Kategorija: Televizija

“Pravi detektiv”: “Maybe Tomorrow” (sezona 2, ep. 3, recenzija) (spoiler)

Sudeći po reakcijama na treću epizodu, može se reći da se s drugom sezonom Pravog detektiva događa suprotno od onog što se događalo s prvom sezonom. Tada je serija bila proglašavana remek-djelom i najboljim mogućim dostignućem televizijskog stvaralaštva, da bi nakon toga slijedili razočaranje i bijes. Druga sezona je, pak, gotovo svima predstavljala razočaranje da bi možda tek treća epizoda dala neke naznake da bi se stvari mogle promijeniti nabolje.

Ono što je sasvim jasno jest da je tvorac serije Nic Pizzolato odlučio stvari učiniti što je moguće više različitim od onih u prvoj sezoni, čak i po cijenu da likovi, zaplet imaju malo smisla, odnosno donosi kadrovske i kreativne odluke koje kritika i “šminkerska” publika smatra upitnim. To će se bez svake sumnje odnositi i na cliffhanger kojim je završila druga epizoda, odnosno ono što je trebalo predstavljati trajnu eliminaciju jednog od četiri protagonista gotovo na samom početku sezone. Iako je bilo onih koji su sumnjali da će Pizzolato neće ići linijom manjeg otpora, odnosno da će se detektiv Ray Velcoro priključiti galeriji živopisnih i popularnih protagonista Igre prijestolja u HBO-vim vječnim lovištima, lice Colina Farrella na uvodnoj špici se pokazalo kao prevelik imperativ za tako drastičan potez.

Dakle, najvažnije pitanje koje je mučilo poklonike serije je dan odgovor koji, zapravo, i ne predstavlja neko iznenađenje. Ono što je zanimljivo ili je trebalo biti zanimljivo jesu tehnički detalji, odnosno objašnjenje kako se došlo do toga da je Velcoro preživio dva bliska susreta sa salvom sačme iz neposredne blizine. Treća epizoda spominje gumene metke koje policija tradicionalno koristi za suzbijanje nasilnih demonstracija, a što sugerira da je onaj tko je Velcora nakratko sastavio sa zemljom i sam policajac; to će, naravno, moguće objašnjenje cijelog incidenta skrenuti prema njegovim korumpiranim kolegama, a možda i nekim od ostalo dvoje članova istražiteljske trojke.

Danac Janus Meltz, koji je Justina Lina nakon dvije epizode bio zamijenio na mjestu režisera, pak, je pronašao nekakav način da sakrije jeftinoću “fore” s kojom je Velcoro preživio cliffhanger. Njen početak predstavlja snoviđenje detektiva koji, dok leži na podu, u baru promatra imitatora Conwaya Twittyja (za one manje upućene u američku kulturu, country pjevača koji je uživao popularnost 1970-ih kao svojevrsna zamjena za Elvisa Presleya) te vodi razgovor sa vizijom svog oca, bivšeg policajca (koga će kasnije tokom epizode posjetiti na javi). Za mnoge će upravo ta scena predstavljati ključni trenutak prilikom koga se donosi sud hoće ili može ova sezona krenuti nabolje. Nekima će ona predstavljati svojevrsno osvježenje, odnosno mali dašak fantastike i nadrealizma u onome što je dosad predstavljalo prilično banalni kvazirealistični noir. Onima malo starijima će sve to probuditi uspomene na Lynchov Twin Peaks, gdje je jedan gotovo identičan cliffhanger – u kome protagonista pogađaju iz neposredne blizine – razriješen kroz scenu gdje ranjen leži na podu i prima vizije (i gdje je objašnjenje za njegovo preživljavanje bilo nešto malo nategnuto, odnosno zaštitni prsluk umjesto nesmrtonosne municije).

Drugi važan element, odnosno “otkriće” u ovoj epizodi se tiče seksualne orijentacije državnog policajca Paula Woodrougha. Dok su u prethodnoj sezoni postojale tek određene naznake da bi mogao “igrati za pogrešni tim”, u ovoj sugestije u tom smjeru dolaze sa suptilnošću buldožera. Prije svega se to odnosi na scenu u kojoj Woodrough prilikom susreta s bivšim ratnim drugom evocira njemu prilično neugodna sjećanja kada njihov odnos bio nešto bliži od onog prijateljskog. Također se sugerira da bi Woodroughova homoseksualnost mogla imati određen, iako neočekivano pozitivan, utjecaj na dalju istragu; iako mu njegovi kolege eksplicitno sugeriraju da svoj impresivni izgled koristi kako bi šarmirao moguće ženske svjedoke i tako izvukao što korisnije iskaze, on ga na kraju daleko uspješnije koristi kod neočekivano susretljivih muških prostitutki. Te scene također sugeriraju da u poslu kojim se bave ni pogrešna seksualna orijentacija nije zapreka ukoliko se koristi adekvatni farmakološki preparati.

Vizualno najimpresivnije scene su, međutim, one koje se odigravaju u raskošnoj vili gradonačelnika Austina Chessanija, a koje će dati itekako argumenata onima koji tvrde da Pravi detektiv (više) ne treba shvatiti kao ozbiljnu kriminalističku seriju, odnosno da je ona odavno prešla u domenu visokobudžetnog campa. Čelnik kalifornijskog gradića ne samo da je do srži korumpiran, nego ga demonstrira besramno i sa primitivnim skorojevićevskim nedostatkom bilo kakvog ukusa, pri čemu se njegov moralni kolaps dobio dodatne patološke oblike kod članova njegove obitelji, bilo da je riječ o praznoglavoj nadrogiranoj trofejnoj supruzi (čiji lik tumači Agnes Olech) ili sinu koji doslovno glumata “gangstu” (Vinicius Machado).  Uvid u takvo impresivan prikaz bogataške patologije daje nenadani posjet dvoje istražitelja, nakon koga gradonačelnik (čiji lik tumači engleski glumac Richie Coster) svoje nezadovoljstvo izrazi na tako “suptilan” način da u usporedbi s njim Željko Kerum izgleda kao Ivo Josipović.

Što se same priče tiče, možda najvažnija stvar je u tome da, kada je već odlučeno da Velcoro ostane na životu, scenaristi ipak nešto pokušavaju načiniti s njegovim likom. To se prije svega odnosi na stvaranje određenih simpatija, te sugestije da je njegov život – gubitak obitelji, časti, moralnih načela, zdravlja – došao na tako nisku točku da stvari mogu krenuti samo nabolje, odnosno u pravcu nekakvog moralnog iskupljenja. Zbog toga se odnos između Velcora i Ani Bezzerides počeo kristalizirati kao nešto najbliže odnosu koji su imali Rust Cohle i Martin Hart. Hoće li taj potencijal biti iskorišten ili ne ostaje za vidjeti. Pravi detektiv ne bi bila prva ni posljednja TV-serija koja bi propustila takvu priliku. S druge strane, čak i ako stvari sa drugom sezonom ostanu loše, s obzirom na njenu relativnu kratkoću šteta i ne bi bila prevelika.

“Pravi detektiv”: “Night Finds You” (sezona 2, ep. 2, recenzija) (spoiler)

Prije nego što nastavim s recenzijom nove epizode TV-serije Pravi detektiv, čitateljima sam dužan jednu napomenu. Naime, s obzirom na narativne tehnike koje koriste njeni autori, svako nastojanje da se recenzira pojedinačna epizoda sa sobom sadrži ozbiljan rizik da eventualni čitatelj iskusi “spoiler”, odnosno da dozna neki ključni detalj radnje danima, tjednima ili godinama prije nego što bude u prilici pogledati samu epizodu. Stoga se svi oni koji slučajno nabasaju na ovaj post, a nisu u mogućnosti ili nemaju namjeru pogledati Pravi detektiv u bliskoj budućnosti mole da smjesta prekinu s čitanjem. To, dakako, važi i za sljedeće recenzije koje će imati oznaku “spoiler” u naslovu.

Ono što najviše upada u oči u drugoj epizodi Night Finds You (“Noć te nađe”) jest to, da više od svega, pokazuje “formulu”, odnosno glavni “štos” koji koristi autor serije Nic Pizzolato. Naime, bilo da je riječ o seriji/sezoni ili pojedinačnoj epizodi, Pravi detektiv preko odabira likova, zapleta i niza drugih detalja u pravilu sugerira jedno, dok rasplet na kraju sugerira nešto sasvim drugo. Ono što se dogodilo na kraju epizode bi možda mogao biti jedan od najdrastičnijih primjera takve tehnike.

Sve što su nam dosada govorili promotivni traileri, izbor glumaca, pa i najavna špica, sugerira da će “Pravi detektiv” iz naslova biti tim koji se sastoji od tri protagonista ili, barem, s jednim značajnim antagonistom. Osim ako na početku treće epizode netko ne izvuče nekakav “sapunski” deus ex machina zec iz šešira (kao “to je bio samo san” u znamenitoj epizodi Dallasa) – prilično je jasno da će sljedećih nekoliko epizoda protagoniste činiti trio, a ne kvartet. Jedan od najvažnijih likova se tako priključio legijama protagonista jedne druge HBO-ve serije – Igra prijestolja – čije preživljavanje do početka sljedeće epizode postaje sve manje i manje izvjesno.

Drugo veliko iznenađenje jest to da “pravi detektiv”, barem u ovoj epizodi, uopće nisu oni koji bi to trebali biti po službenoj dužnosti ili slovu zakona. Scenarij je jasno stavio do znanja da istraga ubojstva koja je okupila trojicu policajaca iz tri različite agencije nijednom od njih nije prioritet – zamjenici okružnog šerifa Ani i državnom policajcu Frank je ona samo izgovor da prikupe materijal o korupciji u gradu Vinci, dok je gradskom policajcu Rayu jasno stavljeno do znanja da svoje kolege mora u tome spriječiti. Jedini koga iskreno zanima da dozna tko je ubio gradskog menadžera Bena Casperea jest “ugledni poslovni čovjek” Frank Semyon; on je jedini koji će nešto ozbiljno i poduzeti po tom pitanju, iako motivi za to, dakako, nije istjerivanje pravde nego banalni financijski interes, s obzirom da je pokojnik u trenutku ubojstva sa sobom imao Semyonov novac.

Zanimljiv detalj druge epizode jest i sve veća eksplicitnost sadržaja, odnosno sklonost HBO da maksimalno iskoriste ionako blage cenzorske standarde kablovske televizije. Tako gledatelji imaju priliku vidjeti Caspereovo truplo na obdukcijskom stolu, odnosno prilično jasno im je stavljeno do znanja da je pokojnik prije smrti bio žrtva genitalnog sakaćenja. Ani, pak, zbog istrage pregledava web-stranice koje oglašavaju usluge “seksualnih radnica” i koje, između ostalog, sadrže video-snimke hardcore pornografskog sadržaja, odnosno eksplicitni seks koji gledateljima nije eksplicitan jedino zbog što je prikazan izvan fokusa.

Osim razmišljanja da li će i kako Ray pronaći način da se u sljedećoj epizodi pojavi živ, gledateljima će dodatni materijal za špekulacije o raspletu dati i scene s Paulom. One sugeriraju da bi on vrlo lako mogao biti prikriveni homoseksualac, ali i da je njegov odnos s majkom (koju sjajno tumači Lolita Davidovich) imao uznemirujuće incestuoznu dimenziju; to, kao i spominjanje nekih “stvari koje je činio u pustinji” za “privatnu vojnu kompaniju” čini Paula, a ne ultranasilnog i korumpiranog Raya, “najproblematičnijim” u kvartetu likova, pa čak otvara i mogućnost da bi on mogao biti dio problema koje detektivski tim treba riješiti. Druga epizoda sa svojim spektakularnim cliffhangerom u mnogo čemu tjera gledatelje da čekaju treću, ali sama po sebi još uvijek ne popravlja značajno dojam o drugoj sezoni ili izgleda dobro u usporedbi sa standardima prve sezone.

 

“Pravi detektiv”: “The Western Book of the Dead” (sezona 2, ep. 1, recenzija)

Danas živimo u onome što se zove zlatnim dobom televizije. Ono što je na raspolaganju gledateljima malih ekrana, barem kada su u pitanju igrani sadržaji, je svojom kvalitetom odavno nadmašilo sve što se može vidjeti na velikim ekranima. Zapravo, kvaliteta televizijskih serija, barem kada su u pitanju one napravljene u SAD, je danas došla do takve razine da bi i ono što se danas smatra škartom bez problema pomelo pod s 99,99 % televizijske produkcije prije 30, 20 ili možda čak prije 10 godina.gov

Takvo stanje stvari se, pak, odrazilo i na publiku, i to tako da je kod nje, ili barem njenih “najhipsterskijih” segmenata, podiglo letvicu očekivanja, ponekad i do smiješno nerealnih razina. Možda je najbolji primjer za taj fenomen TV-serija Pravi detektiv čija je prva sezona bila predmetom donedavno nezamislivih oscilacija u raspoloženju publike. Nakon prvih nekoliko epizoda je bila proglašavana remek-djelom na čiji spomen svatko mora pasti na koljena; prije posljednje epizode je, međutim, bila proglašena potpunim razočaranjem, i to samo zato što se njen autor Nic Pizzolato nije pokušao nekakvim “cool” trikovima učiniti finale isto onako intrigantnim kao početak serije.

Međutim, čak i takvo razočaranje nije bilo toliko da bi spriječilo HBO da od toga stvori novu kravu muzaru, odnosno nove nastavke. Druga sezona Pravog detektiva, međutim, nije nastavak u klasičnom smislu riječi. S likovima i zapletima prve sezone nema nikakve čvrste veze, odnosno druga sezona (kao i sve druge sezone koje i ako budu snimljene) funkcionira poput epizode u televizijskoj antologiji ili zasebne priče u omnibus-filmu. To, s druge strane, barem djelomično otklanja po novu sezonu potencijalno pogubne usporedbe s prvom sezonom, ali i tvorcima daje daleko više kreativne slobode.

Od starog tima je tako u drugoj sezoni preostao jedino Nic Pizzolato kao tvorac i izvršni producent (koji taj status dijeli s Matthewom McConaugheyjem i Woodyjem Harrelsonom koji su bili tumačili glavne likove u prvoj sezone). Radnja je iz mračne, močvarne, ustajale i ruralne Louisiane premještena u sunčanu, progresivnu i naizgled “cool” Kaliforniju. Narativna struktura je također bitno drukčija – umjesto dvojice glavnih likova i partnera koje upoznajemo kroz jedan od najdužih i najefektnijih flashbackova u povijesti televizije, ovdje se zbivanja prikazuju iz perspektive njih četiri, od kojih mnogi, barem ispočetka, nemaju naročite veze jedni s drugima, pa se čak i nalaze na suprotnim stranama zakona. Režisera Caryja Joa Fukunagu je, pak, ovdje zamijenio Justin Lin, poznat po Brzima i žestokima, pa se može zamijetiti da uz različito mjesto radnje i ugođaj ide i različit stil; ali isto tako, na žalost, i manje talenta da se složena zbivanja i likovi bogati unutarnjim problemima prikažu na prosječnom gledatelju razumljiv način.

Što se likova tiče, novi Pravi detektiv se na samom početku doima inferiornim u odnosu na prvu sezonu. Prije godinu dana serija je od samog početka imala dva vrlo dobro napisana, osmišljena lika koje su tumačili izvrsni glumci i čiji je odnos predstavljao čvrst temelj za inače ne baš previše originalan ili najbolje osmišljen zaplet. Prva epizoda druge sezone sugerira sasvim drukčiji pristup, odnosno gledatelji tek posredno shvaćaju tko su likovi, što ih muči i koji su im motivi. A može se isto tako reći da Colin Farrell, Vince Vaughn, Rachel McAdams, a pogotovo Taylor Kitsch (koji je strahovito antipatičan u gotovo parodijskoj ulozi prometnog policajca “na rubu”), jednostavno nisu u istoj ligi s McConaugheyem i Harrelsonom. Završna scena, pak, sugerira da će istraga bizarnog zločina razotkriti neke intrigantnije motive i zanimljivije podzaplete od onih u prvoj sezoni. Za seriju/sezonu koja po prirodi stvari ne može odmah ispuniti visoka očekivanja temeljena na svojoj prethodnici, i to je više nego dovoljno.

 

7 filmova kojima nije potreban remake

Plan B je danas objavio članak, odnosno jednu od danas na Web-portalima tako popularnih top-lista, ovaj put posvećenu 7 filmova “kojima je potreban remake“. U pitanju je, kao i obično, prilično subjektivna lista, ograničena kako posljedicama američkog kulturnog imperijalizma, tako i nečijim žanrovskim sklonostima, s obzirom da na njoj dominiraju ostvarenja SF-filmovi. A netko bi rekao da su takve liste besmislene, s obzirom da hollywoodski glavešine u pravilu neće ispunjavati muzičke želje fanboyeva (osim ako oni nisu poklonici djela u intelektualnom vlasništvu Marvel Comics). A i ako kod od njih i bude razumijevanja, uvijek se možemo podsjetiti da nešto što izgleda dobro na papiru ili kao uspješan pitch u nekoj kancelariji ne mora izgledati dobro na ekranu; zapravo, vjerojatnije je da će bilo kakva filmska adaptacija biti inferiornija u odnosu na predložak. Zato je izraz “film kome je potreban remake” prije izraz očaja ili patološkog oblika nostalgije nego iskreno i argumentirano mišljenje da bi neko ostvarenje trebalo biti bolje u novom, “modernijem” izdanju. Lista koju je objavio Plan B, međutim, može poslužiti i kao ilustracija tog fenomena. Dakle, da krenemo redom:

#7 Barbarella – Šašava francuska space opera iz 1968. godine, koja je od Jane Fonda učinila jedan od najvećih seks-simbola svog vremena, svoje mjesto na top-listama “filmova kojima treba remake” duguje prije svega nostalgiji jedne posebne sorte zagriženih filmofila koji su pop-kulturu burnih 1960-ih temeljito iskorištavali kao izvor inspiracije za vlastita djela; drugim riječima, Quentinu Tarantinu i njegovim sljedbenicima. Problem s Tarantinom je u tome što je on takvu eksploataciju vršio prilično selektivno, odnosno kroz sintezu s brojnim drugim ostvarenjima koja s Barbarellom nemaju veze. Pola stoljeća kasnije, pak, publika više nema ukusa za psihodeliju i slične kontrakulturne eksperimente na velikom platnu; nema više ni seksualne revolucije, pa zamisao da bi se film mogao vrtiti oko oskudno (ili nikako) odjevene heroine ne izgleda tako pametno. Nova Barbarella ne bi mogla proći kroz danas daleko licemjernije cenzorske škare PG-13 rejtinga, a ako i bi, na nju bi, čak i ako se pokuša prodati kao nekakva feministička heroina, skočile SJW horde sa optužbama za seksizam i eksploataciju žena.

#6 Ratne igre – SF-triler o tinejdžeru-hakeru koji, misleći da igra računalne igre, upadne u računalni sistem američke protuzračne obrane, “zakači” se sa umjetnom inteligencijom i umalo izazove Treći svjetski rat je izgledala revolucionarno 1983. godine. Ili, da budemo precizniji, barem jedno desetljeće prije nego što je Internet postao globalni fenomen i nešto o čemu je i Hollywood imao nekog suvislog pojma. Današnje Ratne igre tako ne mogu ponuditi nešto izrazito novo, a Hollywood se uglavnom pokazao nesposobnim hakeraj učiniti vizualno atraktivnim ili dramatičnim. Ono što je možda najvažnije u slučaju Ratnih igara jest to da je taj film bio proizvod svog vremena, odnosno Hladnog rata koji je upravo tada doživljavao svoju novu eskalaciju, a koncept Međusobno osiguranog uništenja samo nekoliko mjeseci nakon premijere, umalo nije, zahvaljujući američkoj vojnoj vježbi Able Archer 83 i njenom shvaćenju od strane Sovjeta kao predigre “pravoj stvari”, doživio svoju primjenu u praksi. Iako ono što se valja oko Ukrajine sugerira da se vraćamo u “dobra stara” hladnoratovska vremena, političke okolnosti u SAD su drukčije – hollywoodski salonski ljevičari, za razliku od republikanca Reagana, neće učiniti ništa da ugroze sebi mnogo dražeg Obamu. A još manje napraviti film koji svojom temom podsjeća na ono o čemu je govorio “izdajnički” Edward Snowden.

#5 Supergirl – Godine 1984. je ovaj pokušaj pravljena spin-offa filmske serije o Supermanu doživio potpuni fijasko. Istini za volju, tada ni Supermanova franšiza nije izgledala najzdravije (o čemu možda najbolje svjedoči isti takav fijasko filma Superman IV: A Quest for Peace iz 1987. godine). Netko u Hollywoodu bi danas vjerojatno mogao napraviti bolji film o Supergirl od onog što je napravio Jeannot Schwarz prije tri desetljeća. S druge strane, mogao bi napraviti nešto gore ili, u najboljem slučaju, “kamilicu”, kao što je slučaj s opravdano pokopanim Superman Returns iz 2006. godine ili Čovjekom od čelika iz 2012. godine. Uostalom, za nekoliko mjeseci ionako ide istoimena TV-serija koja će, s obzirom na opću kvalitetu današnje američke TV-produkcije, vjerojatno biti bolja od svega što bi današnji Hollywood dostavio na velike ekrane.

#4 Posljednji akcijski junak – Akcijska komedija iz 1993. godine u kojoj Arnold Schwarzenegger bez ikakvog kompleksa žestoko parodira vlastiti imidž macho razbijača, odnosno protagoniste sličnih ultranasilnih akcijada koje su žarile i parile kino-dvoranama 1980-ih, je, zapravo, prilično dobar film. Jedini je problem u tome što to publika prije dva desetljeća nije znala prepoznati, odnosno što nekako nije uspio zaraditi očekivanu količinu novaca. Sada bi takvu nepravdu trebao ispraviti nekakav remake. Ne ulazeći u to koliko je pohlepa legitimni motiv za podgrijavanje filmske sarme, postavlja se pitanje koliko bi danas, kada filmova nalik na one sa kojima se sprdalo u Junaku više nema, taj projekt imao nekog smisla. Taj bi film možda mogao goditi gledateljima koji osjećaju nostalgiju prema 1980-ih, ali Plaćenici (The Expendables) pokazuju kako orijentacija na takvu publika ipak ima određena ograničenja.

#3 Modesty Blaze – Kultni strip o akcijskoj heroini je daleke 1966. godine doživio svoju ekranizaciju s Monicom Vitti u glavnoj ulozi s kojom njegovi poklonici, najblaže rečeno, nisu imali previše (preciznije: nimalo) razloga biti zadovoljni. Točnije, riječ je o potpunom fijasku koji daje manji uvid u to tko je i što je Modesty Blaze, ali zato pruža odličan uvid u kontrakulturno ozračje swinging sixties Londona i pogubnog učinka koje su ta zbivanja (i kemijski preparati vezani uz njih) imala na svjetsku kinematografiju. Naravno da se o Modesty mogao, a vjerojatno se još uvijek i može, snimiti bolji film. Međutim, glavni motiv za takav pothvat bi opet trebao biti nostalgija prema pop-kulturi 1960-ih (v. #7). Ne čudi što je jedan od onih koji je pokušao Quentin Tarantino, ali njegovi napori nisu stigli dalje od propale pilot-epizode TV-serije. Za nešto ambicioznije bi se trebalo daleko više potruditi.

#2 Dina – Za film kojim je David Lynch 1984. godine adaptirao kultni SF-roman Davida Lyncha bi se moglo postaviti pitanje zašto je uopće završio na popisu. To implicitno priznaje čak i autor članka u Planu B, s obzirom da je njegova reputacija danas izuzetno bolja od one koju je uživao nakon premijere. Riječ je o nesavršenom, nerazumljivom, ponekad kičastom, ali zato izuzetno ambicioznom, maštovitom i neobičnom filmu. A što se remakea tiče, on je već napravljen u obliku SiFyjeve mini-serije iz 2000. godine, koja je usprkos niskog budžeta i kazališnih kulisa uspjela ukloniti neke od nedostataka Lyncheve verzije, pa čak i uspjeti izvući jednako uspješan nastavak. Kada imamo dvije različite, ali prilično dobre verzije Dine, ne bi trebalo izazivati sreću sa trećom.

#1 Flash Gordon – Od 1980. godine, kada je premijerno prikazana, spektakularna ekranizacija stripa o svemirskom borcu za pravdu uživa kult-status. I to sasvim opravdano, jer je riječ o nevjerojatno zabavnom i duhovitom tretmanu space opere čiji su autori shvatili da tajna uspjeha leži da se cijeli film ne shvati previše ozbiljno. Tako gledatelji dan-danas mogu uživati u gotovo savršenoj kombinaciji campa, samoparodijskih klišeja i sjajnog Queenovog soundtracka. Da li je remake zbilja potreban? Sifyjeva TV-serija iz 2007. godine, barem onima koji su za nju čuli ili je kojim slučajem pogledali, za to daje negativan odgovor.

Hoće li isteći vrijeme prime timeu?

Svemu dođe kraj, pa čak i instituciji s kojom je odraslo nekoliko generacija. A upravo se to treba dogoditi prime timeu, ili udarnom terminu, dijelu televizijskog programa od 19/20 do 22/23 sata koji tradicionalno predstavlja arenu u kojoj komercijalne (a u nekim slučajevima i javne) televizije vode bespoštednu borbu za vrh gledanosti. Barem tako nešto sugerira članak u Varietyju, prema kome bi 2015. godina vrlo lako mogla biti posljednja u kojoj će vodeće američke TV-mreže svoj programski sadržaj i poslovni model temeljiti na konceptu prema kome se svake sedme večeri prazne ulice kako bi se staro i mlado okupilo ispred malih ekrana i pogledalo najnoviju epizodu svoje omiljene TV-serije.

U praksi to znači da će NBC, CBS, ABC, Fox i ostatak društva s vremenom morati napustiti proizvodnju prime time emisija, jer oglašavanja u udarnom terminu – koje je za veliku većinu njih bila glavna i često jedina svrha postojanja – više neće biti. Tome svemu će se morati prilagoditi i oglašivači, pa će i koncept televizijskih reklama morati biti posve promijenjen. Ono što se čini izvjesnim da više iščeznuti ili postati izuzetno rijetke televizijske emisije napravljene za “opću” ili najširu moguću publiku.

Kada se to konačno dogodi, neće biti veliki problem otkriti odgovor na pitanje zašto. Tradicionalna televizija pada kao žrtva istog onog tehnološkog napretka koji joj je bio i omogućio postojanje. Isto onako kao što su kutije s ekranom prije nešto više od pola stoljeća došle glave kazališnim i filmskim predstavama, odnosno slušanju radio-emisija, tako danas televizija ubrzano gubi svoju relevantnost zahvaljujući razvoju Interneta. Čak i prije nego što je Internet postao globalni i sveprisutni fenomen, moglo se pretpostaviti kako će zemaljska televizija, odnosno model prema kome bi gledateljima na raspolaganju stajala samo dva-tri kanala velikih nacionalnih mreža (javnih ili privatnih), s vremenom dobiti konkurenciju u obliku malog mnoštva specijaliziranih kablovskih i satelitskih kanala. Internet, koji zahvaljujući streamingu gledateljima pruža još veće bogatstvo sadržaja i fleksibilnost, samo je ubrzao te trendove.

A možda se to najbolje može vidjeti upravo u domeni igranih televizijskih sadržaja, odnosno dramskih i humorističkih serija čija je publika sve manje i manje vezana fiksnim terminima gledanja i konzumiranja. Zašto bi se, na primjer, netko kroz 6-9 mjeseci morao maltretirati nastojanjem da se svake nedjeljne večeri nacrta pred ekranom koji emitira najnoviju epizodu Igre prijestolja kada je daleko jednostavnije cijelu seriju odgledati u dan-dva bingea? A kako bi, na primjer, Igra prijestolja izgledala da je netko pokuša emitirati kao “redovnu” i “normalnu” TV-seriju na “normalnoj” nacionalnoj TV-mreži u udarnom terminu? Odgovor na to je vrlo jasan – bila bi isječena i cenzurirana do neprepoznatljivosti ili se jednostavno ne bi mogla emitirati bez da o njoj vrište dežurni dušobrižnici. Pretplatnici kablovske televizije i streaminga se s takvim komplikacijama, s druge strane, barem u teoriji, ne bi trebali susretati. I pri tome im više ne smetaju desetljećima ustaljene norme da jedna epizoda mora trajati maksimalno 45 minuta kako bi se u preostalih 15 minuta nakrcalo što je moguće više reklama.

To, dakako, ne znači da će tradicionalne TV-mreže sa svojim tradicionalnim programom i tradicionalnim poslovnim modelom. One će, u ovom i onom obliku, preživjeti, odnosno prilagoditi se novim okolnostima, kao i oglašivači. Čak bi i prime time mogao opstati, ali više nikada u obliku koji od igranih TV-sadržaja pravi nekakve evente. Udarni termini bi, a to sugerira i Variety, i dalje mogli služiti za oglašavanje i dovlačenje publike pred ekrane, ali samo u onim prigodama kada gledanje istog sadržaja nekoliko sati ili godina kasnije nema nekog prevelikog smisla – dakle, u sadržajima uživo kao što su sportski događaji, kviz-emisije ili slična natjecanja gdje je neizvjesnost ishoda najveća draž sadržaja. No, s druge strane, radne pauze u kojima kolege na poslu sljedećeg jutra komentiraju i raspravljaju sadržaj popularne TV-serije će, kao i mnoge druge stvari, postati dio prošlosti.

Pustoš društvenih mreža

Michael Wolff, američki novinar i kolumnist, poznat kao jedan od najvećih kritičara tamošnje medijske scene, izjavio je nešto što se vjerojatno neće svidjeti Twitterašima, Facebookašima i svima drugima kojima se život odvija na društvenim mrežama. Wolff je u svom govoru na Prime Time konvenciji u Ottawi današnje društvene mreže opisao kao “pustoš“, te naveo kako to posebno dolazi do izražaja kada se sadržaj društvenih mreža usporedi s onime što je danas dostupno na televizijskom programu. Po Wolffovom mišljenju, televizija je danas ušla u zlatno doba (što je stav koji dijele svi oni koji se sjećaju 1980-ih i 1990-ih, i to ne samo na ovim prostorima) i “prerasla svoja vanila ograničenja 1950-ih”. Nasuprot tome, društvene mreže, a posebno Facebook, su reducirane na jednostavne, moralističke rasprave i crno-bijelu podjelu na dobro i zlo, pa je takoteško zamisliti da bi kolege na radnoj pauzi raspravljali o nekom statusu ili postu na način na koji raspravljaju o sadržaju epizode Breaking Bada, i drugih “hrabrih” TV-serija sa složenim i moralno ambivalentnim protagonistima. Wolff je također napao društvene mreže kao nazadane čak i u komercijalnom pogledu, odnosno smatra da televizijska industrija kroz sisteme pretplate i plaćenog streaminga daleko bolje financijski držati glavu iznad vode od društvenih mreža koje se oslanjanju isključivo na sve manje i manje efikasno oglašavanje.

Moja iskustva s društvenim mrežama bi me uglavnom navela da se složim s Wolffovim tvrdnjama. No, s druge strane, isto tako imam iskustva s televizijskim programom koja me tjeraju da u tome budem malo oprezniji, odnosno budem bliži stavu da oba medija imaju svoje komparativne prednosti i mane. Ili, da parafraziram Theodorea Sturgeona i njegov znameniti zakon, podsjetim na 5 % gdje možete pronaći Breaking Bad dolazi 95 % gdje vas čekaju turske sapunice.

“Pravi detektiv”: “Form and Void” (ep. 8, finale sezone 1) (recenzija)

Description unavailable
(izvor: Effnheimr)

Osma epizoda TV-serije Pravi detektiv će mnoge gledatelje ostaviti nezadovoljne. Najveći dio zbog banalne činjenice da je završila, odnosno da će ih sljedećih godinu dana – do kada HBO ne bude izbacio najavljenu drugu sezonu s drugim zapletom, likovima i glumcima – “pucati” apstinentska kriza. Nešto manji dio će biti nezadovoljan zbog toga što se sezona sastojala od samo osam epizoda, a što je za posljedicu imalo da mnoga pitanja postavljena u seriji nisu najjasnije ili najpreciznije odgovorena, kao i da je najavljena “epska” završnica izgledala malo previše zbrzana. Dio će, dakako, biti nesretan zbog toga što su njihove špekulacije o tome kako će se serija završiti – nekada dobro promišljene i vrlo dobro obrazložene na Internetu – sada postale potpuno irelevantne.

Scenarist Pizzolato, s druge strane, je ostao vjeran najavama da svoje djelo neće bez nekakve posebne potrebe “začinjavati” sa natprirodnim elementima ili nekakvim “neočekivanim” preokretima u zapletu. Prva sezona, odnosno istraga koju vode dvojica junaka, završava upravo onako kako bi, prema hollywoodskim “pravilima službe” trebala završiti – razotkrivanjem i uklanjanjem monstruoznog ubojice koje će se izvesti na najdramatičniji mogući način. Pri tome Pizzolato, ali i režiser Cary Joji Fukunaga, prilično vješto “recikliraju” radnju pete epizode, koja je, navodno trebala riješiti slučaj i okončati seriju. Međutim, protagonisti, ili da budemo precizniji, jedan od protagonista, je tada fatalno “uprskao” stvar pa je sada prisiljen zajedno sa svojim prijateljem, ali sada s kilogramima “viška” i bez policijske značke, prisiljen polagati popravni ispit. Cohle i Hart su ponovno prisiljeni kao slobodni strijelci izvoditi prepad na izolirano imanje bogu iza nogu gdje ih čeka izopačeni i nasilni neprijatelj koji u toj igri uživa prednost domaćeg terena. Za razliku od istog takvog prepada 1995. godine, ovaj put gledatelji nemaju prilike o njemu čuti iz priče protagonista, te im nije jasno hoće li netko od njih iz svega toga izvući živu glavu ili ne. Upravo je to izvor najveće napetosti, a ne nekakvi jeftini trikovi kao bodycount, eksplozije ili fizički obračuni.

Ono o čemu su poklonici serije najviše razbijali glavu – identitet ubojice – je već razriješen u prethodnoj epizodi, pa će mnogima početak osme epizode, gdje se prikazuje njegov svakodnevni život, na trenutak izgledati suvišan. Možda je upravo to i najslabiji segment serije, s obzirom da lik koji tumači Glenn Fleschler izgleda malo previše natrpan klišejima o serijskim ubojicama. Tako će mnogima izgledati kao gotovo parodijska kombinacija Buffalo Billa iz Kad jaganjci utihnu i Normana Batesa iz Psycha, a tu je, dakako, i svakodnevno prakticiranje incesta. Pravi detektiv u tom trenutku možda ne prelazi rub eksploatacijskog “trasha”, ali se nalazi prilično blizu.

S Pravim detektivom će ipak najviše biti razočarani oni koji su, možda upravo zbog toga što je ona protagoniste i publiku odvela u “srce tame”, očekivali da će na tom mračnom mjestu i završiti. Konačni obračun se odvija u polu-mitskoj “Carcosi” koje je uistinu onako mračno i zastrašujuće mjesto kao što su ga mnogi zamišljali, ali isto tako izgleda i prilično banalno i realno. Međutim, Pizzolato ipak ne želi prirediti gledateljima šok kakav je prije dva desetljeća priredio Sedam. Neki bi rekli čak i po cijenu da završnica na trenutke izgleda kao deus ex machina (iako bi sve izgledalo finije i “ispeglanije” da je epizoda trajala kojih desetak minuta više i dala priliku za par scena koje bi objasnila neke detalje). To, s druge strane, daje prilike da se neke od “najjačih” scena, i to onih koje daju prilike da članovi glumačke ekipe još jednom pokažu svoje umijeće, prikažu u za ovakav žanr neuobičajeno dugom epilogu. U njima će se likovi konačno suočiti sa emocionalnim i drugim posljedicama svojih postupaka, doživjeti nešto najbliže “katarzi”, odnosno svojevrsno prosvjetljenje nakon koga će svoj život i univerzum gledati na sasvim drukčiji način. Te scene možda neće svojim ugođajem ili svjetonazorom usklađene s prethodnim epizodama, ali se doimaju kao nešto što su protagonisti, ali i gledatelji koji su dva mjeseca strpljivo sjedili na ekranima, zaslužili.

Enhanced by Zemanta

“Pravi detektiv”: “After You’ve Gone” (ep. 7) (recenzija)

 

True Detective
True Detective (izvor: MattBritt00)

Pobjeda Matthewa McConaugheya na “oskarovskoj” utrci je vrlo dobra preporuka svima koji su u prilici da pogledaju izvrstan rad tog glumca u TV-seriji Pravi detektiv. S druge strane se može vjerovati da će McConaugheyeva uloga u filmu Dobri dileri iz Dallasa, ma koliko oduševljavala kritičare i Akademijine glasače, za nekoliko desetljeća biti manje poznata i manje popularna od uloge Rusta Cohlea. Naravno, svima onima koji zahvaljujući “Oscaru” misle pogledati novi McConaugheyev nastup se preporuča da prije sedme pogledaju prethodnih šest epizoda, jer, kao i kod mnogih uistinu kvalitetnih HBO-vih (ili kako se to danas kaže limited) serija, njen sadržaj neupućenima neće imati previše smisla, a pokušaj da se zaostatak nadoknadi  sa spoilerima i sižeima pročitanima na Internetu će gledatelje lišiti bogatog iskustva.

 

Na prvi pogled se čini da je pretposljednja epizoda, koja, dakako, treba pripremiti teren za neumitno finale, manje bogatija od prethodnih. U njoj nema nekih “šokantnih” otkrića ili sapunskih obrata u zapletu, a režiser Cary Joji Fukunaga je bio dovoljno mudar da neke od potencijalno najodvratnijih i najuznemiravajućih prizora prikaže posredno, oslanjajući se maštu gledatelja ali i izvrsnu glumu Woodyja Harrelsona koji svojom reakcijom na njih govori više nego dovoljno.

 

Ako se može navesti glavna kvaliteta ove epizoda, onda je to ekonomičnost i jednostavnost. Scenarist Nic Pizzolato, po svemu sudeći, nije onaj od hollywoodskih pisaca koji voli otkrivati toplu vodu ili osjeća potrebu da začinjava ono što već sada izgleda kao dobar materijal. Nova epizoda, koja je u potpunosti smještena u “sadašnjost”, odnosno 2012. godinu, prikazuje likove kao neuobičajeno normalne, ili barem evoluirane na normalni način u odnosu na 1995. godinu. Rust Cohle je tako jednostavno evoluirao od nonkonformističkog, svojeglavog i pravilima nesputanog istražitelja u isto tako nonkonformističkog, svojeglavog i pravilima nesputanog vigilantea koji nastoji istjerati pravdu u “domaćoj radinosti”. Marty Hart, je pak od konzervativnog policajca koji ne voli “talasati” evoluirao u konzervativnog sredovječnog čovjeka koji je jednom nogom u mirovini, i čiji se život sve više vrti oko pecanja, golfa, podgrijanih gotovih jela i gledanja televizije.

 

Međutim, najvažnija stvar u epizodi jest da ona mora utabati put za razrješenje misterije. I pri tome autori čine dobru stvar kada sugeriraju da će veliko rješenje također biti “normalno”, odnosno da neće biti nekakvih natprirodnih ili fantastičnih elemenata, niti će biti – a o čemu se ovih dana često špekulira na Internetu – nekakvih dramatičnih obrata koji u potpunosti mijenjaju moralna određenja protagonista. Ritualno ubojstvo koje je nominalno riješeno, i koje je potaklo zaplet, doduše, jest dio jedne šire i uznemiravajuće cjeline, ali čak i zavjere i bizarni kultovi u ovoj epizodi izgledaju realistično, odnosno kao nešto što je lako zamisliti u zabitima ruralne Louisiane. Završna scena epizode, koja sugerira da su dvojica istražitelja, zapravo, bila srela pravog ubojicu, sugerira da je zlo u ovoj TV-seriji, kao i u stvarnom životu, zapravo prilično banalno. Za nadati se da te sugestije neće biti tek zavaravanje gledatelja prije nego što im autori Pravog detektiva sugeriraju tipično hollywoodsku “eksploatacijsku” završnicu. Ova serija, ali i McConaughey i Harrelson, to nisu zaslužili.

 

Enhanced by Zemanta

“Pravi detektiv”: “Haunted Houses” (recenzija)

Šesta epizoda “Pravog detektiva” predstavlja najkonvencionalniju, odnosno “najobičniju” u cijeloj seriji. Oni koji kojim nesretnim slučajem seriju budu počeli gledati upravo od ove epizode će vjerojatno steći dojam da je riječ o rutinskom primjeru policijskog žanra i postavljati pitanja zašto je netko smatrao da je riječ o televizijskom događaju godine. S druge strane, teško bi se moglo reći da su scenarist Nic Pizzolato i režiser Cary Jo Fukunaga redovnu publiku ostavili nepripremljenima za tu mogućnost. Komplicirana struktura i intrigirajući misterij se mogu podgrijavati samo neko ograničeno vrijeme; nakon toga se i najbriljantnije serije znaju pretvoriti u kaos i razvodniti u sapunicu.

U ovoj epizodi se konačno događa taj dugo željeni prijelaz iz prošlosti članova detektivskog dvojca u njihovu sadašnjost, odnosno daje ključan odgovor na pitanje kako to da je superuspješni tim čuvara zakona doživio tako neslavan kraj. Pizzolato nastoji na “elegantan” način skinuti nekoliko točaka s dnevnog reda – zašto je Rusty Cohle napustio svoj posao i postao odrpani luzer, zašto je Marty Hart na kraju ipak ostao bez svoje obitelji i kakva je to bila legendarna svađa zbog koje su kolege i prijatelji ostali razdvojeni punih deset godina. Pizzolato na sva ta pitanja pruža prilično jednostavan odgovor – koji je najbolje sažeti u francuskoj frazi cherchez la femme –  koji možda neće biti po volji gledateljima koji su htjeli nešto malo kompleksnije objašnjenje, ali koji se, zato, doima daleko uvjerljiviji.

Dio će, dakako, i u svemu ovome vidjeti nepotrebnu “sapunizaciju” i klišej, ali se zato produkcijskom timu, ali i glumcima, mora priznati kako su svoj zadatak obavili na izuzetno kvalitetan način. I to na način, koji, dakako, uključuje sve ono zbog čega kablovkske televizije naplaćuju pretplatu – daleko eksplicitnije prikaze nasilja i seksa. Kao svojevrsno predjelo glavnom jelu nam autori serviraju scenu u kojoj Marty, koristeći određene povlastice koje dolaze sa statusom policajca, dvojici mladića servira sve ono što bi mnogi očevi voljeli učiniti dripcima koji diraju njihove adolescentske kćeri. Scena je istovremeno crnohumorna, ali i zastrašujuća, a u njoj Harrelson još jednom pokazuje kako je vrhunski glumac. Prilike da se istakne, pak, ima i Michelle Monaghan, koja je dosad bila zapostavljena u ulozi Martyjeve supruge, a kojoj su scenaristi ukazali čast da 2012. godine postane treća osoba koja daje iskaz suvremenim istražiteljima i, naravno, treća osoba koja pri tome bezočno laže. Muškim gledateljima će, pak, najveći dojam izazvati Lili Simmons, manekenka i glumica koja utjelovljuje savršeni “jail bait” i koja još jednom pokazuje spremnost za “vruće” krevetske scene kojim se iskazala u ulozi Rebecce Bowman u Bansheeju.

Seriju također valja pohvaliti i zbog truda da se sitnim, ali zanimljivim detaljima, čvrsto ukotvi vrijeme radnje. Jedan od njih je dizajn mobitela – koji, pak, ima izuzetno važnu ulogu u razvoju zapletu epizode – koji jasno ukazuje da je riječ o tehnologiji od prije desetak godina. Takvih detalja, po svemu sudeći, više neće biti, jer se radnja konačno smješta u 2012. godinu. Preostale dvije epizode će možda biti još konvencionalnije, ali samo po sebi to i ne mora biti razlog za zabrinutost. I ova “konvencionalna” epizoda pokazuje da je ponekad jednostavna crta najbolji mogući put između dvije točke.

“Pravi detektiv”: “The Secret Fate of All Life” (recenzija)

Tvorci TV-serije “Pravi detektiv” su sa spektakularnom završnicom četvrte epizode pred sebe postavili ozbiljan zahtjev. Sadržaj pete epizode je, naime, morao biti ili još spektakularniji ili gledatelje impresionirati na još efektniji način. A pri svemu tome su se morali izbjegavati jeftini trikovi, a pogotovo raznorazne sapuničarske komplikacije s podzapletima za koje u jednoj mini-seriji, čisto iz ekonomskih razloga, baš i nema previše mjesta.

Može se reći da su scenarist Nic Pizzolato i režiser Cary Jo Fukunaga taj zahtjev uspješno savladali. Peta epizoda predstavlja upravo onakvu prekretnicu kakva se očekivala i čiji je nedostatak na trenutke mogao frustrirati gledatelje manje naviknute na nekonvencionalne primjere policijskog žanra. Prije svega se to odnosi na ono što bi u formalnom smislu trebalo predstavljati glavni zaplet – istragu ubojstva. Detektivi Marty Hart i Rusty Cohle ovdje upravo obavljaju isti onaj posao zbog koji su se pojavili u seriji – pronalaze ubojicu i privode ga pravdi.

Ono što je najfascinantnije u epizodi nije u tome što rade, nego kako to rade. Prošla je epizoda pokazala kako su, nakon što ih je istraga prisilila da odu u kriminalno “srce tame”, i sami otišli s drugu stranu zakona, “posuđujući” drogu iz skladišta s dokazima, zlostavljajući doušnike i, na kraju, u nastojanju da steknu povjerenje ološa, sudjeluju u oružanim pljačkama. U novoj epizodi detektivski dvojac vlastito kršenje zakona i policijskih pravilnika dovodi na novu razinu, u kratkoj, ali uznemirujuće efektnoj akciji koja će za njih dvojicu ispostaviti kao profesionalni i osobni trijumf.

Ono što tu scenu čini efektnom jest i to što je Fukunaga pokazuje na tri načina – onako kako se stvarno dogodila, te onako kako je istražiteljima 2012. godine prepričavaju Hart i Cohle. Gledatelji će vrlo brzo shvatiti kako se ono što dva detektiva pričaju sedamnaest godina kasnije bitno razlikuje od onoga što se stvarno dogodilo, ali da su priče dvojice detektiva gotovo istovjetne. To sve sugerira da se dogodilo nešto zbog čega su Hart i Cohle kasnije nastojali zataškati, odnosno nešto što ih je potaklo da odbace vlastitu policijsku zakletvu i slovo zakona. Fukunaga to prikazuje brzo i ekonomično, ali efektno, koristeći prije svega izvrsne glumačke sposobnosti Harrelsona i McConaugheya.

Na kraju, to što su dva detektiva lagala u službenim izvješćima nema ama baš nikakve važnosti. Rezultat njihove akcije je takav da ih se smatra herojima, a dio gledateljima će ih herojima smatrati upravo zbog onog što su zataškali. Uspjeh na profesionalnom planu se, pak, odražava i na privatne živote, te doživljaju sreću kao preporođeni obiteljski ljudi ili, barem, koliko-toliko “normalni” građani.

Međutim, ovo je tek peta od osam epizoda te će čak i oni manje iskusni gledatelji da je priča previše komplicirana da bi bila tako jednostavno riješena. Drugi dio epizode radnju premješta sedam godina kasnije – jedan od detektiva se hrva s gubitkom kose i “problematičnom” kćeri, dok drugi, na svoj veliki užas, prilikom rutinskog ispitivanja otkriva da možda slučaj ubojstva uopće nije bio riješen, odnosno da ubojica još uvijek djeluje.

Onima kojima takva mogućnost nije dovoljno intrigantna scenarij je još eksplicitnije mogućnost da je i jedan od detektiva ubojica, odnosno da je cijela istraga bila proizvod njegove manipulacije. Kao i da je nihilistička filozofija kojom je bombardirao svojeg zlosretnog kolegu bila ništa drugo do podmukla metoda psihološke manipulacije. Ostavljajući sve te opcije otvorenim, nova epizoda “Pravog detektiva” završava scenom koja možda postavlja prava pitanja, ali to čini na ne baš najodmjereniji način. No, ukoliko sljedeće tri epizode donesu neke suvisle odgovore, povremene nesavršenosti “The Secret of All Life” se mogu itekako oprostiti.

Enhanced by Zemanta