Što je pjesnik Gore htio reći

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Al+Gore+Copenhagen&iid=3762258″ src=”b/d/3/8/7a.JPG?adImageId=8405875&imageId=3762258″ width=”234″ height=”172″ /]

Kako stvari stoje, kopenhagenskom samitu nije suđeno da uđe u povijest kao jedan od zvjezdanih trenutaka u povijesti čovječanstva ili borbi za ljepši i zdraviji svijet. Ne samo što je već prije samog početka tog velebnog skupa, njegov glavni cilj – borba protiv globalnog zatopljenja – kompromitirana izbijanjem afere Climategate, nego su i pregovori ukazali na velike, možda i nepremostive razlike između zapadnih i zemalja u razvoju. Tom dojmu su doprinijele i nemile scene nasilja na ulicama Kopenhagena, ali i rekordne hladnoće koje nekako cijelu tu priču o nužnosti borbe protiv globalnog zatopljenja čine sve nego uvjerljivom.

Sasvim u skladu s Murphyjevim zakonom, zloj sreći koja prati borce protiv globalnog zatopljenja nije mogao izbjeći ni njihov vođa, bivši američki potpredsjednik, oskarovac i nobelovac Al Gore. Na konferenciji u Kopenhagenu je, nastojeći maksimalno iskoristiti svoj autoritet da progura pregovore, upozorio javnost kako “postoji vjerojatnost od 75 posto” da će se arktički led otopiti za “pet do sedam godina”, i pri tome citirao američkog klimatologa dr. Wieslawa Maslowskog.

Da je Gore ovakve tvrdnje izrekao prije nekoliko mjeseci, one ne bi predstavljale problem. Međutim, nakon afere Climategate, javnost je ipak nešto malo sklonija katastrofične “najgore moguće scenarije” klimatskih promjena i njihovih posljedica  prihvaćati bez ikakvog zrnca soli. Čak i najokorjeliji fanovi sage o globalnom zatopljenju drže da je Gore svojom izjavom malo pretjerao, odnosno da entuzijazam kojim se svjetska javnost nastoji “senziblizirati” za taj problem ponekad zna biti kontrapoduktivna.

U konkretnom slučaju se Goreova izjava pretvorila u ozbiljan gaf, s obzirom da je većina klimatologa, uključujući alarmiste, sklonija eventualno topljenje arktičkog leda u najgorem mogućem scenariju smjestiti u razdoblje koje treba početi za 20-30 godina. A na kraju se javio i sam Wachowski, koji kaže da ga je Gore najvjerojatnije pogrešno protumačio, odnosno da nikada nije rekao da će se arktički led otopiti u roku od pet godina, nego da je vjerojatno da bi se u tom razdoblju moglo dogoditi “pokoje ljeto bez ledenog pokrivača”.

Znači, trajnog topljenja leda neće biti, te je Gore, u nastojanju da spasi svijet, sebi dozvolio malo pjesničke slobode. Takva licencia poetica je možda fina stvar u književnosti i umjetnosti, ali nekako ju je teško pomiriti sa znanošću, odnosno od nje stvarati činjenice na temelju kojih se donose odluke koje će odlučivati o tome kako i da li će uopće živjeti buduće generacije.

Nadanovska moderna vremena

Nadan “Lep kao greh” Vidošević je danas prilikom vožnje automobilom chatao s korisnicima T-portala, te je odgovarao na niz ponekad i provokativnih pitanja. Najzanimljivije pitanje i najzanimljiviji odgovor će, s druge strane, najvjerojatnije promaknuti pratiteljima ove inače ne baš naročito zanimljive i produhovljene predsjedničke kampanje.

Kada je upitan bi li podnio ostavku s mjesta predsjednika da se nađe u preljubničkoj situaciji u kakvoj se našao Berlusconi, Vidošević je izjavio kakone bi, jer “to nije bitno za vođenje zemlje”.

“Treći hrvatski predsjednik” je danas tako izrekao stav koji ga, barem kada su u pitanju društvena pitanja, u ideološkom smislu odljepljuje od konzervativne desnice i smješta, ako ne baš na liberalnu ljevicu, onda sigurno u liberalni centar. Čvrsto dijeljenje privatnog i javnog života,, odnosno izostanak političkih posljedica za privatne “nestašluke” i skretanje s “obiteljskih vrijednosti” je mantra koja je karakteristična za zapadnu liberalnu ljevicu. Ona se prvi put pojavila kada je trebalo pronaći neki dobar razlog za ostanak Billa Clintona u Bijeloj kući nakon izbijanja afere Monicagate. Kasnije se primjenjivala i na Hrvatsku kada je trebalo Račanu s dnevnog reda skinuti četiri braka, a tu praksu su iz jednostavnih dnevnopolitičkih interesa i vlastitih privatnih života prihvatili i desničari kao Šeks i Kalmeta.

Vidošević je,  s druge strane, taj stav izrekao na najeksplicitniji mogući način, označivši time ideološki raskid sa svojom bivšom strankom. Cinici će, dakako, u svemu tome vidjeti preventivno “cijepljenje” Vidoševića u slučaju da previše radoznali mediji uspiju iščeprkati probleme nalik na one koji danas muče Tigera Woodsa. Oni još ciničniji će u svemu tome vidjeti i lukavi izborni “spin” s ciljem da se torpedira Primorac, odnosno  sugeriranje podsvjesne poruke kako predsjednik HGK “žene zavodi”, dok bivši ministar “žene tuče”.

Bilo kako bilo, čini se da je ova Vidoševićeva izjava njegove suparnike uhvatila nespremne, te na nju nisu adekvatno reagirali. Ako pak do neke reakcije tiče, manje je vjerojatno da će ona doći iz redova HDZ-a ili desnice. Glavni napadi na Vidoševića će dolaziti od strane feministica s ljevice.

Obiteljska stvar

Američke sapunice – ili barem one koje su nekoć bile popularne na ovim prostorima, poput Santa Barbare i Dinastije – obično su radnjom bile smještene u neki gradić gdje su se zapleti pojedinih epizoda uglavnom vrtili oko sukoba dvojice suparničkih bogatuna i njihovih obitelji. Takve TV-serije obično nisu imale mnogo veze sa stvarnim životom, ali povijest poznaje neke slučajeve, odnosno manje ili veće zajednice gdje se politika u mnogo čemu svodila na sukob dviju smrtno zavađenih obitelji. Jedan od najpoznatijih primjera je renesansni Rim sa znamenitim sukobom obitelji Orsini i Colonna.

Kako stvari stoje, baš i nije potrebno odlaziti u prošlost ili daleko s ovih prostora da bi se pronašlo nešto slično. Jedan od sjajnih primjera nacionalne politike kao obiteljskog suparništva daje Grčka, a o čemu zorno svjedoči ovaj post Kratka politička povijest suvremene Grčke, odnosno popis premijera koji su se izmjenjivali na njenom čelu od 1963. godine. Čak i oni koji ne znaju engleski ili im imena dvije vodeće stranke – PASOK (socijalisti, ljevica) i Nova demokracija (desnica) – previše ne znače, neće moći ne primijetiti kako se u redovnim intervalima izmjenjuju slična prezimena.

Koliko takvo stanje stvari ima veze s toplom, smeđom i ne baš mirisavom materijom s kojom se posljednjih dana sudara grčka ekonomija možda i nije toliko važno. Grčka je, nekako, usprkos svega toga, dobila Olimpijadu i – ono što je za naš politički establishment jedini istinski parametar uspjeha – upala u “vlak sreće” zvan Evropska Unija. Stoga možda i svo to bacanje drvlja i kamenja na nekakav nepotizam naših političara i nije na mjestu.

Ako bi Miroslav Tuđman za pet godina postao nešto ozbiljniji predsjednički kandidat nego što jest, i ako bi Ivan Račan postao nešto više od SDP-ovog ideologa u sjeni, to ne automatski ne znači da bi tada Hrvatska morala biti u gorem položaju nego što jest. Povijest nas uči i da “homo novusi” znaju upropaštavati države isto onako efikasno kao i političari sa zvučnim i “plemenitim” prezimenima.

Hrvatski povratak u 1989. godinu

Iako premijerka Jadranka Kosor tvrdi kako se dosadašnji teritorijalni ustroj Hrvatske u najbližoj budućnosti neće mijenjati, malo u tko vjeruje. Ako je suditi po prijedlozima velikog dijela javnosti, poslovnih krugova, inteligencije pa i nekih koalicijskih partnera kao što je HSLS, Hrvatskoj barem neposredno prije ulaska u EU slijedi velika reforma teritorijalne uprave u kojoj će se – najviše u svrhu štednje, odnosno smanjenja troškova državne uprave – drastično rezati dosadašnji broj županija, gradova i općina.

Cinici bi vrlo lako mogli reći da bi Hrvatska po pitanju teritorijalnog ustrojstva daleko više sličila državi čiji je poglavar bio Ivo Latin nego državi čiji je poglavar bio Franjo Tuđman. Naime, konkretne brojke o kojima se najviše govori spominju da bi se broj gradova u Hrvatskoj mogao ograničiti na najviše njih 25, da bi se broj općina srezao na 100 te da bi se dosadašnjih 20 županija i Grad Zagreb pretvorili u pet velikih regiji. To manje-više odgovara teritorijalnom ustrojstvu SR Hrvatske koju je činilo oko 100 općina organiziranih u četiri regionalne i jednu gradsku zajednicu općina.

Ono što se može zamijetiti jest da su takvi prijedlozi daleko radikalniji od dosadašnjih inicijativa za racionalizaciju hrvatske lokalne samouprave, odnosno prijedloga prema kojima je 21 županiju trebalo zamijeniti s nekakvih sedam ili osam “prirodnih” regija. Razlozi za to su samo dijelom u sve većem vremenskom otklonu od “državotvorstva” 1990-ih, u kome se na svaki izraz regionalizma gledalo kao na autonomaštvo, separatizam ili turbounitarističkom nacionalizmu neprobabljive zamisli o federalizaciji Hrvatske. Vrlo je malo vjerojatno i da će glavni razlog biti i onaj koji će nastojati “prodati” hrvatski establishment – magične riječi “Jer to od nas traži Europa”.

Pravi će razlog biti uglavnom dnevnopolitikantske prirode. Naime, stvaranjem pet regija umjesto 21 županije će vrlo dobro doći hrvatskom političkom establishmentu oličenom u dvije glavne stranke koje ovih dana prolaze kroz ne baš tako bezazlenu krizu. Velike regije će bitno otežati posao raznoraznim lokalnim i drugim “igračima” koji im kvare koncepciju. Kerum, koji je mogao računati da će sa svojom Hrvatskom građanskom strankom postati gazda Splitsko-dalmatinske županije, sada će morati dijeliti kolač s Kalmetom u Zadru i Jambom u Metkoviću. Glavašev HDSSB, koji je bio gazda Osječko-baranjske županije, će biti jednostavno “utopljen” u Slavoniju kojom još uvijek dominira HDZ. Isti će neugodni doživljaj snaći i IDS, koji će biti “utopljen” s HDZ-om u Lici i SDP-om u Rijeci. Kao krajnji rezultat će i HDZ i SDP iz ove novog teritorijalnog preustroja izaći jači nego što su sada. S obzirom na takve plodove ove reforme, malo je vjerojatno da će itko obraćati pažnju na kuknjavu malih stranaka ili optužbe o povratku u “mračnu” prošlost.

Climategate ugušiti dobrom starom rusofobijom

Izbijanje skandala Climategate – odnosno razotkrivanje “kuhanja” podataka i drugih problematičnih radnji od strane znanstvenih institucija – je zagovornike borbe protiv globalnog zatopljenja uhvatilo u nezgodnom trenutku, tek pred veliki samit u Kopenhagenu. Tako je javnost, koju već godinama zapadni mediji bombardiraju nužnošću da se svim, pa i najneugodnijim i najekstremnijim mjerama bori protiv klimatskih promjena, doznala da je znanstveni konsenzus o globalnom zatopljenju koje izaziva potrošnja fosilnih goriva u najmanju ruku na ne baš najčvršćim nogama. Njegovo je izbijanje je također dalo savršen izgovor Kini i mnogim zemljama u razvoju da ne prihvate prijedloge o drastičnim rezovima industrijske proizvodnje na kojima inzistiraju vodeće zapadne države.

Međutim, neugodno iznenađenim klimatskim alarmistima je kao način da se izvuku iz nevolje poslužila činjenica da je skandal izbio upravo pred sam samit. Ako skeptici mogu lansirati svoje teorije zavjera, onda to mogu i alarmisti. Naime, hakirani E-mailovi s kompromitirajućim podacima o “kuhanju” su prvi put “izronili” nigdje drugdje nego na serveru koji je smješten u Tomsku, gradu usred Ruske Federacije.

Nije trebalo dugo da se pojave špekulacije kako iza svega stoje ne samo ruski hakeri, nego i ruske obavještajne službe i vlada, odnosno da je Putinu & Co. izuzetno stalo da torpedira kopenhanški samit. Ta hipoteza ima smisla – Rusija se iz jeljcinovske crne rupe izvukla i postala novi “opaki” igrač na svjetskoj politici prije svega zahvaljujući porastu cijena nafte i plina. Ako bi kopenhangenski samit zabranio upotrebu fosilnih goriva, Rusija bi se, drže oni, vratila ne samo u jeljcinovsko, nego u kameno doba. Zato je i Putinu i njegovim “silovikima”, ali i oligarsima, izuzetno stalo da se priči o klimatskim promjenama i nužnosti spašavanja svijeta stane na kraj.

Ono što tu bi omogućilo laku prodaju tog anti-ruskog “spina” zapadnoj javnosti jest višedesetljetno nasljeđe hladnog rata, koje se vezuje uz pojmove kao što je Černobil, ali i tada uspostavljena rusofobija koja nije pala s berlinskim zidom, odnosno koju se i u ova naoko “prosvijećena” vremena uvijek može podgrijati u politikantske svrhe. Iskazivanje animoziteta prema Rusiji -koju se uvijek može opisivati kao ugnjetačku, autoritarnu, korumpiranu tvorevinu koja raspolaže s daleko više teritorija  i prirodnih resursa nego što to zaslužuje – je ne samo dobro u ovom slučaju, nego i “politički korektno”. Rusi su, naime, bijelci, i to bijelci plave kose i plavih očiju. Dakle, barem kada su u pitanju SAD i Zapadna Evropa, iskazivanje animoziteta prema Rusiji “i svemu što je rusko” nikada neće izazivati reakcije u oblilku optužbi za rasizam ili islamofobiju kakvu bi izazivalo razapinjanje Kine, Indije, Brazila ili Saudijske Arabije iz istih razloga. Hollywood je, uostalom, to vidio davno prije političara, o čemu svjedoči da su Rusi već desetljećima dežurni negativci u njihovim filmovima bez obzira na sve hektolitre votke koje su zajedno ispijali Jeljcin i Clinton. Teško je vjerovati da će ta pragmatična računica izbjeći scenaristima i ove medijsko-političke drame.

Zaljubljeni guverner ostao bez supruge

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Jenny+Sanford&iid=5852652″ src=”6/1/d/3/MARK_SANFORD_ebd4.JPG?adImageId=8245313&imageId=5852652″ width=”234″ height=”169″ /]

Jenny Sanford, Prva dama Južne Karoline, prije nekoliko mjeseci je izazvala veliku pažnju američkih medija, i to tako što je izbjegla sudjelovanje u ritualu koji u posljednje vrijeme ulazi u “opis radnog mjesta” mnogih supruga javnih ličnosti. Sanford je, naime, odbila da stoji uz svog supruga Marka Sandorda dok se on pred TV-kamerama biračima ispričavao za svoje “nemoralne postupke”, odnosno preljub.

Vjeruje se da je razlog zbog koga je Sanfordova odbila javno podržati svog supruga i u tome što je ona nešto više od bračnog druga i majke njegovo četvoro djece. U brak Sanfordovih je muž stupio s daleko manje novaca nego žena, jedna od imućnijih i utjecajnijih bankarica Južne Karoline. Jenny Sanford je također osobno vodila muževu kampanju za Kongres, a kasnije i za mjesto guvernera, te je bila jedna od njegovih najbližih suradnika i političkih savjetnika.

Jenny Sanford također muževa prevara nije najbolje “sjela” ni zbog činjenice da je javno razotkrivena nakon što je guverner i jedan od najutjecajnjih republikanskih političara ljetos na nekoliko dana misteriozno nestao kako bi bio otkriven u Argentini, gdje se sastajao sa svojom dugogodišnjom ljubavnicom, TV-novinarkom Marijom Belen Chapur. Prva dama je vjerojatno bila još manje oduševljena otkrićem niza privatnih E-mailova između supruga i Chapurove, u kojima su zaljubljeni golupčići godinu dana jedni drugima iskazivali osjećaje koristeći izraze i fraze koji bi izazvali dijabetes čak i prosječnom fanu “Sumraka”. Zaljubljeni guverner je, pak, čak i na svojoj ritualnoj pokajničkoj pres-konferenciji morao reći da, iako se nastoji pomiriti sa suprugom, fatalnu Mariju još uvijek voli.

Jenny Sanford je u kolovozu napustila službenu guvernersku rezidenciju, pa objava razvoda i nije bila neko iznenađenje.

Zaljubljeni guverner se, pak, s druge strane može tješiti kako je nedugo prije toga riješio jedan drugi problem. U srijedu je Etičko povjerenstvo Skupštine Južne Karoline donijelo odluku kako protiv zaljubljenog guvernera – kome su svi predviđali ostavku – neće pokrenuti postupak opoziva zbog niza prekršaja (uključujući napuštanje radnog mjesta i korištenje novca poreznih obveznika u privatne, tj. preljubničke svrhe). Pokazavši se nešto blažim od Predstavničkog doma Kongresa u aferi Monicagate, južnokarolinski zastupnici su se zadovoljili time da Sanford dobije službeni ukor. Guverner će tako ostati na funkciji do početka sljedeće godine, kada mu istječe mandat.

Konačno rješenje za globalno zatopljenje?

Kina se očigledno vrlo pažljivo pripremila za samit u Kopenhagenu, pa će se zapadne industrijske države morati prilično namučiti žele li njoj i njenim partnerima iz BRIK-a nametnuti ograničenja potrošnje fosilnih goriva. Osim već pomalo izlizanog argumenta o tome kako države koje su zavladale svijetom kroz trovanje atmosfere sada taj položaj nastoje očuvati licemjernom brigom za tu atmosferu, odnosno sprečavanjem da iste metode koriste svi ostali, kineski dužnosnici su pripremili dodatni, mnogo efikasniji argument.

On bi se najkraće mogao opisati riječima “ako zbilja želite zaustaviti globalno zatopljenje, onda…”, a malo opširnije kao nastojanje da se problem klimatskih promjena – ako je uistinu tako ozbiljan kao što sugeriraju alarmisti, odnosno tvorci video-spotova o djeci u pustinji i padajućim polarnim medvjedima – riješi daleko bržim, lakšim i jednostavnijim metodama od onih na kojima inzistiraju zapadne demokratske države. Svijet bi se, drže Kinezi, više trebao ugledati na njih i na njihove metode rješavanja gorućih društvenih, ekonomskih i ekoloških problema, ma koliko nježnim zapadnim dušicama izgledale malo previše “sirove”.

Zhao Baige, kineska ministrica zadužen za demografiju i planiranje obitelji, tako optužuje zapadne države i javnost da su se u borbi protiv globalnog zatopljenja ograničili isključivo na mjere suzbijanja potrošnje fosilnih goriva, koje on drži isključivo “palijativnim”. Model koji ona predlaže, a što prenosi China Daily, bi udario na izvor problema, odnos izvor fenomena koji je najodgovorniji za porast potrošnje fosilnih goriva – porast stanovništva.

Baige navodi da je upravo zahvaljujući kontroverznoj politici jednog djeteta, službeno uvedenoj godine 1979. i provođenoj često ne baš tako “mekanim” metodama – što je, prema navodima zapadnih boraca za ljudska prava, uključivalo prisilne pobačaje i sterilizacije – uspjela sebe lišiti 400 milijuna “suvišnih” gladnih usta te tako dobrim dijelom iskorijeniti siromaštvo, suzbiti socijalne i druge nemire, te stvoriti preduvjete za kontinuirani ekonomski rast i stvaranje kineske srednje klase.

Manje Kineza koje je proizvela ta politika je – gledano elementarnom logikom – proizvelo manje potrebe za gradnjom novih stanova, manje proizvoda široke potrošnje, manje industrijske aktivnosti i manje automobila po cestama, a sve to znači manje potrošnje fosilnih goriva.

Prijedlozi da se takve metode koje zagovara jedna totalitarna i nedemokratska država prošire, a možda i nametnu, ostatku svijeta ne bi trebali naći na povoljno tlo među “prosvijećenim” liberalnim demokracijama Zapada. Ili je barem to tako izgledalo do ovog uvodnika u kanadskom Financial Postu koji navodi da jedino proširenje kineske politike jednog djeteta na ostatak svijeta može dovesti do smanjenja štetnih plinova, a samim time i zaustavljanja ili barem usporavanja globalnog zatopljenja.

I opet argument kanadskog lista ima itekakvog smisla, ali kao i mnoge dobre ideje postavlja ploče za put u pakao. Logika kojom se smanjenjem rađanja zaustavlja globalno zatopljenje dovodi do još jednog jednostavnog, ali mračnijeg zaključka. Nije li od smanjenja rađanja još bolje problem sasjeći u začetku? Zašto čekati da se svjetsko stanovništvo smanji umiranjem današnjih parova bez “suvišne” djece kada je daleko brže ukloniti sada već postojeće roditelje?

Ta sugestija će mnogima neugodno sličiti na konačno rješenje jednog drugog problema 1940-ih. A još će biti neugodnije podsjećanje da je njegov glavni zagovaratelj, slično kao i današnji borci protiv globalnog zatopljenja, bio poznat po ljubavi prema životinjama i prirodi.

Ruski obavještajci tvrde da je Hitler ipak kod njih

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Adolf+Hitler&iid=2394353″ src=”3/6/8/2/Last_Hitler_Photo_f90f.jpg?adImageId=8182397&imageId=2394353″ width=”234″ height=”181″ /]

Vasilij Hristoforov, direktor arhiva FSB, ruske obavještajne službe koja je naslijedila KGB, najoštrije je opovrgao tvrdnje američkog znanstvenikla Nicka Bellantonija kako njegova služba nema u svom posjedu komad lubanje, za koga je tvrdila da predstavlja posljednje očuvane ostatke njemačkog nacističkog vođe Adolfa Hitlera. Hristoforov tvrdi da “njegova služba nikada nije bila u kontaktu” sa znanstvenikom sa Sveučilišta u Connecticutu niti mu dozvolila da uzme uzorke sa sporne lubanje.

Bellantoni tvrdi da sporna lubanja ne pripada Hitleru, jer je previše tanka da bi pripadala muškarcu, kao i da uzorci ne odgovaraju uzorcima krvi pronađene na naslonjaču u berlinskom bunkeru gdje je Hitler 30. travnja 1945. godine okončao život pucajući si u usta.

Hristoforov, pak, objašnjava da je identifikacija Hitlerovih posmrtnih ostataka bila predmetom zanimanja ruske, odnosno sovjetske obavještajne službe, još od trenutka kada se prvi put čulo da je Hitler mrtav. Sam Staljin je inzistirao da se o tome provede opsežna istraga, kao i da je identifikacija posmrtnih ostataka uspješno obavljena još 1945. godine, kada je lubanja uspoređena sa rendgenskim snimkama koje je Führer dao napraviti godinu dana ranije.

Problem je, međutim, u tome što je Staljin oklijevao da rezultate te istrage podijeli s javnosti, jer je smatrao da će mu neizvjesnost oko Hitlerove sudbine poslužiti kao snažno propagandno oružje protiv bivših saveznika s kojima je upravo ulazio u hladni rat. Implicitne optužbe o tome da imperijalisti kriju njemačkog diktatora odgovornog za najveće svjetsko krvoproliće su se, pak, pretvorile u cijeli niz urbanih legendi o bijegu u Argentinu i stvaranju mini-Trećeg Reicha u podnožju Anda. Te su legende splasnule tek negdje 1960-ih, kada se ipak stvorio konsenzus o tome da je službena verzija o samoubojstvu ipak istinita.

Bellantonovo istraživanje će, naravno, podgrijati špekulacije o bijegu u Argentinu bez obzira što o tome tvrdili svjedoci i povjesničari. A cijela priča daje zlokobne indicije na što će sličiti bivša Jugoslavija ako kojim slučajem priča o Ratko Mladiću završi na sličan način.

Preljubom otvorio rasističku Pandorinu kutiju

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Elin+Nordegren&iid=7211157″ src=”9/7/d/e/Archival_Images_of_8647.jpg?adImageId=8152128&imageId=7211157″ width=”234″ height=”234″ /]

Tigeru Woodsu definitivno ne ide dobro ovih dana. Ranije vijesti o tome da ga napušta supruga možda predstavljaju uobičajeno tabloidsko trčanje pred rudo, ali da mu je obitelj daleko od oličenja nekakve idile. O tome možda najbolje svjedoči jutrošnji posjet kola hitne pomoći u Woodsovu kuću kako bi odatle odvezli njegovu punicu, bivšu švedsku ministricu Barbro Holmberg, koja se žalila “na želučane tegobe”.

Mnogo ozbiljniji problemi Woodsa čekaju na financijskom planu, čak i ako ne bude došao u situaciju da milijardu dolara zarađenih na golf-terenima mora dijeliti po sudnici. Gatorade, jedan od vodećih proizvođača bezalkoholnih pića, je objavio kako od 2010. godine prekida proizvodnju pića pod nazivom Tiger Focus, te kako se reklame s tim brendom više neće pojaviti na TV-ekranima. Gatorade je to odluku obrazložio “preorijentacijom na nove proizvode” i porekao kako to ima ikakve veze s Woodsovim sada ne tako uzornim obiteljskim životom, iako je malo vjerojatno da će netko u to povjerovati. Pogotovo nakon što Gatorade, za razliku od ranijih izjava, ne spominje “nastavak partnerstva” sa sada očito problematičnim sportašem.

To otkazivanje suradnje, iza kojih će vjerojatno slijediti niz sličnih, se može objasniti time da američki establishment – koji, pogotovo kada je u pitanju Hollywood – inače ima razumijevanja za “nestašluke” svojih pripadnika, ne voli kada netko njegovih pripadnika svojim postupcima razotkrije naličje američkog sna. U Woodsovom slučaju je, pak, izbijanje afere počelo u paramparčad razbijati utopijsku viziju Obamine Amerike kao mjesta koje je konačno prevladalo sve svoje rasne probleme.

Priču o rasnoj harmoniji je, naime, teško opravdavati u trenutku kada Woods – koji je donedavno slavljen kao prvi crnac (ili, ispravnije ne-bijelac) koji je stekao slavu na golf-terenima – prolazi kroz “topli zec” kolumnista koji ga razapinju ne zato što je godinama bezočno varao suprugu, nego zato što u tim svojim vanbračnim izletima nije pokazao ono što bi se, po uzoru na nekadašnja vremena, moglo nazvati “rasna svijest”.

U tome je najkarakterističnija kolumna Washington Posta u kojoj crni novinar Eugene Robinson izražava zgražanje zbog toga što se Woods u desetak ili više slučajeva u kojima je prekršio zavjete o bračnoj vrijednosti ograničio na žene koje su po svojem fizičkom izgledu “barbike”, odnosno da ne odstupaju od plejbojevskog “zlatnog standarda” koga je Hugh Heffner prije nekoliko generacija nametnuo američkim muškarcima. Robinson ne može ne primijetiti kako su sve te žene – zamislite, bjelkinje – i pita se zašto je Woods nije, iako je mogao, ulazio u vanbračne odnose sa ženama tamnije boje kože. Kolumnist zaključuje kako je to posljedica Woodsove “nesigurnosti”, odnosno robovanja “nametnutim” estetskim standardima temeljenim na rasizmu.

Time je Robinson implicitno sugeriraoda je Woods svojim izborom seksualnih partnera – među koje, dakako, ulazi i njegova supruga, švedska manekenka Elin Nordegren s kojom ima dvoje djece – postao “izdajnik vlastite rase”. Ta fraza, koju nitko iz “politički korektnih” razloga ne želi izgovoriti, bi savršeno odgovarala kao opis raspoloženja koje već duže vremena kuha u nekim crnačkim krugovima, a gdje se pokazuje sve manje razumijevanja za Woodsovo odbijanje da se, usprkos svoje tamne boje kože, a koristeći orijentalce, Indijance i bijelce među svojim precima, eksplicitno izjasni kao crnac. Takve reakcije, kao i statistike o manjoj sklonosti za međurasne brakove kod Afroamerikanaca u odnosu na druge etnoreligijske skupine, pokazuju da je upravo ta zajednica boluje od zadrtosti i robovanja predrasudama – istim onakvima kakve Hollywood danas voli pripisivati isključivo bjelačkom white trashu.

Cijeli bi slučaj, međutim, mogao dobiti novu, još mračniju dimenziju, pod pretpostavkom da stavovi iz Robinsonove kolumne, umjesto zasluženog ismijavanja, zahvaljujući “političkoj korektnosti” postanu novi mainstream, odnosno opišu cilj kome sva “prosvijećena” društva trebaju težiti. Time bi ono što predstavlja jednu od naintimnijih stvari nekog pojedinca – izbor seksualnih partnera – postala ne samo javna stvar, nego i predmet zanimanja politike. Nije teško pretpostaviti da bi nastojanje da se u toj sferi promiče “raznolikost” i “multikulturalnost”, odnosno preko nje suzbija rasizam, dovelo do toga da se isti kriteriji prošire na homofobiju. Tako bi se od svakog celebrityja, a na kraju i od svakog pojedinca, traži da u ime nekakve apstraktne građanske dužnosti i stvaranja vrlog novog “multi kulti” svijeta, stupa u seksualne odnose s osobama bez obzira koliko mu one bile privlačne ili odgovarale njegovoj seksualnoj orijentaciji. Stoga bi bilo dobro da ova afera što prije nestane sa naslovnica, odnosno da se njene posljedice na kraju svedu tek na nekoliko povučenih reklama.

Prostitutka kao moralna vertikala

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Tiger+Woods+Elin+Nordegren&iid=2453865″ src=”0/d/7/1/2006_Ryder_Cup_af03.jpg?adImageId=8109559&imageId=2453865″ width=”234″ height=”312″ /]

Radar Online javlja kako je Tigera Woodsa, najpoznatijeg golfera na svijetu i jednu od najvećih sportskih zvijezda današnjice, napustila supruga Elin Nordregen. Teško da će ta vijest ikome biti iznenađenje, nakon drame koja je započela 27. studenog kada se Woods sa svojim terencem doživio bizarnu prometnu nesreću u blizini svog doma koga je pokušao napustiti u, kako svjedoci tvrde, ne baš najboljem stanju. Drama je dobila novu dimenziju kada su tabloidi ozljede koje je Woods zadobio te večeri pripisane Elin, s kojom je u braku od 2003. godine i s kojom ima sina i kći. Woods je te navode implicitno potvrdio nejasnim priopćenjem za javnost koje je sugeriralo bračnu nevjeru. Nakon toga su vrijedni američki tabloidi iščeprkali čak sedam Woodsovih ljubavnica, od kojih je svaka marljivo čuvala fotografije, E-mailove i SMS-poruke s kompromitirajućim sadržajem kako bi ih kasnije prodala medijima koji su gladni za prljavštinom.

I tako ono što je donedavno bila prekrasna bajka o budistu crnačko-orijentalno-indijanskog porijekla koji razbija posljedne rasne barijere postavši najveća zvijezda bjelačkog sporta sada postaje tragedija, pogotovo za one koji su još gajili nekakve iluzije da u današnjoj ciničnoj celebrity kulturi postoje ličnosti koje nekome mogu biti moralni uzori.

A možda takvih moralnih uzora ima, iako ne tamo gdje ih obično ne možemo očekivati.  Jedno od njih bi mogao biti nitko durgi do Ashley Dupre, 22-godišnja nadobudna pjevačica koja je za život zarađivala kao eskort-dama, a slavu steklu otkrićem da je njen klijent bio nitko drugi do Eliot Spitzer, tadašnji demokratski guverner države New York, koji je nakon afere morao podnijeti ostavku.

Dupre je našla za shodno  komentirati slučaj Woods, te je napisala SMS redakciji New York Posta u kome tvrdi:

“Imate sve te cure koje primaju darove, novac, putovanja od Woodsa u zamjenu za seks, iako znaju da je oženjen. A sada jedva čekaju da sve ispričaju tabloidima kako bi zaradili još novaca. A ja sam bila kurva? Ja sam barem držala usta zatvorena.”

Iako se Dupre često navodi kao “žena koja je srušila guvernera”, tvrdnja kako je, za razliku od Woodsovog harema, bila diskretna odgovaraju istini. Spitzer je razotkriven isključivo zahvaljujući antikorupcijskoj istrazi FBI, čiji su se agenti zanimali zašto guverner podiže tolike količine gotovog novca sa svog računa prilikom službenih putovanja. Dupre alias “Kristen” nije imala pojma da je njen tadašnji “klijent br. 9” bio jedan od najvažnijih političara u SAD.

Dupre, koja je “Postu” izjavila da se iskreno nada kako će se Woods pomiritiu sa suprugom, u cijelom ovoj priči ima pravo. Njoj se može zamjeriti ne baš najpromišljeniji izbor karijere, ali ne i profesionalnost u obavljanju tog posla. Banalna činjenica da se netko drži određenih etičkih vrijednosti u svojoj karijeri je današnjem svijetu dovoljna da ta osoba postane moralnom vertikalom.