Pobjeda Matthewa McConaugheya na “oskarovskoj” utrci je vrlo dobra preporuka svima koji su u prilici da pogledaju izvrstan rad tog glumca u TV-seriji Pravi detektiv. S druge strane se može vjerovati da će McConaugheyeva uloga u filmu Dobri dileri iz Dallasa, ma koliko oduševljavala kritičare i Akademijine glasače, za nekoliko desetljeća biti manje poznata i manje popularna od uloge Rusta Cohlea. Naravno, svima onima koji zahvaljujući “Oscaru” misle pogledati novi McConaugheyev nastup se preporuča da prije sedme pogledaju prethodnih šest epizoda, jer, kao i kod mnogih uistinu kvalitetnih HBO-vih (ili kako se to danas kaže limited) serija, njen sadržaj neupućenima neće imati previše smisla, a pokušaj da se zaostatak nadoknadi sa spoilerima i sižeima pročitanima na Internetu će gledatelje lišiti bogatog iskustva.
Na prvi pogled se čini da je pretposljednja epizoda, koja, dakako, treba pripremiti teren za neumitno finale, manje bogatija od prethodnih. U njoj nema nekih “šokantnih” otkrića ili sapunskih obrata u zapletu, a režiser Cary Joji Fukunaga je bio dovoljno mudar da neke od potencijalno najodvratnijih i najuznemiravajućih prizora prikaže posredno, oslanjajući se maštu gledatelja ali i izvrsnu glumu Woodyja Harrelsona koji svojom reakcijom na njih govori više nego dovoljno.
Ako se može navesti glavna kvaliteta ove epizoda, onda je to ekonomičnost i jednostavnost. Scenarist Nic Pizzolato, po svemu sudeći, nije onaj od hollywoodskih pisaca koji voli otkrivati toplu vodu ili osjeća potrebu da začinjava ono što već sada izgleda kao dobar materijal. Nova epizoda, koja je u potpunosti smještena u “sadašnjost”, odnosno 2012. godinu, prikazuje likove kao neuobičajeno normalne, ili barem evoluirane na normalni način u odnosu na 1995. godinu. Rust Cohle je tako jednostavno evoluirao od nonkonformističkog, svojeglavog i pravilima nesputanog istražitelja u isto tako nonkonformističkog, svojeglavog i pravilima nesputanog vigilantea koji nastoji istjerati pravdu u “domaćoj radinosti”. Marty Hart, je pak od konzervativnog policajca koji ne voli “talasati” evoluirao u konzervativnog sredovječnog čovjeka koji je jednom nogom u mirovini, i čiji se život sve više vrti oko pecanja, golfa, podgrijanih gotovih jela i gledanja televizije.
Međutim, najvažnija stvar u epizodi jest da ona mora utabati put za razrješenje misterije. I pri tome autori čine dobru stvar kada sugeriraju da će veliko rješenje također biti “normalno”, odnosno da neće biti nekakvih natprirodnih ili fantastičnih elemenata, niti će biti – a o čemu se ovih dana često špekulira na Internetu – nekakvih dramatičnih obrata koji u potpunosti mijenjaju moralna određenja protagonista. Ritualno ubojstvo koje je nominalno riješeno, i koje je potaklo zaplet, doduše, jest dio jedne šire i uznemiravajuće cjeline, ali čak i zavjere i bizarni kultovi u ovoj epizodi izgledaju realistično, odnosno kao nešto što je lako zamisliti u zabitima ruralne Louisiane. Završna scena epizode, koja sugerira da su dvojica istražitelja, zapravo, bila srela pravog ubojicu, sugerira da je zlo u ovoj TV-seriji, kao i u stvarnom životu, zapravo prilično banalno. Za nadati se da te sugestije neće biti tek zavaravanje gledatelja prije nego što im autori Pravog detektiva sugeriraju tipično hollywoodsku “eksploatacijsku” završnicu. Ova serija, ali i McConaughey i Harrelson, to nisu zaslužili.
