RIP Ted Kennedy (1932 – 2009)

Američki mediji su upravo javili kako je Edward Moore Kennedy, 77-godišnji demokratski senator iz američke države Massachusetts, neslužbeni vođa liberalne ljevice u Demokratskoj stranci, prije nepunih sat-dva preminuo u svom domu Hyannis Portu nakon dugotrajne borbe s tumorom mozga.

Kennedy je široj javnosti poznat kao mlađi brat ubijenog predsjednika Johna F. Kennedyja, odnosno kao neslužbeni patrijarh jedne od najmoćnijih i najpopularnijih političkih dinastija u SAD. Mjesto njenog poglavara je naslijedio nakon što je njegov karizmatski stariji brat Robert godine 1968. ubijen u atentatu za vrijeme predsjedničke kampanje. Prije toga je 1962. godine bio izabran na Johnovo mjesto u Senatu koje će držati do smrti.

Kao patrijarh Kennedyjevih, Edward, poznatiji po nadimku “Ted”, se smatrao najizglednijim kandidatom za povratak dinastije u Bijelu kuću. Međutim, taj je san godine 1969. prekinut kada se nakon jedne uredske zabave u mjestu Chappaquidick njegov automobil s puta skrenuo i završio u rijeci. Kennedy je uspio isplivati, ali njegova mlada suputnica po imenu Mary Jane Kopechne nije, a za što su vlasti saznale tek nekoliko sati kasnije. Incident se pretvorio u skandal, jedan od prvih koji će Teda pratiti sljedećih nekoliko godina i koji je upropastio njegove šanse za Bijelu kuću – na vidjelo su došla sklonost piću i obiteljski problemi, koji su doveli i do razvoda s prvom suprugom, nešto dotada nezamislivo za ambicioznog katoličkog političara. Kennedyjevu reputaciju po tom pitanju nije poboljšao njegov sin Patrick, kongresnik koji je nekoliko puta završio u klinici za odvikavanje od alkohola.

Međutim, nakon što se 1992. godine ponovno oženio, Kennedyjeva politička karijera je doživjela novi uzlet. Svjestan da neće postati predsjednik, zadovoljio se mjestom jednog od najutjecajnijih senatora i “lava liberalne ljevice”. Upravo zahvaljujući njegovoj podršci je Obama godine 2008. uspio među stranačkim pravovjernicima potući Hillary Clinton i postati predsjednik. Obama je također, makar nakratko, uspio ostvariti Kennedyjeve snove izborom predsjednika, te kongresne i senatske većine kojom dominira lijevo i liberalno krilo Demokratske stranke.

Kennedyjeva smrt će, pak, malo zakomplicirati političku situaciju u SAD, gdje se Obama nakon početne euforije suočio s padom popularnosti, odnosno zaustavljanjem ili propašću nekih od svojih najvažnijih zakonodavnih inicijativa. To je uključivalo i uvođenje općeg i javnog zdravstvenog osiguranja čiji je Kennedy bio glavni zagovornik, a koje, sudeći po anketama, Amerikancima previše “ne leži”. U samoj državi Massachusetts će se morati održati izvanredni izbori koji će Demokratskoj stranci, usprkos izgledne pobjede u toj tradicionalno liberalnoj državi, mogu donijeti nepredviđeni trošak i komplikacije. Sam Kennedy je nastojao izbjeći pozvavši zakonodavce Massachusettsa da izmijene državni zakon, odnosno umjesto izvanrednih izbora dozvole guverneru da imenuje privremenu zamjenu. Zakon o izvanrednim je, inače, demokratska većina u Massachusettsu donijela 2004. godine kako bi spriječila da u slučaju pobjede senatora Kerryja na predsjedničkim izborima tadašnji republikanski guverner Mitt Romney imenuje republikansku zamjenu. Kennedy, kome je pozlilo na Obaminoj inauguraciji, je zbog vlastitog narušenog zdravlja nastojao tu inicijativu progurati što brže, ali ga je preduhitrila smrt.

Jesen bez Big Brothera

Not with a bang but a whimper.  Tim je riječima T.S. Elliott opisivao kraj svijeta, a takva če najvjerojatnije biti i reakcija na “šokantnu” vijest kako po prvi put u pet godina ove jeseni hrvatski gledatelji neće biti u prilici gledati domaći Big Brother.

Ono što je prije pet godina predstavljalo novi fenomen popularne kulture u Hrvatskoj, a za kritičare Sodoma i Gomora, odnosno oličenje svega negativnog što donose suvremeni mediji, više nije u stanju izazvati nikakve reakcije. Formula je potrošena, uzbuđenja su nestala, morski pas je odavno preskočen i treća hrvatska TV-mreža više nije mogla pronaći nikakav suvisli razlog da na životu održava lešinu. A, da stvar bude još tužnija, teško da će Big Brother ikome nedostajati – fanovi takvog sadržaja se mogu nadati Farmi, Trenutku istine i sličnim sadržajima, isto kao i kritičari koji će na sličnim projektima oštriti koplja. Big Brother odlazi tiho, sasvim drukčije od načina na koji je došao, podsjećajući pri tome na početak 1998. godine kada je isto tako neprimjetno s programa HRT-a nestala Santa Barbara.

Pitanje je, međutim, da li bi se agonija nastavila da ju kojim slučajem nije izbila globalna ekonomska kriza i svoje efekte iskazala na privatnim hrvatskim TV-mrežama koje su na nju ranjivije od monopolističkog i novcem poreznih obveznika financiranog HRT-a. Da stvari nisu kao prije moglo se vidjeti još prošle godine kada je Zakon ljubavi ušao u povijest kao prva hrvatska sapunica ukinuta zbog slabe gledanosti. Gledateljima glamour – pogotovo kada je lažan i kada je neprofesionalno napravljen – se više ne može tako lako prodati. Kada nema kruha, ni igre nisu tako zabavne.

Ryan Jenkins – reality, riječi i djela

Ryan Jenkins, 32-godišnji kanadski investicijski bankar i zvijezda nekoliko reality emisija, pronađen je obješen u motelskoj sobi te se pretpostavlja kako je počinio samoubojstvo. To je priopćio narednik Duncan Pound iz Kraljevske kanadske konjičke policije (RCMP). Jenkinsov život je okončan u motelu Thunderbid kraj mjesta Hope u provinciji Britanska Kolumbija, a koga jedan od žitelja opisuje kao “mjesto gdje se okupljaju narkomani i ljudi kojima je nešto krivo prošlo u životu”.

Jenkinsovo samoubojstvo je tako prekinulo spektakularnu međunarodnu policijsku akciju koja je započela nakon što je prije nepunih tjedan dana u mjesto Buena Park kraj San Diega pronađeno raskomadano žensko truplo za koje se tek kasnije ispostavilo da pripada 28-godišnjem foto-modelu i zabavljačici Yasmine Fiore, s kojom je Jenkins bio u ljubavnoj vezi koja je uključivala brzinski i naknadno poništeni brak u Las Vegasu. Jenkins je izbjegao policiju zahvaljujući tome što su Fiore odrezani prsti i izvađeni zubi, zbog čega je usporena identifikacija sve do trenutka kada jedan domišljati forenzičar nije krenuo provjeravati serijske brojeve na silikonskim umecima njenih grudi. Jenkins, koji je nedugo nakon toga nestao, je proglašen glavnim sumnjivcem, a nemogućnost američkiuh i kanadskih vlasti da ga uhvate je bila povodom raznih teorija zavjere o brojnim jatacima među rodbinom i prijateljima.

Na kraju se ispostavilo da će ova bizarna priča imati daleko prozaičniji završetak. Međutim, prije tog završnog čina je izronila video-snimka koja bi Jenkinsu poslužila kao svojevrsni ironični epitaf. Postavljena na MySpace, pokazuje Fiore kako u bikiniju izazovno pleše na hotelskom bazenu te oduševljenog Jenkinsa koji to komentira s riječima “Volim svoj život. Volim svoju suprugu”. Njegova djela, pak, pokazuju kako ni u jednom ni u drugom nije bio baš previše dosljedan.

Hollywoodska fikcija uvijek pobjeđuje istinu

Neugodna istina koju je Spikea Lee svojevremeno natuknuo svojom izjavom “Želite dobiti Oscar? Snimite film o Holokaustu” se sada parafrazirati u “Želite zaraditi novac na kino-blagajnama? Snimiti akcijsku crnu komediju o Holokaustu”. Takav se dojam se može steći nakon što su Nemilosrdni gadovi (Inglorious Basterds) preko vikenda zaradili37,6 mil. US$ na američkim kino-blagajnama, te tako omogućili Quentinu Tarantinu nakon dugo vremena sebe naziva hit-redateljem, a njegovim producentima braći Weinstein vrate dio magije kojom su krajem 1990-ih dominirali utrkama za Oscare.

Kritike filma u kojem se židovski pripadnici američke vojske brutalno osvećuju vodećim nacistima za Holokaust su uglavnom dobre, a pritužbe na – najblaže rečeno – maksimalno “kreativan” pristup povijesnim činjenicama – se doimaju kao glas vapijućeg u pustinji. Uspjeh Gadova je, pak, prilično zanimljivo usporediti s fijaskom Operacije Valkyrie koja je nastojala što vjernije prikazati neuspjeli atentat na Hitlera i pokušaj rušenja nacističke vlasti od strane vodećih njemačkih oficira. Dotični film ne samo da je stradao na kino-blagajnama (i ozbiljno uzdrmao reputaciju Toma Cruisea), nego je od strane velikog dijela holivudskog establishmenta dočekan s otvorenim neprijateljskom zbog navodno previše blagonaklonog stava prema Hitlerovoj vojnoj mašineriji.

U tom kontekstu se može tumačiti izjava Brada Pitta, koji je kao pravi holivudski “vojnik Partije”, nemilosrdno ispljuvao Valkyrie. Još je zanimljivija njegova izjava da se zbog Tarantina najvjerojatnije više neće snimati nijedan film o drugom svjetskom ratu jer je “sve što je moglo biti rečeno o tom žanru rečeno”.

S tako arogantnom izjavom se teško složiti. Da je Hollywood slične sugestije poslušao nakon Schindlerove liste možda bi bili pošteđeni za hrpu bofla, ali bi ostali bez Pijanista; da je Tom Hanks nešto slično rekao nakon Spašavanja vojnika Ryana i da su ga poslušali, možda sada ne bi bilo ni Gadova.

Srećom, čini se da Pittove sposobnosti predviđanja kulturnih i drugih trendova nisu na visini, barem ako je suditi prema njegovoj izjavi nakon snimanja Troje, kada je bio uvjeren da će uspjeh tog filma za godinu dana natjerati muškarce širom svijeta da nose suknje.

Raskomadano truplo joj identificirali pomoću silikona

Ženama, pogotovo onim mladim, koje se nećkaju oko toga da li da odu kod plastičnog kirurga radi silikonskog povećavanja grudi, kao argument u prilog tog koraka bi mogao poslužiti slučaj 28-godišnje Jessice Fiore.

Njeno je ime postalo svjetski poznato zahvaljujući Ryanu Alexanderu Jenkinsu, 32-godišnjem kanadskom bankaru i sudioniku reality showa Megan Wants a Millionaire, u kojem se dotični sa 16 suparnika borio za ruku fotomdela Megan Hauserman. Natjecanje je postalo besmisleno, a emitiranje serije službeno ukinuto, nakon što su tragične okolnosti pokazale kako je Jenkins bio oženjen za Fiore. Brak između Jenkinsa i mlade manekenke je bio prije nekoliko mjeseci sklopljen u Las Vegasu, a potom poništen. Usprkos toga, kao i optužbi za kućno nasilje, Fiore i Jenkins su nastavili ljubavnu vezu koja je trajala sve do 14. kolovoza kada se par prijavio u hotelu u San Diegu.

Sljedeće jutro je golo, raskomadano i unakaženo žensko truplo pronađeno u kontejneru za smeće u obližnjem mjestu Buena Park. Jenkins je istovremeno napustio hotel, a nekoliko dana kasnije je, koristeći vlastiti gliser i dobro poznavanje voda na granici, pobjegao kanadskim vlastima prilikom pokušaja hapšenja. U međuvremenu je truplo, na kojemu su bili vidljivi tragovi udaraca, ali i izrezano lice, izvađeni zubi i odsječeni prsti, identificirano zahvaljujući serijskim brojevima silikonskih umetaka za grudi za koje ubojica nije znao ili nije imao vremena ukloniti. Jenkins je 19. kolovoza službeno proglašen osumnjičenikom za ubojstvo i vlasti s obje strane kanadsko-američke granice su se dale u potragu.

Već ranije snimljena serija neće biti nikada prikazana na VH1, a cijeli je slučaj izazvao polemiku oko toga kakve sve ljude industrija TV-zabave koristi kao protagoniste popularnih reality emisija. S druge strane, ovaj tragični slučaj pokazuje kako određena dostignuća plastične kirurgije mogu poslužiti dodatnoj svrsi ukoliko se ispostavi da žene koje ih koriste nisu pokazale veliki oprez prilikom izbora svojih ljubavnih partnera.

Singer radi najnoviju verziju Battlestar Galactice i Boormanovog Excalibura

U kakvoj je Hollywood kreativnoj krizi najbolje svjedoči vijest da je Universal nedavno angažirao Bryana Singera da producira ili režira igrani film koji bi trebao predstavljati remake – ili, kako Hollywood to danas zbog bijesnih purističkih fanova originala voli govoriti, reimagining – jedne popularne TV-serije. Ovaj put će se najvjerojatnije po pitanju remakea/reimagininga razbiti rekord, s obzirom da je riječ o seriji čije je redovno emitiranje završilo ove godine – Battlestar Galactica.

S obzirom da će nova verzija Galactice krenuti u produkciju dok stara još potpuno nije otišla u vječna lovišta – njen prequel Caprica bi s prikazivanjem trebao krenuti početkom sljedeće godine – riječ je o potezu koji je ili genijalan ili uvod u jednu od najgorih katastrofa u povijesti Hollywooda. Niz okolnosti govori da je vjerojatnije ovo drugo. Prvo, s obzirom na format cjelovečernjeg filma, teško je očekivati da će nova Galactica po pitanju zapleta, likova i radnje imati “dubinu” koju su imale TV-serije. Drugo, Bryan Singer svoj najveći uspjeh – X-Mene – prije svega duguje strip-geekovima koji su desetljećima htjeli vidjeti svoje omiljene junake na velikom ekranu. Sa fanovima Adame, Baltara i Cylonaca to baš i nije slučaj. A tu je i fijasko zvan Povratak Supermana koji dosta govori kako bi cijela priča mogla završiti.

Naravno, ovakva odluka, koja odiše tipičnim holivudski besmislom, možda i nije neočekivana kada se uzme u obzir da je Singeru istog tjedna udijeljen još jedan upitni remake – ovaj put Boormanov Excalibur iz 1981. godine.  Riječ “upitni” je sasvim opravdana, jer Warner Bros. uistinu nije imao nikakvog razloga da radi remake nečega temeljenog na općoj kulturi. Ako to uistinu bude Boormanovoj verziji vjerni remake, predstavljat će besmislicu nalik na Van Santov kadar-po-kadar remake Hitchcockovog Psiha umjesto originalnog tumačenja legendi o kralju Arthuru.

Treba li zbog Keruma ukinuti lokalnu demokraciju?

Uvijek je nazahvalno praviti prognoze što će neka stranka činiti kada dođe na vlast. U posljednja dva desetljeća demokracije je tako bilo niz primjera kako su izborne parole bile jedno, a praksa nešto sasvim drugo. U slučaju SDP-a se, pak, u ovom trenutku čini izglednim potez koji se baš i ne može pronaći među službenim programskim dokumentima i izjavama vodećih funkcionara stranke.

Naime, vrlo je vjerojatno da će SDP, ako dođe na vlast, u okviru reformi lokalne samouprave – tj. ukidanja “trulih” nazovigradova i općinica čije stanovništvo jedva da može stati u dvoranu seoske škole – prikačiti i inicijativu da se ukine neposredan izbor gradonačelnika, općinskih načelnika i župana. Time bi se Hrvatska vratila na stanje prije posljednjih lokalnih izbora kada su dotične funkcionare birale lokalne skupštine.

SDP takvu inicijativu, dakako, neće sada “gurati” na sva zvona jer se ta stranka još uvijek nastoji pokazati “naprednijom” i “demokratskijom” od HDZ-a, a o čemu najbolje svjedoči pokušaj da se kopira američka Demokratska stranka s preliminarnim izborima. Neposredno biranje načelnika i župana se još uvijek smatra demokratskim iskorakom, odnosno takve ličnosti i takve uprave imaju jači legitimitet i autoritet od trećerazrednih anonimusa iza kojih stoje “kokošarske” i “protuprirodne” koalicije stranaka i strančica koje se raspadaju svakih nekoliko mjeseci, i koje su – nota bene – često HDZ-u omogućivale da SDP-u čupa vlast iz ruku nakon već dobivenih izbora.

Međutim, prošli lokalni izbori su pokazali kako SDP baš i nije previše profitirao oko tog “praznika demokracije”, odnosno da je u igri po novim pravilima prošao gore od svog suparnika HDZ-a. Pokazalo se da kada hrvatski birači dobiju priliku da neposredno biraju, u pravilu više vole jake individualce nego bezlične stranačke birokrate. Zato hrvatskom lokalnom politikom dominiraju upravo takvi pojedinci kao što su Kerum, Jambo, Glavaš,  a i kada je riječ o nominalnim vojnicima Partije oni se, poput Bandića, teško mogu nazvati discipliniranim “timskim igračima”.

HDZ zbog svoje solidne klijentelističke baze i čvrstog biračkog tijela, kao i uglavnom snažne lokalne organizacije, sebi daleko lakše može priuštiti “slobodne strijelce” nego što je to slučaj sa SDP-om koji je po tom pitanju uvijek bio u inferiornoj poziciji, a s kojom se, obzirom na samodeklarirani cilj od 33 posto glasova,  čak i unaprijed pomirio. SDP-u, pogotovo kada je na njegovo čelo došao diplomatskim vještinama baš ne previše obdareni Milanović, takvi “slobodni strijelci” nanose daleko više štete. Oni mu oduzimaju nezadovoljno i HDZ-u nesklono biračko tijelo, kompliciraju koalicijske i slične križaljke i u samoj stranci jačaju svjetonazorski problematične pragmatike koji su, za razliku od idealističkih pravovjernika, spremni “uprljati ruke” na terenu kako bi svojoj stranci donijeli vlast.

SDP-u neposredno izabrani načelnici i župani, dakle, ne odgovaraju. Umjesto njih se daleko korisnijima čine oni koji ovise o uzdignutim ručicama u skupštinama, te su zbog toga pod daleko većim pritiskom vlastite ili najjače stranke  – koja bi, nakon sljedećih parlamentarnih izbora i preuzimanja lokalnoj upravi bitnih financijskih sredstava na nacionalnoj razini, trebala biti upravo SDP.

Pitanje je, dakako, kako će SDP to obrazložiti. Kao uzor tako može poslužiti Srbija gdje je pred izbore 2008. godine promijenjen zakon i ukinuto neposredno biranje općinskih načelnika. Iza te inicijative su stajali Tadićevi demokrati, koji su – nota bene – Milanovićevi drugovi iz Socijalističke internacionale. Obrazloženje je u tom slučaju bio strah od “problematičnih” kandidata koji su pripadali miloševićevsko-šešeljevskoj desnici i tako prijetili trajnom udaljavanju Srbije od Evrope.

U hrvatskom slučaju će se inicijativa također obrazlagati nastojanjem da se lokalna uprava “očisti” od problematične vlasti, odnosno da tvrdnjom da će se neposredno izabrani kandidati u pravilu postajati lokalni “šerifi” koji ne odgovaraju nikome, a čija vlast, nesputana stranačkom stegom i parlamentarnom kontrolom, neće biti sputana ni zakonima pa ni najelementarnijim civilizacijskim standardima. Uporno će se plasirati “horor”-priče o raznoraznim lokalnim “gazdama” koji su glasove siromašnih, nepismenih i očajnih birača kupovali janjetinom i jeftinim dernecima, a čija je vlast antiteza svega što se naziva “europskim”, a što predstavljaju uglađeni, tihi intelektualci koji djeluju iz ureda zagrebačkih stranačkih centrala.

Željko Kerum, kojemu nije prošlo niti sto dana od dolaska na vlast, nalazi se pod ubitačnom vatrom medija zato što se zbog par uglavnom verbalnih ispada savršeno uklopio u gore navedeni scenarij. Naziva ga se “primitivcem” i “barbarom”, a njegova vladavina “apokalipsom”, sugerirajući svima da je zahvaljujući neposrednom izboru gradonačelnika umjesto jačanja demokracije u stvari došlo do njenog ukidanja, odnosno da “grad slučaj” prolazi kroz goru kalvariju od 1990-ih. Iako to još nitko – osim u par anti-kerumovskih komentara po Internet-forumima – nije eksplicitno rekao, stvara se dojam da bi “konačno rješenje” kerumovskog pitanja moglo biti upravo promjena zakona kojima bi se spriječilo da “tajkuni”, “demagozi” i “jeftini populisti” ikada dođu u priliku da uprljaju vlast koja u idealnoj Hrvatskoj može pripadati jedino “sređenim” “europskim” i “civiliziranim” strankama kao što su SDP i – ako se kojim slučajem vrati Sanader – HDZ.

Iako postoji mogućnost da se ova inicijativa sprovede u djelo, nema nikakve sumnje da bi ona predstavljala licemjerno ubijanje hrvatske demokracije, odnosno da bi SDP-ova, odnosno bilo koja druga vlast koja ima takve namjere, sebi uništila svaki legitimitet. A možda bi, bez obzira na to koliko iza nje stajale nekakve suvisle dnevnopolitičke posljedice, imala i dugoročno kataklizmičke posljedice, s obzirom da bi likvidacija demokratskih standarda uklonila ispušni ventil za nezadovoljstvo i dala prostor raznim antidemokratskim opcijama s lijeva i desna. Uostalom, i iza ove incijative stoje motivi koji i ne moraju biti baš uvijek racionalni. U svemu tome se može pronaći ista ona malograđanska snobovština koja stoji iza Kuljiševog prijedloga da se ova zemlja podijeli na “pravu” Republiku Hrvatsku i Republiku Čavoglave.

Holivudsko iživljavanje se nastavlja

Ako postoji ijedna stvar kojom Hollywood izaziva bijes kod filmofila, onda su to remakeovi. Oni prečesto služe kao jeftini izlaz za šefove studija koji nisu sposobni smisliti neku originalnu ideju ili barem angažirati nekoga tko to može. Remakeovi sami po sebi nisu problem – filmska povijest bilježi slučajeve kada su remakeovi bili bolji od originala – koliko sklonost Hollywooda da lošim remakeovima uništava reputaciju kultnih, pa nekada i zbilja kvalitetnih filmova.

Ovih dana dolaze vijesti da su dva kultna filma iz možda i ne tako daleke prošlosti novi kandidati za rimejkovski odstrijel. Prvi je Dirty Dancing ili Prljavi ples, koji je krajem 1980-ih učinio veliku zvijezdu od Patricka Swayzea. Neki se već sada snebivaju nad takvim svetogrđem. Ja, pak, dozvoljavam mogućnost da bi nova verzija mogla biti bolja ili barem isto tako dobra kao prethodna. Ako se oduzmu vrhunske plesne scene i pristojne glazbene točke, Prljavi ples je prilično slabašan film s turboklišejiziranim likovima i očajnim dijalozima. Jedan malo pristojniji scenarij bi tu mogao učiniti čuda.

Mnogo manje razloga za optimizam, pak, daju najave kako će Warner Bros snimiti remake Outlanda, kultnog SF-trilera iz 1980. godine u kome se Sean Connery kao usamljeni svemirski šerif morao boriti protiv bande zlikovaca u rudarskoj koloniji. Ideja o remakeu ima smisla jedino zbog toga što su se u nepuna tri desetljeća poboljšali specijalni efekti. Tom future noireu čiji pesimizam i politički cinizam karakterističan za 1970-e danas ništa ne može dodati po scenarističkom pitanju. Najave govore kako će se radnja umjesto na Jupiterovom mjesecu Io odigravati na svemirskoj stanici u Mjesečevoj orbiti. Meni to na prvi pogled izgleda kao skok s konja na magarca. S druge strane, i sam Outland je remake kultnog vesterna Točno u podne (i to je možda razlog zašto ga kritičarski snobovi nisu previše cijenili) pa ne treba isključiti ni prijatno iznenađenje.

Inače, sve te priče o remakeu su me nagnale na razmišljanje – zašto remakeova nema na ovim prostorima (ako se izuzme Krsto Papić čija je Infekcija slabašni remake njegovog kultnog Izbavitelja). Razlog bi mogao biti u tome što se ovdje snima relativno malo filmova, pa je malo financijskih sredstava za iživljavanja nalik na holivudska. To ne znači da koji remake ovdje ne bi škodio. Bitka na Neretvi je tako film koji naprosto vrišti za remakeom.

Povijest se ponavlja

U sezoni “kiselih krastavaca” se teško može očekivati neki naročito kvalitetan tekst na našim naslovnicama. U vrijeme kada usrećitelji i “opinion makeri” napuštaju svoje klimatizirane urede da bi uživali u moru, “stoci sitnog zuba” je u toplim danima kolovoza – a pred ono što mnogi nazivaju “vrućom jeseni” – preostalo da čita o nekakvom fenomenu Dikolores ili turbo-optimističnim najavama kako će Hrvatskoj blagostanje donijeti litvanski šljakeri. No, s vremena na vrijeme se među svim tim smećem nađe i nešto prilično kvalitetno, kao ovaj članak Jurice Pavićića. Malo koji tekst je tako dobro secirao hrvatsku stvarnost, odnosno pokazao kako se povijest na tako licemjeran i bijedan način ponavlja na ovim prostorima.

Nestali brod i posada pronađeni, ali misterij ostaje

Slučaj koji je izgledao kao jedna od velikih neriješenih misterija našeg doba je sretno završen, barem kada su u pitanju 15 ruskih pomoraca koji su bili članovi posade malteškog broda MV Arctic Sea. Ruski mediji su objavili kako je brod pronađen nekih 300 milja od Kapverdskih Otoka, a o čemu je ruski ministar obrane Anatolij Serdjukov osobno izvijestio predsjednika Dmitrija Medvjedeva. Prema šturom priopćenju članovi posade su “dobro”, te trenutno traje njihovo ispitivanje na ruskoj raketnoj fregati Ladni, nakon čega bi trebalo doći objašnjenje misterija.

Brod, koji je s tovarom drva iz Helsinkija trebao pristati u Alžiru 4. kolovoza se tri tjedna smatrao nestalim, a što je izazvalo sveopću potragu u kojoj su sudjelovali NATO i ruska ratna mornarica. Da nešto nije u redu je postalo jasno nedugo nakon samog početka putovanja kada je brod u Baltiku presrela grupa nepoznatih napadača i, predstavljajući se kao policija, nakratko zarobila posadu. Poslije toga je brod zamijećenih u La Mancheu, a potom mu se izgubio svaki trag.

U međuvremenu su se mediji zainteresirali za slučaj broda koji je nekako uspio nestati usprkos satelitima i najsuvremenijoj tehnologiji praćenja, odnosno koga nisu uspjele pronaći najmoćnije ratne mornarice. Počele su špekulacije o tome da je riječ o dosad nezamislivom slučaju piraterije, odnosno da je brod umjesto drva nosio drogu ili nuklearno oružje, do toga da bi mogla biti riječ o neraščišćenim računima između raznih ruskih “poslovnih ljudi”. Ono što je najmanje vjerojatno jest da bi cijeli cirkus izazvao milijun dolara vrijedan teret drva.