Kategorija: Politika

Hrvatska je na rubu

Kada kiši, onda pljušti. Te će se poslovice na ovaj sunčan dan sjetiti mnogi u Hrvatskoj, odnosno – da budemo precizniji – manjina koja prati ekonomske vijesti. Nakon što je objavljena vijest da, prema procjenama londonske konzultantske tvrtke CMA, Hrvatskoj prijeti 20-postotna šansa bankrota, loše raspoloženje će dodatno pogoršati dežurna Kasandra u obliku Edwarda Hugha, engleskog ekonomskog blogera kojemu su prognoze velike ekonomske krize donijele titulu evropskog Dr. Dooma.

Hugh, čiji su status celebrityja morali priznati i prema ekonomskim pitanjima neskloni hrvatski mediji, se tako na blogu A Fistful of Euros pozabavio i Hrvatskom. Članak, temeljen na MMF-ovim podacima, ne donosi nikakvo previše revolucionarno otkriće niti hrvatskim čitateljima iznosi podatke kojih nisu bili svjesni na ovaj ili onaj način. Sve je, dakle, tu – prezaduženost, preglomazna državna uprava, uvoz nepokriven izvozom, pretjerani troškovi radne snage.

Hugh svemu tome dodaje možda samo malo veći naglasak na demografske probleme, odnosno na bolnu spoznaju da je prirast stanovništva u Hrvatskoj previše slabašan da bi stvorio generacije neophodne da prehranjuju sve veću armiju umirovljenika.

Hugh, doduše, nije totalni pesimist. Post je nazvao “Hrvatska… Na rubu čega?” On smatra kako je za izlazak za današnje krize potrebno “prijeći rub”, odnosno poduzeti zbilja radikalne mjere u svrhu otplate duga i stabiliziranja ekonomije. Ako se to ne učini, “rub” će se svejedno prijeći, ali tako da se Hrvatskoj dogodi “nešto o čemu je bolje ne razmišljati”.

Koja je od te dvije opcije vjerojatnija? Ako se uzdamo u to da će odgovor na to pitanje dati Kosorke i Milanovići, zbilja je bolje o svemu ne razmišljati.

Pohvala vođi Hezbollaha urednicu CNN-a koštala posla

O mrtvima sve najbolje je jedna od najstarijih poslovica, ali njena praktična primjena u pojedinim slučajevima može imati loše posljedice po žive. To je na svojoj koži osjetila Octavia Nasr, višegodišnja urednica CNN-a, kojoj su upravo zbog par pohvalnih riječi nedavno preminuloj osobi ostala bez posla. Nasr je, naime, na Twitteru komentirala smrt Mohammada Husseina Fadlallaha, libanonskog vjerskog vođe koji se smatra duhovnim ocem, a po nekima i jednim od osnivača Hezbollaha. Nasr je rekla da je s tom viješću “ožalošćena” te da je Fadlallaha “poštovala”.

Problem s Fadlallahom i Hezbollahom jest u tome što je riječ o organizaciji blisko povezanoj s Iranom, zaslužnom za tjeranje Izraela s juga Libanona i – last but not least – organizaciji kojoj se pripisuje znameniti napad na kasarnu američkih marinaca u Bejrutu nakon kojih je glavna svjetska supersila dala petama vjetra iz te bliskoistočne zemlje. Nasr je od nekoga skoro odmah dobila “jezikovu juhu”, te se požurila ispričati, odnosno objasniti da se s mnogim od Fadlallahovih stavova i poteza ne skaže. Međutim, to nije bilo dovoljno te je CNN, navodeći “kako više ne može pokrivati Bliski Istok”, objavio kako joj daje otkaz.

Zanimljivo je kako će ova vijest – koja bi inače izazvala uobičajene sukobe između salonskih pro-Palestinaca i pro-Izraelaca – najvjerojatnije biti ignorirana zahvaljujući histeriji koju je izazvalo imenovanje Hloverke Novak-Srzić na mjesto direktora programa HRT. Krasno je znati da neke sredine i neke medijske institucije nemaju sklonost praviti dramu oko pristranosti vodećih novinara.

Sanader… pa što?

Trebalo je punih godinu dana čekati da se netko usudi reći da je car gol. 2000-e, koje će  budućim povjesničarima, barem kada je u pitanju Hrvatska, izgledati kao jedno od najmirnijih, a ako je suditi po globalnim ekonomskim trendovima, i jedno od sretnijih i prosperitetnijih razdoblja, lokalidiotski mediji su uporno pokušavali učiniti “zanimljivijim” nego što jest. Krajnji učinak svega toga će, dakako, biti da jednom kada vremena postanu uistinu loša nitko neće znati prepoznati  kada netko bude uistinu zavodio autoritarni režim ili izvodio pučeve.

Milanović i Ockhamova britva

Jedan od po veliki dio hrvatskog medijskog establishmenta najtraumatičnijih, ali zato najmanje analiziranih događaja su parlamentarni izbori u jesen 2007. godine, odnosno  neuspjeh SDP-a i njegovog mladog karizmatskog i popularnog vođe Zorana Milanovića da iz sedla izbaci aferama kompromitiran HDZ i Ivu Sanadera.

Nije da nije bilo pokušaja da se pokuša odgovoriti kako je to SDP uspio iščupati poraz iz ralja sigurne pobjede, ali se oni uglavnom svode na Milanovićevu relativnu mladost i neiskustvo, odnosno opterećenost SDP-a kadrovskom i programskom tranzicijom nakon smrti dugogodišnjeg vođe Ivice Račana. Nešto manje se, dakako, spominju “igrice” s biračkim popisima i ekscesi poput Dusine 0, i to tek nakon što se Marko Rakar, za razliku od samog SDP-a, počeo ozbiljno baviti tom problematikom.

U posljednje je vrijeme, pak, popularnost stekla ideja prema kojoj je SDP namjerno ispustio pobjedu u ruku iz strateških razloga, odnosno da su Milanović i družina bili svjesni da Hrvatskoj predstoji velika kriza i da će, tko god bio u Banskim dvorima, morati povlačiti nepopularne poteze. SDP-u je stoga bilo jednostavnije pustiti HDZ da se dodatno pokopa s još jednim mandatom punim afera i sa sve većim i sve opravdanijim nezadovoljstvom građana, te da se 2011. godine jednostavno ušeta na vlast.

Ta strategija – ako je ikada postojala -iz današnje perspektive, odnosno nakon Sanaderove ostavke, ministara u Remetincu, HDZ-ove popularnosti u slobodnu padu i SDP-ovskog trijumfa na predsjedničkim izborima, izgleda genijalna.

Ali samo iz jeftine i licemjerne dnevnopolitičke vizure glavne hrvatske (pseudo)opozicijske stranke. Ako se ikada dokaže da su iz gore navedenih razloga 2007. godine namjerno “pušteni” dobiveni izbori, SDP će postati od najnečasnijih entiteta u hrvatskoj političkoj povijesti. Milanoviću i družini je, dakle, bilo važnije radi interesa vlastite stranke dozvoliti da Hrvatsku nesposobni i korumpirani HDZ odvede na rub provalije nego  biti vjerna svojim parolama o poštenju te preuzeti odgovornost u najtežem trenutku, nastojeći spasiti Hrvatsku čak i po cijenu vlastitog poraza.

Ockhamova oštrica, pak, tjera na oprez kada su u pitanju ovakve komplicirane teorije zavjere, te kao najjednostavniji i najuvjerljiviji odgovor na pitanje zašto je SDP izgubio izbore 2007. godine nudi to da jednostavno nije bio sposoban za pobjedu. A teško da se može zaključiti da se išta od tog poraza naučilo, odnosno da je sposobniji preuzeti vlast 2011. godine nego što je to bio prije četiri godine. Umjesto nekakve suvisle izborne alternative i programa se čeka da HDZ zagnjili do kraja te da SDP-u vlast padne u ruke poput kruške. A što onda? Nesposobnost koju je SDP pokazao prilikom pokušaja da preuzme vlast ne daje veliko ohrabrenje kada se razmišlja o načinu na koji će jednog dana tu vlast obnašati.

Tajvanski NMA News kao budućnost medija

Predviđanje budućnosti je uvijek nezahvalan posao, a pogotovo kada su u pitanju mediji, odnosno način na koji oni trebaju odgovoriti na izazov novih tehnologija. Ono što, pak, postaje sve jasnije jest da riječ u pravilu gubi bitku sa slikom, odnosno da se od konzumenata vijesti više ne očekuje da išta prepuštaju mašti. Najviše zahvaljujući razvoju kompjuterske grafike, bilo da je u pitanju Photoshop ili programi s kojima je Cameron radio Avatar, suvremene vijesti je nemoguće zamisliti bez kakve-takve “masne” ilustracije, bilo da je riječ o običnoj slici, glumljenoj rekonstrukciji (što je na hrvatsku televizijsku scenu uvela RTL Televizija) ili animirani film.

Potonje, pak, savršeno odgovara publici koju su Paris Hilton i Severina Vučković navikli da jednostavno nema sadržaja tako intimnog da nekako ne “procuri” u javnost i da materijal za licemjerno zgražanje uz beskrupuloznu eksploataciju niskih strasti konzumenata  suvremenih medija. U tome je možda najviše otišla tajvanska TV-stanica NMA News, koja je odlučila da joj afera vezana uz Al Gorea bude ono što je za CNN bio zaljevski rat – izvrsna prilika za demonstriranje nove medijske paradigme. Afera je vrijednim tajvanskim talentima – koji su zanat bili ispekli na skandalu vezanom uz nasilničko ponašanje bivšeg britanskog premijera Gordona Browna – dala inspiraciju za čak dva animirana filma koji prilično eksplicitno prikazuju događaje iza zatvorenih vrata koji su se dosad mogli samo zamišljati.

Naravno da će se svi zbog ovoga – a pogotovo zato što je žrtva takvog tretmana sv. Albert Spasitelj Klime – zgražati i tražiti povratak standardima “ozbiljnog” novinarstva, ali je isto tako vrlo sigurno da će jedina stvar koja spriječava “ozbiljne” medije da i oni krenu sa sličnim “crtićima” nedostatak kreativnih talenta i resursa.

Merkel postala evropski Obama – u negativnom smislu

Jedan od ozbiljnih problema za sve hrvatske eurofile jest u tome što obećana zemlja Bruxellija, iz koje bi na ove prostore trebali teći med i mlijeko, nema ličnost s karizmom dostojnom takve usrećiteljske uloge. To definitivno nije Barroso čiju Evropsku komisiju muči problem legitimiteta, niti nominalni poglavar evropske superdržave Herman van Rompuy koji se nigdje ne spominje (što i ne iznenađuje s obzirom na njegove problematične stavove o brisanju nacionalnih država). Hrvatima se kao voljeni evropski vođe ne mogu prodati ni čelnici najjačih evropskih država – Sarkozy se smatra frustriranim pseduonapoleonskim šminkerom bez ikakvih državničkih sposobnosti; Berlusconi je pohotni ljigavac slizan s mafijašima i neofašistima; Zapatero je potomak “crvenih” gubitnika u građanskom ratu i ne želi priznati Kosovo; Cameron je protestant i euroskeptik.

Srećom, tu je Angela Merkel koja ulogu spasiteljice svijeta, Evrope i Hrvatske igra daleko bolje, usprkos nedostatka bilo kakve karizme. Osim što ima dugogodišnji antikomunistički staž te pripada demokršćanskoj stranci, zalaže se za ulazak Hrvatske u EU uz – što je za hrvatske eurofile i najvažnije – istovremeno lupanje vratima u lice Srbiji koja EU i zajedničkog državnopravnog okvira s Hrvatskom više uistinu nikada neće vidjeti. Istovremeno su joj se pisali hvalospjevi i zbog toga što je Njemačku koliko-toliko izvukla iz recesije ponudivši recept svijetu da se izvuče iz krize.

A možda i ne. Barem ako je suditi po drastičnom padu popularnosti u rodnoj Njemačkoj, gdje njene usrećiteljske metode nisu po volji biračima, ali, kako stoje stvari i članovima vlastite stranke. U stvari, Merkel u ovom trenutku prilično podsjeća na Obamu koga svijet još uvijek smatra mesijom, dok je u rodnoj zemlji postao oličenje razočaranja.

A možda je i ironično što Merkel svoj najteži politički poraz dobiva istovremeno kada se u Hrvatskoj proslavlja godišnjica odlaska jednog sličnog mudrog vođe, odlučnog europejca i velikog usrećitelja kome je njemačka kancelarka bila veliki uzor, prijateljica i stranačka drugarica.

Kvaziljevica i kvazidesnica

“Lijevo, desno, nigdje moga stana” je izraz koji se prije ili kasnije trebao pojaviti kao naslov jednog od postova na ovom blogu. Međutim, to se neće dogoditi, jer ga je iskoristio Damir Polšek za svoj članak na T-Portalu kojim komentira najnoviju pseudoaferu vezanu uz heretički članak Nevena Sesardića.

Članak je vrlo dobar, i to ne zato što brani Sesardića koliko što demontira temelje podjele hrvatske političke i kulturne scene na nekakvu ljevicu i desnicu. Iako Polšek ne spominje da se te podjele prvenstveno tiču podjela vezanih uz pobjednike i gubitnike drugog svjetskog rata, jasno je pokazao da one nemaju veze s kriterijima u modernim društvima zove ili bi se trebalo zvati ljevicom i desnicom, a kojima je osnov svega ekonomija.

Hrvatska ljevica i hrvatska desnica su, po Polšeku, u stvari samo dvije frakcije jedne te iste političke opcije, odnosno i hrvatskim (kvazi)ljevičarima i hrvatskim (kvazi)desničarima je kolektiv važniji od pojedinca, a država predstavlja rješenje svih problema.

Ja bih svemu ovome dodao uobičajeno hrvatsko licemjerje, sluganstvo i sklonost liniji manjeg otpora. Tako su strašni ljevičari iz SDP-a koji nose majice s likom Che Guevare slali hrvatske vojnike u imperijalistički pohod na Afganistan i aplaudirali ulasku u NATO, a da se o turboprivatizaciji za vrijeme Trećesiječanjske vlasti ne govori. O tipično socijalističkim metodama kupovanja političke podrške od strane Sanadera – bolno sličnih metodama “drugova” 1970-ih – također ne treba previše trošiti riječi.

Hrvatica istraživala navodni seksualni zločin Ala Gorea?

Alu Goreu 2000. godine nije uspjelo da postane Bill Clinton nakon Billa Clintona, ali je to koliko-toliko nadoknadio time da je postao jedna od rijetkih osoba koja se može pohvaliti da je nagrađena “Oscarom” i Nobelovom nagradom za mir. Međutim, izgleda da Goreu svi ti uspjesi nisu bili dovoljni, odnosno da je opsjednutost bivšim predsjednikom dovelo i do pokušaja da ga nadmaši tamo gdje se smatralo da dosadni, robotski, uštogljeni i konzervativni obiteljski čovjek Gore nema šanse – kao notornog ženskara.

Tako se, između ostalog, mogu tumačiti vijesti o njegovom raspadu braka za koji je navodno odgovorna ekoaktivistica Laurie David, bivša supruga TV-komičara Larryja Davida, ali i nova senzacija u obliku svjedočanstva 54-godišnje maserke iz Oregona, koja je policiji krajem 2006. godine, a onda početkom 2009. godine, opisala kako je bivši potpredsjednik prilikom boravka u Portlandu i jedne njene seanse u nastojanju da dobije “happy ending” postao “seksom izluđena pudlica”. Priče se, dakako, dohvatio i National Enquirer čije se članke o seksualno hipearktivnim političarima nakon sloma Johna Edwardsa više automatski ne odbacuje kao tabloidno smeće.

Ipak, trebat će vremena da ova priča dođe do hrvatskih medija koji se još ne usuđuju pisati nešto loše o Sv. Albertu Klimobranitelju. Kada i dođu te počnu copypastati ono za što je Enquirer iskesao milijun dolara, od svega će im najviše u oči pasti detalj iz policijskog zapisnika, odnosno ime dežurne detektivke koje sugerira hrvatske korijene.

Australskog Sanadera ruši australska Kosor?

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Rudd+Gillard&iid=9187999″ src=”http://view1.picapp.com/pictures.photo/image/9187999/file-photo-australia-rudd/file-photo-australia-rudd.jpg?size=500&imageId=9187999″ width=”234″ height=”259″ /]

Australski premijer Kevin Rudd bi vrlo skoro mogao doživjeti gorku sudbinu svog hrvatskog kolege Ive Sanadera. Takav se dojam stječe nakon vijesti australskih medija o tome kako je njegovo vodstvo vladajuće Australske laburističke stranke (ALP), a samim time i države, izazvala njegova zamjenica Julia Gillard. Dotičnu su, pak, podržali sindikati ali i desno krilo stranke.

Australija bi svoju premijerku trebala dobiti iz jednog vrlo prozaičnog razloga – vodeći članovi stranke su izgubili povjerenje u Rudda, odnosno smatraju kako s njime na čelu ne mogu dobiti parlamentarne izbore zakazane za jesen ove godine. Rudd, s druge strane, neće pasti poput Sanadera, odnosno preko vlastitog igrokaza o ostavci i “veličanstvenom povratku”; njega bi australski laburisti trebali svrgnuti u formalnom postupku prilikom koga se o svom vođi laburisti izjašnjavaju demokratski, a Gillard, za razliku od svoje kolegice Kosor, ipak imati kakav-takav izborni legitimitet da zasjedne na čelo države.

Obama pred opozivom svog zapovjednika vojske u Afganistanu?

General Stanley McChrystal, zapovjednik američkih vojnih snaga u Afganistanu, pozvan je u Washington kako bi predsjedniku Obami osobno objasnio “što je to pjesnik htio reći”, odnosno zašto je u članku za Rolling Stone pod nazivom  “Odmetnuti general”  ispljuvao njegovu politiku prema Afganistanu, kao i potpredsjednika Bidena i Karla Eikenberryja, američkog ambasadora u Kabulu. Članak će biti objavljen tek u petak, ali se general požurio ispričati, iako neki drže da mu to neće spasiti položaj.

Američki mediji su, pak, vrlo brzo zaključili kako je McChrystalov ispad samo odraz dubokih neslaganja unutar američkog vojnog i političkog vrha, odnosno da su Obamini suradnici po pitanju Afganistana podijeljeni na dvije frakcije. Jedna na čelu s ministrom Robertom Gatesom, a čiji je McChrystal član, zagovara da se u Afganistanu primijeni strategija slanja velikih pojačanja koja je prije tri godine koliko-toliko smirila Irak. Druga, kojoj je vođa potpredsjednik Joe Biden, zagovara povlačenje američke kopnene vojske koju bi trebale zamijeniti “kirurški” zrakoplovni napadi. Obama, koji svoje mjesto u Bijeloj kući duguje, između ostalog, time što je bio žestoki kritičar rata u Iraku i tražio hitno povlačenje, ima problem u tome što je rat u Afganistanu, za razliku od onog u Iraku, opisivao kao “dobar rat” koji se može i mora dobiti. Kada se ispostavilo da je pobjeda teža nego što se pretpostavljalo, Obama se našao u istoj “veseloj” situaciji u kojoj su se svojevremeno bili našli Nixon u Vijetnamu i Gorbačov u Afganistanu – s jedne strane povlačenjem mora okončati krvavi i sve nepopularniji rat, a s druge strane to mora sačuvati obraz jedne supersile i spriječiti da poraz izazove lančanu reakciju katastrofalnih razmjera.

Hrvatski mediji, uz par časnih izuzetaka, o svemu ovome, kao i o afganistanskom ratu uopće, šute kao zaliveni. Nije ugodno priznati da životi nekoliko stotina hrvatskih vojnika ovise o vojskovođama i političarima koji se svađaju poput djece u vrtiću.