Stargate: Universe – prvi dojmovi

Pogledao sam prve dvije epizode TV-serije Stargate: Universe i mogu reći kako mi se načelno sviđa. Doima se da je postignut cilj svakog dobrog početka spin-off serije – imati sadržaj koji okorjelim fanovima Stargatea neće predstavljati ponavljanje već viđenog, a s druge strane novim gledateljima (koji za SG nisu čuli) omogućiti da se užive u osnovnu koncept bez da u seriju gledaju kao telad u šarena vrata.

Casting serije je također dobar, s obzirom da je vrlo dobro vidjeti Roberta Carlylea kako, za promjenu, ne tumači psihopata. Ostatak postave je anoniman i relativno nepoznat, što znači da većina glavnih likova nisu off limits kada na red dođe njihova eventualna likvidacija – a što je, s obzirom na postavku serije, prilično realna i u dramaturškom smislu korisna opcija.

Možda bi se eventualne zamjerke mogle postaviti tome što se cijeli koncept na trenutke ne čini baš previše originalnim. Točnije, malo previše “baca” na neke druge TV-serije kao što su Zvjezdane staze: Voyager, Izgubljeni, a, kada se tome doda i prilično mračan i depresivan ton na početku, netko bi se u svemu tome mogao vidjeti i utjecaj Galactice. No, barem zasad, nedostatak originalnosti nije dao previše materijala za zijevanje. Stargate: Universe nakon prve dvije epizode zaslužuje palac gore.

Oglasi

RIP Dan O’Bannon (1946 – 2009)

Scenaristi su bili i još uvijek jesu zadnja rupa na holivudskoj svirali. To nije teško objasniti – većinu publike zanimaju lijepa lica s plakata, a one malo snobovskije gledatelje režiser ili auteur koji potpisuje film. Međutim, bez scenarista nikakvih filmova ne bi bilo.

A malo koji je scenarist tako zadužio filmsku umjetnost i žanr znanstvene fantastike kao Dan O’Bannon. Uz njegovo ime se vezuju neka od najboljih i najupečatljivijih filmskih ostvarenja prošlog stoljeća. Kao kolega i prijatelj Johna Carpentera iz studentskih dana, napisao je, koproducirao i glumio u njegovom niskobudžetnom trijumfu Tamna zvijezda. Potom je radio specijalne efekte za Rat zvijezda, a da bi konačno generacije filmofila zadužio sa remek-djelom zvanim Alien (ili Osmi putnik). Među njegove scenarističke bisere se ubraja i Totalni opoziv.

Nakon 1990. godine je njegova karijera zamrla, ali je O’Bannon to sebi mogao priuštiti. Možda je, za razliku od mnogih drugih filmskih veličina, znao kada treba okačiti svoje pero o klin. Usprkos svemu, svima oni koji su posljednjih nekoliko desetljeća zavoljeli SF, imat će razloga osjetiti novostvorenu prazninu u svojim srcima.

Hollywood nastavlja brisati granicu laži i istine

6. studenog je u američka kina došao film pod nazivom The Fourth Kind, u kojem glavnu ulogu igra Milla Jovovich. Predstavljen je kao igrano-dokumentarna rekonstrukcija stvarnih događaja koji su se zbili u gradu Nome na Aljasci, a koji se tumače kao vanzemaljske otmice tamošnjih građana…

…odnosno, tako je javnost cijeli slučaj shvatila, dok se za izraz “stvarni događaji” nije ispostavilo kako je riječ o “fori” koji je publici prodao odjel za marketing studija Universal.

Samo po sebi, takvi “gerila marketing” štosevi, nalik na znameniti slučaj lonelygirl15 na YouTubeu ili još znamenitiji Blair Witch Project nisu toliko loši, ali s vremenom se povećava rizik da oni prijeđu granicu te poput dječaka koji je vikao “evo vuka” izazovu neočekivane i obično neugodne posljedice. U slučaju The Fourth Kind je granica definitivno prijeđena, jer su marketinški materijali koristili izmišljene vijesti i članke *stvarnih* novina sa Aljaske.

Da nešto s filmom nije u redu ispostavilo se kada je objavljena vijest da je Universal postigao sudsku nagodbu s predstavnicima šest novina na Aljasci, odnosno pristao isplatiti 20.000 dolara odštete zbog toga što su lažne vijesti tim medijskim kućama “oštetile kredibilitet”.

Takav “prljavi” marketing je filmu očigledno trebao, jer publiku nije mogao osvojiti na tradicionalne načine. Dotični je sažvakan i ispljuvan od strane kritike.

Da je ovakva praksa kojom se u javnosti počinje sve uspješnije brisati granica između stvarnih vijesti i marketinške iluzije itekako štetna, svjedoče neke od internetskih diskusija koje su se u Hrvatskoj odvijale početkom ovog desetljeća na temu ratnih zločina i Haškog suda, a u kojima su sudionici mrtvi-hladni kao ključni argument koristili zaplete holivudskih filmova “temeljenih na stvarnim događajima”. Prihvaćanje holivudske laži kao istine je, pak, američkoj javnosti bitno olakšalo da “probavi” početak rata u Iraku, a i na nekim drugim meridijanima i paralelama se mogu pronaći slični primjeri.

S druge strane, ako se ovakve marketinške “fore” zaredaju, s vremenom će se povećati vjerojatnost da selo ne reagira kada povik “evo vuka” bude imao veze sa stvarnošću. Dovoljno se sjetiti kako je 11. rujna 2001. godine mnogima trebalo neko vrijeme da shvate da ono što gledaju nije nikakav holivudski film. Kada se ponovno dogodi nešto slično, takvih skeptika će biti još više, a posljedice će biti daleko teže.

“Dina” – prijeti li još jedna remake katastrofa ?

[picapp src=”b/7/9/8/ComicCon_2009_6016.jpg?adImageId=6995107&imageId=5541087″ width=”234″ height=”176″ /]

Ugledni holivudski scenarist William Goldman je u svojoj knjizi “Adventures in the Screen Trade” napisao kako u Hollywoodu “nitko ne zna ništa”. S tim se teško ne složiti, pogotovo s obzirom na sklonost američke industrije zabave da gotovo ništa ne uči iz svojih pogrešaka.

Jedan takav primjer bi vrlo lako mogao predstavljati projekt koji je nedavno izazvao zanimanje fanova Dine, kultnog SF-romana Franka Herberta. Jedna od najpopularnijih knjiga u žanru znanstvene fantastike bi tako trebala dobiti spektakularnu holivudsku adaptaciju.

A malo koja knjiga izaziva uzdahe pri pomisli na filmsku adaptaciju kao Dina. Uzbuđenje koje bi filmska verzija mogla izazvati među njenim fanovima se vrlo lako može usporediti s uzbuđenjem koje su desetljećima pri pomisli na velike ekrane osjećali fanovi Gospodara prstenova.

Međutim, kod Dine ima jedan problem. Filmska adaptacija je već napravljena u režiji Davida Lyncha 1984. godine, i njeni rezultati baš i nisu bili potpuno zadovoljavajući. Glavni razlog je, dakako, u tome što se knjiga epske dužine, bogata likovima i sadržajima, jednostavno ne može utrpati u format od dva sata.

Taj problem je nešto kasnije pokušao riješiti remake u obliku mini-serije, koja je u pravilu zahvalniji format za adaptacije epskih književnih djela. Međutim, mini-serija, koja je bila daleko vjernija i sadržajno bogatija adaptacija, razočarala je zbog relativno niskog budžeta, nepoznatih glumaca i loših specijalnih efekata. Dojam je, doduše, prilično popravljen s nastavkom Djeca Dine, koji je mnogo uspješnije obradio dva sljedeća romana iz Herbertove serije romana.

Međutim, iako prva filmska ekranizacija nije uspješna, i iako je relativno nedavno snimljena TV-adaptacija, u Hollywoodu očito ima ljudi spremnih na novu remake-pustolovinu. Tako je već napisana prva verzija scenarija – koja navodno ima 175 stranica – a trenutno se razmišlja o angažmanu dvojice redatelja, pri čemu su glavni kandidati Britanac Neil Marshall, poznat po kult-hororu Dog Soldiers, te Južnoafrikanac Neil Blomkamp koji je mnoge oduševio sa SF-filmom Distrikt 9. Kao glavni glumac, koji bi trebao tumačitim Paula Muad’diba, navodio se Robert Pattinson, iako tek kao najbolja opcija za Petera Berga, prethodno angažiranog režisera koji je nakon nekog vremena odustao od projekta.

To sve zvuči kao dobra ideja, ali je povijest Hollywooda prepuna primjera u kojima su dobre ideje postale žrtvama odvratne realizacije. Režiseri koji majstorski barataju s malim jeftinim B-filmovima se izgube poput malog djeteta u skupim produkcijama velikih studija. Vrhunski glumci troše svoj talent i reputaciju na uloge koje im pašu kao ribi bicikl. A previše je sjajnih knjiga koje izazivaju razočaranje sa svojim fimskim adaptacijama. Dini bi se to moglo dogoditi čak dva puta.

Nigerija traži da se prestane prikazivati “Distrikt 9”

Nigerijska ministrica informacija Dora Akunyili je, kako javlja BBC, poslala pismo svim kino-dvoranama u Nigeriji u kojima traži da se prekine prikazivanje SF-filma Distrikt 9. Razlog za to je “vrijeđanje imidža njene zemlje”, a također je zatražena službena isprika od Sony Entertainmenta.

Razlog za nezadovoljstvo nigerijske vlade filmskim hitom Neilla Blomkampa jest u tome što se u njemu među negativcima pojavljuju likovi rodom iz Nigerije, čiji se vođa zove Obasanjo, po bivšem nigerijskom predsjedniku Olesunu Obasanju.

Pomalo je ironično da film, koji mnogi hvale upravo zato što kao SF-alegorija osuđuje rasizam i ksenofobiju, postane žrtvom cenzure zato što se smatra da podstiče te iste stvari.

Bilo bi, pak, zanimljivo vidjeti kako će nigerijska vlada reagirati ako itko ikada snimi igrani film temeljen na svim onim “Your Assistance Is Needed” pismima i E-mailovima koja sada predstavljaju jednu od cvatućih grana nigerijske ekonomije.

Singer radi najnoviju verziju Battlestar Galactice i Boormanovog Excalibura

U kakvoj je Hollywood kreativnoj krizi najbolje svjedoči vijest da je Universal nedavno angažirao Bryana Singera da producira ili režira igrani film koji bi trebao predstavljati remake – ili, kako Hollywood to danas zbog bijesnih purističkih fanova originala voli govoriti, reimagining – jedne popularne TV-serije. Ovaj put će se najvjerojatnije po pitanju remakea/reimagininga razbiti rekord, s obzirom da je riječ o seriji čije je redovno emitiranje završilo ove godine – Battlestar Galactica.

S obzirom da će nova verzija Galactice krenuti u produkciju dok stara još potpuno nije otišla u vječna lovišta – njen prequel Caprica bi s prikazivanjem trebao krenuti početkom sljedeće godine – riječ je o potezu koji je ili genijalan ili uvod u jednu od najgorih katastrofa u povijesti Hollywooda. Niz okolnosti govori da je vjerojatnije ovo drugo. Prvo, s obzirom na format cjelovečernjeg filma, teško je očekivati da će nova Galactica po pitanju zapleta, likova i radnje imati “dubinu” koju su imale TV-serije. Drugo, Bryan Singer svoj najveći uspjeh – X-Mene – prije svega duguje strip-geekovima koji su desetljećima htjeli vidjeti svoje omiljene junake na velikom ekranu. Sa fanovima Adame, Baltara i Cylonaca to baš i nije slučaj. A tu je i fijasko zvan Povratak Supermana koji dosta govori kako bi cijela priča mogla završiti.

Naravno, ovakva odluka, koja odiše tipičnim holivudski besmislom, možda i nije neočekivana kada se uzme u obzir da je Singeru istog tjedna udijeljen još jedan upitni remake – ovaj put Boormanov Excalibur iz 1981. godine.  Riječ “upitni” je sasvim opravdana, jer Warner Bros. uistinu nije imao nikakvog razloga da radi remake nečega temeljenog na općoj kulturi. Ako to uistinu bude Boormanovoj verziji vjerni remake, predstavljat će besmislicu nalik na Van Santov kadar-po-kadar remake Hitchcockovog Psiha umjesto originalnog tumačenja legendi o kralju Arthuru.

Ridley Scott će snimati prequel “Aliena”

20th Century Fox je, kako javlja Variety, odobrio početak snimanja još jednog filma iz serije o Alienu, kojeg bi trebao režirati nitko drugi do Ridley Scott, koji je potpisao i original s kojim je daleke 1979. godine započela franšiza. Film, koji je u bivšoj Jugoslaviji bio poznat kao Osmi putnik (i tako poslužio kao inspiracija za Gibonnijev rock bend) smatra se jednim od klaskika kako science fiction, tako i horor-žanra, a poznat je i po tome što je lansirao karijeru Sigourney Weaver. Scott, koji je ljubitelje SF-žanra zadužio i kultnim Blade Runnerom, bi se ovim filmom trebao oživjeti franšizu koja je prilično razvodnjena s dva Alien vs. Predator filma. Peti po redu film bi trebao biti prequel, odnosno baviti se događajima koji prethode događajima na zlosretnom svemirskom brodu “Nostromo”.

Da je vijest o povratku Scotta Alienu došla prije dvadeset ili deset godina, teško da bi bilo fanova franšize, ali i ljubitelja SF-a i filma općenito, koji zbog toga ne bi skakali u zrak od sreće. Međutim, iskustva sa suvremenim bezidejnim Hollywoodom, koji nedostatak kreativne energije kompenzira maksimalmom eksploatacijom ranijih uspjeha kroz prequele, sequele i remakeove, bi vrlo brzo trebale ohladiti bilo kakav entuzijazam. U tom je smislu možda najbolji primjer George Lucas i njegovi prequeli Ratova zvijezda koje mnogi originalni fanovi preziru iz dna duše.

Da li će se Scottu dogoditi ista stvar prije svega ovisi o tome kakav će biti scenarij. Njegov autor Jon Speiths, trenutno nema nijedan dovršen naslov u IMDb-u, ali je osim Alienovog prequela studijima uspio prodati scenarije za još dva projekta – Passengers (u kome glumi Keanu Reeves), te The Darkest Hour koji režira Timur Bekmabetov. Usprkos toga, sve to na prvi pogled ne izgleda dobro. Dan O’Bannon, scenarist originalnog Aliena je ipak imao nešto u svojoj filmografiji – Carpenterov klasik Tamna zvijezda koji je u mnogo čemu poslužio kao svojevsna podloga za njegovo i  Scottovo remek-djelo. Speiths trenutno nema ništa. Moguće je da je zbilja riječ o genijalnom scenariju, ali se u Hollywoodu previše genijalnih scenarija izgubilo na putu od producentskog ureda do prve klape na setu.

V – još jedan proročanski science fiction?

U ova cinična vremena malo koji pisac – pogotovo među onima iz mrskog angloameričkog svijeta – je među mladim Hrvatima intelektualnijeg usmjerenja tako popularan i utjecajan kao David Icke. Njegove teorije zavjera tako pružaju jedan jednostavan i zaokružen sustav u koji se bez problema može ugurati svaki, pa i najapsurdniji detalj svakidašnjice. O Ickeovim tezama – pogotovo onima koji se tiču toga da današnjom Zemljom vlada elita sastavljena od ljudi-gmazova – se još može raspravljati, ali ne i o njihovoj originalnosti.

Naime, tu je tezu je Icke, po svemu sudeći, svjesno ili nesvjesno preuzeo iz osnovne postavke američke TV-serije po imenu V iz 1980-ih koja je opisivala dolazak naoko prijateljski nastrojenih i humanoidnih vanzemaljaca koji su čovječanstvu – u zamjenu za neograničeno povjerenje – ponudili rješenje svih planetarnih problema. Naravno, kao i u svakoj SF-utopiji, ispostavilo se da dotični vanzemaljci nemaju plemenite motive niti su ono za što se predstavljaju. Serija – odnosno prve dvije mini-serije, emitirane 1983. i 1984. godine – je bila prilično dobra, pogotovo uzimajući u obzir tadašnja budžetska, tehnološka i sadržajna ograničenja američke televizije. Nešto kasnije je neke od motiva serije iskoristio John Carpenter u svom sjajnom, ali zaboravljenoj i neopravdanoj zapostavljenoj SF-akcijadi Oni žive, koja je također dala ideje za Ickea.

V je autoru ovih redova ostavila dobar dojam – između ostalog i zbog Faye Grant, jedne od onih tragično neiskorištenih holivudskih glumica. Zbog toga sam se pitao kada će se bezidejni Hollywood, koji ima običaj praviti film i od najbezveznije i najopskurnije TV-serije koja se nekoć našla na američkom TV-programu, baciti na remake ove serije.

E, pa, izgleda da se čekanje isplatilo, iako je ovaj put u pitanju remake u obliku nove TV-serije. To je daleko bolja varijanta od igranog filma koji bi, s obzirom na razlike između dva medija, najvjerojatnije ispao kao bezvezni krpež. Iskustva sa novom verzijom Battlestar Galactica također pokazuju da remake ne mora uvijek biti lošiji od originala.

Kenneth Johnson, autor originalne serije, u planu je imao snimiti nastavak čija bi se radnja događala dvadeset godina nakon originala, a u kome bi, naravno nastupila i Faye Grant. Međutim, sve je ostalo na romanu. TV-serija bi se trebala početi prikazivati 2009. godine.

Još je rano – i uvijek nezahvalno – praviti predviđanja na osnovu trailera, ali sam uvjeren da bi ta serija mogla dobiti dnevno-političke konotacije, a možda čak biti i svojevrsno alegorijsko proročanstvo. Vanzemaljci koji iznenada dolaze  i opčaravaju svijet svojom karizmom, savršenim izgledom, govorom o nadi i promjeni bi se mogli shvatiti kao svojevrsni ekvivalent donedavno anonimnog političara po imenu Barack Obama.

A nije da u povijesti science fictiona nije bilo proročanstava. Možda je najbolji primjer Verhoevenov Starship Troopers iz 1997. godine – film koji je propao na kino-blagajnama i koji su svi popljuvali, ali koji se iz perspektive 2000-ih čini nevjerojatno preciznim prikazom svijeta nakon 11. rujna. Problem s tim filmom, kao i s drevnim Kasandrama i Jeremijama, jest u tome da proročanstva ne bi bila proročanstva da se nisu ispunila, odnosno da su ih suvremenici shvatili ozbiljno.