Referenduma o ustavnoj definiciji braka u Hrvatskoj će ipak biti. To je činjenica s kojom se polako, ali sigurno, mire i njegovi najfanatičniji protivnici. To se sve može vidjeti kroz javne reakcije hrvatskog kulturno-političkog establishmenta koje u posljednjih šest mjeseci pružaju gotovo školski primjer Kübler-Rossovog modela pet stadija žalovanja.
Prvo se cijela stvar poricala. Tvrdilo se da se u današnjoj, modernoj, demokratskoj, “cool” i sada već formalno europskoj Hrvatskoj jednostavno ne može skupiti dovoljan broj potpisa za jednu tako reakcionarnu inicijativu.
Kada se ispostavilo da nije tako, počelo se bjesniti zbog toga što se uopće došlo do takve situacije. Pri tome se kao dežurni krivac navodi HDZ-ovski “krtičarski” kadar u Ustavnom sudu i relevantnim institucijama, koji je sve to mogao, ali, eto, nije htio zaustaviti. Samo mali broj komentatora će se usuditi uprijeti prstom na Milanovićevu katastrofalno kraktovidnu i aljkavu pregovaračku strategiju prilikom donošenja ustavnih promjena 2010. godine.
Sada se, po svemu sudeći, došlo negdje između drugog i trećeg stadija, odnosno ušlo se u fazu cjenkanja. Tako bi se najbolje mogao protumačiti probni balon o tome da će “redovne” ustavne promjene, koje po etabliranoj proceduri pokušati progurati SDP u sklopu post-perkovićevskog paketa, uključivati povratak na referendumska rješenja prije 2010. godine, odnosno stroge kriterije kojima se praktički zatvara pipa kroz koju je procurila sporna inicijativa. S obzirom na postojeći broj raspoloživih ruku u Saboru te se promjene neće moći provesti bez ozbiljne trgovine koja uključuju i neke, uvjetno rečeno, “problematične” igrače kao što je HDSSB. A i pitanje je hoće li cjenjkanje u konkretnom slučaju uspjeti zaustaviti Milanovićev Titanic prije sudara sa referendumskim ledenjakom.
Nije potrebno raspolagati nekim naročitim proročkim sposobnostima da se ustanovi kako će vrlo uskoro na vidjelo izaći i četvrti stadij, odnosno depresija. Mada će bez svake sumnjih biti onih hrabrih i dosljednjih ljudi, koji će pozivati i izlaziti na referendum kako bi se, makar simbolički, zaokružilo “ne”, najveći dio protivnika referenduma će se, kao i mnogo puta u posljednjih dvadeset i nešto godina, okrenuti samosažaljenju. Mogu se očekivati mnogi gorki komentari na činjenicu da se netko rodio u zemlji u kojoj su turske sapunice veći hit od “Breaking Bada”, Ceca i Thompson trešte iz zvučnika češće od Lady Gage, a na referendumima prolazi ono što u nekom “cool” progresivnom svijetu ne bi trebalo prolaziti. I bit će, dakako, onih koji će zaključiti kako borba protiv svega onog što se krije iza referenduma nema smisla, te da je nazadnu, zadrtu, “katotalibansku” i “Istočnu” Hrvatsku mnogo bolje ostaviti njenoj zasluženoj sudbini i pokušati sreću pronaći u nekim zapadnijim i “coolerskijim” zemljama gdje je trava mnogo zelenija.
Do petog stadija, prihvaćanja stvari onakvih kakvih jesu umjesto onakvih kakve bi trebali biti, se još nije stiglo, a na njega će se morati itekako čekati. A upravo je taj stadij najvažnije doseći. Hrvatska se ne može promijeniti ako se prethodno ne prihvati onakvom kakvom ona jest, te tako započne dugi, mučni, spori i rizični put njene transformacije u “cool” zemlju. Za takvu transformaciju je trebalo trošiti znoja, suza, pa i krvi, ali mnogi od njenih zagovornika, još uvijek uvjereni u hrvatski san o “liniji manjeg otpora” i dobrom djedici iz Bruxellesa koji će rješavati sve hrvatske probleme, za to još uvijek nisu bili spremni. Možda je upravo ovaj udarac potreban za otrežnjenje od tih potencijalno kobnih iluzija.
A prihvaćanje te nove, referendumske stvarnosti u sebi krije rješenje problema koje je ona sa sobom donijela. Referendum sam po sebi nije nikakvo zlo; on služi isključivo kao oruđe s kojim se mogu raditi loše, ali i dobre stvari. Ako se sada mogla izglasati jedna stvar, putem istog ovakvog referenduma će se u budućnosti moći izglasati i druga, te tako ispraviti pogreške. Hoće li to biti za nekoliko godina ili desetljeća ovisi prije svega o tome koliko je javnost spremna prihvatiti taj mali, jednostavni, ali dugoročno blagotvorni detalj.
Prošlo je šest mjeseci, ali kao da se dogodilo prije šest stoljeća. Toliko se toga u Hrvatskoj promijenilo kada su u pitanju referendumi i slični praznici demokracije.
Tada je neposredna demokracija bila ideal kome Hrvatska treba težiti, tražilo se da ih bude na svim razinama, od zakonodavaca tražilo da da ublažavaju prestroge uvjete za njihovo održavanje. Kada bi propali, kao u slučaju dubrovačkog Srđa, i to zbog banalne činjenice da se nije odazvao dovoljan birača, tada se to shvaćalo kao udaljavanje od modernih demokratskih standarda i još jedna hrvatska sramota.
Sada se, pak, pjeva neka druga pjesma. Dolazi novi referendum koji će, po svemu sudeći, biti mnogo uspješniji. Samo što će ovaj put njegov uspjeh predstavljati još veću hrvatsku sramotu i još eklatantnije udaljavanje od modernih demokratskih standarda. Kao i daleko više hvatanja za glavu i prolijevanja žuči po internetskim kolumnama.
Bijes s kojim predstavnici lijeve, liberalne, “europske” ili, po Denisu Kuljišu, “Zapadne” Hrvatske reagiraju na novonastalu situaciju je sasvim razumljiv. Projekt trajnog odljepljivanja Hrvatske od primitivnog, konzervativnog Balkana je s novom referendumskom inicijativom doveden u pitanje, te stvorena dilema na koju postoje dva odgovora od nijedan nije ugodan.
S jedne strane se cijela stvar mogla ignorirati, što je uostalom i uobičajeni modus operandi hrvatskih vlada u ovakvim situacijama. Samo u ovom slučaju to dovodi do ustavne krize. A ustavne krize, ma koliko izgledale bezazlene i beznačajne na svojim počecima, imaju običaj, pogotovo ako potraju, eskalirati do nekih prilično neugodnih posljedica, daleko drastričnijih od toga neki u posljednje vrijeme prilično eksponirani saborski zastupnici SDP-a sada sliče na loše klonove Vladimira Šeksa. Iskustva nekih nama i ne baš tako dalekih država govore da ustavne krizu mogu rezultirati i s tenkovskim granatama koji lete na zidove nacionalnog parlamenta.
S druge strane, ako se gorka pilula proguta, odnosno vladajuća stranka i liberalni dio hrvatske javnosti dozvoli svojim ideološkim suparnicima da trijumfiraju na referendumu, to sa sobom povlači posljedice daleko gore od toga osokoljeni konzervativci svoj trijumf ponove na parlamentarnim izborima. Naime, ako bi se referendumom u Hrvatskoj mogao trajno ili na duže vrijeme torpedirati bilo kakav pokušaj uvođenja istospolnih brakova, isti bi se presedan mogao koristiti i za neke druge, mnogo dalekosežnije i u političkom smislu rizičnije inicijative, i to u pravilu na štetu svega onoga što se u Hrvatskoj smatra “europskim”. Referendumi bi se, u slučaju da na vlast dođe netko tko je dovoljno beskrupulozan, mogli pretvoriti u oruđe s kojim bi se provodio radikalni “Glechschaltung” Hrvatske u kojoj ne bi nestale samo europske vrijednosti, nego i sama demokracija.
Na žalost, i bez obzira na sve rizike koje nosi, druga opcija se čini jedino ispravnom. Svi pokušaji da se nekako zaustavi ili “izdribla” referendum o ustavnoj definiciji braka su bili ne samo unaprijed osuđeni na propast, nego i dugoročno štetni po vladajuću stranku, ali i hrvatsko društvo u cjelini. Modernu demokraciju je nemoguće zamisliti bez poštovanja zakona, a poštovanja zakona nema bez poštovanja procedure. U slučaju referenduma ona je bila poštovana, bez obzira na to koliko se nekome nisu sviđali pokretači inicijative i njihovi motivi.
Ono što u ovom trenutku predstavlja možda najneugodniju posljedicu referendumskog spora jest to što je razotkrio licemjerje, odnosno nesposobnost velikog dijela hrvatske političke i (kvazi)intelektualne “elite” da se suoči sa neugodnom istinom. Referendumi su tako bili “cool” kada su se provodili u lokalnim zajednicama i kada se njima pokušale progurati ekološke i druge moderne, progresivne i “hip” inicijative. Referendumi više ne izgledaju tako “cool” kada se provode na nacionalnoj razini, kada iza njih stoji masovan pokret i kada se njima nastoji progurati konzervativna ideologija. A još manje su “cool” zato što se zbog njih više ne može ignorirati činjenica da najveći dio glasača Hrvatske čine oni koji su, što materijalno što svjetonazorski, daleko od nekakvih “europskih” ideala. I da će svatko tko Hrvatsku želi gurati u nekakvom progresivnom ili “europskom” smjeru u to morati ulagati daleko veći napor.
A upravo nesposobnost da se uloži napor, odnosno tragična sklonost da se uvijek ide linijom manjeg otpora je razlog zašto se vladajuća stranka našla u ovakvoj situaciji. Kada je trebalo osigurati referendum za ulazak u EU, bilo je lakše i jeftinije mijenjati odredbe Ustava o izlaznosti na referendumu, umjesto da se išlo animirati hrvatske birače. Kada se došlo na vlast, bilo je lakše forsirati svjetonazorske priče i kojekakve kulturne ratove, nego da se ozbiljno pozabavi s gorućim ekonomskim problemima i povlače brojni neugodni i rizični potezi. I, naravno, bilo je lakše praviti se da demografski i drugi trendovi ne idu u prilog suprotnoj strani u tim istim kulturnim ratovima. Trebalo je da cijeli slučaj proizvede ustavnu krizu i kompromitira demokratsko određenje vladajuće stranke prije nego što se netko sjetio spustiti iz bjelokosne kule i suočiti sa stvarnošću.
Sada tako referendum i neposredna demokracija služe kao žrtveni jarac, umjesto da se prsti upiru na nečiju lijenost i nesposobnost. A ići ukidati referendum i pokušavati ga ograničavati kao instituciju bi, ako se gleda dugoročno, bilo još gore. Ako se današnji hrvatski vlastodršci nečime moraju tješiti, onda su to iskustva nekih drugih zemalja gdje su se također na referendumima znale donositi neke neugodne i pogrešne odluke. Na njima su se, također, te iste pogreške znale i ispravljati.
Koliko je situacija u hrvatskim medijima daleko od onih u velikom svijetu, možda najbolje svjedoči javno oduševljenje urednika jednog portala – koga su se osjetili dužni podijeliti sa svojim čitateljima – da su dobili injekciju proračunskog novca u iznosu od 400.000 kuna. Za dotični portal je ta svota očigledno golema kao kuća (a još više svima onim hrvatskim medijskim djelatnicima koji o takvim svotama mogu sanjati), ali je pitanje koliko bi ona bila impresivna izvan hrvatskih granica, odnosno za medije koji imaju ozbiljne ambicije postati opinion makeri ili, ako su zbilja ambiciozni, rušiti vlade i zaustavljati ratove.
Sve donedavno takvih novinarskih zvijezda nije bilo, odnosno bilo je teško zamisliti da će neki nekakvi današnji Woodwardi i Bernsteini nakon razgovora sa anonimnim “zviždačem” u mračnoj javnoj garaži dobiti podatke dovoljno “pikantne” da sruše nekakvog današnjeg Nixona. Odnosno, takav je slučaj bio sve dok novom svjetskom institucijom nije postao Wikileaks, a ikonom našeg doba postao Edward Snowden. Nakon što smo ipak dobili današnji Watergate i “Duboko grlo”, došlo je vrijeme da dobijemo i današnji ekvivalent “Woodsteina”. On se pojavio u liku Glenna Greenwalda, američkog novinara u službi britanskog lista Guardian koji je “provalio” priču o Snowdenu, kao i drugim svinjarijama za koje se znalo ili pretpostavljalo da postoje, ali se nitko o njima nije usudio pričati.
E, sada je taj isti Glenn Greenwald napustio Guardian, kako bi, kako sam kaže, započeo “novinarski posao snova”, odnosno započeo rad na novom portalu. Ono što je najzanimljiviji detalj u cijeloj priči jest to da će to biti najbolje financijski potkoženi portal u povijesti novinarstva. U njega će, naime, na samom početku biti uloženo čak 250 milijuna dolara (ili, preračunato 3506 dotacija koje je dobio naš gore navedeni portal). Iza svega, za razliku od našeg portala, neće stajati država nego bogati poduzetnik i filantrop Pierre Omidyar.
Pitanje je, dakako, hoće li se na kraju ispostaviti kako je taj informativni gigant, zapravo, na staklenim nogama. Glave bi mu, kao i u mnogim sličnim slučajevima, mogle doći pogrešne procjene osnivača kao i negativna poslovna klima. Svemu tome treba pridodati i neprijateljstvo mnogih vlada, a prije svega američke, prema Greenwaldu. Moje je mišljenje da bi se Greenwaldu, koji je sada došao na nešto što izgleda kao vrh novinarske profesije u današnjem svijetu, najveća prijetnja dolazi od strane njegovih ljubomornih kolega koji će pronaći razne kreativne načine da sabotiraju njegov “projekt snova”.
Svi političari imaju, kako se to eufemistički voli reći, “specifičan odnos prema istini”. Taj je fenomen još izraženiji u situacijama kada se trebaju jeftino skupljati vrijedni propagandni bodovi od sljedbenika, potencijalnih glasača i javnosti. A najnovija budžetska tragikomedija u koju se dovela najmoćnija zemlja svijeta jest upravo jedan takav slučaj. Do 17. listopada američki Kongres treba donijeti zakon kojim se podiže razina zaduženja savezne vlade, i tako omogućiti njegovo redovno funkcioniranje. Demokratski predsjednik Obama optužuje republikanski Predstavnički dom za nastavak krize (i u tome mu, ako je suditi anketama, podršku pruža većina Amerikanaca) i uporno traži da prihvate njegovo rješenje za budžet inače će se SAD naći u situaciji u kojoj nikada nije bila u povijesti – bit će dovedena u stečaj.
Sve to, dakako, dolazi zajedno s raznim apokaliptičkim scenarijima u kojima nesposobnost najmoćnije zemlje svijeta da ispunjava svoje financijske obaveze dovodi do produbljivanja svjetske recesije i stvaranja još gorih ekonomskih problema od onih koji su na vidjelo došli prije pet godina. S druge strane, teza da SAD ulaze u dosad nepoznate vode, odnosno da nikada nisu imale stečaj ili bile nesposobne ispuniti svoje financijske obveze, ne drži vodu. Kao što navodi ovaj članak, SAD su u takvoj situaciji našle najmanje dva puta – prvi put na samom početku svog postojanja, a drugi put i u ne tako dalekoj prošlosti. Neke stvari se događaju i odlikašima, a među komentarima koje je iznjedrila i ova kriza su se našli i oni koji predstojeću financijsku apokalipsu uspoređuju s potezima koje su svojevremeno povlačile i vlade Njemačke, zemlje koja se danas smatra oličenjem urednog političkog sustava i financijske discipline.
Vrlo je moguće da je washingtonska kriza ništa drugo do bura u čaši vode ili primjer malo teatralnijih pregovaračkih tehnika koje su se privremeno otele kontroli. Lako je zamisliti da će za dan-dva (kao što to uporno sugeriraju američki mediji ili se u to klade “igrači” na njujorškoj burzi) netko, najvjerojatnije republikanci, pokunjeno potpisati ono što mu se stavi pred nos i da če svijet još jednom odahnuti. Ali se isto tako može zamisliti da igra, kao i mnoge slične igre u povijesti, završi onako kako igrači nisu zamislili, a još lakše da će njeno ponavljanje jednom stvarno dovesti do stečaja. Kada se to dogodi, Amerikanci će se moći tješiti kako to ipak ne bi bilo prvi put da kod njih “bjesni stečaj”, te da su slična iskušenja, poput mnogih drugih zemalja, ipak koliko-toliko uspijevali preživjeti.
3. svibanj 2011. godine je dan koji će ostati upamćen kao jedno od sramotnijih poglavlja u povijesti hrvatskog novinarstva. Pri tome, naravno, ne mislim na nešto tako trivijalno kao što je Branka Slavica kao dobitnica nagrade za novinara godine. Stvar je daleko ozbiljnija, odnosno jučerašnji dan je jedan od onih dana kada hrvatski novinari i mediji *nisu* uradili ono što im je dužnost, odnosno svrha postojanja – informiranje javnosti o važnim događajima u svijetu.
A jedan od tih važnih događaja su bili izbori za Dom komuna kanadskog federalnog Parlamenta. Uz par časnih izuzetaka (među koje spada portaloko.hr) niti jedan od vodećih listova ili hrvatskih portala se o tome nije usudio niti našao za shodno objaviti čaki ni protokolarnu crticu.
S jedne strane se to može objasniti histerijom koje je izazvala smrt Osame bin Ladena, odnosno nastojanje urednika da svoje novinarske “talente” (koji u većini slučajeva engleskim vladaju slabije od Branke Slavice) što više upregnu u kopi-pejstanje milijuna članaka koji ponavljaju predvidljive varijacije na jednu te istu temu koja će čitateljima vjerojatno dosaditi prije nego što se itko od njih nada. S druge strane, moglo bi se reći i da je ignoriranje Kanade razumljivo, jer ono što se tamo dogodilo prije nekih 24 sata izvan moći poimanja većine stanovnika ove zemlje, uključujući hrvatsku Sedmu silu i njihov pogled na svijet, ne tako širi od Twitter-punoglavaca koji ovih dana mrtvi-hladni postavljaju pitanja “tko je Osama bin Laden”.
A što se to, zapravo, važno dogodilo u Kanadi? Na prvi pogled ništa značajno, s obzirom da će dosadašnji premijer Stephen Harper, koji tu zemlju vodi od 2006. godine, zadržati svoj posao sljedeće četiri godine. S druge strane, ako pitate same Kanađane ili sve one koji imaju čak i najosnovniju predodžbu o kanadskom političkom sustavu, dogodilo se nešto što se naziva “povijesnim zaokretom”.
Konzervativna stranka Kanade kojoj Harper pripada je, naime, po prvi put u 23 godine (odnosno prvi put otkako postoji u današnjem obliku), uspjela osvojiti *apsolutnu* većinu u Parlamentu, odnosno doći u mogućnost da sastavlja većinsku, tj. samostalnu vladu. Na izborima 2006. i 2008. godine su konzervativci osvojili tek relativnu većinu, odnosno Harperova vlada je bila manjinska, tj. u milosti oporbe u liku Liberalne, Nove demokratske stranke i separatističkog Kvebečkog bloka, koje su mu davale “tehničku podršku” čekajući povoljne trenutke da mu izglasaju nepovjerenje i ishode izvanredne izbore, što su učinili dva puta, posljednji put prije nekoliko mjeseci.
Činjenica da je Kanada pet godina imala manjinsku vladu prkosi jednoj od glavnih dogmi hrvatske političke misli u posljednja dva desetljeća – one o proporcionalnom, odnosno razmjernom izbornom sustavu kao pravednijem, poštenijem, “europskijem” i za Hrvatsku jedinom mogućem. Kanada spada u one bivše britanske kolonije koja je od domovine naslijedila tzv. westminsterski oblik parlamentarnog sustava, odnosno koja svoje zakonodavce bira većinskim sustavom u pojedinačnim jedinicama. Mantra hrvatskog političkog establishmenta da takav sustav redovno dovodi do “nezdravog” dvostranačja je u kanadskoj političkoj praksi samo djelomično bila potvrđena, dok postojanje “trećih” stranaka ne samo da nije spriječeno, nego su one kroz kanadsku povijest – prije svega zbog specifičnih okolnosti, vezanih uz multietnički karakter i regionalnu podjelu zemlje – bile mnogo jači “faktor” u životu Kanade nego što se to događa u većini proporcionalnim sistemom “usrećenih” zemalja, uključujući Hrvatsku. 1990-ih je tako u Kanadi umjesto dvostranačja zapravo postojalo petostranačje, odnosno čak pet stranaka se smatralo dovoljno “velikima” da pikiraju na vlast ili sudjelovanje u njoj.
Kanadska politička praksa je također, usprkos tvrdnjama da većinski sustav “cementira” vlastodršce, pokazala sklonost prema ponekad dramatičnim promjenama ne samo vlasti, nego potpunom preslagivanju političke scene. A upravo jedno takvo preslagivanje se dogodilo na posljednjim izborima.
Liberalna stranka, najstarija od svih danas postojećih kanadskih stranaka, i koja je Kanadom upravljala najveći dio vremena otkako postoji kao država, te koja se i bez neke ironije nazivala “prirodnom vladajućom strankom” je na ovim izborima doživjela kataklizmički debakl, odnosno po prvi put u povijesti se našla na trećem mjestu. Njen vođa Michael Ignatieff, harvardski intelektualac poznat i kao jedan od rijetkih zapadnih intelektualnih celebrityja koji je 1990-ih u ex-YU ratovima podržavao Srbe, je prisiljen podnijeti ostavku.
Nije bolje prošao ni Kvebečki blok, stranka koja je nekoć bila na drugom mjestu i koja se već desetljećima bori za izlazak frankofonskog Kvebeka iz Kanade (što joj je za pola postotka izmaklo na referendumu 1995. godine), a što je federalne vlade tjeralo da to sprečavaju izdašnim subvencijama. Na prekjučer održanim izborima je doslovno zbrisana iz federalnog Parlamenta, gdje je spala s 47 na samo 4 mjesta.
Među pobjednike se, pak, mogu ubrojiti Zelena stranka Kanade, čija je kandidatkinja Elizabeth May osvojila jedno ali vrijedno mjesto, postavši prva parlamentarna predstavnica Zelenih u povijesti te zemlje. Nakon sličnih pobjeda zelenih kandidata na prošlogodišnjim izborima u Ujedinjenom Kraljevstvu i Australiji tvrdnje o tome da male stranke poput Zelenih nemaju što tražiti u većinskom sustavu sve manje drže vodu.
Moralnim pobjednikom izbora je, barem od strane onih koji ne mogu smisliti Harpera i konzervativce (od strane kanadskih komentatora često opisivanih kao ekvivalent američkih republikanaca pod Bushem), proglašen Jack Layton i njegova Nova demokratska stranka koja je s trećeg izbila na drugo mjesto. Njegov uspjeh je bio najizraženiji upravo u Kvebeku gdje je “narančasta plima” (nazvana po službenog boji NDP-a) potopila upravo separatistički Kvebečki blok. Pobjeda NDP je utoliko impresivnija zbog toga što su mnogi njeni kandidati u toj provinciji bili potpuni anonimusi, odnosno stranka je istakla tek “reda radi”, uključujući Ruth Ellen-Brousseau koja se nije udostojila čak ni voditi kampanju i umjesto toga provela godišnji domor u Las Vegasu, a usprkos toga je izabrana. Ono što cijelu stvar čini još zanimljivijom jest to da je NDP eksplicitno socijalistička stranka koja ideološki pripada za sjevernoameričke standarde radikalnoj ljevici, odnosno da će kao službena opozicija predstavljati više nego jasnu alternativu Harperu i njegovoj pro-kapitalističkoj politici.
A kakva će ta politika biti, tek se treba vidjeti. Harpera se često opisivalo kao “vuka u jagnjećoj koži”, odnosno njegovo oklijevanje da krene u radikalnu demontažu kanadske države blagostanja i nametne konzervativne društvene vrijednosti se objašnjavalo manje njegovom umjerenošću kao političara koliko nastojanjem da ne isprovocira pad svoje manjinske vlade. Sada kada Harper i njegova stranka imaju više nego jasan mandat, mogu “stisnuti gas do gaske” kako bi Kanadu transformirali u skladu sa svojom ideologijom, odnosno pokazati da, kada se nekoga sotonizira iz propagandnih razloga, on čini sve da, kada je u prilici, te navode potvrdi. Harper, optuživan za potkopavanje temelja kanadske demokracije, bi jedan od prvih radikalnih koraka mogao poduzeti putem novih zakona koji bi ukinuli dosadašnje financiranje stranaka iz budžeta, odnosno tako svoju “business-friendly” i među bogatim donatorima popularnu stranku dovesti u nenandoknadivu prednost pred suparnicima.
Fijasko pojedinih kanadskih političkih stranaka su, pak, pronašli svoj odraz i u fijasku kanadskog političkog komentarijata, anketarske i PR industrije da s kakvom-takvom preciznošću predvide rezultate. Uvjerljiva pobjeda konzervativaca, a manjim dijelom i uspjeh NDP-a, je za mnoge došao kao iznenađenje, prije svega zato što su ankete potcjenjivale podršku Harperu, a precjenjivale podršku liberalima. Zbog svega toga su ovi izbori u Kanadi, čija se politička scena smatra “dosadnom” u usporedbi sa svojim južnim susjedom, bili mnogo “zanimljiviji” nego što se itko nadao.
Međutim, očito je da nisu bili dovoljno “zanimljivi” za hrvatske medije. S druge strane, detalji poput “prirodne vladajuće stranke” na putu za ropotarnicu povijesti, manjinska stranke koja više ne može iznuđivati financijske ustupke, rast radikalne ljevice, radikalno preslagivanje političke scene i najava prestanka financiranja stranaka od strane poreznih obveznika predstavljaju užas koji je tako neobjašnjiv i neopisiv da se od njega hrvatska javnost mora poštediti.
Kada se promatra suđenje Gotovini, Markaču i Čermaku teško se oteti dojmu – i to prilično uznemirujućem – kako je ono imalo određene sličnosti sa svime onime što su naši istočni susjedi doživjeli prilikom “određivanja statusa” svoje južne pokrajine.
U oba slučaja je riječ o procesu koji je bio dug, iscrpljujući i često korišten za skretanje pažnje javnosti s daleko ozbiljnijih problema. U oba slučaja su hladni, racionalni argumenti i dugoročne računice, uključujući i one vezane uz mantru o “euroatlantskim integracijama”, bile stavljene u drugi plan u odnosu na emocije i nacionalno-povijesne mitove. U oba slučaja je svatko tko se prema problemu postavio sa zrncem objektivnosti mogao zaključiti kako će priča na kraju završiti, ali je bio malen broj ljudi spremnih da se suprotstave dogmi oko koje se stvorio nacionalni konsenzus, odnosno poricati sve ono što su narodu servirali navijački mediji i licemjerni politički establishment.
I, sada kada se na ulicama hrvatskih gradova liju suze, a negdje i lije krv, nije zapravo teško povući paralele s prizorima s beogradskih ulica prije tri godine kada se tamošnji narod odjednom morao suočiti s dotle neprihvatljivom istinom da im “belosvetski moćnici” zauvijek oduzimaju “kolevku otadžbine”.
Svima onima koji bi ovu opservaciju pokušali osporiti kao miješanje krušaka i jabuka sam dužan priznati da su djelomično u pravu. Naime, u onome što se zove “šira shema stvari” presuda hrvatskim generalima posve nebitna, odnosno da je čak iz dugoročne hrvatske perspektive bilo i jest posve svejedno kakav će biti njen ishod. Osuđujuća presuda Gotovini, čak i uz, najblaže rečeno, “politički nekoretknu” frazu o “udruženom zločinačkom pothvatu”, neće ni u čemu promijeniti ishod Domovinskog rata ili pomaknuti hrvatske granice i za jedan milimetar; isto tako oslobađajuća presuda ne bi kao nekakvim čarobnim štapićem riješila galopirajuće ekonomske, političke i moralne probleme u kojima se našla ova država. Naravno, ne treba zaboraviti ni ono najvažnije – dok se Kosovo za Srbiju čini zauvijek izgubljeni, dotle je za Gotovinu i Markača izgledno da će se jednom, da li za nekoliko godina ili desetljeća, ipak vratiti svojoj domovini i obiteljima.
Važnost ove presude, odnosno njen štetni efekt, je prije svega u tome što će hrvatsku um ponovno zatočiti u 20. stoljeću, i to baš u trenucima kada je relativnio mlaki početak ustaško-partizanske proljetne sezone sugerirao drukčije. Oslobađajuća presuda je mogla donijeti kakvo-takvo zatvaranje nesretnih povijesnih knjiga i okretanje budućnosti, ali Hrvatska ovaj put nije imala sreće. Možda će imati u tome da implicitne i eksplicitne prijetnje o uličnom kaosu i nasilju, kao i u mnogo slučajeva dosad, ostanu mrtvo slovo na papiru, odnosno da će hrvatska prijestolnica, za razliku od Beograda, biti pošteđena scena od kojih bi se mogao napraviti film “Gotovina za tenisice”.
Ni najbolje i najdetalnjije osmišljeni ratni planovi nikada ne prežive sudar sa svojom izvedbom. U to su se 1914. godine uvjerili mnogi najbriljantniji vojnički umovi, a nešto slično danas pružaju Afganistan, i odnedavno Libija. Stara izreka od tome da je svaki rat popularan prvih mjesec dana se više ne može smatrati aktualnom, jer kaotična i nepredvidljiva priroda oružanog sukoba pokazuje svoje lice čak i u slučajevima kada bi ratovi trebali biti moralno ispravni, jednostavni, jeftini i laki za vođenje. “Posljednji trzaji” Gadafijevog režima su tako potrajali malo duže nego što je to itko očekivao, a veliko hepi-end finale koje su zapadni i njima skloni mediji tjednima postaje sve udaljenije, odnosno sve manje važno publici kojoj Libija, usprkos višedesetljetnoj satanizaciji njenog čelnika, postaje zadnja rupa na svirali u usporedbi s nekim daleko aktualnijim ekonomskim i socijalnim brigama. Stvari se po tom pitanju nisu bitno popravile čak ni kada su scenaristi velike ratne drame kao deus ex machina adut iskoristili zrakoplovnu intervenciju.
Krivnja zbog čega “slučaj Gadafi” još uvijek nije stavljen ad acta bi se, barem iz daleka, mogla pripisati igračima na terenu, odnosno libijskoj opoziciji i pobunjenicima, koji usprkos enormnog entuzijazma koji pokazuju na Facebooku i Twitteru, i još većeg entuzijazma koji za njih pokazuju svjetski mediji, nikako da ispune postavljeni zadatak, čak ni kada su im navijači ispunili muzičku želju u obliku zrakoplovne podrške. Tako se trijumfalna napredovanje na Tripoli pretvorilo u još jednu sveopću bježaniju na istok, i nije isključeno da će sve opet završiti u predgrađima Bengazija i molbama za spas od reprize Srebrenice. Ono što ovaj rat čini još frustrirajućim jest mogućnost da se cijeli scenarij ponovi ne jednom, nego nekoliko puta.
Oni koji zbivanja na obalnoj cesti Bengazi-Tripoli prate iz hrvatske perspektive, pak, ona ostavljaju još neugodniji “deja vu” dojam, odnosno usporedbe s još jednom velikom narodnom revolucijom i “posljednjim trzajima” režima koji su se pretvorili u dosadnu i deprimirajuću rutinu. Naime, gledajući kako se veliki prosvjedni pokret, koji je ispočetka dobrano uzdrmao hrvatski politički, medijski i kulturni establishment, pretvara u dosadni, nemaštoviti i ponavljajući ritual u kojima nema ničega novog, a još manje ikakvih opipljivih rezultata, nije teško zaključiti kako nedostatak koherentne strategije, “linija manjeg otpora” i nespremnost na rizike uvijek proizvode iste rezultate. I to bez obzira da li iza sebe imate vojni arsenal najmoćnijih država svijeta ili ne.
Boris Rašeta je večeras na TV-vijestima 24 sata komentirao prosvjede i izrekao procjenu prema kojoj oni zasad neće dovesti do pada vlade Jadranke Kosor. Razlog je u tome da brojka sudionika od 6.000 do 10.000 – iako prilično dojmljiva za hrvatske prilike, a donedavno posve nezamisliva – još uvijek nije toliko velika da je se ne bi moglo “kontrolirati” od strane policije. Rašeta tvrdi da bi masa prosvjednika trebala narasti barem deset puta, jer jedino takve brojke mogu natjerati policiju, a samim time i Vladu, na predaju. “Ako 100.000 ljudi odluči marširati na Markov trg, ne može ih se zaustaviti bez krvoprolića”, tvrdi Rašeta.
Postavlja se pitanje mogu li Pernar & Co. dostići tu brojku. Današnji su događaji pokazali organizacijske i konceptualne prednosti, ali i ograničenja protesta. S jedne strane je ostvarena prilično dobra disciplina; skup je bio miran i relativno discipliniran, a incident sa zlosretnim Vladinim glasnogovornikom Pavićem više izgleda kao nesretan splet slučajnosti nego karakteristika prosvjeda. S druge je strane prilično jasno da se mase na hrvatskim ulicama ne mogu držati duže od četiri sata, kao i da je za njihovo privlačenje i zadržavanje nužno izbjegavanje monotonije. Stoga svaki prosvjed mora izgledati drukčije od prethodnog. Upravo u tome leži najveća opasnost za njihove organizatore – s jedne strane će biti previše skloni egzibicionističkim ispadima, a s druge strane će postojati preveliko iskušenje da se skrene u nasilje. Ne treba sumnjati da će hrvatski establishment pažljivo i strpljivo čekati da prosvjedni pokret učini jednu takvu grešku kako bi je maksimalno iskoristio te tako trajno uklonio “remetilački faktor” na zagrebačkim ulicama.
Pankeri pale američku zastavu ranih 1980-ih (izvor: Wikipedia)
Paljenje zastava po defaultu ne bi trebalo biti uobičajeni detalj nečije političke aktivnosti. Taj čin ne samo što predstavlja simboličko nasilje koje s vremenom može eskalirati i u stvarno nasilje, nego predstavlja odraz nedostatka kreativnosti ili sposobnosti da se nečije mišljenje izrazi na nešto kreativniji ili efektniji način.
S druge strane, bez obzira na sve gore navedene nedostatke, paljenje zastave ipak predstavlja dio uobičajene političke aktivnosti, i to u zemljama koje se diče daleko većom “uljuđenošću” i “normalnošću” od Hrvatske. U nekim od njih, uključujući i SAD, paljenje zastave je priznato kao jedan od izraza neotuđivog prava na slobodni govor. Svaki pokušaj da se “skrnavitelji” svetih barjaka, uključujući oni koji je hrvatskom političkom establishmentu najsvetiji – Europske Unije – kazne ili od sličnih “nestašluka” pokušaju obeshrabriti teškim zatvorskim kaznama bi u ovim uvjetima mogao imati kontraefekte.
Naravno da hadezeovskim režimlijama, esdepeovskim kvazioporbenjacima i “nezavisnoj” javnosti koja njihove zajedničke dogme nikada ne dovodi u pitanje nije ugodno vidjeti kako je planula zastava EU. Međutim, na takve će se prizore, kako stvari stoje, morati naviknuti. Odnosno, morat će prihvatiti da su ti piromanski detalji prosvjeda u Grčkoj koje su naši “nezavisni” mediji tako temeljito cenzurirali, postali i dio hrvatskog “političkog folklora”.
Historia est magistra vitae, govorili su stari Latini. Odnosno, “naški” rečeno, povijest je učiteljica života. Tu je rečenicu, s druge strane, teško shvatiti ozbiljno ako se ne dođe u paketu sa “repetitio est mater studiorum” ili “ponavljanje je majka znanja”. Naime, ako netko doista izvlači pouke iz povijesti, u tome rijetko uspijeva iz prvog pokušaja, pa je to jedan od razloga zašto se ona zna ponavljati.
Jedan od bizarnijih oblika tog fenomena bi mogli biti i najnoviji “prosvjedi” u Libiji koji, kako stvari stoje, sve manje sliče na nekakav narodni ustanak ili revoluciju, a sve više tonu u nešto čemu je sve teže poricati karakter građanskog rata. “Krvoločni pomahnitali diktator”, čije je svrgavanje bilo “pitanje dana”, i kome su se odbrojavali “posljednji trzaji”, nekako je uspio pokrenuti nekakvu protuofenzivu i proširiti teritoriju pod svojom kontrolom. I sve to u trenutku kada SAD, NATO i zapadne sile, bez obzira na neskrivene antipatije prema Gadafiju ne pokazuju preveliki entuzijazam da ih pretoče u nekakvu konkretnu akciju.
A možda je stvar u tome da se libijska demokratska revolucija nekako previše nezgodno poklopila s 20. obljetnicom ustanka koji su irački šijiti i Kurdi, nastojeći se okoristiti uništenjem iračke vojske u zaljevskom ratu i potpunom međunarodnom izolacijom režima, digli protiv Sadama Huseina. I tada je “krvoločni manijak” bio pred padom, i tada su bili “posljednji trzaji”, pa je nekako taj spektakl završio drukčije od očekivanog, odnosno stravičnim masakrom boraca za slobodu koji su obećanja zapadnih usrećitelja shvatili previše ozbiljno. Onima koji imaju malo duže pamćenje će ono što se sada događa na južnim obalama Mediterana izgledati kao prilično neugodan “deja vu”.
Draxblog VI 