Kategorija: Politika

NIMBY vs. teritorijalna reorganizacija

Hrvatska je ušla u Europsku uniju, ali bi se to teško moglo zaključiti po načinu na koji hrvatski mediji prate zbivanja u zajednici kojoj Hrvatska, od prošle godine i službeno, pripada. Tako su i predstojeći izbori za Europski parlament, koji su, prema službenim najavama, potakli najdužu predizbornu kampanju u povijesti suvremene hrvatske demokracije, gotovo neprimjetni. A riječ je o nečemu što bi trebao biti glavni politički događaj ove godine u Hrvatskoj. Nije teško pretpostaviti da se europska ekonomska i politička zbivanja koja se Hrvatske neposredno ne tiču biti još temeljitije ignorirana od strane novinara i urednika. Pa se tako doima da povijest prestaje na hrvatskim granicama, koje su, što se nekih “ozbiljnih” informacija tiče, nepropusne isto onako kao što su obale Japana pod Tokugawinim šogunatom bile neprijateljske prema zapadnim kulturnim i znanstvenim utjecajima.

Postoje brojni razlozi za to – od posljedica apsolutne komercijalizacije medija i kretenizacije hrvatske publike do pragmatičnog nastojanja da se Hrvatska u EU – kada već nije onakva zemlja meda i mlijeka kakvom se opisivala – prikaže kao najbolji od svih mogućih svjetova. Ozbiljniji i profesionalniji pristup u prikazu europskih država bi takva nastojanja, pak, mogao prilično otežati. Stanje u Europskoj uniji je već dugo godina sve nego bajno, a usporedbe Hrvatske sa odnedavno “bratskim” državama bi dale još porazniji rezultat za sve hrvatske europejce, tj. za cjelokupni politički, ekonomski i kulturni establishment. Po manje-više svim relevantnim kriterijima Hrvatska je na dnu svih članica EU, odnosno svim drugim državama EU služi otprilike u iste one svrhe kojoj Hrvatska služi današnja Srbija – kao svojevrsna utjeha. Naime, sve ono što je u drugim zemljama EU dobro u Hrvatskoj je loše, a sve ono što što je u drugim zemljama EU loše je u Hrvatskoj još gore. Ili je barem takav opći dojam, koji ne daje potpunu sliku stvari.  Hrvatska se  ipak može pohvaliti da u njoj, za razliku od Španjolske, još uvijek ne ubijaju čelnike vladajuće stranke na ulici zato što je neki uhljeb izgubio posao.

U većini slučajeva su usporedbe očekivano negativne, a to uključuje ne samo eklatantnu nesposobnost hrvatskih vlastodržaca, da razliku od svih svojih europskih kolega, preokrenu porazne ekonomske pokazatelje i makar nakratko poboljšaju situaciju siromaštvom iscrpljenih masa, nego i nesposobnost za išta što makar i “miriši” na nekakav hrabar potez, čak i kada bi on bio popularan i mogao se javnosti prodati čak i bez pretjerane količine spina. Jedan od njih je inicijativa za temeljitu teritorijalnu reorganizaciju hrvatske države, odnosno zamjena dvadesetak županija, stotinjak “gradova” i nekoliko stotina minijaturnih općina  sa pet do sedam regija uz stotinjak maksi-općina. Ideja, koja se svojevremeno pripisivala SDP-ovom ministru Arsenu Bauku, i koja je uživala verbalnu podršku velikog dijela javnosti bijesnog na birokraciju, “lokalne šerife” i trutovske “uhljebe” koji sišu milijarde kuna državnog proračuna, na kraju je završila kao ispuhani “probni balon”, i to iz predvidljivih dnevnopolitičkih razloga i zajedničkih interesa dvije glavne stranke.

Neke druge zemlje, međutim, ne zaziru od takvih riskantnih poteza, a što uključuje i zemlje gdje je na zemlji opcija koja po svom svjetonazorskom opredijeljenju odgovara Milanoviću i njegovoj (trenutnoj) vlastodržačkoj družini. Jedna takva zemlja je Francuska, gdje su na vlast  socijalisti Francoisa Hollandea došli na vlast nedugo nakon Milanovićevih “socijaldemokrata” u Hrvatskoj, i gdje je njihova nesposobnost da preokrenu stvar nabolje za samo par godina dovela do sličnih rezultata u anketama javnog mnijenja.

Sličnosti između Milanovića i Hollandea, međutim, tu prestaju. Socijalisti su, nakon što su ovog proljeća teško poraženi  na lokalnim izborima, imenovali Manuela Vallsa za novog premijera i pokrenuli novu inicijativu za promjenu teritorijalne organizacije Francuske. Ona predviđa da se broj regija koje čine Francusku smanji sa dosadašnje 22 na 12, a što bi, prema procjenama Vallsovih ministara, francuskim poreznim obveznicima trebalo donijeti uštedu od nekih 25 milijardi eura. Da Valls i Hollande misle ozbiljno, i da je u pitanju uistinu velika promjena u odnosu na dosadašnje stanje, svjedoče i planovi da se ogdode regionalni izbori predviđeni za predstojeću godinu.

S druge strane, reakcije koje je taj hrabri plan izazvao dobro pokazuju zašto ga nisu primijenili Milanović i Bauk, odnosno zašto je u hrvatskom slučaju to ostao tek probni balon. Francuski građani, ako je vjerovati anketama, velikom većinom podržavaju plan o tome da se smanji broj regija. Međutim, kada je u pitanju ukidanje regije u kojoj žive, odnosno spajanje s regijom gdje žive njihovi susjedi, pokazuju daleko manje oduševljenja.  U pitanju je dobri stari NIMBY sindrom (“Ne u mojem dvorištu”), odnosno često tragičan raskorak između načelne podrške nekakvim plemenitim i društveno korisnim pothvatima i konkretnog protivljenja tim istim pothvatima kada oni izazivaju pražnjenje njihovog džepa, promjenu načina života ili, u nekim slučajevima, smrtnu uvredu lokalpatriotskom egu. Tu je, dakako Ako se svemu tome doda da i Francuska ima svoje birokratske “uhljebe” koji stvaraju ne baš maleni glasački stroj, prilično je jasno zašto su Valls i Hollande preuzeli prilični rizik.  i zašto nije isključeno da bi brzo mogli pronaći neke dobre razloge da odustanu od svog plana.

Ako se to dogodi, svima onima koji se žale da u Hrvatskoj godinama nema neke značajne promjena bi kao utjeha mogla poslužiti misao da je Hrvatska, barem u nečemu postala Europa. Ili je možda Europa ili ono što se kod nas smatralo Europom, danas slična Hrvatskoj.

 

 

Uzaludni euroizborni trud

Sljedećih nekoliko tjedana možemo očekivati da će hrvatski mediji povremeno izvještavati o izborima za Europski parlament, prvima na kojima će hrvatski birači biti u prilici poslati zastupnike na puni mandat od pet godina. Iako će biti onih koji će taj događaj komentirati još uvijek ushićeni važnošću tog presedana i potvrdom kako je Hrvatska ispunila sve svoje političke ciljeve iz prethodnih četvrt desetljeća, za očekivati je da će javnost kampanju i njen ishod dočekati s poražavajućom ravnodušnošću. O razlozima bi se moglo dugo naklapati, ali se oni svode na umor i razočaranje onime što je dosada nudio licemjerni, nesposobni i korumpirani hrvatski establishment, kao i shvaćanjem da sudjelovanjem na izborima – koji tom establishmentu trebaju dati demokratski legimitiet – postaju njegovi suučesnici. To važi i za Europski parlament, bez obzira što to tijelo teoretski ima više ovlasti i više načina da određuje život prosječnog Hrvata od Hrvatskog sabora; prosječni birači ga politiku EU ili ne razumiju ili je shvaćaju kao svojevrsni produžetak, ili tek De Luxe izdanje hrvatske političke kaljuže.

To, međutim, neće spriječiti raznorazne avanturiste, oportuniste, romantične idealiste i redikule  da se prije 25. svibnja upuste u pokušaj da izmijene unaprijed određeni scenario prema kojoj hrvatska izborna sapunica smije imati samo dva glavna lika – HDZ i SDP. To će, po svemu sudeći, završiti kao još jedan juriš na vjetrenjače, iako se ove zime špekuliralo da  bi se upravo kroz europske izbore mogla ponuditi nekakva alternativa, bilo slijeva, bilo zdesna, bilo u centru kroz nekakvu “treću opciju”.

U cijeloj toj priči je najviše publiciteta izazvala novoosnovana ekološka stranka OraH, za koju se u anketama – koje, s obzirom na u medijima prigodno zaboravljena iskustva iz prethodne godine, valja uzeti s velikim zrnom soli – navodi da može računati na oko 6 % glasova, odnosno da je trenutno treća najpopularnija stranka u Hrvatskoj. Komentatori koji su se “uhvatili” na taj rezultat su to tumačili dijelom likom i djelom osnivačice Mirele Holy, koja se otkačila od omraženog premijera Milanovića i koja njeguje “alternativni” hipsterski imidž, ali najviše njenom inicijativom da se legalizira marihuana. Prema većini tumačenja, upravo je ta “hrabar” čin, odnosno činjenica da je Holy prva saborska zastupnica i bivša ministrica koja se zalaže za tu mjeru zaslužna što su ORaH kao svoju opciju prepoznali svi birači koji su mladi, “hip” ili željni makar simboličnog raskida s hrvatskom političkom žabokrečinom.

Na pitanje koliko sve to ima značenja, koliko je ORaH zapravo snažna i relevantna stranka je odgovor relativno brzo stigao. Najsnažnija reakcija na prijedlog Mirele Holy je stigla odakle je nitko po uvriježenom mišljenju nije mogao očekivati. Ne od HDZ-a koji je posljednje desetljeće “SDP-ovom dekriminalizacijom droge” plašio malu djecu niti od socijal-konzervativaca Željke Markić koji su se proslavili prošlogodišnjim referendumom, nego na Twitteru od strane Dragutina Lesara. Čelnik laburista je indirektno napao tu inicijativu zapitavši se otvaraju li se legalizacijom konzumacija lakih droga vrata za legalizaciju prostitucije. Na to je, pak, žestoko reagirala feministička aktivistica Sanja Sarnavka  ustavši u obranu Mirele Holy, ustvrdivši da legalizacija indijske konoplje “kao lijeka” i legalizacija oblika socijalne patologije kao prostitucija nisu jedna te ista stvar.

Cijela stvar je na kraju završila kao bura u čaši vode, koja će biti prigodno zaboravljena, kao i mnoge druge stvari koje se “izvale” u predizbornim kampanjama. Međutim, postavlja se pitanje zašto je Lesar tako naglo krenuo na Holy. Da li je razlog u tome njegov socijalni konzervativizam ili iskrena briga da će legalno “duvanje” hrvatsku djecu i omladinu odvesti na krivi put? Teško. Čini se vjerojatnijim da su razlozi za taj mini-obračun vezani uz neke, po oba stranačka čelnika, neugodne aritmetičke činjenice vezane uz predstoječe europske izbore.

Hrvatska, za razliku od prethodne godine kada ih je slala 12,  u Bruxelles i Strassbourg šalje 11 zastupnika. To, između ostalog, znači da je realni izborni prag da bi se neka kandidatska lista mogla probiti u Europski parlament nešto viši, odnosno da laburisti, koji su prošle godine na jedvite jade uspjela uvaliti Nikolu Vuljanića, sada imaju daleko teži zadatak da to mjesto sačuvaju. Posljednja stvar koja Lesaru i njegovoj stranci u ovom trenutku treba jest neka nova, “hip”, “cool” i razvikana stranka koja bi privlačila glasove svih onih koji očajnički žele nekakvu alternativu postojećoj vlasti i etabliranoj opoziciji – a što su Hrvatski laburisti, u nedostatku bilo čega opipljivijeg, do pojave ORaH-a predstavljali. Stoga preventivni udar na Holy ne iznenađuje.

U ovom trenutku, pak, bez obzira na to što se često govori o procjenama PollWatcha, se čini izglednim da će euroizbori, kao i svi dosad, biti obilježeni rekordno niskom izlaznošću, što, dakako, pogoduje dvjema najbolje novčano i organizacijski “potkoženim” strankama. Zapravo, prilično je lako zamisliti da će, s obzirom da će na birališta jurišati armije discipliniranih stranačkih aktivista i klijentelističkih “uhljeba”, odnosno vjernih birača  pavlovljevski uvjetovanih ustaško-partizanskim i sličnim hrvatskim političkim “evergrinima”, cijela priča završiti tako da HDZ i SDP osvoje svih 11 mjesta. Odnosno da će te dvije stranke biti jedini pravi pobjednici sukoba između Lesara i Holy.

A da je takav porazni ishod prilično vjerojatan, može se iščitati i iz najnovijeg poteza Holyne stranke. Jučer je veliki publicitet kandidatu njene stranke, 19-godišnjem maturantu Mihaelu Peklaru, koji se našao na šestom mjestu kandidacijske liste. Ono što je u nastupu mladog kandidata najzanimljivije nije toliko u njegovoj mladosti, nego time što unaprijed priznaje da nema nikakvih izgleda biti izabran, “ali da mu je cilj potaknuti mlade da se bave politikom”. Taj nastup, kome bi se mogla u ironičnom tonu dodati Coubertainova izreka “da je važno sudjelovati” je njemu na samom početku političke karijere nabio stigmu gubitnika, a posredno i njegovoj stranci. Guranje unaprijed otpisanih kandidata  – ma koliko na prvi pogled izgledali “hip” i “cool” – birače će umjesto izlaska na izbore prije podsjetiti na  bolnu stvarnost hrvatskog (a i europskog) izbornog sustava. Možda je u pitanju loše osmišljen PR potez, a možda i odraz podsvjesne spoznaje ORaH-ovih čelnika o vlastitim izgledima. U svakom slučaju, ako Peklar i uspije ostvariti nekakvu političku karijeru, to vjerojatno neće dugovati svom nastupu na euroizborima, kao što ni ORaH, ako uspije ugurati zastupnika u Europski parlament, to neće dugovati Peklaru.

Čekajući europsko proljeće

“Prezimiti u Europi”, parola koja već godinama opisuje nedosanjani san poklonika nekih hrvatskih sportskih klubova, sada je, u daleko važnijem kontekstu, postala stvarnost  za većinu hrvatskih građana. Hrvatska je danas dio Europske unije, vratila se tamo “gdje je oduvijek pripadala” i postala dio zajednice s kojom dijeli vrijednosti, te  bi s njom trebala dijeliti i kulturne, ekonomske i razne druge blagodati. Ipak, ispunjenje tog višedesetljetnog sna i dovršetak projekta radi kojeg su položene tolike žrtve teško da danas ikoga ispunjava nekim velikim zadovoljstvom i ponosom. Barem se tako nešto može  zaključiti na temelju kratkog teksta u Jutarnjem listu gdje Jurica Pavičić koristi prigodni blagdanski kontekst kako bi s brutalnom iskrenošću iskazao duboko razočaranje s prvih šest mjeseci članstva Hrvatske u EU, koji su umjesto europskog sna donijeli noćnu moru.

Hrvatska tako ulazi u svoju prvu europsku zimu suočena sa sve poraznijim ekonomskim pokazateljima, bilo da je riječ o tome da se u 23 godine postojanja hrvatskog kapitalizma i demokracije BDP povećao za bijednih 7,9 posto (uvjerljivo najgori rezultat među svim zemljama EU), bilo o stalnom, i čini se, nezaustavljivom opadanju tog istog BDP-a u prethodnih nekoliko godina, kao i isto tako nezaustavljivom porastu broja nezaposlenih. A sve te bešćutne brojke, s kojima se još uvijek može uspješno manipulirati na naslovnicama i prodavati tlapnje o “oporavku” i “skoro pa normalnoj državi u tri godine”, imaju sasvim drugo značenje kada se iz toplih zagrebačkih ureda i bjelokosnih kula spuste   na prljave, hladne ulice s kontejnerima čiji sadržaj sve većem broju novih europskih građana znači razliku između života i smrti, ili u još hladnije i prljavije stanove natovarene neplaćenim računima za struju, vodu i poreze kojima se hrani sve halapljivija armija stranačkih uhljeba po županijama, gradićima i općinicama.

Te mračne kontejnerske stvarnosti je hrvatski kulturni i politički establishment postao svjestan tek kada je referendum, započet zahvaljujući nesposobnoj vladi koja je namjerno bila potpirivala nepotrebni kulturni rat, više nego išta drugo, pokazao koliko je car u Hrvatskoj gol. Sve priče o nekakvoj “naprednoj europskoj Hrvatskoj” i “civilizacijskim vrijednostima”, kao i one zlosretne karte na kojima se Hrvatska nastojala smjestiti na plavo obojani Zapad nasuprot crveno obojanom i “primitivnom” Istoku, pokazale su se kao veliki “ćorak”. Isto, kao što nakon spamanja društvenih mreža s tisućama “PROTIV” twibbona i online anketa u kojima “hipsterski” progresivci na proste faktore rastavljaju “katotalibane”, više nitko  “europsku” inteligenciju, umjetnike i celebove, kad god budu o nečemu iznosili mišljenje, čak i kada su evidentno u pravu, neće shvaćati previše ozbiljno.

A isto tako će se shvaćati “Europa”, koja je izgledala tako atraktivna dok je bila izvan hrvatskih granica i dok se narodu mogla prodavati priča da će biti bolje “jednom kada dođe i kada kod nas zavede red”. Europa je došla, ali, kako to primjećuje Pavičić, samo kao batina, ali bez mrkve, koju su pojele godine ekonomske krize. Oni, koji su, za razliku od hrvatskih medija, malo pozornije pratili ono što se u toj istoj “Europi” događa prethodnih nekoliko godina, zapravo ne bi trebali biti iznenađeni. Hrvatska je danas uistinu dio Europe, i s njom dijeli mnoge stvari, ali uglavnom one negativne – siromaštvo, beznađe, besperspektivnost i spas od sumorne sadašnjosti u “svijetloj” nacionalističkoj, ksenofobnoj i ekstremističkoj prošlosti. Problemi s kojima se suočavaju gubitnici na zagrebačkim ulicama, kao i rješenja koja im se čine prihvatljiva, nisu nimalo različita od problema s kojima se susreću gubitnici na ulicama Sofije, Budimpešte, Varšave, Madrida, a možda uskoro i gubitnici u na to naizgled imunim ulicama Londona, Pariza i Berlina.

Ono što još više deprimira jest spoznaja da je za to veliku odgovornost snosi trenutna vlast, koju bi mnogi proglasili najgorom u povijesti suvremene Hrvatske, a još više njih s velikim zadovoljstvom ovog trenutka najurili iz Banskih dvora i Sabora. Problem je, naravno, u tome što alternativa toj istoj vlasti, barem kada je u pitanju njena sestrinska stranka, koja nastavlja praksu prema kojoj se na vlast dolazi tako da se ne radi ništa i čeka da ona padne poput kruške. I toga su, barem zasad svjesni, birači koji su sačuvali dovoljno strpljenja i živaca da trenutne štetočine u anketama još uvijek vide  kao manje zlo.

U međuvremenu će se gnjilež nastaviti, možda čak do trenutka kada ulice hrvatskih gradova počnu sličiti na ulice varšavskog geta. Zima će biti teška, ali se neće ništa ozbiljno dogoditi. Barem u to vjeruje Deana Knežević, sudeći po njenom članku u Autografu, gdje se neke važnije promjene predviđaju tek na proljeće. Možda je u pravu, ali su nas prethodne godine u Hrvatskoj naučile da budimo pesimisti. Na proljeće možda bude uistinu nekakvih promjena, ali ne onakvih koje želimo. Povijest nas uči da na proljeće tradicionalno započinju aktivnosti koje se vezuju za “junačku” prošlost i kulturu nekih dijelova svijeta. Poput onog od koga je Hrvatska odlaskom u “Europu” tako očajnički željela pobjeći, ali kojem ipak na kraju pripada.

Istopljena pahulja

Lako je biti general poslije bitke, ali je to još lakše ako je bitka izgubljena bez ispaljenog metka. Takvom se dojmu teško oteti nakon što je Hamed Bangoura objavio kako odustaje od svog razvikanog projekta Pahulja. Iako, s obzirom na tradicionalnu hrvatsku sklonost “netalasanju” i kretanju “linijom manjeg otpora”, sudbina ove najnovije revolucije previše iznenađuje, od sličnih neslavnih projekata u bližoj i daljoj prošlosti se razlikuje prije svega zbog toga što je do njenog kraja došlo prilično brzo. A još više po tome  što je njen pokretač, za razliku od brojnih sličnih samozvanih mesija i hrvatskih usrećitelja, zaključio kako takav projekt premašuje njegove fizičk e, intelektualne i druge sposobnosti, te je bio dovoljno pošten da takav zaključak podijeli s ostatkom javnosti.

Može se očekivati da će ta ista javnost na vijest o Bangourinoj kapitulaciji reagirati s mnogo manje emocija nego na vijest o početku njegovog zlosretnog pohoda. I oni koji su s njome bili oduševljeni, i oni koji su s njome plašili malu djecu – u oba slučaja neopravdano – će, kao i mnogo puta dosad, jednostavno slegnuti ramenima i pronaći milijun razloga zbog kojih stvari u Hrvatskoj ostaju iste kako što su uvijek bile, odnosno da njeni građani i dalje žive u najboljem od svih mogućih svjetova.

Razlog za fijasko Pahulje, međutim, valja manje tražiti u objektivnim okolnostima, koliko u tome da njen tvorac nije najbolje osmislio niti javnosti najbolje predstavio svoju inicijativu. Već samo ime je bilo pogrešno odabrano. Pahulja možda pokreće lavinu, ali većini stanovnika Hrvatske – odnosno svima onima koji će ove zime skijanje moći gledati jedino na televizijskim aparatima – ti pojmovi previše ne znače. Sam pojam pahulja će ih podsvjesno podsjetiti na topljenje, odnosno na nešto nestalno; one koji malo bolje barataju engleskim jezikom će podsjetiti na frazu “snowball in hell” kojom se opisuju šanse koje je imao taj projekt.

Još više je u oči mogla upasti zavodljiva jednostavnost cijele ideje – lustracija dosadašnjeg političkog establishmenta. Ne samo što bi se njoj taj isti establishment, koji iza sebe, dakako, ima i represivni i propagandni aparat, pronašao razne elegantne i manje elegantne načine da je eliminira, nego bi, da se kojim slučajem i formalno ostvari, pronašao još lakše načine da je zaobiđe. Ako bi se, na primjer, sadašnjim strankama zabranio rad, one bi vrlo jednostavno osnovale nove pod starim imenom; zabrana rada njihovih čelnika bi se još lakše izigrala kandidiranjem rodbine, prijatelja, ljubavnika i zahvalnih “uhljeba” koji bi, barem neko vrijeme, štetočinsku aktivnost nastavili u njihovo ime.

Bangoura je imao dodatnu nesreću da sa svojom idejom o radikalnom uklanjanju hrvatske političke paradigme dođe u referendumsko vrijeme, kada su ideološke i druge podjele koje tu paradigmu hrane došle do svog vrhunca. Svatko tko bi se pred “sudbonosni” 1. prosinac odbio eksplicitno opredijeliti za jednu od dviju “kristalno jasnih” opcija je mogao računati na status izdajnika ili, u najboljem slučaju, “korisnog idiota” koji pomaže suprotnoj strani. Moglo bi se pretpostaviti da je upravo to motiviralo hrvatske intelektualce i javne ličnosti da Bangouri uskrate podršku daleko ispod razine koju je on mogao očekivati; i da je to, više od svega ostalog, Bangouru uvjerilo da se ostavi “ćorava posla”.

I, tako se stvari, bez obzira na to koliko se sadašnja ekonomska kriza produbljuje, ponovno vraćaju na “normalu”, istu onu koju bi konstantnom trebale učiniti i predložene ustavne promjene (koje, između ostalog, zatvaraju svaku mogućnost referenduma koji bi ugrozio postojeći  izborni sustav ili u pitanje doveo tople briselske sinekure u EU i NATO-u). Bangoura u povijest ulazi kao još jedan naivni i nesposobni idealist koji je precijenio vlastitu moć da zamuti hrvatsku političku “močvaru”.

Što, dakako, ne znači da nema “igrača” koji su to u stanju. Samo što oni, poput Željke Markić koju Bangoura, slučajno ili namjerno, spominje u svom oproštajnom pismu, za takve aktivnosti obično ulažu daleko više truda i strpljenja od najgorljivijih Facebook revolucionara.

Reality check 1. prosinca

Referendum_Prizor01Ishod, značenje i posljedice prekjučerašnjeg referenduma se može tumačiti na različite načine, uključujući one koji nisu previše konstruktivni, originalni i efikasni, i izgledno je da će se na tu temu proliti još mnogo virtualne tinte i voditi brojne rasprave. Međutim, ako nekome treba neki jednostavni izraz ili rečenica kojom bi se opisalo ono što se dogodilo 1. prosinca u Hrvatskoj, onda se to može posuditi iz engleskog jezika, odnosno upotrijebiti riječi “reality check”. Ukratko, jučer su hrvatski birači na najočigledniji mogući način pokazali koliko je drastična, a možda i nepremostiva, razlika između Hrvatske kakva ona uistinu jest i Hrvatske u obliku kakvom nam je prodavao naš politički, ekonomski i kulturni establishment.

Pobjeda opcije “za” je, više nego bilo što drugo, uništila pet mjeseci dugu iluziju da  ulazak Hrvatske u Europsku uniju predstavlja nekakav povijesni iskorak nakon koga stvari u ovoj zemlji mogu mogu i smiju iči jedino unaprijed i nabolje. Međutim, taj magični europski štapić nije djelovao. Isto onako kao što nakon 1. srpnja nije nestalo korupcije i nesposobnosti u državnoj upravi i  kao što ekonomski pokazatelji uporno odbijaju ići nagore, tako je i hrvatsko biračko tijelo, zajedno sa svojim svjetonazorom, tradicijom, povijesnim i današnjim frustracijama ostalo upravo ondje gdje je bilo 30. lipnja. A pokušaji kampanje “Protiv” da  na brzinu izmijeni tu realnost su vrlo vjerojatno imali sasvim suprotni učinak, i Hrvatsku su, slučajno ili namjerno, okrenuli u smjeru suprotnom od svega onog što je  liberalno, “urbana” i  “cool”.

O taboru “Za” se može govoriti mnogo toga, ali je sasvim jasno da je bila mnogo bolje organizirana, kvalitetnija, i, što je najvažnije, njeni organizatori su bili daleko više svjesni hrvatske realnosti. A ta realnost mnogo manje odgovara prizoru nekoliko stotina ili tisuća razdraganih i šarenim balonima oboružanih “hipstera”  koji jednom usred ljeta paradiraju ulicama velikih gradova praćeni bataljunom interventne policije, a mnogo više prizoru kontejnera za smeće.

Autor ovog teksta je tako prije par dana zapazio jedan takav prizor – kontejner za smeće na kome se nalazio poster kampanje “Za”. Na prvi pogled takav postupak nije imao smisla. Nije li aktivist (ili kontra-aktivist) time sugerirao da je referendum smeće? Da su djeca smeće? Da je obitelj smeće? Da je heteroseksualni brak smeće?

Ne. Aktivist koji je postavio poster je možda vrlo dobro znao zašto poster valja postaviti upravo na kontejner za smeće. Svjesno ili podsvjesno, prepoznao je da pravi motiv zbog koga će netko izaći na ovaj referendum ili – što je možda još i važnije – ostati kod kuće, leži upravo u onome što taj kontejner za smeće simbolizira. Za sve veći broj građana taj kontejner više nije sredstvo za odlaganje otpada, nego izvor hrane i prihoda; a i one koji još nisu došli dotle da po njemu prebiru nastojeći sastaviti kraj s krajem predstavlja neugodno i neizbježno podsjećanje da su mu sve bliži.

A što je tim ljudima mogla ponuditi kampanja “Protiv”? Ništa osim pozivanja na nekakve apstraktne “europske” vrijednosti, odnosno pripadnost nekakvom mitskom “Zapadu” koji, zapravo, više ne postoji ili se urušava pod teretom ekonomske krize i globalnih geopolitičkih preslagivanja. Za prosječnog hrvatskog birača ta “Europa”, pogotovo sada kada je Hrvatska njen dio, ne znači ništa drugo osim izgovora za još više gladi, zime, poniženja i odbijanja hrvatske vladajuće elite da išta učini po tom pitanju.

Toga možda nisu bili svjesni hrvatski urbani “hipsteri”,celebrityji i intelektualci zaključani u svojim zagrebačkim kulama od bjelokosti, ali su bili dužni. Ako  već nisu htjeli svoj pogled skrenuti u bandićevska i kerumovska predgrađa i Spičkovine, mogli su barem obratiti pažnju kako stvari stoje u toj njihovoj ljubljenoj “Europi” koja je trebala biti rješenje svih hrvatskih problema. A stvari tamo ne izgledaju nimalo lijepo, zapravo ne izgledaju nimalo bolje nego u Hrvatskoj. Samo što to netko nije imao volje, hrabrosti ili poštenja priznati.

Županije (neće) ukinuti referendumom

Iako će se sljedećih nekoliko dana, kao i još nekoliko tjedana kasnije, dosta govoriti o referendumu, velika je vjerojatnost da će nakon 1. prosinca 2013. godine ta institucija iz hrvatske političke prakse prijeći u domenu apstraktne teorije. Za to postoje brojni razlozi, a prije svega u tome da se ustavno definiranje braka, opravdano ili ne, tumači kao “prčkanje” u svetu domenu ljudskih prava, kao i da predstojeće ili možebitno ustavno tjeranje ćirilice s par službenih hrvatskih putokaza (kao i mnogim “bien pensantima” teško probavljiv primjer iz “civilizirane” Švicarske) za mnoge predstavlja konačni dokaz da je neposredna demokracija previše opasna igračka za nedozrelu djecu poput hrvatskih birača.

Međutim, ako kojim slučajem Grbinatoru i drugim vlastodržačkim zatvaračima referendumske slavine ne bi pošlo za rukom da uvođenjem drakonskih ustavnih i drugih ograničenja preventivno uklone sve buduće referendume u Hrvatskoj, to, naravno ne znači  da se referendumi ne bi mogli koristiti kao oruđe za brojne korisne stvari. Zapravo, postoji cijeli niz društvenih i pitanja i problema za koje zdrav razum govori da je bolje da  o njima konačnu odluku donose neposredno građani nego njihovi predstavnici u Saboru. I to onih koja, barem na prvi pogled, ne daju previše prostora da pred-referendumske rasprave degeneriraju u uobičajeno prebrojavanje kostiju po jamama iz drugog svjetskog rata.

Jedna takva tema, ne samo zanimljiva, nego i prilično ozbiljna, preustroj hrvatske državne uprave, odnosno sve popularnija inicijativa da se u Hrvatskoj ukinu županije, odnosno zamijene sa 5-7 regija, a da se  sadašnjih 126 gradova i 429 općina “sreže” na neki “pristojan” broj, odnosno transformira u 100-ak maksi-općina, nalik na one kakve su postojale u SR Hrvatskoj. Ako bi netko takav prijedlog stavio na dnevni red, o njemu bi prije svega trebali odlučivati građani, najvećim dijelom i zbog toga što se, za razliku od referenduma o definiciji braka ili primjeni jezika manjina, ta odluka po prirodi stvari tiče ama baš svih građana Hrvatske. Nije ni potrebno govoriti koliko bi takva promjena imala dalekosežne posljedice na hrvatsku ekonomiju, društvo i politički život, vjerojatno u rangu onih koje je izazvao izlazak iz Jugoslavije ili ulazak u Europsku uniju. Ako se takva odluka donese, njen legitimitet jednostavno mora biti potvrđen na referendumu.

A to je vjerojatno i jedan od glavnih razloga zašto je neće biti, odnosno zašto će upravo predstojeće zatvaranje referendumske slavine poslužiti kao glavni argument, odnosno prepreka da tako radikalni preustroj Hrvatske ikada dođe na dnevni red. Naime, ma koliko se u javnost puštali “probni baloni” o tome da  županijice, gradiće i i općine sa svojim lokalnim šerifima i desecima tisuća parazitskih uhljeba treba nekako ukloniti prije nego što isiše i posljednju kap krvi od hrvatskih poreznih obveznika, u pitanju je potez koji se hrvatske vladajuće stranke nikada neće usuditi povući.

Za bivšu (a, čini se, i buduću) vladajuću stranku je jasno zašto će ovu inicijativu dočekati na nož. Županije su u Hrvatskoj uvedene upravo u prvim godinama HDZ-ove vlasti, a može se reći dada postojanje županija predstavlja  najprimjetniju i najstabilniju od svih tekovina HDZ-ove “revolucije”. Županije, koje su bile dio hrvatske upravne tradicije sve do 1918. godine, predstavljaju jedan od simbola tog “zapadnog”, “mitteleuropskog”, “uglađenog” svijeta kojemu se Hrvatska 1990. godine počela vraćati, i formalno se vratila ulaskom u Europsku uniju. Pristankom na ukidanje županija HDZ bi potkopao dobar dio svojih ideoloških temelja. Nadalje, podjela Hrvatske na regije bi mogla iz naftalina vratiti babarogu regionalizma, koncept koji svaki pravovjerni hrvatski nacionalist ima običaj izjednačavati sa separatizmom. Plašenje desničarskih i drugih birača regionalnim “bosovima” koji misle “raskomadati Hrvatsku” će služiti kao dobar adut u još nekoliko izbornih ciklusa. Naravno, tu su i oni banalno pragmatični politički interesi, odnosno spoznaja da je sadašnja podjela Hrvatske na županije, kao i veliki broj minijaturnih općina HDZ-u stvorio izuzetno vrijednu političku klijentelu i predizborni adut kojeg se nitko ne bi dobrovoljno odrekao.

Na prvi pogled bi se moglo reći da će upravo posljednji razlog biti onaj zbog kojeg bi na uklanjanju županija trebala inzistirati sadašnja vladajuća stranka (a, uostalom, najave o mogućem preustroju su dolazile od strane ministra Arsena Bauka). Međutim, čini se sve izglednijim da će ti probni baloni doživjeti sudbinu “Plana 21”, odnosno da će se SDP potruditi da sebe i ostatak hrvatske javnosti uvjeri da je postojeća podjela Hrvatske, barem  “u ovom trenutku”, predstavlja najbolji od svih mogućih svjetova. Kratkoročno će se to skakanje u vlastita usta nastojati pravdati borbom za zadržavanje vlasti, odnosno opstanak županija će se navoditi kao prihvatljiva cijena za “spašavanje Hrvatske od razgoropađene desnice”.

SDP je, naravno, u tome motiviran prije svega spašavanjem samog sebe, odnosno spoznajom da mu je demontiranje županija i postojećeg ustrojstva protivno ne samo kratkoročnom, nego i dugoročnom interesu. Naime, županijske granice su uistinu bile napravljene, slično kao i “gerrymandering” sa izbornim jedinicama za Sabor, kako bi maksimalno pomogle HDZ-u, isto kao što je toj stranci izuzetno pogodovalo stvaranje velikog broja malih općina u ruralnim sredinama čiji su birači orijentirani desno ili konzervativno. Međutim, ta je podjela za posljedicu imala i to da je gradove, općine i županije koje nisu orijentirani desno i konzervativno, odnosno ono što Kuljiš naziva “Zapadnom Hrvatskom”, izolira od desničarstva i konzervativzma. Tako su stvorene teritorijem ili stanovništvom možda inferiorne, ali zato jednako, a možda čak i postojanije enklave “urbane” i “cool” Hrvatske. U njima SDP-ovi gradonačelnici i župani, koji više ne moraju ovisiti o ruralnim biračima, mogu vladati jednako komotno i ležerno kao i HDZ-ovi šerifi u svojim općinskim mini-feudima.

Možda je najbolji primjer za to upravo Split, gdje HDZ, usprkos svih priča o “crnilu” i desničarenju, nije uspio samostalno osvojiti vlast još od 1993. godine, a čak ni ujedinjenje svega što u tom gradu “diše” desno nije spriječilo SDP-ovog kandidata Baldasara da prije nekoliko mjeseci iščupa tijesnu pobjedu. Nije nimalo slučajno da je HDZ-ova “suša” u Splitu (prekidana tek kupovinom vijećnika i frankenštajnskim koalicijama u Gradskom vijeću) otpočela upravo 1993. godine, kada je novo ustrojstvo stupilo na snagu. Rubna naselja Splita, koji su predstavljali najčvršća HDZ-ova uporišta, su izdvojena u zasebne općine i njihovo biračko tijelo više nije moglo kvariti račune “urbanim” Splićanima. Nije teško pretpostaviti što bi se dogodilo kada bi projekt “racionalizacije” državne uprave, a koji bi uključio širenje Splita na njome ukinute općine, učinio po šanse SDP-a da u tom gradu zadrži vlast.

Isto tako nije teško pretpostaviti da će se slične kalkulacije dolaziti i oko drugih “urbanih” sredina, odnosno da će mnogi SDP-ovi čelnici držati da je sadašnji vrabac u ruci, odnosno sigurna vlast u od sela odrezanim gradovima bolja od goluba na grani koga bi donijelo ukidanje županija. Građanima koji nekakvu efikasnost i racionalnost državne uprave pretpostavljaju stranačkim interesima će zato preostati tek da svoje frustracije iskaljuju na virtualnim referendumima.

Lustracija 2.0 ili novi početak

Trendu Facebook postova koji dolaze na naslovnice portala umjesto prijelomnih vijesti i/li ozbiljnih kolumni se pridružio i Hamed Bangoura, čiji se tekst našao na index.hr. Njegov tekst se od sličnih razlikuje po jednom sitnom, ali vrlo bitnom detalju. Dok većina Facebook i drugih komentatora samo ukazuje na probleme koji desetljećima muče hrvatsko društvo, Bangoura se potrudio ponuditi rješenje. I to ne bilo kakvo, nego jedno koje je istovremeno radikalno, jednostavno, ali i, bez svake sumnje popularno među najširim slojevima hrvatskog stanovništva. I, ono što je u svemu tome najvažnije, “sjela” je na plodno tlo, s obzirom da je uspjeh pokretanja najnovijeg ustavnog referenduma svima onima koji sanjaju o radikalnim rješenjima, uključujući Bangouru i njegovu armiju Facebook sljedbenika, u ruke dao izuzetno efikasan i moćan alat. Neki bi rekli, da je slično kao u slučaju LGBT prava i ćirilice, u pitanju opasna igračka s kojom se ne bi trebala igrati djeca; trebat će, doduše, vremena da se takva upozorenja od strane hrvatskog političkog establishmenta još isprofiliraju. Bangouru se, zasad, ne shvaća previše ozbiljno, iako se kroz ironiju u ovom komentaru  može prepoznati mnogo ozbiljnije upozorenje.

Bangourina inicijativa, zapravo, nije naročito nova ni originalna. Predstavlja samo varijaciju ideje o lustraciji o kojoj se od 1989. godine mnogo pričalo i koja je malo primijenjivana u postkomunističkim zemljama, a gotovo uopće nije u Hrvatskoj. Bangourina Lustracija 2.0 bi samo primjenu njenog osnovnog načela – imkompatibilnost pojedinaca i organizacija koji su svoju karijeru, bogatstvo i politički utjecaj izgradili u bivšem “problematičnom” sustavu sa novim demokratskim poretkom – pomakla nepunih četvrt stoljeća unaprijed. Isto onako kao što je komunistička, totalitarna i represivna prošlost diskvalificirala ili trebala diskvalificirati pojedine ljude i stranke od sudjelovanja u novoj političkoj igri, isto tako bi novu Hrvatsku trebalo lišiti onih koji su tokom postkomunističke tranzicije Hrvatsku upropastili svojom korupcijom i nesposobnošću.

Iako ideja na prvi pogled izgleda revolucionarno, takva dramatična “preslagivanja” političke scene nisu bez presedana u suvremenim demokracijama, pa čak ni ne moraju sadržavati mase na ulicama ili juriše na Bastilju. U Italiji je tako svojevrsna mini-lustracija provedena 1990-ih kada su korupcijski skandali sa scene preko noći “zbrisali” Demokršćansku i Socijalističku stranku, a što je bilo dovoljno da se ono što slijedi nazove Drugom republikom. U gotovo svim postkomunističkim zemljama Evrope danas vodeće stranke nisu one koje su dominirale na samom početku ili prvim godinama demokracije.

Ono što Bangourinu ideju razlikuje od svih tih procesa jest to da ona pretpostavlja da do njih u Hrvatskoj ne može doći prirodnim, odnosno institucionalnim putem. HDZ i SDP već 23 godine drže monopol na vlast, koji se doima jednako čvrst i neprobojan kao i onaj koji je do 1990. godine držala SKH/SKJ. Svaki pokušaj da se Hrvatskoj nametne neka treća opcija je unaprijed otpisan kao ljevičarski i/li desničarski ekstremizam ili “neodgovorni” populizam. Najveći problem svim zagovornicima treće opcije je, međutim, taj da “tiha većina” koja traži nešto drugo svoje frustracije zadovoljava gunđanjem na Facebooku, dok HDZ i SDP mogu slobodno računati na manjinu koju će potkpiti uhljebljivanjem u sve mastodontskijoj upravi, odnosno zavoditi guranjem priča o ćirilici i istospolnim brakovima. Dok god te dvije stranke zajedno mogu dobiti više od 50 % glasova, ozbiljnije razmrdavanje hrvatske stranačke scene, a zajedno s njima i ozbiljnije ekonomske i političke reforme, ne dolaze u obzir.

Stoga je potrebno učiniti nešto što bi okorjelog hrvatskog desničara natjerala da glasa za nešto drugo od stranke čiji je vođa poslao Gotovinu u Haag,  isto kao okorjeli hrvatski ljevičar mora pronaći razlog da zaokruži nešto drugo od “liberalne stranke centra” koja smanjuje radnička prava i privatizira državnu imovinu radikalnije od Margaret Thatcher. I jedan i drugi, dakako, će se za sadašnje opcije opredijeliti manje zbog toga što osjeća neku posebnu ljubav prema Karamarkovoj ili Milanovićevoj družini, a više zbog toga što ga godinama i desetljećima plaše da će oni drugi Hrvatskoj – kroz obnovu NDH ili Jugoslavije – prirediti sudbinu goru od smrti. Istovremena zabrana rada HDZ i SDP bi razbila taj začarani krug i natjerala neka nova, nešto pragmatičnija “preslagivanja” koja na svoj način funkcioniraju na lokalnim i regionalnim razinama i gdje, što je posebno bitno, daleko bolje prolaze nezavisne liste i “treće opcije”.

Iako se Bangourina ideja na prvi pogled izgleda privlačnom, ona je, na žalost, tek jedan primjer hrvatske sklonosti liniji manjeg otpora. Ako je cilj razbiti začarani krug koji čine HDZ i SDP, on se na pravilni način mora postići tek težim, odnosno prirodnim ili institucionalnim putem. Presijecanje Gordijskog čvora kroz zabrane, čak i ako i iza njih stoji referendumska većina građana, je presedan koji bi u budućnosti mogao imati  neočekivane i, vrlo vjerojatno, neugodne posljedice. Prije svega, svaki budući hrvatski vlastodržac bi ga mogao koristiti tako da pojedine političke opcije, stranke i pojedince proglasi “neprihvatljivima” i prema njima primijeni ne samo zabrane, nego i neka druge represivne metode. Ako se svemu tome doda umjetno napuhana, ali danas prilično stvarna hrvatska politička polarizacija, kao i sve oštrija borba za krizom sve nagriženiji dio kolača za uhljebljivanje, lako je zamisliti kako će tako zamišljeni ostracizam postati tek jedan katalizator za eskalaciju donedavno nezamislivog nasilja. Jedini argument za Bangourinu inicijativu je u tome što bi ona neke od tih neugodnih procesa –  koji će se pojaviti bilo “neolustracijskog” referenduma ili ne – mogla, barem na neko vrijeme, odgoditi ili ublažiti.

Nevukovarska Hrvatska i weimarska Europa

Iako teško itko može reći da su jučerašnji događaji u Vukovaru bili neočekivani, isto kao što nije bilo teško predvidjeti kako će se prilikom njih ponijeti ono što se u Hrvatskoj naziva “državnom vlašću”, hrvatski medijski prostor se doima preplavljen reakcijama u kojima se izražava šok i nevjerica. To pogotovo dolazi iz dijela javnosti koji se voli nazivati “urbanim”, “cool” i “europskim”, odnosno lijevim, ali se fenomen proširio i na one koji se smatraju “umjerenima” i pripadaju nekadašnjem hrvatskom idealu “normalnog” centra. Svi su odjednom šokirani time što je problem, koji se, kao i mnogi drugi godinama uporno pospremao pod tepih, sada odjednom više ne može ignorirati i što su čudovišta s kojima su se, i to ne baš previše uvjerljivo, plašila mala djeca, sada odjednom stvarnost umjesto ružne bajke.

Među tim reakcijama, barem kada je u pitanju hrvatska blogosfera, jednu od najzanimljivijih predstavlja ona koja na prvi pogled izgleda najemocionalnija. Bivši “Večernjakov” novinar Vojislav Mazzocco je tako u nastojanju da objasni što se to s Hrvatskom događa potegao Goodwinov zakon i povukao paralele s ni manje ni više nego Weimarskom Njemačkom. Iako nije ni prvi ni posljednji tekst koji današnju Hrvatsku i njenu budućnost nastoji protumačiti kroz prizmu nečije tuđe prošlosti, mora mu se priznati da se, za razliku od većine komentatora današnje stvarnosti, potrudio za svoje teze o “weimarizaciji” pronaći argumente. Tekst izgleda prilično uvjerljiv, ali i prilično uznemirujući, čak i ako  u njemu nije navedeno kako je weimarska priča u Njemačkoj završila, koga dovela na vlast i kakve posljedice imala po desetke milijuna ljudi i ostatak svjetske povijesti.

Ono što bi trebalo kompenzirati depresivne zaključke tog teksta jest podsjećanje da Hrvatska nije ni prva ni posljednja zemlja koja se opisivala “weimarskom”, kao i da su sva  upozorenja  o povratku fašizma i novim masovnim krvoprolićima obično bila neutemeljena. Nadalje, kada se Hrvatska 2010-ih uspoređuje s Njemačkom 1920-ih, nije teško vidjeti kako se govori o kruškama i jabukama. Hrvatska je, za razliku od Njemačke, a što je i sam Mazzoco priznao, dobila svoj rat. I, ne samo to, nego je, barem u formalnom smislu, ostvarila sve svoje ciljeve s kojima se početkom 1990-ih ušlo projekt odvajanja od Jugoslavije i stvaranja nezavisne države, pri čemu je, uz sav dužni pijetet prema ratnim žrtvama, plaćena neusporedivo manja cijena od one koju je Njemačka platila za svoju pustolovinu započetu 1914. godine. Čak i na unutarnjem planu Hrvatska u usporedbi s weimarskom Njemačkom izgleda kao oličenje uspjeha; nije bilo nikakve hiperinflacije, točkica za hranu, ali ni pokušaja nasilnog rušenja vlasti i oružanih obračuna političkih protivnika na ulicama. U Hrvatskoj, barem na formalnoj razini, nema političkog ekstremizma – stranačka scena se, institucionalnim i vaninstitucionalnim metodama, nastojala svesti na kopiju “normalnih” ili, mnogi će bez previše ironije reći, “dosadnih” europskih zemalja gdje se u redovnim i prilično predvidljivim razmacima na vlasti smjenjuju dvije “normalne”, tj. umjerene stranke centra.

Zašto onda svi oni koji upozoravaju na “weimarizaciju” Hrvatske zvuče tako uvjerljivo? Stvar je u tome što su temelji hrvatske političke stabilnosti danas potkopani, pa se hrvatske političke, kulturne i druge elite više ne mogu oslanjati na vanjske i unutarnje faktore koji su osiguravali dosadašnji status quo. Glavni razlog je upravo u tome što je Hrvatska postigla svoj glavni cilj – ulazak u Europsku uniju – pa se time lišila procesa koji ju sve ove godine, sporo, nekada presporo, ali stalno, “dovodio u red”. To se odnosilo kako na hrvatsku desnicu koja je radi “povratka kući” morala gutati razne gorke pilule kao Sanaderovo “Hristos se rodi”, ali i ljevicu koja upravo zbog “dobrog djedice” iz Bruxellesa nije imala nikakvog ozbiljnog poticaja da se toj desnici na neki suvisli ili dosljedni način suprotstavi. Nadalje, nastojanje da se zbog Europe očuva stabilnost i “normalnost” Hrvatske je učinila da po pitanju političke platforme – i na vanjskom, unutarnjem i ekonomskom planu – nestane bilo kakvih razlika dvije vodeće hrvatske stranke; one su se, dakako, kompenzirale, ispočetka diskretnim i implicitnim, a kasnije sve eksplicitnijim oživljavanjem podjela iz drugog svjetskog rata, s obzirom da, barem u teoriji, opredijeljenje glasača za HDZ ili SDP prije svega temelji na tome koliko je nečijih predaka  nosilo određeni znak na kapi prije sedam desetljeća.

Ta strategija, koja se najčešće mogla prepoznati u ritualnom predizbornom kopanju masovnih grobnica na koje bi se zaboravilo čim bi zatrebala postizborna koalicijska preslagivanja, je postala duh koji se više ne može vratiti u bocu. Ona, doduše, još uvijek nije Frankensteinovo čudovište koje namjerava uništiti svog tvorca, ali je blizu tome. Čarobne riječi “to od nas traži Europa”, sa kojima su se smirivali oni “problematični” koji bi taj igrokaz shvatili previše ozbiljno, više nisu čarobne sada kada je Hrvatska dio te Europe, odnosno kada je  realnost sve masovnijeg kopanja po kontejnerima postaje najbolji od svih mogućih svjetova. Nimalo različit od onoga što se događa u Grčkoj i Španjolskoj, i isti onaj svijet u koji je ušla čak i Slovenija – zemlja koja je Hrvatskoj desetljećima bila europski uzor, a sada predstavlja tek podsjetnik na gorke europske iluzije.

Stoga i ne iznenađuje što su hrvatske podjele, ispočetka primjenjivane kao jeftina predizborna taktika, danas postale “nova normala”. Priča o dvije Hrvatske, koja se donedavno (kao što svjedoči teza Denisa Kuljiša o Zapadnoj i Istočnoj Hrvatskoj) smatrala  herezom ili, u najboljem slučaju, verbalnim egzibicionizmom, danas je stekla legitimitet te se tako počinje doslovno govoriti o “vukovarskoj” i “nevukovarskoj Hrvatskoj”. Tako je podjela koja je, velikim dijelom bila i umjetno stvorena, danas postala stvarna. I na toj podjeli može nastati sukob mnogo ozbiljniji od izbornog nadmetanja dvije – danas je svima to jasno –  stranke koje su, svaka na svoj način, potrošile smisao svog postojanja. Mnogo ozbiljniji ne samo zato što se više ne može “smiriti” blagoglagoljivim mantrama o “Europi”, a još teže mirovinama, tunelima, cestama, mostovima i drugim Potemkinovim selima za kojih novaca više nema, a čak ni prijetnje prestankom isplata mirovina koje, jednom kada počnu “kašljucati” smrtno bolesne državne financije, neće biti više tako efikasne kao sada. Jednako onako kao što današnju “građansku” Hrvatsku užasava politika koja se  se jučer “valjala” u Vukovaru, tako bi i suprotnu stranu trebalo užasavati ono što će tu politiku jednog dana zamijeniti. I to najvjerojatnije ne na nekakvim demokratskim izborima.

Hrvatsku može, između ostalog, tješiti da nije jedina zemlja koja se posljednjih godina susreće s istim fenomenima. Već će sljedeći izbori za Europski parlament, kao što to navodi Guardianov kolumnist, biti “zanimljivi”. U značenju s kojim Kinezi koriste kletvu “Dabogda živio u zanimljiva vremena”. Možda na kraju tih zanimljivih vremena, koje mogu sadržavati iznenađenja čija je neugodnost iznad naše moći poimanja, Europa, a zajedno i Hrvatska, bude zavidjela weimarskoj Njemačkoj.

Zatvaranje slavine

Net.hr je prvi, i zasad jedini, hrvatski portal koji se potrudio da smrt Dolores Lambaša ne ostane bez dugoročnih posljedica. Eksplozija sociopatskog vitriola ispod članaka o tom događaju je bila kap koja je prelila čašu i dovela do toga da se na tom portalu trajno ukloni mogućnost komentiranja. Riječ je o drastičnoj odluci koja je, s jedne strane, sasvim legitimna, dok se, s druge strane, isto tako legitimno i može postaviti pitanje da li je najispravnija.

Ovo potonje sugerira Radoslav Dejanović u svom tekstu koga je nazvao Poraz on-line demokracije. Sam naslov sugerira kako je riječ o odluci koja ne bi trebala nikoga obradovati. Njome je, zapravo, jedan od najposjećenijih, pa dakle i potencijalno najutjecajnijih, hrvatskih web-stranica priznala svoju nemoć, a zajedno s njom i neuspjeh “građanske”, “cool” Hrvatske  u borbi protiv virtualnog barbarstva. E, pa kada se barbare ne može “civilizirati”, onda privlačnom izgleda ideja da im se nekakvim zidom, makar on bio virtualan, zapriječi pristup u “civilizirane” prostore.

Dio javnosti je pozdravio ovaj postupak net.hr, ali svemu tome neugodniji kontekst daje aktualna referendumska bitka. Dio komentatora – anonimnih i oni koji su to nisu – su u zatvaranju komentatorske slavine na net.hr vidjeli profilaktičku mjeru pred eskalaciju verbalnog nasilja koje će uslijediti kako se referendumski “dan D” bude bližio. Dio će, pak, u svemu tome vidjeti i dio kampanje da se pristaše opcije “Za” na referendumu, koji po prirodi stvari nisu dio “cool ekipe”, što je više moguće ušutkaju, odnosno da se manjinski status opcije “Protiv” pokuša kompenzirati njenim monopolom na hrvatski on-line medijski prostor.

Iako je najvjerojatnije u pitanju koincidencija koja je posljedice tragične, ali banalne prometne nesreće povezala s mjesecima pogrijavanim “kulturnim ratom” u Hrvatskoj, “čišćenje” Augijevih štala hrvatskog Interneta, odnosno zatvaranje komentara za homofobe, rasiste i šoviniste  – stvarne ili navodne – bi se moglo dovesti u vezu s nekim sličnim, ali daleko ozbiljnijim inicijativama vezanim uz izražavanje nečijeg mišljenja. Isto onako kao što su Internet komentari žalostan odraz hrvatske žalosne stvarnosti, tako će i referendum (koji je, zahvaljujući mišljenju Ustavnog suda upravo u trenutku pisanja ovog teksta postao izvjestan) biti njen još žalosniji odraz.

Pripadnici hrvatske LGBT zajednice, koji su u ovom sukobu, najčešće ni krivi ni dužni, postali njegove žrtve, na žalost, neće biti jedine. Jedna od posljedica pozitivnog ishoda referenduma bit će i sve ozbiljnija, i sve zahuktalija inicijativa da se slične, odnosno potencijalno opasnije inicijative spriječe na isto onako drastičan način na koji se net.hr “riješio” internetskog barbarstva. Tako se sve više govori kako nove promjene Ustava moraju  referendum kao instituciju ukinuti, odnosno ili barem tako ograničiti da na njemu ne može proći nijedna inicijativa koja nije organizacijski, financijski i, prije svega politički “potkožena”, odnosno iza koje ne stoji prešutni ili eksplicitni konsenzus hrvatske političke elite i/li njenih europskih ili svjetskih pokrovitelja.

Kao i mnogi slični primjeri u prošlosti, tako se i ovo drastično ograničavanje demokratskih sloboda nastoji opravdati najplemenitijim namjerama, odnosno zaštitom manjina. Tome dodatno u prilog daje inicijativa za novi referendum, ovaj put usmjeren na ograničavanje prava etničkih manjina u Hrvatskoj. Takvu inicijativu, kao i njen prilično izgledni uspjeh, dio komentatora je potakao da referendum proglase “igračkom”, odnosno sugerira da se ona mora trajno oduzeti neodgovornoj i nestašnoj djeci.

Zatvaranje referendumske slavine na prvi pogled izgleda privlačno, i to kao najjednostavnije rješenje problema koji Hrvatska, barem ona koja se voli nazivati “civiliziranom”, godinama nije bila u stanju riješiti. Međutim, kratkoročna dobrobit takve drakonske mjere bi mogla imati dugoročne i mnogo negativnije posljedice.

Prije svega, valja zamisliti situaciju u kojoj bi jednom moglo doći na red poništenje odluke koju će hrvatski prilično izgledno donijeti 1. prosinca, odnosno da se u hrvatskom društvu stvori konsenzus o tome da brak ipak ne mora biti isključiva zajednica muškarca i žene. Takva nova odluka bi legitimitet mogla dobiti jedino ako bude donesena na isti način na koji je dobila prethodna – dakle, kroz suvereno odlučivanje građana putem referenduma.

Nadalje, ako se prihvati da su hrvatski birači suviše glupi, primitivni, zaostali i zadrti da bi im se u ruke mogla dati “igračka” zvana referendum, postavlja se pitanje zašto bi im se onda moglo dati da odlučuju o bilo čemu, uključujući i navodno manje “opasne” stvari kao što je sastav Sabora. Sudeći po tome koliko su “mudri”, “sposobni” ili “čestiti” likovi koje je taj isti narod poslao u klupe, i kako je do ovog cirkusa došlo upravo na temelju odluke “narodnih predstavnika”, ništa ne garantira da će posredna demokracija neće proizvesti iste rezultate. Za to najbolji primjer daje susjedna Mađarska, zemlja koja je iste ustavne promjene koje su na dnevnom redu 1. prosinca donijela bez ikakvog referenduma, odnosno zahvaljujući banalnoj činjenici da su birači jednoj političkoj opciji udijelili više od dvije trećine nacionalnog parlamenta.

Ništa ne garantira da se u Hrvatskoj u bliskoj budućnosti moglo dogoditi nešto slično. Ako se slični “nestašluci” birača trebaju trajno zaustaviti, onda isto tako treba ograničiti i predstavničku demokraciju. A takva ograničenja, ma koliko bila motivirana najplemenitijim namjerama, polako ali sigurno vode stazom u totalitarni pakao gori od svega onoga što su nastojale spriječiti.

Američko propadanje iznutra

Detroit
Detroit (izvor: IAN RANSLEY DESIGN + ILLUSTRATION)

Nenad Bakić, najpoznatiji, ali i (kao što to obično ide) najkontroverzniji hrvatski bloger je napisao post koji će bez svake sumnje izazvati pažnju, kao i prilično zanimljivije reakcije u hrvatskoj blogosferi i internet-komentarijatu (odnosno, onim njegovim dijelovima koji nisu zabavljeni  s nekim mnogo “aktualnijim” pitanjima). U njemu izražava svoje oduševljenje s novom knjigom njemačko-američkog novinara i publicista Josepha Joffea The Myth of American Decline. Za one koji ne znaju engleski (a takvih ima daleko više nego što se misli, sudeći po kvaliteti rada na hrvatskim copy & paste portalima) naslov – “Mit o američkom propadanju” – sugerira glavnu tezu autora prema kojoj Sjedinjene Američke Države, trenutno najjača vojna, ekonomska, politička i kulturna sila svijeta uopće nisu na putu da izgube svoju poziciju globalnog hegemona nego će je u budućim godinama i desetljećima samo učvrstiti.

Nije potrebno govoriti kako je suprotna teza – prema kojoj su SAD “tigar od papira”, ili, u najboljem slučaju entitet čiji su najbolji dani u prošlosti – jedna od najpoznatijih, najraširenijih, ali, ne treba na to zaboraviti, i najpopularnijih u današnjem svijetu. Ono što se prije nekih petnaestak, a možda čak i desetak godina, javno iznosilo jedino u marginalnim radikalno-ljevičarskim krugovima, sada je postalo dio “mainstreama” te se sve više govori o post-američkom svijetu.

Taj se fenomen može prije svega objasniti smjenom generacija, odnosno time da na relevantna mjesta u kulturnim i političkim establishmentima dolaze oni koji su odrasli u svijetu kojem hegemoniji SAD nije bilo ozbiljne ili, barem opipljive alternative, odnosno koji više nisu mogli zamisliti da bi svijet bez te hegemonije mogao biti mnogo opasnije i neugodnije mjesto. I, naravno, kada se netko nađe u takvoj poziciji kao što su se 1990-ih i početkom 2000-ih nalazile SAD, snosi odgovornost ili, da budemo precizni, smatra se odgovornim za sve dobre, ali i loše stvari u svijetu. Ovo potonje je, dakako, jedina stvar na kojoj će se naplaćivati novinarske kartice, puniti naslovnice i hraniti evropske, azijske, latinoameričke, arapske i sve druge ne-američke nacionalističke predrasude. I zato mnogi danas u SAD ne vide napredni društveno-ekonomski model ili izvor “cool” stvari kao što su Internet, automobil i gadgeti, nego dekadentnu i degeneriranu imperijalističku silu čija vlada špijunira svijet, bespilotnim letjelicama masakrira seljake u Trećem svijetu, a bankari izazivaju globalne krize.

Svijet u kome taj i takav entitet odlazi u povijesnu ropotarnicu zvuči poput glazbe za uši legije “anti-Amerikanaca”, kako na Internetu, tako i na ulicama svjetskih gradova. Joffe, kao i Bakić, drže da svi oni taj film neće gledati ili da će se na njega, u najboljem/najgorem slučaju, načekati. Kao argumenti se navode razni ekonomski, demografski i drugi pokazatelji koji ukazuju da je Kina, entitet koji bi trebao “maknuti” SAD s mjesta glavne svjetske ekonomije, a s njime i vrhovne sile, u daleko gorim problemima nego SAD. Kina, a ne SAD, je pravi “tigar od papira”, te je njena impresivna ekonomska ekspanzija temeljena na staklenim nogama, odnosno balonu čije će pucanje biti impresivnije od kataklizme koja je zadesila SSSR, prethodni identitet koji se usudio Americi osporiti njeno pravo na vladanje svijetom. A čak i ako se Kina nekako uspije provući kroz to, trebat će desetljeća da svoju ekonomsku snagu pretvori u političke, diplomatske i kulturne resurse dostojne globalnog hegemona. SAD, u međuvremenu, još uvijek ima resursa, ali i prije svega vremena da novim razvojem, novih tehnologijama i novim kulturnim trendovima razliku od razvoju dviju zemalja učini dovoljno velikom, a možda i nedostižnom. Svemu tome u prilog idu i iskustva iz prošlosti, kada se SAD 1980-ih poput Feniksa uspjela izdići od vijetnamskih i votergejtskih trauma, te carterijanske stagflacije i dobiti hladni rat.

Problem za “proAmerikance” ili, da budemo precizniji, “anti-anti-Amerikance”, jest u tome što najveću opasnost po SAD ne predstavlja nekakav vanjski “igrač” koji bi Velikog Gazdu skinuo s trona, nego to što se i sam Veliki Gazda osjeća sve neugodnije u toj ulozi, ili, da budemo precizniji, priču o slabljenju i propadanju SAD su prihvatili i sami Amerikanci. Samo se na taj način može objasniti nedavna epizoda s vojnom intervencijom u Siriji, odnosno njenim izostankom koji bi nekim budućim povjesničarima mogla izgledati slično poput britanska invazija Sueza 1956. godine, odnosno diplomatski fijasko nakon koga je velika sila to prestala biti. Ono što je u svemu tome najzanimljivije jest da ono što je prije samo nekoliko godina izgledalo nacionalno poniženje sada predstavlja “novu normalu”, odnosno da se većina Amerikanaca pomirila s time da im država više ne može, čak ni simbolički, glumiti “svjetskog policajca”.

Američku hegemoniju daleko više nagriza to što je nagrižen njen unutrašnji ideološki temelj, odnosno što je američki ekcepcionalizam, odnosno vjera u očiglednu superiornost američkog modela dovedena u pitanje. Bakićev post je objavljen gotovo istovremeno s člankom američkog demografa Joela Kotkina u Daily Beastu, a u kome se iznosi zabrinutost da je najnovija generacija Amerikanaca, tzv. “Milenijalci”, na putu  da odbaci “američki san”, odnosno da se pomiri s “novom normalom” u kome više nema društvene pokretljivosti, ni srednje klase, odnosno u kojoj se američko društvo trajno dijeli na siromahe koje žive u od državnih poslova i socijalne pomoći u velikim gradovima, i sićušne   , ali politički potkožene “hipsterske” elite. Iako Kotkin u svom tekstu tvrdi da takva sudbina nije garantirana, vizija Amerike u kojoj prosječni građanin živi u iznajmljenom stanu u betonskoj mega-spavaonici i vozi se autobusom više podsjeća na supersilu koja polagano propada nego na izvor inovacije, napretka i uzor za ostatak svijeta.