lošu vijest”. Dobra je vijest da su u zatrpanom rudniku spasitelji nakon 17 dana potrage pronašli 33 “čudesno preživjela” rudara. Loša je vijest u tome da su rudari još uvijek zatrpani, te da ih neće moći otkopati najmanje četiri mjeseca. Jedini kontakti s rudarima su mali tuneli kojima im se dostavlja hrana, voda i druge potrepštine.
Bit će zanimljivo vidjeti kako će se ta 33-orica morati snaći u jednoj od najbizarnijih situacija koja se može zamisliti. Stručnjaci su već sada počeli špekulirati o tome kakve će biti psihološke posljedice, odnosno što se može učiniti da se rudarima olakša situacija “ne tako različita od zatvora“.
S druge strane, čileanski rudari se uvijek mogu tješiti da se njihovo preživljavanje – barem zasad doima ugodnijim od onoga što je svojevremeno morao proći jedan Napoleonov vojnik kome su za vrijeme borodinske bitke 1812. godine rusko topovsko tane odnijelo obje noge. Ostavljen na bojištu i zaboravljen od drugova, spašen je tek nekoliko mjeseci kasnije kada su se francuske snage povlačile preko bojišta zatrpanog raspadajućim leševima nekoliko desetaka tisuća ljudi i konja. Ljudi su mnogo izdržljivija stvorenja nego što se to mnogi usude zamisliti.
Draxblog VI 