Historia est magistra vitae, govorili su stari Latini. Odnosno, “naški” rečeno, povijest je učiteljica života. Tu je rečenicu, s druge strane, teško shvatiti ozbiljno ako se ne dođe u paketu sa “repetitio est mater studiorum” ili “ponavljanje je majka znanja”. Naime, ako netko doista izvlači pouke iz povijesti, u tome rijetko uspijeva iz prvog pokušaja, pa je to jedan od razloga zašto se ona zna ponavljati.
Jedan od bizarnijih oblika tog fenomena bi mogli biti i najnoviji “prosvjedi” u Libiji koji, kako stvari stoje, sve manje sliče na nekakav narodni ustanak ili revoluciju, a sve više tonu u nešto čemu je sve teže poricati karakter građanskog rata. “Krvoločni pomahnitali diktator”, čije je svrgavanje bilo “pitanje dana”, i kome su se odbrojavali “posljednji trzaji”, nekako je uspio pokrenuti nekakvu protuofenzivu i proširiti teritoriju pod svojom kontrolom. I sve to u trenutku kada SAD, NATO i zapadne sile, bez obzira na neskrivene antipatije prema Gadafiju ne pokazuju preveliki entuzijazam da ih pretoče u nekakvu konkretnu akciju.
A možda je stvar u tome da se libijska demokratska revolucija nekako previše nezgodno poklopila s 20. obljetnicom ustanka koji su irački šijiti i Kurdi, nastojeći se okoristiti uništenjem iračke vojske u zaljevskom ratu i potpunom međunarodnom izolacijom režima, digli protiv Sadama Huseina. I tada je “krvoločni manijak” bio pred padom, i tada su bili “posljednji trzaji”, pa je nekako taj spektakl završio drukčije od očekivanog, odnosno stravičnim masakrom boraca za slobodu koji su obećanja zapadnih usrećitelja shvatili previše ozbiljno. Onima koji imaju malo duže pamćenje će ono što se sada događa na južnim obalama Mediterana izgledati kao prilično neugodan “deja vu”.
