Kategorija: Znanost

Treba li ukinuti ljetno računanje vremena?

U posljednjih nekoliko desetljeća, uz veliki broj znanstvenika i velike količine novca koje se izdvajaju za znanost, akumulirao se dovoljno veliki broj znanstvenih istraživanja i studija da se na temelju njih može opravdati doslovno svaka politika. Tako će i zagovornici i protivnici, bilo da su u pitanju pobačaj, nošenje oružja, smrtna kazna ili pušenje, uspjeti pronaći istraživanja koja “neupitno” potkrepljuju njihova mišljenja.

Mnoga od tih istraživanja se objavljuju prigodno, pa izuzetak nije ni najnovije, kojem je par redaka posvetio Christian Science Monitor pred sutrašnjo redovno pomicanje kazaljki u SAD. Tako istraživanje provedeno u državi Indiani sugerira da ljetno računanje vremena donosi više štete nego koristi, odnosno da bi se uštedilo mnogo više struje, živaca i neugodnosti da postoji jedno jedino, tj. zimsko računanje vremena. Prema autorima glavni problem kod ljetnog računanja vremena – koje se predlagalo u svrhu štednje voska za svijeće u 18. stoljeću i konačno prihvatilo u svrhu štednje struje u Njemačkoj za prvog svjetskog rata – jest to da dovodi do povećane potrošnje struje zahvaljujući aparatima za kojih se prije nekih 100-300 godina nije znalo. Tako su u ožujku zbog uvođenja ljetnog vremena ljudi prisiljeni ustati sat ranije i to u vrijeme kada je temperatura najhladnija te trošiti struju na grijalice; ljeti se vraćaju svojim domovima u trenutku kada je najtoplije i kada su prisiljeni koristiti klima-uređaje.

Ti su argumenti sasvim razumljivi, a dobivaju na snazi kada se uzme u obzir da je Kina nakon petogodišnjeg eksperimenta (1986 – 1991) ukinula ljetno računanje vremena, a što joj nije zaustavilo ekonomski bum. O ukidanju ljetnog računanja vremena se čak neko vrijeme razgovaralo u Francuskoj, s obzirom da je štednja energije – glavni argument – privremeno neutraliziran masovnom upotrebom nuklearnih elektrana.

Međutim, već sada se može zamisliti kako će ova inicijativa biti dočekana na nož od Gajinih fundamentalista, pogotovo kada malo zatopli u srpnju i kolovozu a na naslovnice dođu redovne vijesti o užarenoj apokalipsi, pretvaranju Hrvatske u pustinju i masovnoj pogibiji polarnih medvjeda.

Bronca sportašima draža od srebra

USA Today s ovim člankom vjerojatno neće dobiti Pulitzerovu nagradu, ali bi mu se mogao zalomiti nekakav suvremeni ekvivalent “Feralove” nagrade za otkrivanje tople vode. Olimpijada je temu učinila aktualnom, s nečime se moraju ispuniti stranice, pa je najvjerojatnije iz naftalina izvađena studija koju je napravila katedra za psihologiju Sveučilišta Cornell koja tvrdi da sportaši u pravillu osjećaju veće zadovoljstvo kada osvoje brončanu nego kada osvoje srebrnu medalju. Psiholozi nastoje objasniti rezultate ove studije time da se dobitnik srebrne medalje grize zbog toga što je mogao dobiti zlato, dok je dobitnik bronce sretan što je uopće na podiju.

Autor ovih redova je, inače, do istog zaključka, bez korištenja ikakvih statistika ili znanstvenih metoda, došao razgovarajući s prijateljima u osnovnoj školi. Iako se mogu pronaći izuzeci od tog pravila, najčešće zbog određenih okolnosti koje nemaju veze sa sportom ili pojedinačnom psihologijom (Jure Franko u Sarajevu, hrvatski košarkaši u Barceloni), jednostavno se teško odati dojmu da je u današnjem sportu bronca svima draža od srebra.

Uostalom, teško je zamisliti da bi osvajači srebra svoje pothvate mogli proslavljati na način na koji je to u Vancouveru učinio američki snowboarder Scotty Lago, te zbog toga morao biti “diskretno” otpremljen iz grada od strane svog Olimpijskog odbora.

Eva Braun – siva eminencija Trećeg Reicha

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Eva+Braun&iid=2394493″ src=”9/1/c/b/Adolf_And_Eva_a8bd.jpg?adImageId=10525219&imageId=2394493″ width=”234″ height=”175″ /]

Izraz “povijesni revizionizam” je izraz koji se na ovim prostorima obično vezuje za zbivanja 1941-45. godine, odnosno tumačenja čiji je cilj ustanoviti službenu “istinu” o tome tko je bio “good guy” a tko “bad guy”. U tome se ovi prostori bitno ne razlikuju od ostatka svijeta, gdje su predmet povijesnog revizionizma najčešće likovi i događaji drugog svjetskog rata. Ono u čemu se ovi prostori razlikuju od ostatka svijeta – ili barem vodećih zapadnih država – jest da je povijesni revizionizam dobio pežorativno značenje, odnosno da se “nova” i “alternativna” tumačenja povijesti smatraju domenom ekstremne desnice i svakojakih luckastih ekscentrika, a ne temeljem za povijesne udžbenike.

Usprkos tome, povijesni revizionizam svako malo podiže prašinu u akademskim krugovima, a čini se da nema lika i događaja iz razdoblja 1939 – 1945. godine koji nije postao predmetom barem jedne revizionističke knjige. Najnoviji primjer je ličnost koja u popularnoj kulturi najviše odgovara arhetipu tragično-romantične protagonistice – Eva Braun. Nju se u pravilu prikazivalo kao blesavu, plitku i gotovo retardiranu ženu koja je iz nekih misterioznih razloga završila kao ljubavnica, a potom i žrtva najvećeg monstruma u povijesti. U mnogo čemu je Eva Braun služila kao simbol za samu njemačku naciju, koja se posljednjih sedam desetljeća uporno nastoji oprati od bilo kakve asocijacije s njenim “najvećim sinom” i svime onime što je on predstavljao.

Stoga i ne čudi što je u Njemačkoj velike polemike i kritike izazvala Eva Braun: Ein Leben, knjiga Heike Görtemaker koja nastoji razbiti mit o praznoglavoj Evi Braun koja nije imala pojma što se događa oko nje. U toj knjizi se, na temelju prilično oskudnih izvora, nastoji pokazati kako je Eva Braun zapravo imala daleko veći utjeaj na Führera nego što se misli, odnosno da je bila dobro upoznata s mnogim detaljima vođenja rata, pa čak i Holokausta. Görtemaker tako navodi da joj je Hitler namijenio čak nešto nalik na javnu dužnost u Linzu iza rata, kada je taj grad trebao postati kulturnom prijestolnicom Tisućugodišnjeg Reicha.

Međutim, teško je očekivati da će Görtemakerina revizionistička verzija izazvati simpatije. Njemački mediji je razapinju zbog nedostatka izvora i neautentičnosti. Ostatak svijeta će viziju Eve Braun kao sive eminencije Trećeg Reicha i moćne žene odbaciti manje iz nekih političkih razloga, a više zbog toga što je prilično teško razbiti desetljećima stvorene stereotipe. Nakon bezbrojnih knjiga, stripova, TV-serija i filmova (uključujući YouTube-varijacijama ovjekovječeni Der Untergang) jednostavno je nemoguće legendu i mit zamijeniti s nečim malo prozaičnijim, pa makar to bilo temeljeno i na povijesnim činjenicama. To, uostalom, pokazuju i iskustva s ovih prostora.

Seksualna anoreksija?

Prvo se na naslovnicama počelo govoriti o anoreksiji. Potom se neki domišljati novinar i urednik sjetio da koristi pojam “tanoreksija” za sve bijelce i bjelkinje opsjednute željom da budu suprotnost Michaela Jacksona te zbog toga provode život u solariju. Nedugo potom je došla “manoreksija” koja opisuje muškarce spremne da postanu živi kosturi zbog opsjednutosti linijom.

I, kao što to mora biti, i pojam “anoreksije” je dobio seksualnu konotaciju. Tj. našao se seksolog Patrick J. Carnes koji je počeo koristiti izraz “seksualna anoreksija” za “opsesivno stanje u kome fizički, mentalni i emocionalni zadatak izbjegavanja seksa počinje dominirati nečijim životom” , odnosno “seks postaje tajni neprijatelj koga se stalno mora držati na razdaljini, čak i po cijenu uništenja samog sebe”.

Nije teško predvidjeti što će se dogoditi kada se ovaj pojam počne pojavljivati u Googleovim tražilicama. Izraz “celibat” će imati isti tretman kao i “štrajk” u bivšoj Jugoslaviji, kada se za isti tretman preferirala “obustava rada”.

Indija okrenula leđa IPCC-u

Globalne temperature možda rastu, ali kredibilitet IPCC-a – UN-ovog tijela koje je trebalo nadgledati taj proces i biti glavni autoritet vladama što činiti po t0m pitanju – izvjesno pada. Najnoviji u nizu skandala vezanih uz, najblaže rečeno, ne baš najuredniju znanstvenu podlogu njegovih izvještaja, doveo je i do pucanja veza između tog tijela i jedne od najvažnijih i najmoćnijih svjetskih država.

Indija je tako preko svog ministra za okoliš Jairama Ramesha najavila da će osnovati vlastito tijelo za praćenje klimatskih promjena pod nazivom Nacionalni institut za himalajsku glaciologiju. Najava dolazi nedugo nakon otkrića da su navodi IPCC-ovog izvještaja o topljenju himalajskih ledenjaka do godine 2035. godine bili temeljeni na znanstvenom radu kojeg se autor u međuvremenu bio odrekao, odnosno kako većina ozbiljnih znanstvenika u svijetu tvrdi da će se himalajski ledenjaci u najgorem slučaju otopiti za nekoliko stoljeća, a ne desetljeća.

Iako indijska vlada tvrdi da Institut “neće biti suparnik” IPCC-u, ovaj potez nije teško protumačiti kao šamar UN-ovom tijelu, a još više njegovom čelniku Rajendri Pachauriju koji je, inače, rodom iz Indije.

Indijska vlada je kritizirala izvještaj upravo zbog navoda o topljenju ledenjaka na Himalaji koji su se, prema njenim podacima, posljednjih godina počeli povećavati umjesto smanjivati. Za Indiju je to pitanje od izuzetne važnosti, s obzirom da bi poremećaji ledenjaka na Himalaji doveli do poremećaja opskrbe vodom na sjeveru Indije, odnosno potencijalne katastrofe za najveći dio od milijardu njenih stanovnika.

Indijska vlada tvrdi da se himalajski ledenjaci ne smanjuju nego povećavaju, a što uključuje i Siachen, znameniti ledenjak oko koga se 1980-ih ratovalo s Pakistanom.

Ledenjaka na Himalaji će (ipak) biti

Zagovornici teze o globalnom zatopljenju – ili, da budemo precizniji, medijske histerije kojom se svakojake dalekosežne mjere nastoje progurati pod firmom borbe protiv globalnog zatopljenja – skepticima imaju običaj zatvarati usta tvrdnjom kako o njihovoj tezi nema spora, odnosno da postoji “jasan znastveni konsenzus”. Kao krunski dokaz se navode izvještaji UN-ove Međunarodne komisije za promjenu klime (IPCC), čije se svako slovo treba tretirati kao Sveto pismo.

Vjernicima globalnog zatopljenja će, pak, biti problem suočiti se s činjenicom da je i sam IPCC priznao kako je nešto od tog njegovog konsenzusa bilo temeljeno na klimavim nogama (nezavisno od “kuhanja” podataka i sličnih detalja afere Climategate). Posljednji primjer predstavlja upozorenje o tome da će se ledenjaci na Himalaji otopiti do 2035. godine, a koje se pojavilo u IPCC-ovom izvještaju iz 2007. godine.

IPCC-ovi stručnjaci, pak, sada tvrde da upozorenje nije bilo temeljeno na nikakvim čvrstim znanstvenim podacima, nego na jednom jedinom članku objavljenom u časopisu New Scientist iz 1999.  godine. Članak je, pak, sadržavao intervju sa Siyedom Hasnainom, indijskim znanstvenikom sa Sveučilišta Jawaharlal Nehru u New Delhiju. Dr. Hasnain, pak, danas tvrdi da je ono što je tada izjavio bila “špekulacija” i da danas ne misli da će do 2035. doći do otapanja ledenjaka.

Ta “špekulacija” će biti izbačena iz sljedećeg IPCC-ovog izvještaja, tvrdi profesor Murari Lan, koji je u IPCC-u zadužen za pitanja ledenjaka.

Hrvatska – zemlja sreće?

Dolje se nalazi karta svijeta na kojoj su različite države označene ovisno o stopi samoubojstava. Kao što oni koji klikaju na pojedine slike mogu vidjeti, Hrvatska se ne nalazi među državama koje se mogu pohvaliti nekom naročito niskom stopom samoubojstava, ali je primjetno da neki naši susjedi imaju više razloga dizati ruku na sebe.

Hrvatska po ovim statistikama ima godišnju stopu od 18,3 samoubojstva na 100.000 stanovnika, što je više od Bosne i Hercegovine (11,8) čiji su stanovnici očigledno zadovoljni dejtonskim sistemom. Hrvatska je, s druge strane, očigledno sretna zbog toga što nije u EU, s obzirom da je pripadnost Uniji izazvala suicidalna raspoloženja u Sloveniji (21,7), a o tradicionalno suicidalnoj Mađarskoj  – koja je i ranijih desetljeća vodila po ovim statistikama – i njenoj stopi od 26,75 ne govorimo.

Current Worldwide Suicide Rate

Kada se govori o zemljama koje zbilja nemaju sreće, onda tu prednjači Lukašenkova Bjelorusija s 36,8, a ne tako daleko iza nje je i Putinova Rusija s 31,7. Ukrajina je očito bolje mjesto za život nego što sugerira ekonomija, s obzirom da je stopa samoubojstava tek 23,95.

U Evropi se očigledno isplati biti mediteranska zemlja, s obzirom da najniže stope samoubojstava imaju Grčka – 3,35, a iza nje Italija (6,35) i Španjolska (7,9).

Ostaje za vidjeti kakve bi statistike bile da je podatke dala Srbija, koja tradicionalno slovi kao hrvatska utjeha. I kakve će statistike biti nakon pet godina pod dr. Ivom.

Rusi planiraju srediti opasni asteroid

Anatolij Perminov, direktor ruske svemirske agencije Roskosmos, je u intervjuu za Glas Rusije objavio kako njegova agencija priprema svemirsku misiju čiji je cilj neutralizirati eventualnu prijetnju koju predstavlja Apophis, asteroid veličine par nogometnih igrališta otkriven 2004. godine, a za koga su tabloidi tvrdili kako bi mogao udariti u Zemlju. Perminov, pak, smatra da se čini “sigurnim” da bi se to moglo dogoditi 2030-ih. Stoga se njegova agencija namjerava pripremiti za taj slučaj, odnosno razviti metode skretanje Apophisove putanje, koje – za razliku od holivudskih filmova – ne bi uključivale korištenje nuklearnog oružja nego “običnih zakona fizike”.

NASA, pak, tvrdi da su šanse da Apophis uistinu udari u Zemlju iznose 1:250.000, što je daleko manje od 1:45.000 što su bile početne procjene.

Bez obzira koliko se ta vjerojatnost činila malom, dobro je da netko – pa makar i Rusi – razmišlja o lansiranju misije takvog tipa. Do eventualno problematičnog susreta s Apophisom ima dosta vremena, što bi se moglo iskoristiti za razvijanje novih tehnologija i metoda za  razbijanje ili skretanje potencijalno opasnih asteroida. Čak i ako se ispostavi da Apophis ne predstavlja nikakvu opasnost, misija koju planiraju Rusi ima itekakvo opravdanje. Sredstva i tehniku za borbu protiv asteroida su među stvarima koje je bolje imati kada ti ne trebaju nego nemati kada ti trebaju.

Vesela astronomija

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=stonehenge&iid=7421357″ src=”4/a/c/1/Druids_Celebrate_The_a66a.jpg?adImageId=8650913&imageId=7421357″ width=”234″ height=”165″ /]

Britanski tisak, čiji standardi crnog humora i smisao za ironiju predstavljaju jedan od najpotcjenjenijih doprinosa anglosaksonske kulture suvremenoj civilizaciji, božićne je blagdane svojim čitateljima uveselio s pričom o 300-njak pagana koji su došli na Stonehenge slaviti zimski solsticij. S obzirom da se te New Age svečanosti održavaju svake godine, to i ne bi bila vijest, da nije jednog sitnog detalja. Pagani koji su 21. prosinca došli slaviti su, naime, zaboravili na to da zimski solsticij ne pada svake godine u isto vrijeme, a nekada se astronomske okolnosti znaju urotiti na način da solsticij padne u neki drugi dan. Tako je 2009. godine zimski solsticij u Stonehengu pao 22. prosinca – dan ranije prije dolaska slavljenika. English Heritage, organizacija koja upravlja Stonehengeom, im se ipak, kako kaže njihov glasnogovornik, “smilovala” i dozvolila im da održe ceremonije i “dobar provod”.

Sitni astronomski detalji nekada mogu imati daleko spektakularnije posljedice od 300-ak vjernika kojima se smije nacija. Najbolji primjer jest razlika između kalendarske i astronomske godine, a koja je nakon nekoliko stoljeća nagnala papu Grgura XIII da 1582. godine ustanovi novi kalendar i tako nadomjesti dotadašnji julijanski. Koliko je stvar ozbiljna, svjedoči da pravoslavne crkve, koje se još drže julijanskog kalendara, za gregorijanskim kalendarom kasne 13 dana, a od 2100. godine će ta razlika iznositi puna dva tjedna.

Fleksibilnost u slavljenju datuma, pak, ponekad može biti uzrokovana ne astronomskim, nego određenim političkim detaljima. 22. prosinac – dan koji su pagani na Stonehenegeu trebali slaviti ove godine, u bivšoj Jugoslaviji se obilježavao kao Dan Jugoslavenske narodne armije. Službeno objašnjenje zašto je odabran taj datum se ticalo Prve proleterske brigade koja je krajem 1941. godine osnovana u mjestu Rudo u današnjoj BiH, a koja je predstavljala prvu, uvjetno rečeno, “redovnu” jedinicu Titovih partizanskih snaga, koja je, za razliku od tadašnjih lokalno organiziranih partizanskih odreda, trebala operirati po cijelom teritoriju bivše Jugoslavije. Prva proleterska brigada je na isti datum – 22. prosinca 1941. godine – imala svoju prvu akciju protiv talijanskih snaga kod sela Gaočića i Mioča.

Međutim, taj datum nije datum kada je brigada osnovana. To se dogodilo dan ranije u mjestu Rudo. Pitanje – jedno od onih “nezgodnih” za tadašnji režim – je bilo zašto se slavi 22. umjesto 21. prosinca kao Dan JNA. Odgovor je, pak, bio vrlo prozaičan. Da se to dogodilo, rođendan bi dijelila s jednim bivšim gruzijskim sjemeništarcem po imenu Josif Visarinonovič Džugašvili, široj javnosti poznat kao Staljin. To u prvim godinama komunističke Jugoslavije nije bio problem, kao što nije bio problem istaknuti da je brigada osnovana 21. prosinca, a ne na neki drugi dan, upravo zato da se oda počast velikom vođi proleterske revolucije i neupitnom uzoru tadašnjih jugoslavenskih komunista. Čak štoviše, JNA, odnosno JA, kako se tada službeno zvala, je svoj rođendan obilježavala 21. prosinca. Međutim, 1948. godine je došla Rezolucija Informbiroa i Staljin je odjednom prestao biti good guy, a sve vezano uz njega se moralo “prilagoditi” novim okolnostima, uključujući i službenu povijest oružanih snaga Titove Jugoslavije.

Slične “prilagodbe”, dakako, nisu specijalnost modernih vremena ili totalitarnih sistema 20. stoljeća. Kao najbolji primjer se navodi i praznik obično vezan uz zimski solsticij – Božić. Tako u specijalnoj božićnoj epizodi TV-serije Kosti glavna junakinja, dr. Temperance “Bones” Brennan svom suradniku i prijatelju, FBI-jevom agentu Boothu, koji ne krije svoja katolička vjerovanja, na nos nabija tvrdnju kako je Božić sve nego kršćanski praznik, obrazlažući to tvrdnjom da se Krist zapravo rodio na proljeće, a da su rani kršćani bili prisiljeni preuzeti pagansko slavljenje zimskog solsticija kako bi izbjegli progone carskih vlasti. Neke od protestantskih denominacija (npr. prezbiterijanci) su toga svjesni, pa uopće ne slave Božić. U svakom slučaju, to Brennanino objašnjenje bi dobro došlo svima onima koji ne organski ne podnose Božić, ali ga moraju slaviti iz straha da ih se ne proglasi “bezbožnicima”, “sotonama” i “antikristima”.

Što je pjesnik Gore htio reći

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Al+Gore+Copenhagen&iid=3762258″ src=”b/d/3/8/7a.JPG?adImageId=8405875&imageId=3762258″ width=”234″ height=”172″ /]

Kako stvari stoje, kopenhagenskom samitu nije suđeno da uđe u povijest kao jedan od zvjezdanih trenutaka u povijesti čovječanstva ili borbi za ljepši i zdraviji svijet. Ne samo što je već prije samog početka tog velebnog skupa, njegov glavni cilj – borba protiv globalnog zatopljenja – kompromitirana izbijanjem afere Climategate, nego su i pregovori ukazali na velike, možda i nepremostive razlike između zapadnih i zemalja u razvoju. Tom dojmu su doprinijele i nemile scene nasilja na ulicama Kopenhagena, ali i rekordne hladnoće koje nekako cijelu tu priču o nužnosti borbe protiv globalnog zatopljenja čine sve nego uvjerljivom.

Sasvim u skladu s Murphyjevim zakonom, zloj sreći koja prati borce protiv globalnog zatopljenja nije mogao izbjeći ni njihov vođa, bivši američki potpredsjednik, oskarovac i nobelovac Al Gore. Na konferenciji u Kopenhagenu je, nastojeći maksimalno iskoristiti svoj autoritet da progura pregovore, upozorio javnost kako “postoji vjerojatnost od 75 posto” da će se arktički led otopiti za “pet do sedam godina”, i pri tome citirao američkog klimatologa dr. Wieslawa Maslowskog.

Da je Gore ovakve tvrdnje izrekao prije nekoliko mjeseci, one ne bi predstavljale problem. Međutim, nakon afere Climategate, javnost je ipak nešto malo sklonija katastrofične “najgore moguće scenarije” klimatskih promjena i njihovih posljedica  prihvaćati bez ikakvog zrnca soli. Čak i najokorjeliji fanovi sage o globalnom zatopljenju drže da je Gore svojom izjavom malo pretjerao, odnosno da entuzijazam kojim se svjetska javnost nastoji “senziblizirati” za taj problem ponekad zna biti kontrapoduktivna.

U konkretnom slučaju se Goreova izjava pretvorila u ozbiljan gaf, s obzirom da je većina klimatologa, uključujući alarmiste, sklonija eventualno topljenje arktičkog leda u najgorem mogućem scenariju smjestiti u razdoblje koje treba početi za 20-30 godina. A na kraju se javio i sam Wachowski, koji kaže da ga je Gore najvjerojatnije pogrešno protumačio, odnosno da nikada nije rekao da će se arktički led otopiti u roku od pet godina, nego da je vjerojatno da bi se u tom razdoblju moglo dogoditi “pokoje ljeto bez ledenog pokrivača”.

Znači, trajnog topljenja leda neće biti, te je Gore, u nastojanju da spasi svijet, sebi dozvolio malo pjesničke slobode. Takva licencia poetica je možda fina stvar u književnosti i umjetnosti, ali nekako ju je teško pomiriti sa znanošću, odnosno od nje stvarati činjenice na temelju kojih se donose odluke koje će odlučivati o tome kako i da li će uopće živjeti buduće generacije.