RECENZIJA: Super 8 (2011)

 

SUPER 8
uloge: Joel Courtney, Elle Fanning, Kyle Chandler, Noah Emmerich
scenarij: J. J. Abrams
režija: J. J. Abrams
proizvodnja: Paramount, SAD, 2011.
trajanje: 112'

 

Kada se govori o “dobrim starim vremenima”, to je vrlo često odraz psihološkog fenomena koji blokira loša, a ostavlja dobra sjećanja, pa se često “dobrim” vremenima smatraju i ona koja, ako se malo bolje razmisli, to objektivno nisu bila. S druge strane, kada su u pitanju današnji holivudski blockbusteri, prilično se teško oteti nostalgiji za vremenima od prije nekih tri, četiri desetljeća. Kada se tada odlazilo u kino, bilo je daleko manje nastavaka, remakeova i ekranizacija stripova, odnosno bila je veća vjerojatnost da će se u dvorani doživjeti nešto što se nije doživjelo nikada prije.

 

Danas su holivudski blockbusteri temeljeni na originalnim scenarijima toliko rijetki, da svaki od njih predstavlja poseban događaj. Ono što je prošle sezone bio Nolanov Početak, ove će godine biti Super 8, science fiction film koji je po vlastitom scenariju režirao J. J. Abrams. Međutim, čak i u ovom slučaju se riječ “originalnost” može shvatiti prilično uvjetno, jer Abramsovo ostvarenje predstavlja besramno eksplicitnu posvetu svom mentoru i producentu Stevenu Spielbergu, odnosno njegovim najpoznatijim i najuspješnijim ostvarenjima s kojima je žario i palio 1970-ih i 1980-ih.

 

Super 8 je s radnjom smješten upravo u ta dobra stara vremena. Ona, pak, nisu bila lišena loših trenutaka za protagonista, 13-godišnjeg dječaka Joea Lamba (Courtney) u gradiću Lillian u američkoj državi Ohio. Nakon što je početkom 1979. ostao bez majke Joe zajedno s prijateljima iz škole sudjeluje u projektu svog vršnjaka i amaterskog filmaša Charlesa (Kyznick) koji, oboružan Super 8 kamerom, s malo budžeta i mnogo entuzijazma, nastoji snimiti film o zombijima. Kada jedne noći družina bude za lokaciju koristila usamljenu željezničku postaju, glumački talent novoangažirane Alice Dainard (Fanning) neće biti jedino iznenađenje. Zaprepaštena ekipa postaje svjedocima spektakularnog iskakanja vlaka iz tračnica, a što je samo uvod u niz neobjašnjivih i zastrašujućih događaja koji će pogoditi Lillian – nestanci struje, kućnih ljubimaca, a potom i Joevih sugrađana. Kruna svega je dolazak vojske na čelu s pukovnikom Nelecom (Emmerich) koji nije previše uvjerljiv kada Joevom ocu, zamjeniku šerifa Jacksonu Lambu (Chandler) pokušava objasniti da se ne događa ništa neuobičajeno.

 

Super 8 u mnogo čemu predstavlja gotovo školski primjer vještina filmskog pripovjedanja koje je današnji Hollywood zaboravio, a čiji je Spielberg bio majstor. Prije svega se to odnosi na potrebu da se prije scena akcijskog meteža kod publike stvore određene simpatije za likove koje u njima sudjeluju. U tome je Abrams imao veliku pomoć od strane mlade, ali nadarene glumačke ekipe. Joel Courtney je, iako uglavnom tih, prilično efektan u ulozi protagonista, isto kao i debeljuškasti Riley Griffiths čija je dječačka zaljubljenost u film zarazna. Ipak, najviše se ističe Elle Faning, mlađa sestra daleko poznatije Dakote, pogotovo u sceni u kojoj mora glumiti nekoga tko dobro glumi, a da o tome nema pojma.

 

Druga važna lekcija koju Abrams i Spielberg daju svojim kolegama jest potreba da dobar film o čudovištima glavno čudovište pokaže na kraju. U tome se Super 8 vjerno drži načela ustanovljenih u Raljama, filmu kome se ovdje odaje homage isto kao i Bliskim susretima treće vrste, E.T.-ju i Jurskom parku. Umjesto specijalnih efekata, publika se za ekran drži prikovana stvaranjem i održavanjem napetosti. Međutim, kada se u završnom dijelu filma čudovište konačno pokaže, gledatelji će biti razočarani; još veće razočarenje će pružiti scena koja protagonistima i publici nudi malo previše “elegantno” objašnjenje misterije kojoj su bili izloženi.

 

Međutim, i uz takve nedostatke, Super 8 zaslužuje preporuke kao ostvarenje primjetno kvalitetnije od ostatka današnje holivudske ponude. Razlog za to nije samo u Abramsovoj režiji, nego i u autentičnosti samog filma, čiji tvorci kroz lik Charlesa i njegove družine zapravo pokazuju sebe, odnosno strast koja ih odvela sedmoj umjetnosti, a koja se, za razliku od dobrih starih vremena, danas tako teško može pronaći na velikim ekranima.

 

OCJENA: 8/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 21. lipnja 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)