Volim revoluciju… ali ne u svojoj kući

Današnji prizori nasilja u Zagrebu, vjerojatno najspektakularniji od znamenite maskimirske bitke 1990. godine, više od svega pokazuju koliko su zapravo vlastodršci Hrvatske u posljednjih nekoliko godina dotjerali “cara do duvara”, odnosno daju argumente za depresivni zaključak kako Sanader možda i nije tako blesav prilikom odabiranja puta koji će dovesti do salcburške ćelije. Naime, ma koliko ga pokušavali proglasiti Velikim Sotonom i krivcem za sve zlo koje je snašlo ovu zemlju, teško je vjerovati da će njegov mandat ostati upamćen po kataklizmi koja očekuje hrvatske građane koje ima zadatak usrećiti njegova nasljednica. Nakon što je danas uz postalo jasno da izvlačenje iz Hrvatske iz provalije zahtijeva ne samo neočekivano veliku količinu znoja i suza, nego možda čak i krvi, nekakva “šuć-muć” koruptivna hobotnica izgleda kao prava sitnica.

Ono što u cijeloj priči najviše upada u oči jest da je nasilje usred “pitomog” i “civiliziranog” Zagreba u paramparčad razbilo sve priče o podjeli na Zapadnu i Istočnu Hrvatsku, odnosno da usprkos sveg urlanja na Rivi i postavljanja balvana po Zagori Ivica Račan nije od “dignitetlija” prije deset godina morao toliko strahovati koliko Kosor trenutno ima razloga strahovati od “Facebook Che Guevara”.

Jedinu utjehu za Kosor može pružiti to što se medijski establishment, isto kao i bijedna hrvatska “oporba” čvrsto stavila na njenu stranu, automatski pretvorivši “Facebook revolucionare” od plemenitih idealista u bandu krvoločnih huligana i  državne neprijatelje. Razlog za to je u salonskim ljevičarima neugodnoj spoznaji da ulične revolucije i jurišanje na barikade izgledaju “romantično” i “cool” u dalekoj šezdesetosmaškoj prošlosti ili na nekim egzotičnim i “primitivnim” lokacijama kao što su Kairo, Tripoli i Beograd, ali ne izgledaju tako privlačno kada za posljedicu imaju spriječavanje šetanja po zagrebačkoj “špici” ili rizik po nečiju frizuru ili nokat, a o rebrima i bubrezima da i ne govorimo.