Ishod, značenje i posljedice prekjučerašnjeg referenduma se može tumačiti na različite načine, uključujući one koji nisu previše konstruktivni, originalni i efikasni, i izgledno je da će se na tu temu proliti još mnogo virtualne tinte i voditi brojne rasprave. Međutim, ako nekome treba neki jednostavni izraz ili rečenica kojom bi se opisalo ono što se dogodilo 1. prosinca u Hrvatskoj, onda se to može posuditi iz engleskog jezika, odnosno upotrijebiti riječi “reality check”. Ukratko, jučer su hrvatski birači na najočigledniji mogući način pokazali koliko je drastična, a možda i nepremostiva, razlika između Hrvatske kakva ona uistinu jest i Hrvatske u obliku kakvom nam je prodavao naš politički, ekonomski i kulturni establishment.
Pobjeda opcije “za” je, više nego bilo što drugo, uništila pet mjeseci dugu iluziju da ulazak Hrvatske u Europsku uniju predstavlja nekakav povijesni iskorak nakon koga stvari u ovoj zemlji mogu mogu i smiju iči jedino unaprijed i nabolje. Međutim, taj magični europski štapić nije djelovao. Isto onako kao što nakon 1. srpnja nije nestalo korupcije i nesposobnosti u državnoj upravi i kao što ekonomski pokazatelji uporno odbijaju ići nagore, tako je i hrvatsko biračko tijelo, zajedno sa svojim svjetonazorom, tradicijom, povijesnim i današnjim frustracijama ostalo upravo ondje gdje je bilo 30. lipnja. A pokušaji kampanje “Protiv” da na brzinu izmijeni tu realnost su vrlo vjerojatno imali sasvim suprotni učinak, i Hrvatsku su, slučajno ili namjerno, okrenuli u smjeru suprotnom od svega onog što je liberalno, “urbana” i “cool”.
O taboru “Za” se može govoriti mnogo toga, ali je sasvim jasno da je bila mnogo bolje organizirana, kvalitetnija, i, što je najvažnije, njeni organizatori su bili daleko više svjesni hrvatske realnosti. A ta realnost mnogo manje odgovara prizoru nekoliko stotina ili tisuća razdraganih i šarenim balonima oboružanih “hipstera” koji jednom usred ljeta paradiraju ulicama velikih gradova praćeni bataljunom interventne policije, a mnogo više prizoru kontejnera za smeće.
Autor ovog teksta je tako prije par dana zapazio jedan takav prizor – kontejner za smeće na kome se nalazio poster kampanje “Za”. Na prvi pogled takav postupak nije imao smisla. Nije li aktivist (ili kontra-aktivist) time sugerirao da je referendum smeće? Da su djeca smeće? Da je obitelj smeće? Da je heteroseksualni brak smeće?
Ne. Aktivist koji je postavio poster je možda vrlo dobro znao zašto poster valja postaviti upravo na kontejner za smeće. Svjesno ili podsvjesno, prepoznao je da pravi motiv zbog koga će netko izaći na ovaj referendum ili – što je možda još i važnije – ostati kod kuće, leži upravo u onome što taj kontejner za smeće simbolizira. Za sve veći broj građana taj kontejner više nije sredstvo za odlaganje otpada, nego izvor hrane i prihoda; a i one koji još nisu došli dotle da po njemu prebiru nastojeći sastaviti kraj s krajem predstavlja neugodno i neizbježno podsjećanje da su mu sve bliži.
A što je tim ljudima mogla ponuditi kampanja “Protiv”? Ništa osim pozivanja na nekakve apstraktne “europske” vrijednosti, odnosno pripadnost nekakvom mitskom “Zapadu” koji, zapravo, više ne postoji ili se urušava pod teretom ekonomske krize i globalnih geopolitičkih preslagivanja. Za prosječnog hrvatskog birača ta “Europa”, pogotovo sada kada je Hrvatska njen dio, ne znači ništa drugo osim izgovora za još više gladi, zime, poniženja i odbijanja hrvatske vladajuće elite da išta učini po tom pitanju.
Toga možda nisu bili svjesni hrvatski urbani “hipsteri”,celebrityji i intelektualci zaključani u svojim zagrebačkim kulama od bjelokosti, ali su bili dužni. Ako već nisu htjeli svoj pogled skrenuti u bandićevska i kerumovska predgrađa i Spičkovine, mogli su barem obratiti pažnju kako stvari stoje u toj njihovoj ljubljenoj “Europi” koja je trebala biti rješenje svih hrvatskih problema. A stvari tamo ne izgledaju nimalo lijepo, zapravo ne izgledaju nimalo bolje nego u Hrvatskoj. Samo što to netko nije imao volje, hrabrosti ili poštenja priznati.
