Prosvjedne brojke i slova

Boris Rašeta je večeras na TV-vijestima 24 sata komentirao prosvjede i izrekao procjenu prema kojoj oni zasad neće dovesti do pada vlade Jadranke Kosor. Razlog je u tome da brojka sudionika od 6.000 do 10.000 – iako prilično dojmljiva za hrvatske prilike, a donedavno posve nezamisliva – još uvijek nije toliko velika da je se ne bi moglo “kontrolirati” od strane policije. Rašeta tvrdi da bi masa prosvjednika trebala narasti barem deset puta, jer jedino takve brojke mogu natjerati policiju, a samim time i Vladu, na predaju. “Ako 100.000 ljudi odluči marširati na Markov trg, ne može ih se zaustaviti bez krvoprolića”, tvrdi Rašeta.

Postavlja se pitanje mogu li Pernar & Co. dostići tu brojku. Današnji su događaji pokazali organizacijske i konceptualne prednosti, ali i ograničenja protesta. S jedne strane je ostvarena prilično dobra disciplina; skup je bio miran i relativno discipliniran, a incident sa zlosretnim Vladinim glasnogovornikom Pavićem više izgleda kao nesretan splet slučajnosti nego karakteristika prosvjeda. S druge je strane prilično jasno da se mase na hrvatskim ulicama ne mogu držati duže od četiri sata, kao i da je za njihovo privlačenje i zadržavanje nužno izbjegavanje monotonije. Stoga svaki prosvjed mora izgledati drukčije od prethodnog. Upravo u tome leži najveća opasnost za njihove organizatore – s jedne strane će biti previše skloni egzibicionističkim ispadima, a s druge strane će postojati preveliko iskušenje da se skrene u nasilje. Ne treba sumnjati da će hrvatski establishment pažljivo i strpljivo čekati da prosvjedni pokret učini jednu takvu grešku kako bi je maksimalno iskoristio te tako trajno uklonio “remetilački faktor” na zagrebačkim ulicama.

Skrnavitelji svetih barjaka

English: Punks burning a US flag (early 1980's)
Pankeri pale američku zastavu ranih 1980-ih (izvor: Wikipedia)

Paljenje zastava po defaultu ne bi trebalo biti uobičajeni detalj nečije političke aktivnosti. Taj čin ne samo što predstavlja simboličko nasilje koje s vremenom može eskalirati i u stvarno nasilje, nego predstavlja odraz nedostatka kreativnosti ili sposobnosti da se nečije mišljenje izrazi na nešto kreativniji ili efektniji način.

S druge strane, bez obzira na sve gore navedene nedostatke, paljenje zastave ipak predstavlja dio uobičajene političke aktivnosti, i to u zemljama koje se diče daleko većom “uljuđenošću” i “normalnošću” od Hrvatske. U nekim od njih, uključujući i SAD, paljenje zastave je priznato kao jedan od izraza neotuđivog prava na slobodni govor. Svaki pokušaj da se “skrnavitelji” svetih barjaka, uključujući oni koji je hrvatskom političkom establishmentu najsvetiji – Europske Unije – kazne ili od sličnih “nestašluka” pokušaju obeshrabriti teškim zatvorskim kaznama bi u ovim uvjetima mogao imati kontraefekte.

Naravno da hadezeovskim režimlijama, esdepeovskim kvazioporbenjacima i “nezavisnoj” javnosti koja njihove zajedničke dogme nikada ne dovodi u pitanje nije ugodno vidjeti kako je planula zastava EU. Međutim, na takve će se prizore, kako stvari stoje, morati naviknuti. Odnosno, morat će prihvatiti da su ti piromanski detalji prosvjeda u Grčkoj koje su naši “nezavisni” mediji tako temeljito cenzurirali, postali i dio hrvatskog “političkog folklora”.

Nezgodna obljetnica – Libija 2011. i Irak 1991.

Historia est magistra vitae, govorili su stari Latini. Odnosno, “naški” rečeno, povijest je učiteljica života. Tu je rečenicu, s druge strane, teško shvatiti ozbiljno ako se ne dođe u paketu sa “repetitio est mater studiorum” ili “ponavljanje je majka znanja”. Naime, ako netko doista izvlači pouke iz povijesti, u tome rijetko uspijeva iz prvog pokušaja, pa je to jedan od razloga zašto se ona zna ponavljati.

Jedan od bizarnijih oblika tog fenomena bi mogli biti i najnoviji “prosvjedi” u Libiji koji, kako stvari stoje, sve manje sliče na nekakav narodni ustanak ili revoluciju, a sve više tonu u nešto čemu je sve teže poricati karakter građanskog rata. “Krvoločni pomahnitali diktator”, čije je svrgavanje bilo “pitanje dana”, i kome su se odbrojavali “posljednji trzaji”, nekako je uspio pokrenuti nekakvu protuofenzivu i proširiti teritoriju pod svojom kontrolom. I sve to u trenutku kada SAD, NATO i zapadne sile, bez obzira na neskrivene antipatije prema Gadafiju ne pokazuju preveliki entuzijazam da ih pretoče u nekakvu konkretnu akciju.

A možda je stvar u tome da se libijska demokratska revolucija nekako previše nezgodno poklopila s 20. obljetnicom ustanka koji su irački šijiti i Kurdi, nastojeći se okoristiti uništenjem iračke vojske u zaljevskom ratu i potpunom međunarodnom izolacijom režima, digli protiv Sadama Huseina. I tada je “krvoločni manijak” bio pred padom, i tada su bili “posljednji trzaji”, pa je nekako taj spektakl završio drukčije od očekivanog, odnosno stravičnim masakrom boraca za slobodu koji su obećanja zapadnih usrećitelja shvatili previše ozbiljno. Onima koji imaju malo duže pamćenje će ono što se sada događa na južnim obalama Mediterana izgledati kao prilično neugodan “deja vu”.

Pernar… Kad Hrvatska ne može bolje

Protestant koji pokušava napraviti karijeru u turbo-katoličkoj Hrvatskoj. Pobornik neoliberalnog turbo-kapitalizma usred globalne ekonomske krize u kojoj su kenzijanstvo i socijalizam “in”. Kritičar otkopavanja grobova komunističkih zločina u vrijeme kada se Tuđmanovo “nacionalno pomirenje” razbija u paramparčad. Libertarijanac-individualist u zemlji u kojoj postoji stoljetna kolektivistička tradicija na koju se naslanja nacionalistička desnica i soc-nostalgičarska ljevica. Mladić čija je politička platforma nejasna i proturječna isto onoliko koliko je konfuzan način na koji je pokušava prezentirati u hrvatskoj javnosti. Čovjek koji je protiv sebe uspio ujediniti sve – režimlije i oporbenjake, ljevicu, desnicu i centar.

Ukratko, tip koji bi u svakoj normalnoj (ili kako to naš establishment voli govoriti “uljuđenoj” i “civiliziranoj”) zemlji trebao biti luzer i redovni gost emisija nalik na Jerry Springer Show.

Ali, Hrvatska u ovom trenutku nije normalna i “uljuđena” zemlja; a ako jest ili je bila, to svakog trenutka prestaje biti.

U njoj postoji vlast koja možda nije krvoločna kao trećsvjetske diktature, a možda nije ni korumpirana poput Prve talijanske republike, ni istrošena poput istočneovropskih komunista krajem 1980-ih. Ali se od svih njih doima daleko nesposobnija, odnosno čini se da je u stanju daleko prije potrošiti svaki politički i drugi kredit kojima je, za razliku od gore navedenih primjera, raspolagala. Ukratko vlast nam je bijedna.

Što i ne bi bilo toliko loše da nam od ovako bijedne vlasti nije još bijednija opozicija koja “ziheraški” i kukavički čeka da joj vlast poput trule kruške padne u ruke, a ne daje nikakve naznake da će joj vanjska i unutarnja politika biti imalo različite od ove koja je Hrvatsku dovela na rub donedavno nezamislivo duboke provalije. U tu bijednu opoziciju spada i “civilno društvo” – raznorazne parazitske kvazirežimske organizacije koje glumataju nekakvu “savjest društva”, a zapravo služe kao privatni feudi par ličnosti koji za “ostanak na liniji” mogu računati na stalnu pojavu u režimskim medijima i milijune proračunskih kuna.

Stoga je, kao što je to primijetila Tina Lakić na net.hr sasvim razumljivo što se Ivan Pernar u samo nekoliko dana nametnuo kao alternativa. I svi oni koji zazivaju “dovođenje u red”, odnosno “bojkot” i uklanjanje “huliganskog vođe”, “psihopata” i “wannabe Hitlera i Staljina” moraju dobro pripaziti da im želje ne budu uslišene. S obzirom gdje Hrvatska ide, Pernar će izgledati kao Mandela u usporedbi sa njegovim ekvivalentima koji budu “izronili” za godinu-dvije i kojih se tada neće biti tako lako riješiti.

Volim revoluciju… ali ne u svojoj kući

Današnji prizori nasilja u Zagrebu, vjerojatno najspektakularniji od znamenite maskimirske bitke 1990. godine, više od svega pokazuju koliko su zapravo vlastodršci Hrvatske u posljednjih nekoliko godina dotjerali “cara do duvara”, odnosno daju argumente za depresivni zaključak kako Sanader možda i nije tako blesav prilikom odabiranja puta koji će dovesti do salcburške ćelije. Naime, ma koliko ga pokušavali proglasiti Velikim Sotonom i krivcem za sve zlo koje je snašlo ovu zemlju, teško je vjerovati da će njegov mandat ostati upamćen po kataklizmi koja očekuje hrvatske građane koje ima zadatak usrećiti njegova nasljednica. Nakon što je danas uz postalo jasno da izvlačenje iz Hrvatske iz provalije zahtijeva ne samo neočekivano veliku količinu znoja i suza, nego možda čak i krvi, nekakva “šuć-muć” koruptivna hobotnica izgleda kao prava sitnica.

Ono što u cijeloj priči najviše upada u oči jest da je nasilje usred “pitomog” i “civiliziranog” Zagreba u paramparčad razbilo sve priče o podjeli na Zapadnu i Istočnu Hrvatsku, odnosno da usprkos sveg urlanja na Rivi i postavljanja balvana po Zagori Ivica Račan nije od “dignitetlija” prije deset godina morao toliko strahovati koliko Kosor trenutno ima razloga strahovati od “Facebook Che Guevara”.

Jedinu utjehu za Kosor može pružiti to što se medijski establishment, isto kao i bijedna hrvatska “oporba” čvrsto stavila na njenu stranu, automatski pretvorivši “Facebook revolucionare” od plemenitih idealista u bandu krvoločnih huligana i  državne neprijatelje. Razlog za to je u salonskim ljevičarima neugodnoj spoznaji da ulične revolucije i jurišanje na barikade izgledaju “romantično” i “cool” u dalekoj šezdesetosmaškoj prošlosti ili na nekim egzotičnim i “primitivnim” lokacijama kao što su Kairo, Tripoli i Beograd, ali ne izgledaju tako privlačno kada za posljedicu imaju spriječavanje šetanja po zagrebačkoj “špici” ili rizik po nečiju frizuru ili nokat, a o rebrima i bubrezima da i ne govorimo.

Još jedno napuštanje multikulturalizma

David Cameron is a British politician, Leader ...
Image via Wikipedia

Nakon Angele Merkel se još jedan evropski državnik odrekao eurofilima donedavno drage i svete ideje multikulturalizma. Da stvar bude gora, riječ je o državi koja se sve donedavno agresivno hvastala svojim multikulturalizmom i u kojoj se nije mogla zamisliti nijedna TV-serija na BBC-ju da neki od likova, i to u pravilu pozitivaca, ne bude musliman.

Bit će prilično zanimljivo vidjeti kakav će biti “spin” na ovu povijesnu izdaju. Da li je u pitanju dugoročna prilagodba “novim okolnostima” ili tek “prolazni fenomen” vezan uz privremenu i neprirodnu desničarsku koaliciju koja je na trenutak zgrabila vlast u ultraprogresivnoj cool Britaniji?

Kerumeta iz naše kalete

Ništa bolje ne može prikazati funkcioniranje suvremene partitokracije u Hrvatskoj od zlosretne sudbine Helene Novak, koja je od 25-godišnje “mlade lavice” glavne opozicijske stranke u očima svojih drugova preko noći pretvorila u radioaktivni otpad. Njen “politički nekorektni” ispad na Facebooku je bez svake sumnje SDP-u načinio štetu te režimskim medijima dao još jedan vrijedan izgovor kako da čitatelje prestanu maltretirati s HDZ-ovim korupcijskim skandalima, tako da i nastave spominjati stvarne, odnosno ekonomske probleme Hrvatske.

Navijači SDP-a će vjerojatno, pogotovo nakon intervjua za beogradski “Kurir” koji potvrđuje hadezeovske propagandne stereotipove o SDP-u kao “srbofilnoj” i “prothrvatskoj” stranci, početi bacati teorije zavjere o tome da je Novak ništa drugo do “ubačeni igrač”, odnosno hadezovski agent provokator čiji su ispadi dio plana da se glavna opozicijska stranka maksimalno kompromitira. S druge strane, primjena Occamove oštrice na hrvatsku politiku sugerira kako Novak najvjerojatnije uistinu ima takve šovinističke i “politički nekorektne” stavove, ali ih je, za razliku od 99 % kolega u političkom establishmentu, u jednom trenutku zaboravila skrivati.

Ono što se dogodilo Heleni Novak je, zapravo, ista stvar koja se prije godinu-dvije dogodila Željku Kerumu kada je, gostujući kod Aleksandra Stankovića, sebe trajno obilježio kao srbofobnog šovinista. Ono u čemu se Novak i Kerum razlikuju jest to što će za Novak posljedice biti daleko gore, s obzirom da Kerum svojim ispadom nikoga iz hrvatskog intelektualnog i medijskog establishmenta nije previše iznenadio; za osobu koja se i prije doživljavala kao primitivni i neobrazovani “troglodit”, odnosno čiji se izborni uspjeh pripisuje ruralnom, trogloditskom i “istočnohrvatskom” biračkom tijelu, se i moglo očekivati kako će prije ili kasnije izgovoriti replike primjerene njegovoj unaprijed zadanoj ulozi.

Novak je, bare što se hrvatskih salonsko-ljevičarskih opinion makera tiče, “naša” za razliku od “njihovog” Keruma. Osim što je mlada, osim što je žena i što se – sudeći po mediju gdje se ispad dogodio – zna koristiti Internetom, barem donedavno je pripadala liberalnoj, naprednoj, “europskoj”, odnosno “zapadnohrvatskoj” hemisferi politike. Ukratko, Kerum je trebao biti prošlost, a Novak je trebala biti budućnost.

Skandal oko Helene Novak, s druge strane, pokazuje da između te “prošlosti” i “budućnosti”, zapravo i nema nekakve razlike, odnosno da je ideološka podjela na kojoj se temelji hrvatski politički sustav predstavlja ništa drugo do jedno veliko mazanje očiju. Ukoliko se po ovoj priči bude previše kopalo, vjerojatno će početi ispadati malo previše kostiju iz ormara, odnosno otkrića o tome da svako hrvatsko “malo misto” ili politička stranka imaju svoju Helenu Novak. A ako se ispostavi da likova koji ne izgovaraju replike iz scenarija ima daleko više nego što se itko usudi priznati, možda publika hrvatske političke telenovele konačno jednog dana i progleda o čemu je u njoj, zapravo, riječ.

Još jedna žrtva Wikileaksa

Nedugo nakon što je tuniski predsjednik Ben Ali prisiljen bježati iz zemlje zahvaljujući “pikantnim” detaljima o njegovoj imovini i načinu vladanja objavljenim na Wikileaksu, još jedan moćnik ima razloge zabijati igle u lutku s likom Juliana Assangea. Berry Mutny, generalni direktor njemačke tvrtke OHB-System, smijenjen je od strane nadzornog odbora nakon što su “izronili” detalji njegove konverzacije s američkim diplomatima. Mutny je, naime, u njemu “popljuvao” Galileo, više milijardi eura vrijedan sustav satelitske navigacije koji razvija EU, rekavši da on nikada neće funkcionirati te da mu je isključiva svrha pomaganje francuskim vojnim interesima.

Sve to, pak, ne bi bio takav problem da Smutny i njegova tvrtka nisu sudjelovali u cijelom projektu, dobivši gomilu novaca od strane te iste EU. Priča se pojavila prošli tjedan u norveškom listu Aftenposten, a nakon čega ju je Smutny pokušao opovrći. Nadzorni odbor u Bremenu je, međutim, smijenio Smutnyja “u interesu tvrtke”.

Postavlja se pitanje hoće li Wikileaks otkriti cijeli niz sličnih “pikanterija” prema kojima afere zbog kojih se razapinje Sanader izgledaju sićušne, odnosno stvoriti depresivni dojam prema kome, kada je o “zamračivanju” riječ, Hrvatska već odavno predstavlja integralni dio EU.

Ovo se u Hrvatskoj ne može dogoditi

Vijest o pucnjavi tokom koje je ranjena američka demokratska kongresnica Gabrielle Giffords i još 11 ljudi ranjeno će bez svake sumnje dati još jedan razlog hrvatskim dežurnim antiameričkim snobovima da se osjete superiorno zbog toga što žive u državi bez legalnog oružja za građane, pa se uz to vezano nasilje u njoj ne može dogoditi.

Snobovi su u pravu, jer se takva stvar u Hrvatskoj ne može dogoditi. Ali ne zato što u Hrvatskoj nema legalnih pištolja ni republikanskih desničarskih troglodita (kojima će se ovaj zločin bez sumnje pripisati). Razlog je mnogo banalniji. Naime, Giffords je stradala zato što je organizirala sastanak sa svojim biračima, za koje se mora boriti svake dvije godine.

Njene kolege u hrvatskom Saboru, koje je “europski” proporcionalni sistem sveo na bezlične strojeve za dizanje ruku čiji izbor ovisi isključivo o smještanju na određeno mjesto na stranačkoj listi, se ovakvih neugodnosti ne moraju plašiti.

Godina bez izbora

Sljedeća godina, ako je vjerovati izvorima iz HDZ-a na koje se poziva Večernji list, neće biti izborna. Usprkos očekivanjima salonskih ljevičara kako će se ekonomskom krizom i akumulacijom korupcionaških afera potresena vlada Jadranke Kosor pasti kao kruška – što zbog bijega njenih saborskih partnera, što zbog izvanrednih izbora – to se nije dogodilo. Naprotiv, Kosor će u Banskim dvorima ostati duže nego što je to isto pretpostavljao.

Razlozi zbog kojih će Kosor nastojati rastegnuti svoj mandat do krajnjeg ustavnog roka su prilično jasni – nastojanje da se maksimalno dobije na vremenu kako bi stjecaj pozitivnih vanjskih i unutarnjih okolnosti popravio neslavni rejting vladajuće stranke. Tri-četiri mjeseca možda ne mogu na prvi pogled izgledati mnogo, ali povijest uči da se u njima mnogo toga može dogoditi, pogotovo u svjetlu HDZ-ovih iskustava s posljednjih izbora, kada je pobjeda iščupana iz ralja sigurnog poraza.

I, doista, što se u ta tri-četiri mjeseca može dogoditi? Može se tako dogoditi par pozitivnih ekonomskih statistika koje će “spin” pretvoriti u “hrvatsko gospodarsko čudo”, a Hrvatsku u “balkanskog tigra”.  Može se, naravno, dogoditi zatvaranje famoznih poglavlja u pregovorima s EU i stvoriti argumenti za pranje mozga o ulasku u novo Zlatno doba. Tu je, dakako, tri-četiri mjeseca više za provokacije od strane Stanimirovića koji će ogorčiti pravovjerne Hrvate i natjerati ih da glas daju desno, kao i tri-četiri mjeseca da Milanović ponovno pronađe način da sebi puca u nogu (kao što je nedavno učinio sa izglasavanjem Bandićevog budžeta u Zagrebu i eskalirajućim sukobom s Bernardićem).

Ali, postavlja se isto tako pitanje kakvi bi to izbori bili i da li bi hrvatski birači uopće i imali nekakvih izbora ako se oni održe u redovnom roku? Ako bi, kako stvari stoje, jedini izbor bio između HDZ-a i njegovih parazita na jednoj, te SDP-a i njegovih parazita na drugoj strani, onda to uopće ne bi bio izbor. U svim glavnim parametrima vanjske (EU, NATO, SAD)  i unutarnje politike (neoliberalni kapitalizam, rezanje socijalnih prava) te stranke vode identičnu politiku; jedina je razlika što je HDZ u ovom trenutku pod daleko većim pritiskom da se “dovede u red” i počisti “mangupe u svojim redovima”, nego što će to Milanović biti kada se prvih godinu-dvije bude bahatio na čelu Kukuriku koalicije. Isto onako kao što mnogi danas misle da se povijest ponavlja, odnosno da se HDZ koprca kao i 1999. godine, tako će i Milanović “uprskati” kao što je to jedanaest godina prije uprskao njegov prethodnik, i onda će se kao veliki spasitelj Hrvatske ponovno iz redova “pročišćenog”, “reformiranog” HDZ-a iznjedriti još jedan Veliki spasitelj.

A možda upravo zbog toga i nije loše da se izbore održe godinu dana kasnije. Jer, kao što svjedoče primjeri britanskih premijera Harryja Callaghana i Gordona Browna, neodržavanje izvanrednih izbora u relativno nepovoljnoj situaciji se nekome može obiti o glavu kada je redovne izbore nužno održati u još nepovoljnijoj situaciji. Kosor će se tako izborima na proljeće 2012. lišiti propagandnog aduta koji joj je predstavljala 20. obljetnica Ovčare, a početkom 2012. možda izrone i dogode se neke stvari koje će pokvariti sve hadezeovsko-esdepeovske računice i hrvatskim biračima ponude neku suvisliju opciju za budućnost ove zemlje.