Šefica evropske diplomacije šurovala sa Sovjetima?

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Catherine+Ashton&iid=4938854″ src=”c/a/9/b/St_Petersburg_Economic_7618.JPG?adImageId=7849859&imageId=4938854″ width=”234″ height=”313″ /]

Barunica Catherine Ashton je ušla u povijest kao prvi šef jedinstvene evropske diplomacije, ali joj je ta povijest odlučila malčice zagorčati život još i prije formalnog stupanja na dužnost. Tako ju je prilikom rasprave u Evropskom parlamentu Neil Farage, njen sunarodnjak i zastupnik euroskeptične Stranke nezavisnosti Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP) zbog članstva u Kampanji za nuklearno razoružanje (CND), organizaciji koju su za vrijeme hladnog rata, prema njegovim tvrdnjama, financirali Sovjeti kako bi potkopali svoje tadašnje zapadne suparnike. Farage tvrdi da je jednostavno nezamislivo kako bi na čelo najprestižnije i najutjecajnije političke funkcije u suvremenoj Evropi trebala stupiti osoba spremna surađivati s “neprijateljima evropske demokracije”. Optužbama UKIP se, inače, pridružila i Građanska demokratska stranka (ODS) iz Češke, čiji je najpoznatiji član euroskeptički raspoloženi predsjednik Vaclav Klaus.

Iako je CND preko svojih glasnogovornika odmah odbacila te optužbe, ustvrdivši kako je u pitanju recikliranje desničarske propagande iz 1970-ih i 1980-ih, članak u londonskom Timesu navodi da dokumenti koje je dostavila UKIP “postavljaju određena pitanja”.

Ashton, koja na mjesto evropske ministrice vanjskih poslova dolazi s mjesta evropske povjerenice za trgovinu, je bila članicom CND od 1977. godine te početkom 1980-ih služila kao blagajnica organizacije. Dokumenti navode kako je 1983. godine na čelu službene delegacije došla u Nizozemsku kako bi uspostavila suradnju s komunističkom organizacijom Zaustavite neutronsku bombu, odnosno kako je za vrijeme njenog mandata na račune CND-a došlo 176.197 funti “čije se podrijetlo nije moglo ustanoviti”. UKIP tvrdi da je vjerojatno kako su u pitanju donacije sovjetske vlade i KGB-a, a o čemu je još 1980-ih zapadnu javnost izvijestio sovjetski disident Vladimir Bukovski. Mnoge od njegovih optužbi su kasnije potvrđene kada su nakon pada SSSR-a zapadni povjesničari stekli uvid u tajne sovjetske arhive.

Nekadašnji suradnici Ashton je, pak, brane podsjećanjem na to kako su početkom 1980-ih anonimne donacije političkim i nevladinim organizacijama bile “normalna stvar”, odnosno kako je buduća evropska povjerenica pripadala umjerenoj frakciji CND-a koja nije htjela da Velika Britanija napusti NATO.

U svakom slučaju, ako se potvrdi da je u pitanju samo prljavi desničarski trik, to opet ne znači da novo evropsko vodstvo nije – posredno ili neposredno – povezano sa komunistima. Predsjedniku Hermanu van Rompuyu je tako neželjeni publicitet donijela njegova sestra Tine van Rompuy, koja pripada Radničkoj stranci Belgije (WPB), najvećoj komunističkoj partiji u Belgiji.

Skandal oko “kuhanja” globalnog zatopljenja dobio svoj soundtrack

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=climate+change+snow&iid=1133641″ src=”3/c/8/4/Heavy_Snow_Fall_7d39.jpg?adImageId=7844268&imageId=1133641″ width=”234″ height=”156″ /]

Hakerska provala povjerljive korespondencije među vodećim znanstvenicima Jedinice za proučavanje klime (CRU) Sveučilišta u Istočnoj Angliji je već nakon nekoliko dana, u skladu s višedesetljetnim običajima, dobila nastavak “gate”. Njega su prišili klimatski skeptici koji u njoj vide krunski dokaz za svoje tvrdnje da je globalno zatopljenje mit ili , u najboljem/najgorem slučaju, proces koji je iz dnevnopolitičkih razloga učinjen većim i bržim nego što to u stvarnosti jest. Iz nekih šezdesetak megabajta datoteka su izvađeni greatest hits u kojima se izražava zabrinutost zbog toga što meterološki podaci godinama ne prate prognoze o globalnom porastu temperaturu, izražava radost zbog smrti vodećih klimatskih skeptika ili im se prijeti fizičkim obračunima, te – što je najvažnije – iznose razni prijedlozi da se “kreativnom aritmetikom” i drugim knjigovodstvenim “trikovima” namjerno “podigne” prosječne temperature na Zemlji kako bi globalno zatopljenje izgledalo kao upravo onakva babaroga kakvom mediji plaše svijet.

Skandal, koji je dobio ime “Climategate”, odnosno i vlastiti članak za Wikipediji, s druge strane nije izazvao ama baš nikakvu pažnju među hrvatskim medijima. To, s jedne strane, nije teško razumjeti, s obzirom na njihovu opsjednost Gotovčevima, ustaško-partizanskom sapunicom i predsjedničkim izborima. S druge strane, nedostatak čak i protokolarnog spominjanja cijele afere – uz časni izuzetak Novog lista – se može objasniti i time da “neprikladna istina” Ala Gorea predstavlja maksimum za spoznajne i druge intelektualne sposobnosti većine uredničkih i novinarskih kadrova hrvatske Sedme sile.

Hrvatski medijski djelatnici se, s druge strane, mogu pravdati i time i da njihovi inozemni kolege nisu pokazali pretjerani entuzijazam za priču koja potkopava godine njihovog rada u svrhu “senzibiliziranja” javnosti za klimatski problem, odnosno od njihovog spašavanja svijeta čini iluziju. Tamo gdje se priča probila u medije, može se zapaziti šok, nevjerica i demoralizacija među nekoć prilično glasnim zagovornicima priče o globalnom zatopljenju. George Monbiot tako u Guardianu tvrdi da će otkriće E-mailova – iako oni, po njegovom mišljenju, ne ukazuju na nikakvu globalnu zavjeru ili sistematsko obmanjivanje javnosti, predstavlja “ozbiljan udarac” za sve one koji nastoje zaustaviti globalno zatopljenje jer su makijavelističkim metodima kao “kuhanje” podataka i nastojanje da se suzbiju skeptici kompromitirali svoj, inače, plemeniti cilj.

Zagovornici globalnog zatopljenja ili “alarmisti” – kako ih nazivaju skeptici – su pak na otkriće svog magnum crimena odgovorili vlastitom teorijom zavjere, prema kojoj je cijela priča namjerno “pukla” upravo u trenutku kada se Obama sprema u Kopenhagen na veliki globalni samit gdje bi čelnici svjetskih država trebala ustanoviti nova, oštra i međunarodno obvezujuća ograničenja upotrebe fosilnih goriva.

Bio zavjera ili ne, ovaj skandal je postao “punokrvan” onog trenutka kada je poslužio kao podloga za izuzetno zabavnu video-parodiju koja se ovih dana vrti na YouTubeu, i čiji je glavni junak dr. Michael Mann, klimatolog i “alarmist” poznat po kontroverznoj temperaturnoj krivulji u obliku “hokejaške palice”.

I ovaj “…gate”, kao onaj originalni, koji je Nixona koštao predsjednika, ima istu moralnu pouku. Problem nije u tome što nekoga uhvate s prstima u medu koliko to što on to pokušava zataškati.

Izborni spotovi: Sve što je tuđe nije im strano

Tina Lakić se u svom komentaru na net.hr žali zbog toga što hrvatski predsjednički kandidati ili, preciznije, njihovi PR timovi pokazuju nevjerojatan nedostatak inspiracije i originalnosti, pa se tako izborni video-spotovi svode na recikliranje “drugorazredne” robe, odnosno godinama starih video-spotova američkih predsjedničkih kandidata. Kampanja koja će, stjecajem okolnosti, u svom službenom roku biti jedna od najdužih, tako bi mogla postati jednom od najbezličnijih i najdosadnijih, dio te bezličnosti će, zahvaljujući izbornim zakonima, platiti i hrvatski porezni obveznici.

Kao primjer te “bezličnosti”, odnosno intelektualne lijenosti se navodi spot Milana Bandića koji predstavlja kopiju 25 godina starog spota “Morning in America” (“Jutro u Americi”) kojim je Ronald Reagan sebi osigurao drugi predsjednički mandat i jednu od rekordnih izbornih pobjeda nad demokratima. Njegovom suparniku Nadanu Vidoševiću su, pak, “provalili” da je svoj simpatični spot u kojem iznosi svoje predsjedničke kvalifikacije referentu Zavoda za zapošljavanje “skinuo” od spota koji je guverner Novog Meksika Bill Richardson koristio u kampanji za predsjedničku nominaciju američke Demokratske stranke.

Lakić u svom tekstu tvrdi da su PR agencije koje rade ovakve spotove najvjerojatnije previše naplatile usluge svojim klijentima, odnosno da je Bandiću i Vidoševiću bilo dovoljno malo “poguglati” pa da shvate da njima, a kasnije i samim biračima, nude “bofl” robu.

Teško bi se, međutim, ovakvo korištenje “bofl” robe moglo shvatiti kao najgori grijeh izborne kampanje, a još teže je zamisliti da će prosječna “kumica s placa” ili umirovljenik provoditi sate na YouTubeu pokušajući “ubrati” koji je to izborni spot koji kandidat ukrao.

Uostalom, teško da bi se ovakva primjena načela “sve što je tuđe, nije mi strano” u izbronoj propagandi mogla smatrati nekakvim posebnim skandalom, a niti nečim posebno novim. Godine 1997. je tako SDP za lokalne izbore koristio slogan “Pošteno” – isti onaj koji je par godina prije u Srbiji koristila Demokratska stranka. Danas, pak, Srpska radikalna stranka trpi kritike zbog korištenja tradicionalnog HDZ-ovog slogana “Zna se” za izvanredne izbore u beogradskoj općini Voždovac.

Ako se ide još dalje u prošlost, vidjet će se da je ovakva “kreativnost” bila uobičajena davno prije suvremenih medija, pa i demokracije. Tako je najdugotrajnija hrvatska politička sapunica – ona ustaško-partizanska – ima soundtrack sastavljen od brojnih covera. Neslužbena ustaška himna “Evo zore, evo dana” je, ovisno o različitim izvorima, prepjev partizanskih “Na Kordunu grob do groba”, odnosno “Sa ovčara i kablara”. Njen partizanski ekvivalent “Po šumama i gorama” je, pak, prepjev himne boljševičkih partizana na ruskom Dalekom Istoku iz vremena građanskog rata, a koja je, pak, “skinuta” od marša par godina prije skladanog za sibirske pukovnije carističke vojske.

Uz ovako bogatu tradiciju korištenja tuđih ideja u svrhu vlastite političke propagande, kritika neoriginalnosti izbornih spotova nema baš nekog prevelikog smisla. Ono zbog čega bi se ta “bofl roba” trebala kritizirati jest način na koji se koristi. HDZ je, na primjer, godine 2007. bio od svojih uzora – britanskih konzervativaca – daleko uspješniji koristeći slogane kojima su se birači plašili visokim porezima kada ljevica dođe na vlast. Makedonskim socijaldemokratima je, pak, kontroverzni spot temeljen na britanskoj TV-parodiji trebao biti daleko korisniji u situacijama kada se nastoji zadržati nego osvojiti vlast.

Ista se stvar, tako, može reći i za Bandićev remake Reaganovog “Jutra u Americi”, koji bi bio daleko efektniji da ga je zagrebački gradonačelnik koristio prije nekoliko mjeseci na lokalnim izborima, odnosno da ga “pričuva” kada bude potrebno braniti drugi predsjednički mandat. Vizija sretne, zadovoljne i prosperitetne Hrvatske je nešto što će birači u okolnostima ekonomske krize teško pomiriti s vlastitom realnošću. Bandić je ovime “promašio ceo fudbal” i njegovi konkurenti bi ga – da u Hrvatskoj postoji tradicija izbornih protu-spotova, mogli lako pokopati sa spotom zvanim “Sumrak u Hrvatskoj”.

Ali, PR agencije se kod nas, pomalo preplašene time što se bezazlena “kreativnost” tretira kao skandal, to izgleda još neće usuditi. Kao što se eksplicitno negativna kampanja zasad neće smatrati “politički korektnom”. A da ona, čak i u nekim kontroverznim slučajevima, zna biti efektna, dokazao je američki republikanski senator Bob Corker, jedan od rijetkih koji se 2006. godine othrvao demokratskom cunamiju. Pitanje je hoće li se netko od naših predsjedničkih kandidata usuditi ići tako daleko.

Ljevica u američkom Kongresu traži glave Obaminog financijskog tima

I dok se u ostatku svijeta Obama još uvijek tretira kao mesijanski spasitelj svijeta, među Amerikancima se njegova popularnost sve više bliži onoj kakvu danas uživa Mihail Gorbačov u Rusiji. Gallup je tako nedavno objavio kako je podrška Obami prvi put pala ispod psihološke granice od 50 posto – iako uz to ide obavezni “spin” kako su se u prvoj godini mandata s time bili suočili i kasnije uspješni predsjednici kao Reagan i Clinton. Kako stvari stoje, Obama se, usprkos Nobelovoj nagradi za mir – koju čak i neki njegovi najvatreniji pristaše smatraju još uvijek nezasluženom – sve manje čini velikanom koji je 2008. napisao povijest, a sve više “one hit wonderom”.

Jedan od razloga je sve očigledniji neuspjeh da bude isto onako dobar predsjednik kao što je bio predsjednički kandidat, odnosno da čvrstu koaliciju između stranačke ljevice i “pravovjernika” na jednoj te umjerenih i nezavisnih birača na drugoj strani, održi jednom kada je došao u Bijelu kuću. Potonji su se nakon nekoliko mjeseci brzo “ohladili” vidjevši da sa svojim ambicioznim socijalnim, ekološkim i drugim programima nastoji SAD skrenuti previše ulijevo za njihov ukus. To se odnosi i na zdravstvenu reformu, za koju su zaključili da će ih udariti po džepu.

Obama je, pak, sada prisiljen voditi borbu i na drugoj fronti, jer se protiv njegove politike počela buniti ljevica u Kongresu – odnosno isti oni krugovi čijoj fanatičnoj podršci duguje svoju mukotrpno izvojevanu pobjedu nad Hillary Clinton u stranačkim predizborima. Ljevičarima se čini da je Obama previše spor i neodlučan u reformama, a pronađen je krivac u obliku dvojca koji vodi njegovu ekonomsku politiku – ministra financija Timothyja Geithnera i glavnog ekonomskog savjetnika Larryja Summersa. Taj dvojac, koji je svoju reputaciju izgradio radeći u vodećim bankama Wall Streeta, odnosno u Clintonovoj administraciji koja je vodila pro-kapitalističku ekonomsku politiku, prema mišljenju ljevičara više vodi računa o interesima vodećih banaka nego američke sirotinje. Ključni argument je u tome da su se zahvaljujući Obaminoj politici vodeće banke oporavile od recesije, ali da istovremeno raste nezaposlenost i drastično pada standard kod najširih dijelova stanovništva. Stoga je demokratski kongresnik Peter DeFazio, vođa Kongresnog progresivnog kluba (CPC) koji okuplja ljevicu, javno pozvao Obamu da smijeni Geithnera i Summersa, rekavši “da će spasiti radna mjesta milijuna ljudi ako dvojica izgube posao”.

Trenutno izgleda malo vjerojatno da će Obama te sugestije poslušati, jer je njegova administracija previše zaokupljena borbom oko zdravstvene reforme, čiji ishod ovisi o glasovima nekoliko umjerenih demokratskih i republikanskih senatora. Ekonomija – zbog koje i reforma toliko stoji – će međutim naći put da postane glavno pitanje pred kongresne izbore 2010. godine, koji se u ovom trenutku ne izgledaju tako dobri za demokrate nego kao što je to bio slučaj prije godinu dana.

Forbes objavio popis 10 najpreplaćenijih holivudskih glumaca

[picapp align=”left” wrap=”false” link=”term=Will+Ferrell&iid=6226909″ src=”a/a/2/1/US_Open_Tennis_d68c.jpg?adImageId=7744899&imageId=6226909″ width=”234″ height=”156″ /]

William Goldman, današnji holivudski “script doctor” i bivši disident je 1982. godine u svojoj znamenitoj knjizi Adventures in the Screen Trade – istoj onoj zbog koje je godinama bio ne-osoba u američkoj tvornici snova – napisao kako u Hollywoodu “nitko ne zna ništa”. Te riječi daje odgovor na mnoga pitanja koja kritičnija publika postavi čim se suoči s celuloidnim stajskim gnojivom. Odnedavno se na tragu Goldmanovih riječi postavljaju nova pitanja vezana uz spoznaju da star-sistem, odnosno običaj davanja basnoslovnih honorara glavnim glumcima, zapravo i nema nikakvo financijsko opravdanje. Rezultati na kino-blagajnama 2009. godinama tako pokazuju da su najbolje prolazili filmovi gdje igraju totalni anonimusi, dok su projekti s čijih postera se smiješe veterani crvenog tepiha završavali kao flopovi.

Taj fenomen, inače, nije nov, pa je tako, kada su se pravile analize o tome tko je bio najisplativija filmska zvijezda u razdoblju od kraja 1970-ih do sredine 1980-ih, kao pobjednik proglašen Dan Aykroyd, vrsni komičar, ali teško osoba koja bi se mjerila, na primjer, sa svojim kolegom Eddiejem Murphyjem.

Časopis Forbes se, pak, u svojoj analizi odlučio pozabaviti tim fenomenom danas, te je tako objavljena lista 10 glumaca koji daju najgori odnos između isplaćenog honorara i prihoda na kino-blagajnama:

1. Will Ferrell (na svaki uloženi dolar u honorar, iz kino-blagajnama je došlo njih 3,29; budžet najnovijeg filma Land of the Lost je, pak, bio 100 milijuna, a prihod na blagajnama 65 milijuna);

2. Ewan MacGregor (1:3,75)

3. Billy Bob Thornton (1: 4)

4. Eddie Murphy (1: 4,44)

5. Ice Cube (1: 4,77)

6. Tom Cruise (1: 7,18)

7. Drew Barrymore (1: 7,43)

8. Leonardo Di Caprio (1: 7,52)

9. Samuel L. Jackson (1: 8,59)

10. Jim Carrey (1: 8,62)

Societe Generale se sprema za “globalni ekonomski kolaps”

Sa svih relevantnih strana dolaze uvjerenja da je najgore završilo, da sve vodeće svjetske ekonomije izlaze iz ekonomije te da će se stvari, uz pojedine izuzetke kao što je koja lijepa riječ više za Karla Marxa, stvari vratiti na isto ono liberalno-kapitalističko mjesto na kome su bile prije histerije o globalnom financijskom Armagedonu.

Izuzecima, kao što je dežurna Kasandra po imenu Nouriel Roubini, prikljkučila se, pak, jedna prilično ugledna financijska institucija. Francuska banka Societe Generale je tako izdala brošuru od 68 stranica pod naslovom “Najgori mogući scenarij”. Autor Daniel Fermon u njoj tvrdi da spasiteljske državne intervencije kojima je prošle i početkom ove godine spriječen financijski kolaps nisu dugoročno učinile ništa osim toga da je problem dugova s privatnih banaka prebačen na leđa poreznih obveznika, te da je takvo stanje stvari dugoročno neodrživo.

Izvještaj sadrži tri moguća scenarija, a najgori od njih predviđa da globalna kriza ponovno udari već na proljeće. Fermon predviđa da će situacija biti slična onoj u kojoj se našao Japan u svom “izgubljenom desetljeću” 1990-ih, ali da za razliku od azijske ekonomske supersile koja se održavala snažnim izvozom i niskim jenom, takve recepte ne može koristiti “polovica svijeta”.

Ruski hakeri razotkrili “istinu” o globalnom zatopljenju?

[picapp align=”left” wrap=”false” link=”term=global+cooling&iid=1575655″ src=”5/a/c/0/Middle_East_Instability_1fb7.jpg?adImageId=7694707&imageId=1575655″ width=”234″ height=”157″ /]

Znanstveni svijet – koji usprkos svem tehnološkom napretku nema običaj dolaziti na naslovnice novina – ovih je dana potresla vijest o “pothvatu” grupe. navodno ruskih, hakera koji su “provalili” E-mailove vodećih britanskih i američkih klimatologa, a čiji sadržaj u pitanje dovodi općeuvriježene “istine” o globalnom zatopljenju.

E-mailovi su ukradeni sa Sveučilišta Istočne Anglije, sadrže niz povjerljivih znanstvenih podataka, ali i međusobnih diskusija u kojima znanstvenici izražavaju čuđenje zbog toga što se nisu ostvarile prognoze o kontuiniranom porastu globalnih temperatura, ali i sve veću frustraciju zbog skeptika koji drže da je globalno zatopljenje izazvano ljudskom aktivnošću ništa drugo do jedan lijepi mit.

Neki od inkriminiranih mailova, kao što je onaj koga je napisao dr. Mann s Državnog sveučilišta Pennsylvanije, svjedoče kako neki znanstvenici koriste “trikove” kako bi podatke o temperaturi uskladili s modelima koji sugeriraju globalno zatopljenje. Takva otkrića se bez svake sumnje osnažiti argumente skeptika koji drže da je teza o globalnom zatopljenju proizvod ekonomskog i političkog pritiska kome su izloženi vodeći znanstvenici.

Hakiranje se, pak, inače zbilo neposredno pred sastanak u Kopenhagenu na kome su svjetski čelnici trebali odrediti novu strategiju borbe protiv globalnog zatopljenja. Međutim, već prije je, čak i iz usta Baracka Obame, rečeno da nekih spektakularnih rezultata na tom skupu neće biti. Razlog je možda u još uvijek nedovoljno objašnjenoj i po zagovornike globalnog zatopljenja nepovoljnoj činjenici da se prosječna globalna temperatura proteklih deset godina nije makla s mjesta.

Predsjednik je izabran!

[picapp align=”none” wrap=”false” link=”term=Herman+van+Rompuy&iid=3746316″ src=”f/1/2/9/4c.jpg?adImageId=7645112&imageId=3746316″ width=”500″ height=”374″ /]

Danas su šefovi država i vlada EU odlučili da će prvi predsjednik Unije, koji na dužnost stupa 1. prosinca, biti Herman van Rompuy, trenutni belgijski premijer, inače član Kršćansko-demokratske i Flamanske stranke.

Van Rompuy je posljednjih dana bio favorit nakon što je postalo jasno da – zbog protivljenja Njemačke i Francuske – prvi evropski poglavar u povijesti neće biti Tony Blair.

Britancima, odnosno Laburističkoj stranci premijera Gordona Browna koja je inzistirala na Blairu, kao utjeha je došlo imenovanje Lady Catherine Ashton, trenutne povjerenice za trgovinu EU, na mjesto prvog evropskog ministra vanjskih poslova. Ashton će tako doći na čelo prve evropske diplomatske službe, odnosno kao socijalistički kadar poslužiti kaso svojevrsna ravnoteža demokršćanskom predsjedniku.

Ironijom sudbine, ova vijest dolazi u trenutku kada se u Hrvatskoj zahutkatava kampanja za predsjedničke izbore koji se, u svjetlu onoga što se trenutno “kuha” u Bruxellesu, čine sve manje relevantnim, odnosno sve većim gubljenjem vremena.

Cinici bi rekli kako je fino vidjeti kako Evropa – kojoj svi toliko teže i svi toliko veličaju kao ideal za Hrvatsku – kadrovska pitanja rješava tako elegantno, brzo, jeftino i bez ikakvih gnjavljenja stanovništva s nekakvim demokratskim izborima.

“Twilight” promiče seksualnu apstinenciju kod tinejdžera?

[picapp src=”6/f/9/4/4f.JPG?adImageId=7621973&imageId=2633260″ width=”500″ height=”333″ /]

“Twilight” ne bi bio fenomen popularne kulture kakav jest da ne izaziva špekulacije o eventualnim dugoročnim posljedicama na ekonomiju, kulturu ili način života u suvremenom svijetu. Tako se opus Stephenie Meyer i filmovi napravljeni po njemu mogu tumačiti kao svojevrsna duhovna hrana za sponzoruše, odnosno priča o ljubavi mlade Belle i starijeg Edwarda kao alegorija za veze mladih, neiskusnih i siromašnih žena s bogatim, starim, iskusnim muškarcima.

Sada se, pak, pojavilo novo tumačenje “Twilighta”, prema kojemu je djelo Sthepenie Meyer već imalo određene posljedice na način života omladine u suvremenom svijetu ili barem nekom njegovom dijelu. Fanovi vampirske sage, odnosno njena najvatrenija publika – tinejdžerke – su sada daleko sklonije odgovarati s  “ne” na sugestije koje postavljaju njeni vršnjaci. Ljubav Belle i Edwarda, koja iz praktičnih razloga nema eksplicitnu seksualnu komponentu, jest ideal nespojiv s uspaljenim tinejdžerima koji jedva čekaju izgubiti nevinost.

A da to nije najobičniji wishful thinking mormonke Meyer svjedoči i istraživanje koje su proveli stručnjaci sa Sveučilišta u Missouriju, a koje će sljedeće godine biti pretočeno u knjigu. Prema rezultatima anketa provedenih među fanovima “Twilighta”, seksualna apstinencija jest najbolje shvaćena i prihvaćena od svih poruka serije romana.

Seks-snimkom do – Kongresa?

Saga o Carrie Prejean, bivšoj Miss Kalifornije, dobila je novo poglavlje i nakon otkrića koje ju je – prema mišljenju liberalne javnosti – trebalo strpati u ropotarnicu povijesti.

Prejean je na naslovnice došla zahvaljujući tome što je na izboru za Miss SAD, na pitanje o tome što misli o istospolnom braku dala isti odgovor koji su u studenom 2008. bili dali birači Kalifornije na ustavnom referendumu. S obzirom na to da homoseksualci dominiraju svijetom mode i, posredno, industrijom izbora ljepote, nije bilo teško pretpostaviti kako će se Prejean zbog tih “neizrecivih” stavova provesti kao reggae bend na proslavi Ku Klux Klana. Prvi je u tome prednjačio Perez Hilton, celebrity bloger, samodeklarirani homoseksualac i član žirija koji je postavio inkriminirano pitanje – nakon što je misicu nazvao imenima koja nisu za tisak, utvrdio je da je upravo zbog svog “verbalnog delikta” ostala bez nacionalne titule. Nakon toga je započela kampanja da joj se oduzme i ona državna.

Argumente za to nije trebalo dugo tražiti. Nakon otkrića da joj je direkcija izbora za Miss Universe platila ugradnju silikona u grudi, došlo je otkriće fotografija u toplesu. Vlasnik licence Donald Trump ju je neko vrijeme branio od nasrtaja, ali je odustao te joj na kraju oduzeo titulu pri čemu se navodio spor oko nastupa u reality emisijama. Prejean, koja je postala miljenica konzervativnog dijela javnosti i glasnogovornicom Nacionalne organizacije za brak (NOM), nije se s time pomirila te je pokrenula tužbu, tražeći povratak titule ili  milijun dolara odštete.

Onda je došao trenutak koji je trebao staviti točku na cijelu priču. Prilikom preliminarnog izvođenja dokaza Prejeanovoj, njenoj majci i odvjetnicima je predočeno ono što su mediji nazvali “seks snimkom”, te je Prejean istog trenutka odustala od tužbe, odnosno prihvatila nagodbu koja je, po riječima oduševljenih reportera, “iznosila manje od cijene za parking”. To je predstavljao trijumf za liberale, s obzirom da je konzervativna mezimica Prejean raskrinkana kao još jedan konzervativni licemjer koji javno promiče tradicionalne vrijednosti, a u stvarnom životu prakticira razvrat.

Prije deset ili čak prije pet godina to bi uistinu bio kraj priče o Carrie Prejean. Dio konzervativaca je odustao od Prejean, a NOM joj pokazao vrata. Međutim, izgleda da više ni seks-snimka nije ono što je nekada bila. Umjesto da nestane, Prejean je nastavila s medijskim nastupima nastojeći dati svoju stranu priče. Prema njoj, u pitanju nije seks-snimka nego “snimke koje je napravila sama” za svog tadašnjeg momka te mu poslala mobitelom. Bivši – koji je uživao u čak u šest takvih poklona – je po svemu sudeći “namirisao” priliku da spoji ugodno s korisnim, te problematične snimke ponudio zainteresiranim stranama, uključujući porno-izdavača Vivid Entertainment, koji tvrdi da ih je nabavio “legalno”. Vivid također tvrdi da ih neće objaviti bez suglasnosti Prejeanove, a kontroverza je vezana i uz navode Prejeanove da su napravljene u vrijeme kada je imala 17 godina, što bi izdavača, ali i samu Prejeanovu, moglo dovesti pod udar američkih zakona o maloljetničkog pornografiji.

Web-stranica TMZ.com, koja je također došla u posjed snimke, tvrdi kako je snimka “legalna”, odnosno da Prejean laže, jer su njene “igre” datirale iz vremena kada je imala 20 godina. U međuvremenu se na istoj stranici pojavio i intervju koji cijeloj priči daje novu, zanimljiviju dimenziju.

Jason Chaffetz, republikanski kongresnik iz Utaha, je TMZ-u na pitanje o Prejeanovoj rekao da bivša misica “posjeduje mogućnost okupljanja mase i prenošenja snažne poruka” te “zvjezdanu moć koja otvara vrata”. Također je rekao “Svi smo radili pogreške u dobi od 17 godina.  (Seks snimka) može biti prepreka, ali su ljudi uzbuđeni zbog njenih uvjerenja”. TMZ je intervjuu dao naslov “Kongresnik: Prejean bi trebala postati političarka”.

Chaffetz je odmah nakon toga izjavio da je TMZ previše “kreativno” obradio njegov intervju, odnosno zaboravio unijeti odgovor na pitanje “Da li je Prejean nova Sarah Palin”. Chaffetz tvrdi da je rekao da je “biti natjecateljica na izboru ljepote daleko od biti kandidatkinja za potpredsjednika SAD”.