Kategorija: Kultura

RECENZIJA: Paranoja (2013)

PARANOJA
(PARANOIA)
uloge: Liam Hemsworth, Gary Oldman, Harrison Ford, Amber Heard, Richard Dreyfuss
scenarij: Alexandra Milchan, Scott Lambert & Deepak Nayar
režija: Robert Luketic
proizvodnja: Gaumont Film/IM Global, SAD, 2013.
trajanje: 115  '

Kada su početkom 1970-ih Watergate i drugi skandali izazvali potpuni pad povjerenja američke javnosti u čestitost vlastite vlade, Hollywood je tom sentimentu podilazio snimajući mračne, uznemirujuće trilere o svemoćnoj vlasti koja najsuvremenijom tehnologijom prati svaki korak građana i ne ustručava se od brutalnih likvidacija novinara i sličnih dosadnjakovića koji čeprkaju tamo gdje ne bi trebali. Ostvarenja kao “Prisluškivanje”  i “Ubojice i svjedoci” su tada postala toliko popularna, da ih se počelo smještati u poseban žanr filmova političke paranoje. Četiri desetljeća kasnije, nakon što su sumnjive okolnosti smrti novinara Michaela Hastingsa i spektakularna otkrića Edwarda Snowdena pokazala da su te mračne vizije u mnogo čemu bile proročanske, netko bi mogao pomisliti da bi se film pod naslovom “Paranoja” oslanja na tu tradiciju ili barem pokušava na svoj način iskoristiti aktualni trenutak.

Takav dojam bi se rasprsnuo već nakon gledanja trailera, u kome su detaljno izloženi ne samo radnja, nego i “iznenadni” obrati. Scenarij se temelji na romanu Josepha Findera objavljenom 2004. godine, iako početna naracija u samom filmu sugerira kako je bio barem djelomično inspiriran kasnije započetom i danas aktualnom ekonomskom krizom. Protagonist Adam Cassidy (Hemsworth) je jedna od njenih žrtava, iako se, za razliku od većine njih, može pohvaliti da ima stalni posao. Problem je u tome što nakon šest godina mukotrpnog rada u informatičkoj tvrtki koju vodi beskrupulozni Nick Wyatt (Oldman) nije dobio zasluženo promaknuće ni povišicu, a koja mu je itekako potrebna jer se brine o teško bolesnom ocu (Dreyfuss). Njegov pokušaj da impresionira šefa završi fijaskom i otpuštanjem, ali mu Wyatt na kraju ipak daje drugu šansu. Ovaj put, pak, mora obaviti špijunski posao, odnosno infiltirirati se u tvrtku koju vodi Wyattov bivši mentor i sadašnji suparnik Jock Goddard (Ford), te pokušati dobaviti podatke o novom revolucionarnom mobitelu.

Da “Paranoja” neće biti naročito kvalitetan triler, mogao je sugerirati i angažman Roberta Luketica, australskog režisera koji od daleke 2001. godine nije uspio ponoviti uspjeh svog hollywoodskog prvijenca, komedije “Plavuša sa Harvarda”. Gledateljima će, međutim, najviše u oči pasti to da glavni glumac Liam Hemsworth izgleda kao član boy banda, a ne kao prekaljeni informatički profesionalac. Nedostatak njegovog glumačkog iskustva i talenta dolazi još više do izražaja kada ekran mora dijeliti s prvoligašima kao što su Gary Oldman i Harrison Ford. Iako im scenarij nije dao pretjerano produhovljene ili originalne replike, oni svoj posao obavljaju profesionalno i snose najmanju krivnju za neuspjeh “Paranoje”. Kod Forda, koji je za potrebe uloge prvi put obrijao glavu, bi se čak mogao prepoznati nekakav pokušaj da se lik koji glumi modelira po Steveu Jobsu; Oldman je, pak, neuobičajeno suzdržan za svoje standarde, ali svejedno efektan. Najgore je u cijeloj priči prošla Amber Heard, kojoj je dodijeljena nezahvalna uloga protagonistove djevojke koju on licemjerno iskorištava, ali koja svejedno, da bi se zadovoljile hollywoodske konvencije, završava u njegovom naručju, i to nakon što je na samom početku filma s njim dijelila krevet.

Naslovna tema, pak, u filmu postaje aktualna tek kada se protagonist suoči s pravom prirodom i motivima svojih poslodavaca, ali i sredstvima za video-nadzor i prisluškivanju koji im sve vrijeme stoje na raspolaganju. Hemsworthov lik svoj strah od praćenja izražava na nimalo uvjerljiv način, a nije ništa bolji ni jednostavni, ali potpuno razočaravajući deus ex machina kojim se njegovi problemi rješavaju. Kada se svemu tome doda da u “Paranoji” nema baš previše humora, kao ni akcijskih scena, postaje malo jasnije zašto ju je pokopala kritika i zašto je doživjela fijasko na sjevernoameričkim blagajnama. I to sasvim zasluženo.

OCJENA: 2/10

RECENZIJA: Doušnik (2013)

EL INFILTRADO - SNITCH
(izvor: Movies / Cinema)
DOUŠNIK
(SNITCH)
uloge: Dwayne Johnson, John Bernthal, Susan Sarandon, Rafi Gavron, Melina Kankaredes
scenarij: Jason Haythe & Ric Roman Waugh
režija: Ric Roman Waugh
proizvodnja: Summit Entertainment, SAD, 2013.
trajanje: 112'

Jedna od najpopularnijih izreka kaže da je konzervativac ništa drugo do liberal koga su opljačkali na ulici. Kao primjer obrnute političke konverzije bi moglo poslužiti ono što se zove “rat protiv droge”. Fenomen, nedavno viđen u nas, se ogleda u vatrenim zagovornicima nemilosrdnih pravno-policijskih obračuna s dilerima koji odjednom postaju zagovornici ljudskih prava, rehabilitacije, prevencije i “harm reductiona” čim netko od njihove djece “padne” s vrećom “bijelog” ili “žutog”. Potencijali za takav preokret su, dakako, najveći u zemljama čiji su kazneni zakoni usmjereni protiv droge najstroži, a među njih spadaju i Sjedinjene Države, gdje minimalna kazna za trgovanje drogom iznosi deset godina zatvora. Kakve posljedice takva politika može imati po obitelji nastoji istražiti kriminalistička drama “Doušnik” Rica Romana Waugha.

Scenarij Waugha i Justina Haythea je inspiriran stvarnim događajima. Radnja započinje kada srednjoškolac Jason Collins (Gavron) pristane učiniti uslugu svom prijatelju i preuzeti paket s tabletama “ecstasyja”. Vrlo brzo se ispostavi da je u pitanju fatalna greška kada odmah nakon preuzimanja paketa Jasona uhite agenti DEA. Njegovi roditelji – majka Sylvie (Kanakaredes) i otac John Matthews (Johnson) – tek postupno shvaćaju u kakvoj joj je nevolji sin, odnosno da je u očima zakona diler koji mora “odguliti” najmanje desetljeće iza rešetaka. Beskrupulozna savezna tužiteljica Joanne Keeghan (Sarandon) kao jedinu alternativu nudi da mladić “otcinka” svog dobavljača ili neku drugu krupnu ili sitnu “ribu” uključenu u narko-biznis. Problem je u tome što je Jasonu pošiljka “ecstasyja” bila jedini posao s narkoticima u životu, odnosno da ne zna nikoga osim svog prijatelja koji ga je, dakako, bez mnogo problema bio izdao. John, dijelom potaknut i grižnjom savjesti što je sina i Sylvie ostavio radi mlađe žene, se odlučuje za očajnički korak i odlučuje sam potražiti dilere kojima bi mogao “smjestiti” i tako ishoditi slobodu svog sina. U tu svrhu bi mu mogao poslužiti Daniel James (Bernthal), zaposlenik njegove građevinske tvrtke koji je neko vrijeme proveo iza rešetaka i ima veze sa ljudima s druge strane zakona.

“Doušnik” je jedan od neobičnijih filmova na našem kino-repertoaru. Razlog za to nije toliko u zapletu koliko u prilično hrabroj, ali ne baš najspretnije izvedenoj zamisli da se mrtvački ozbiljno ukazivanje na aktualne društvene probleme smjesti u žanrovski okvir akcijskog trilera. Još neobičnije izgleda angažman fizički impozantnog Dwaynea “The Rock” Johnsona za lik koji zahtjeva daleko više glumačkih nego razbijačkih vještina. Usprkos svemu, on više nego adekvatno obavlja svoj posao omogućavajući gledateljima da ga zamisle kao običnog čovjeka u neobičnoj situaciji, a ne kao heroja. Možda je tome najbolji primjer scena u kojoj njegov lik u mračnoj ulici okruže četiri barabe, i koja završi onako kako bi završila u stvarnom životu, a ne kao u tipičnom filmu iz njegovog opusa. Još bolje izgleda uvođenje Danielovog lika, koga izvrsno tumači Jon Bernthal, poznat po ulozi Shanea u “Živim mrtvacima”; kao bivši zatvorenik koji pokušava poštenim radom nahraniti obitelj filmu daje dodatnu ljudsku dimenziju, a priča još veću kompleksnost, jer protagonist s Danielom manipulira isto onako kao što s njim manipulira bešćutni represivni aparat.

Dobar dojam, međutim, nestaje kada realizam bude zamijenjen jeftinim žanrovskim klišejima –oni se pojavlujuu u obliku crnačke bande kojom upravlja Michael Kenneth Williams, proslavljeni Omar iz “Žice”, kao i do zuba naoružane paravojske meksičkog narko-kartela. Tada film mora ispuniti i svoju kvotu akcijskih scena u kojima se ispaljuju na tisuće metaka i razbijaju deseci automobila, kao i posve nepotrebne melodramatske scene vezane uz Jasonov boravak iza rešetaka. “Doušnik”, na sreću, završava na vrijeme, odnosno prije nego što klišeji postanu previše zamorni da bi zasjenili njegove dobre strane.

OCJENA: 6/10

Američko propadanje iznutra

Detroit
Detroit (izvor: IAN RANSLEY DESIGN + ILLUSTRATION)

Nenad Bakić, najpoznatiji, ali i (kao što to obično ide) najkontroverzniji hrvatski bloger je napisao post koji će bez svake sumnje izazvati pažnju, kao i prilično zanimljivije reakcije u hrvatskoj blogosferi i internet-komentarijatu (odnosno, onim njegovim dijelovima koji nisu zabavljeni  s nekim mnogo “aktualnijim” pitanjima). U njemu izražava svoje oduševljenje s novom knjigom njemačko-američkog novinara i publicista Josepha Joffea The Myth of American Decline. Za one koji ne znaju engleski (a takvih ima daleko više nego što se misli, sudeći po kvaliteti rada na hrvatskim copy & paste portalima) naslov – “Mit o američkom propadanju” – sugerira glavnu tezu autora prema kojoj Sjedinjene Američke Države, trenutno najjača vojna, ekonomska, politička i kulturna sila svijeta uopće nisu na putu da izgube svoju poziciju globalnog hegemona nego će je u budućim godinama i desetljećima samo učvrstiti.

Nije potrebno govoriti kako je suprotna teza – prema kojoj su SAD “tigar od papira”, ili, u najboljem slučaju entitet čiji su najbolji dani u prošlosti – jedna od najpoznatijih, najraširenijih, ali, ne treba na to zaboraviti, i najpopularnijih u današnjem svijetu. Ono što se prije nekih petnaestak, a možda čak i desetak godina, javno iznosilo jedino u marginalnim radikalno-ljevičarskim krugovima, sada je postalo dio “mainstreama” te se sve više govori o post-američkom svijetu.

Taj se fenomen može prije svega objasniti smjenom generacija, odnosno time da na relevantna mjesta u kulturnim i političkim establishmentima dolaze oni koji su odrasli u svijetu kojem hegemoniji SAD nije bilo ozbiljne ili, barem opipljive alternative, odnosno koji više nisu mogli zamisliti da bi svijet bez te hegemonije mogao biti mnogo opasnije i neugodnije mjesto. I, naravno, kada se netko nađe u takvoj poziciji kao što su se 1990-ih i početkom 2000-ih nalazile SAD, snosi odgovornost ili, da budemo precizni, smatra se odgovornim za sve dobre, ali i loše stvari u svijetu. Ovo potonje je, dakako, jedina stvar na kojoj će se naplaćivati novinarske kartice, puniti naslovnice i hraniti evropske, azijske, latinoameričke, arapske i sve druge ne-američke nacionalističke predrasude. I zato mnogi danas u SAD ne vide napredni društveno-ekonomski model ili izvor “cool” stvari kao što su Internet, automobil i gadgeti, nego dekadentnu i degeneriranu imperijalističku silu čija vlada špijunira svijet, bespilotnim letjelicama masakrira seljake u Trećem svijetu, a bankari izazivaju globalne krize.

Svijet u kome taj i takav entitet odlazi u povijesnu ropotarnicu zvuči poput glazbe za uši legije “anti-Amerikanaca”, kako na Internetu, tako i na ulicama svjetskih gradova. Joffe, kao i Bakić, drže da svi oni taj film neće gledati ili da će se na njega, u najboljem/najgorem slučaju, načekati. Kao argumenti se navode razni ekonomski, demografski i drugi pokazatelji koji ukazuju da je Kina, entitet koji bi trebao “maknuti” SAD s mjesta glavne svjetske ekonomije, a s njime i vrhovne sile, u daleko gorim problemima nego SAD. Kina, a ne SAD, je pravi “tigar od papira”, te je njena impresivna ekonomska ekspanzija temeljena na staklenim nogama, odnosno balonu čije će pucanje biti impresivnije od kataklizme koja je zadesila SSSR, prethodni identitet koji se usudio Americi osporiti njeno pravo na vladanje svijetom. A čak i ako se Kina nekako uspije provući kroz to, trebat će desetljeća da svoju ekonomsku snagu pretvori u političke, diplomatske i kulturne resurse dostojne globalnog hegemona. SAD, u međuvremenu, još uvijek ima resursa, ali i prije svega vremena da novim razvojem, novih tehnologijama i novim kulturnim trendovima razliku od razvoju dviju zemalja učini dovoljno velikom, a možda i nedostižnom. Svemu tome u prilog idu i iskustva iz prošlosti, kada se SAD 1980-ih poput Feniksa uspjela izdići od vijetnamskih i votergejtskih trauma, te carterijanske stagflacije i dobiti hladni rat.

Problem za “proAmerikance” ili, da budemo precizniji, “anti-anti-Amerikance”, jest u tome što najveću opasnost po SAD ne predstavlja nekakav vanjski “igrač” koji bi Velikog Gazdu skinuo s trona, nego to što se i sam Veliki Gazda osjeća sve neugodnije u toj ulozi, ili, da budemo precizniji, priču o slabljenju i propadanju SAD su prihvatili i sami Amerikanci. Samo se na taj način može objasniti nedavna epizoda s vojnom intervencijom u Siriji, odnosno njenim izostankom koji bi nekim budućim povjesničarima mogla izgledati slično poput britanska invazija Sueza 1956. godine, odnosno diplomatski fijasko nakon koga je velika sila to prestala biti. Ono što je u svemu tome najzanimljivije jest da ono što je prije samo nekoliko godina izgledalo nacionalno poniženje sada predstavlja “novu normalu”, odnosno da se većina Amerikanaca pomirila s time da im država više ne može, čak ni simbolički, glumiti “svjetskog policajca”.

Američku hegemoniju daleko više nagriza to što je nagrižen njen unutrašnji ideološki temelj, odnosno što je američki ekcepcionalizam, odnosno vjera u očiglednu superiornost američkog modela dovedena u pitanje. Bakićev post je objavljen gotovo istovremeno s člankom američkog demografa Joela Kotkina u Daily Beastu, a u kome se iznosi zabrinutost da je najnovija generacija Amerikanaca, tzv. “Milenijalci”, na putu  da odbaci “američki san”, odnosno da se pomiri s “novom normalom” u kome više nema društvene pokretljivosti, ni srednje klase, odnosno u kojoj se američko društvo trajno dijeli na siromahe koje žive u od državnih poslova i socijalne pomoći u velikim gradovima, i sićušne   , ali politički potkožene “hipsterske” elite. Iako Kotkin u svom tekstu tvrdi da takva sudbina nije garantirana, vizija Amerike u kojoj prosječni građanin živi u iznajmljenom stanu u betonskoj mega-spavaonici i vozi se autobusom više podsjeća na supersilu koja polagano propada nego na izvor inovacije, napretka i uzor za ostatak svijeta.

RECENZIJA: Percy Jackson: More čudovišta (2013)

percy_jackson_sea_of_monsters_ver5
(izvor: bangdoll@flickr)
PERCY JACKSON: MORE ČUDOVIŠTA
(PERCY JACKSON: SEA OF MONSTERS)
uloge: Logan Lerman, Brandon T. Jackson, Alexandra Daddario, Leven Rambin, Jake Abel
scenarij: Marc Guggenheim
režija: Thor Freudenthal
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2013.
trajanje: 107'

Najnoviji hollywoodski izvor inspiracije i prihoda na kino-blagajnama su omladinski fantasy i SF-romani. Nakon što ga je započeo ciklus o Harryju Potteru, nastavila “Sumrak saga”, isti trend održavaju “Igre gladi”. Zbog svega toga je teško zamisliti ijednog malo uspješnijeg autora tog žanra kojega ne zivkaju agenti s hollywoodskim ponudama za basnoslovno skupe ali i unosne projekte. Međutim, kao i kod svih drugih trendova i žanrova, postoje primjeri koji su dobri i oni koji to nisu. Među potonje se znao ubrajati “Percy Jackson i Olimpijci”, ciklus romana Ricka Riordana o američkom dječaku koji otkriva da su drevna grčka božanstva stvarna i da je jedan od njih, bog mora Posejdon, njegov otac. Tom se djelu znao zamjerati nedostatak originalnosti, prije svega zbog kombiniranja grčke mitologije s motivima “Harryja Pottera”. Te je zamjerke, s druge strane, djelomično otklonila više nego solidna ekranizacija prvog romana “Kradljivac gromova” iz 2010. godine, koju je režirao “potterovski” veteran Chris Columbus.

Taj je film zaradio dovoljno novaca da opravda nastavak, odnosno ekranizaciju romana “More čudovišta”, koje je sada dostupno na našim kino-ekranima. U novom filmu se Columbus zadovoljio ulogom producenta, a režija je povjerena Thoru Freudenthalu čiji je jedini cjelovečernji igrani film bio “Gregov dnevnik”. Radnja novog filma počinje u Camp Halfbloodu, “olimpijskom” ekvivalentu Hogwartsa, odnosno svojevrsnom odgojno-obrazovnom logoru za polubožansku djecu. Naslovni protagonist Percy Jackson (Lerman) je još uvijek frustriran time što mu se otac ne javlja, ali i što je usprkos spašavanja svijeta nova zvijezda logora postala Aresova atletska kći Clarisse La Rue (Rambin). Svi ti problemi blijede kada se ispostavi da je logor ugrožen od napada titana i drugih čudovišta, a da zaštitnu barijeru može spasiti samo Zlatno runo koje se nalazi u Moru čudovišta, odnosno Bermudskom trokutu. Misija je povjerena Clarisse, ali Zlatno runo odlazi tražiti i Percy zajedno sa svoim prijateljima. Tokom potrage će se suočiti sa buntovnim Hermesovim sinom Lukeom Castellanom (Abel) koji planira ustanak protiv bogova.

Iako službene brojke govore da je “More čudovišta” imao tek neznatno manji budžet od “Kradljivca gromova”, gledatelji će imati dojam da je novi film daleko daleko jeftiniji od svog prethodnika. To bi se najlakše moglo objasniti time da su producenti, nesigurni u to hoće li se franšiza održati, u “Kradljivca” ugurali što je moguće više sadržaja vezanih uz grčku mitologiju – njene priče, lokacije, stvorenja, ali i najviše od svih panteon sa svim najvažnijim predstavnicima. U “Moru čudovišta” olimpijskih prvoligaša više nema, uključujući i protagonistovog oca Posejdona; njima slabu zamjenu čini Dioniz koga glumi gotovo neprepoznatljivi i lošim replikama opterećeni Stanley Tucci, kao i Hermes čija je pojava prekratka čak i kada ga glumi uvijek raspoloženi Nathan Fillion. Mladi glumci koji tumače protagoniste se, s izuzetkom Jakea Abela u nezahvalnoj ulozi, doimaju ne baš previše zainteresirani za svoj posao.

Scenarij Marca Guggenheima odaje još manje entuzijazma i kreativnosti. Bogati korpus grčke mitologije, koji je inspirirao tolike umjetnike, ovdje je sveden na nekoliko verbalnih referenci i štoseva koji se doimaju prilično “bradati”. Možda najbolji primjer za to su tri slijepe boginje Greje koje je film pretvorio u božansku taksi-službu. Zlatno runo je, pak, svedeno na lošu kopiju Kovčega saveza iz klasičnih Spielbergovih “Otimača”. Na kraju film ne uspijeva impresionirati ni specijalnim efektima, pa se tako hipernegativac Kron u naoko apokaliptičkom obračunu na kraju filmu izgleda kao da je zalutao iz deset godina stare video-igre. Ono što nakon ovog filma služi kao utjeha jest da mu je i publika okrenula leđa te da trećeg nastavka, koji bi po prirodi stvari morao biti lošiji, vjerojatno neće biti.

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: RED 2 (2013)

RED 2
uloge: Bruce Willis, John Malkovich, Mary-Louise Parker, Catherine Zeta-Jones, Byung-hun Lee, Anthony Hopkins, Helen Mirren
scenarij: Jon Hoeber & Eric Hoeber
režija: Dean Parisot
proizvodnja: DC Comics/Summit Entertainment, SAD, 2013.
trajanje: 116'

Osvajanje “Oscara” se često zna pretvoriti u prokletstvo. Mnogi glumci, a posebno glumice, su imali prilike vidjeti kako im karijera propada nakon što su se uspjeli okititi zlatnim kipićem.  Takvo prokletstvo, pak, daleko češće na svojoj koži znaju osjetiti gledatelji, suočeni s ostvarenjima u kojima nastupaju “oskarovci” uvjereni kako im je reputacija odavno osigurana, pa sljedeće projekte ležerno biraju motivirani prije svega debljinom honorara i zabavljanjem na setu, a za kvalitetu ih boli neka stvar. Rijetko što ilustrira taj fenomen kao “RED 2”, akcijska komedija čiji trailer s ponosom reklamira činjenicu da u njemu nastupaju glumci koji su osvojili ili bili nominirani za “Oscare”, “Emmyje”, “Tonyje” i druge prestižne nagrade.

“RED 2” predstavlja nastavak filma “RED”, adaptacije stripa o umirovljenim obavještajnim “likvidatorima” u kome je glavnu ulogu tumačio Bruce Willis i koji je, usprkos ne pretjerano produhovljenog scenarija doživio priličan uspjeh. To je, dakako, Hollywoodu bilo dovoljno da pokuša ponovno izmusti istu kravu kroz nastavak kome bi glavna atrakcija trebala biti glumačka postava. Willis ponavlja svoju ulogu Franka Mosesa, umirovljenog CIA-inog ubojice koji sada, pak, živi mirnim životom sa djevojkom Sarah Ross (Parker). Takvo stanje se mijenja kada ga sretne njegov paranoični bivši kolega Marvin (Malkovich) i priopći da je ponovno postao meta obavještajnih službi koje ga žele ukloniti. Ispostavi se kako je razlog u tome što je Frank za vrijeme hladnog rata obavio operaciju postavljanja nuklearne bombe u središte Moskve; uređaj koji je desetljećima bio zaboravljen odjednom postaje predmetom zanimanja raznih “igrača” pa ga Frank zajedno sa svojim prijateljima mora pronaći, spriječiti nuklearnu apokalipsu i, ako je nekako moguće, izbjeći armije vrhunskih ubojica angažiranih da ga permanentno ušutkaju.

Gledatelji koji su vidjeli “RED” u nastavku uglavnom neće vidjeti ništa naročito novo, a ono što se pokuša prodati kao novo će biti ustajalo i potrošeno. To se prije svega odnosi na kvalitetu humora koja odaje priličan nedostatak inspiracije scenarističkog tima Jona i Ericha Hoebera (kojima se pripisuje prošlogodišnji komercijalni promašaj “Battleship”). Najatraktivniji, odnosno nasmješniji sadržaji – bez obzira bila riječ o gegovima ili replikama protagonista – su, dakako, potrošeni u traileru. Ono što je ostalo jesu “bradati” vicevi i scene koje se doimaju “posuđenim” iz mnogo ambicioznijih i kvalitetnijih filmova. Nedostatak humora “RED 2” pokušava nadoknaditi akcijom, koja se svodi na kao lopatom nabacane scene jurnjava, pucnjava i tučnjava. Iako u njima sve pršto od eksplozijama, tisućama ispaljenih metaka i desecima poginulih negativaca, one na kraju izgledaju jeftino. Isto se može reći i za ugledne glumačke veličine potrošene u maksimalno klišejiziranim ulogama; Anthony Hopkins čak i nije previše uvjerljiv kao poludjeli znanstvenik, a Catherine Zeta-Jones služi tek kao kratkotrajni ukras. Ako nešto spašava dojam, onda je to Helen Mirren koja se očito dobro zabavlja ponavljajući za njenu karijeru prilično atipičnu ulogu profesionalne atentatorice, a jedan od rijetkih svijetlih scenarističkih trenutaka jest i scena u kojoj je prisiljena glumiti englesku kraljicu. Mirren se, na žalost, u “RED 2” pojavljuje prekasno da bi značajno popravila dojam. Za razliku od “Plaćenika”, franšize koja je slični koncept bolje koristi kroz svjesnu samoparodiju, “RED”, čiji se stripovski predložak ne može mjeriti s filmskim ikonama 1980-ih, je daleko brže potrošio svoje kreativne resurse i smisao postojanja. Dijelu publike, pogotovo one starije, će možda biti utješno vidjeti kako “starci” još uvijek znaju “dobro prašiti”, kao i pretpostaviti da su se dobro zabavili prilikom snimanja. Na žalost, zabave za one koji sjede pred ekranom ima daleko manje.

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Wolverine (2013)

Hugh Jackman
Hugh Jackman (izvor: Gage Skidmore)
WOLVERINE
(THE WOLVERINE)
uloge: Hugh Jackman, Hiroyuki Sanada, Tao Okamoto, Rila Fukushima, Famke Janssen, Will Yun Lee, Svetlana Hodčenkova
scenarij: Mark Bomback & Scott Frank
režija: James Mangold
proizvodnja: Marvel Entertainment/20th Century Fox, SAD, 2013.
trajanje: 126 '

U Hollywoodu su ovo ljeto nazvali “teškim”. S razlogom, s obzirom da  je svakog tjedna po jedna velika ljetna uzdanica završila kao komercijalni podbačaj. Toj sudbini, po svemu sudeći, nije uspio izbjeći ni “Wolverine”, ostvarenje koje pripada medijskoj franšizi koja se donedavno činila cijepljena na ovu najnoviju hollywoodsku bolest.

Naslovni junak filma, koga tumači Hugh Jackman, je najpopularniji od superherojskim moćima obdarenih mutanata koji predstavljaju protagoniste Marvelove strip-serije “X-Men”. Dotična je serija od 2000. godine do danas pojavila u šest međusobno povezanih filmskih inkarnacija – kao “redovna” saga, kao prednastavak posvećen nastanku X-Mena, i kao dva filma posvećena isključivo Wolverineu, uključujući ovaj. Prethodni film – “X-Men početak: Wolverine” iz 2009. godine je popljuvan od strane kritike, ali je zato svejedno Marvel Comicsu i studiju 20th Century Fox donio gomilu novaca, učinivši novi nastavak neizbježnim.

Wolverine na početku filma  živi kao samotnjak u kanadskoj divljini, mučen traumama iz prošlosti kojih se, s obzirom da ga mutacija učinila besmrtnim, poprilično nakupilo. Odatle dolazi u Japan kako bi se oprostio od starog prijatelja, megatajkuna Yashide (Yamanouchi) koji se nalazi na samrti. Starac mu pred smrt ponudi da od njega preuzme besmrtnost u zamjenu za mirni i normalni život smrtnika, ali umire prije nego što Wolverine uspije razmotriti ponudu. To izazove krvavu borbu za nasljedstvo u kojoj Wolverine od yakuza i nindži mora braniti Yashidinu unuku Mariko (Okamoto), a istovremeno shvaća da mu se nešto dogodilo i da više nije tako neranjiv i snažan kao ranije.

Novom”Wolverineu” se dogodila suprotna stvar od njegovog prethodnika – podbacio je na blagajnama, ali su zato kritike bile prilično blagonaklone. To se može objasniti time da je u pitanju jedan od manje tipičnih filmova o superherojima; u njemu gotovo da nema CGI-ja, pa ni za takvu vrst filma obvezne apokaliptičke destrukcije na samoj završnici. Naprotiv, takav događaj sadrži scena na samom početku,  gdje je prikazan implicitno, odnosno kao mračno ali dobro poznato poglavlje povijesti. Nakon izuzetno efektne početne scene slijedi sadržaj koji će na prvi pogled biti primjereniji komornoj drami nego akcijskom spektaklu. Samim time što izgleda drukčije, a najvećim dijelom i jest drukčiji, “Wolverine” donoši dragocjeni dašak originalnosti, resursa koji se u posljednje vrijeme doima nedostižnim za Hollywood.

James Mangold, kome je povjerena režija, nije među najboljima, ali je među svestranijim filmašima u današnjem Hollywoodu, čiji opus sadrži žanrovski prilično različite filmove od biografske drame “Hoda po rubu” do akcijskog vesterna “U 3:10 za Yumu”. Njegova vještina se ovdje ogleda u spretnom korištenju japanskih lokacija – raskošnih budističkih hramova, salona za “pachinko” i “shinkasen” vlakova, ali i scenama koje odaju počast japanskim i Japanom inspiriranim filmskim klasicima, od Kurosawinog “Krvavog prijestolja” do Scottovog “Blade Runnera”. Jackman, koji ulogu besmrtnog mutanta sada ima u malom prstu, bez velikih problema nosi film na svojim plećima. U tome veliku pomoć ima i od svjetskoj publici nepoznate, ali prilično raspoložene glumačke ekipe. Manekenka Tao Okamoto se vrlo dobro nosi sa nezahvalnom ulogom aristokratske “dame u nevolji”, a i egzotična Rila Fukushima je upečatljiva kao njena “pankerska” polusestra.

Na žalost, nakon dvije trećine, kada se mora približiti svom kraju, “Wolverine” gubi svoju originalnost i njegovi nedostaci postaju više nego očiti. To uključuje preveliki broj negativaca, neuvjerljivi lik superzlikovke Viper koji tumači ruska glumica Svetlana Hodčenkova, kao i “iznenadni” završni obrat koji je mogao predvidjeti svaki malo iskusniji gledatelj. Usprkos toga, ovaj atipični ljetni blockbuster ostavlja dobar dojam, ali i opravdanu bojazan da gledatelji s nastavkom neće biti iste sreće.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 7. kolovoza 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Ljubav na francuski način (2013)

Français : Virginie Efira au festival de Deauville
Virginie Efira (izvor: Wikimedia Commons)
LJUBAV NA FRANCUSKI NAČIN 
(20 ANS D'ÉCART)
uloge: Virginie Efira, Pierre Niney, Charles Berling, Gilles Cohen
scenarij: Amro Hamzawi & David Moreau
režija: David Moreau
proizvodnja: Europacorp, Francuska, 2013.
trajanje: 93 '

Kada se prije nekih pola stoljeća u japanskim kinima pojavio “Dr No”, prvi film o Jamesu Bondu, gledatelje je na plakatima dočekao naslov “Ne želimo liječnika”. Te i druge anegdote služe kao utjeha kada se sretnemo s  prevoditeljskim “biserima” naših distributera poput francuske romantične komedije “20 ans d’écart”, čiji naslov doslovno znači “20 godina razlike”, ali koja se kod nas pojavila  pod naslovom “Ljubav na francuski način”.

Osim što se radnja (najvećim dijelom) odvija u Francuskoj postoji malo opravdanja za taj naslov. U pitanju je, zapravo, film koji bi se teško mogao nazvati francuskim u nekom dubljem smislu riječ. Naprotiv, u njemu se velikim dijelom govori engleski, a i osnovni koncept je fenomen čiji se nastanak vezuje s “Američkom pitom”. Lako je zamisliti da bi prije desetljeće-dva njegov sadržaj bio razapet kao skrnavljenje francuske kulturne baštine od strane dežurnih dušebrižnika koji su se pjenili zbog američkog kulturnog imperijalizma.

Protagonistica filma je, naime, “milf”, ili ono što se u predinternetska vremena asociralo s “dobrom juhom” i “starom kokom”. Alice Lantins (Efira) je privlačna 38-godišnjakinja čiji se život gotovo potpuno svodi na posao u redakciji pariškog modnog časopisa, a za muškarce nema previše vremena ni interesa. Prilikom jednog poslovnog leta se, pak, slučajno sretne s 19-godišnjim studentom arhitekture Balthazarom Apfelom (Niney), koji je prilično razočaran kada taj susret ne proizvede ništa više od prolaznog poznanstva. Situacija se, međutim, promijeni kada Alice shvati da uprava časopisa za mjesto novog urednika traži nekoga nekonvencionalnog i “otkačenog”. U nastojanju da se što brže otrese imidža dosadne i uštogljene radoholičarke, Alice dolazi na ideju da se transformira u “cougara”, odnosno stariju ženu koja bez ikakvog kompleksa lovi mlado muško “meso”. Balthazar bi joj, zahvaljujući sretnom stjecaju okolnosti, tome trebao savršeno poslužiti, te ga počinje vodati po modnim revijama i drugim “eventima” i kolegama prikazuje kao svoju “igračku”.

Režija ovog filma je povjerena Davidu Moreauu, francuskom filmašu najpoznatijem po efektnom hororu “Oni”, kao i ne baš najuspješnijem pokušaju da otpočne hollywoodsku karijeru remakeom hongkonškog horora “Oko”. Žanrovski zaokret prema romantičnoj komediji ovdje, pak, ne predstavlja problem. Iako se ne doima previše skupim, “Ljubav na francuski način” dobro izgleda, bilo da je riječ o banalnim francuskim lokacijama koje su učinjene šarmantnim kao na turističkoj razglednici, bilo da je riječ o protagonistima. Belgijska glumica i TV-voditeljica Virginie Efira se prilično dobro nosi sa svojom ulogom koja od nje zahtijeva da tumači dva različita lika; njen partner Pierre Niney ima nešto lakši posao, ali ga također dobro obavlja. Isto se može reći i za niz karakternih glumaca u efektnim epizodnim ulogama.

Sve to, međutim, ne može kompenzirati prilično slab scenarij Moreaua i Amra Hazrawija, koji se nije previše odlijepio od osnovne, ne baš originalne ideje. U njemu nema skoro ničega što se već nije vidjelo u drugim romantičnim komedijama (osim, možda, scena s malo eksplicitnijim krevetskim aktivnostima), a klišejima se priključuju neki detalji koji prije odaju nedostatak inspiracije autora nego neku naročitu originalnost. Tako je, na primjer, protagonistici kao oličenju feminističkih ideala o poslu prije obitelji uvaljena ne baš uvjerljiva kći, vjerojatno samo zato da bi ispunila kriterij iz prvog slova engleske skraćenice MILF. Isto je tako propuštena prilika da se kroz likove Balthazarovog oca i Aliceinog bivšeg muža komentira kako čak i “cool” moderni svijet bolje gleda muškarce nego žene koji traže desetljećima mlađe partnere. Nedostatak originalnosti se ipak najviše ogleda u saharinski predvidljivoj završnici, nakon koje se neproduhovljenim prevoditeljima naslova možda i ne bi trebalo previše zamjeriti.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 31. srpnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Specijalne agentice (2013)

Sandra Bullock
Sandra Bullock (izvor: Eva Rinaldi Celebrity and Live Music Photographer)
SPECIJALNE AGENTICE
(THE HEAT)
uloge: Sandra Bullock, Melisssa McCarthy, Dan Bakkedahl, Demian Bichir, Tom Wilson
scenarij: Katie Dieppold
režija: Paul Feig 
proizvodnja: 20th Century Fox/Chernin Entertainment, SAD, 2013.
trajanje: 114'

Ovog ljeta rekordni rezultati na kino-blagajnama nisu spriječili seriju spektakularnih komercijalnih debakala na kojima će mnogi studiji izgubiti novac. Jedno od najčešćih objašnjenja za taj paradoks jest to da su vodeći studiji u kino-dvorane jednostavno poslali previše megablockbustera u relativno kratkom vremenu, te da ih tržište i publika nisu mogla apsorbirati. U situaciji kada su popadali hollywoodski divovi najbolje su prošli filmovi koji bi se uvjetno mogli nazvati “srednjom klasom”, a među njih definitivno spada komedija “Specijalne agentice” Paula Feiga.

Debitantski scenarij Katie Dieppold koristi prilično jednostavan zaplet. Sarah Ashburn (Bullock) je vrhunski obrazovana,  izvježbana i iskusna agentica FBI koja se može pohvaliti brojnim profesionalnim uspjesima, ali je kolege ne vole zbog arogancije i inzistiranja na protokolu. U nastojanju da dobije dugo očekivano promaknuće, pristaje voditi kompliciranu istragu u Bostonu, odnosno uhvatiti tajanstvenog narko-bosa odgovornog za seriju okrutnih likvidacija. Na istu metu se, pak, namjerila i Shannon Mullins (McCarthy), detektivka bostonske policije koja se također može pohvaliti impresivnim rezultatima, ali je pretpostavljeni jedva toleriraju zbog prostačkog rječnika i ponekad previše nasilnih metoda. Dvije žene su prisiljene surađivati prilikom istrage, iako zbog različitog podrijetla i karaktera ne mogu smisliti jedna drugu.

“Specijalne agentice” bi se teško mogle nazvati originalnim ostvarenjem, a i sama scenaristica (koja se u filmu pojavljuje u maloj ulozi bolničarke) je priznala da je inspiraciju pronašla u akcijskim komedijama 1980-ih koje su često sparivale dva po svemu suprotna lika u borbi protiv zločina. Dieppold je taj koncept promijenila samo učinivši dva partnera ženama; a ni to nije naročito originalno, s obzirom da su 1988. godine istu stvar koristile “Federalke”. Usprkos toga, teško da će čak i iskusniji gledatelji imati prilike osjetiti neki naročiti “deja vu”. Scenarij, odnosno zaplet, su ovdje u drugom planu, odnosno, slično kao i u slučaju “Djeveruša”, koje je Paul Feig bio režirao prije dvije godine, služe tek kao izgovor za seriju uglavnom efektnih gegova. Čak ni to što film traje gotovo dva sata mu neće previše naškoditi, s obzirom da Dieppold i Feig održavaju više nego dovoljnu razinu humora i zabave. Od svog mentora Judda Apatowa je Feig, pak, preuzeo nešto “problematičniji” sadržaj zaslužan za malo stroži cenzorski rejting; iako nema golotinje ni seksa, u filmu ne nedostaje prilično inventivnih psovki ali i eksplicitnog nasilja, krvoprolića i sakaćenja.

Dieppold i Feig su prethodno surađivali na televizijskoj seriji “Parks and Recreation”, i u slučaju “Specijalnih agentica” se pokazuju kao prilično uigrani tim. Isto se može reći i za dvoje glavnih glumica. Sandra Bullock, nekadašnja kraljica romantičnih komedija, se hrabro nosi sa ulaskom u šesto desetljeće života i čini se da bez nekih kompleksa pristaje biti “ozbiljan” dio komičarskog dvojca, odnosno njegova druga violina. “Elegantno popunjena” Melissa McCarthy, koja je također napravila izuzetan posao u “Djeverušama”, bi je lako mogla pojesti za doručak i od filma napraviti “one woman show” o ženskom Prljavom Harryju, ali zbog dobre “kemije” vrlo dobro funkcionira s Bullockovom. Autori filma se, međutim, ne drže samo njih dvije, nego dozvoljavaju i drugim glumcima – s kojima su surađivali na televiziji – da ostvare dojmljive epizode. Možda se najviše ističe Dan Bakkedahl kao sablasni agent DEA i mladi komičar Spoken Reasons kao ulični diler. Neke od uloga su, s druge strane, razočaranja. To se može reći za Michaela Rappaporta kao Mullinsinog brata-kriminalca, ali i meksičkog glumca Demiana Bechira kao Ashburninog šefa. Usprkos toga, “Specijalne agentice” su relativno mali, jeftini film čiji se profit na kino-blagajnama doima prelagano stečenim, ali je svejedno zaslužen.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 24. srpnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Još jedna potraga za smislom nakon tragedije

Svaki put kada se dogodi neka iznenadna tragedija, mnogi svoje suočavanje sa okrutnom bešćutnošću univerzuma i spoznajom o krhkosti ljudske egzistencije nastoje kompenzirati time što takvim događajima daju nekakvo značenje ili neku “višu” svrhu. I to najčešće kao poticaj za neki “povijesni” zakon ili političku odluku koji bi, u pravilu represivnim mjerama, trebao svijet učinio boljim, ljepšim i naprednijim. Javnost takva rješenja, koja nude utjehu i smisao u teškim trenucima, daleko lakše “guta” tada nego u normalnim okolnostima, kada bi o njima trebala promisliti hladne glave.

Primjera za to ima bezbroj u današnjem svijetu. Svaki put kada neki školarac postane žrtvom pucnjave u SAD, počinju pozivi za križarski rat koji bi u zatvore trebao napuniti s milijunima posjednika vatrenog oružja. Nakon što se dogodila nesreća u Fukushimi, nuklearke su nakon dugo vremena postale najveće svjetsko zlo koje se mora eliminirati, čak i po cijenu, da kao u slučaju Njemačke, stotine tisuća ljudi više ne može platiti račun za struju. I to, naravno, nije ništa novo. Kada je prije šesnaest godina poginula princeza Diana, za sve su odjednom postali krivi paparazzi te je tu poganu aktivnost trebalo ukloniti globalnim bojkotom tabloida.

Nešto slično je, po svemu sudeći, u Hrvatskoj počinje izazivati jučerašnja smrt Dolores Lambaša u prometnoj nesreći. Mladoj, lijepoj, glamuroznoj glumici se dogodilo ono što se u pravilu ne događa onima koje krase naslovnice. U pitanju je događaj tako šokantan i nepojmljiv da naprosto mora imati svrhu. I ona je, naravno, pronađena – u poticanju križarskog rata koji bi hrvatski Internet trebao očistiti od smeća koje čine anonimni komentatori na portalima.

Tako je Mia Biberović, izvršna urednica Netokracije, na svom postu objavila kolumnu čiji je sadržaj potaknut ne toliko jučerašnjom tragedijom, koliko predvidljivo sociopatskim reakcijama koje je taj događaj izazvao na komentarima hrvatskih internetskih portala. Umjesto da zašute ili barem zadrže trunčicu pijeteta prema ženi koju vjerojatno nikada nisu sreli u životu niti im je ona išta  skrivila, mnogi komentatori – koji su do jučer za Dolores Lambaša marili kao za lanjski snijeg – na Internetu izražavaju zluradost, pokojnicu nazivaju svakojakim uvredljivim imenima i iznose stav da je njena smrt bila “pravedna kazna” za njen “grešni” i “nemoralni” život. I sve to tek izgleda kao vrh ledenog brijega, odnosno “kap koja je prelila času” nakon koje se “nešto mora učiniti”.

To “nešto” bi trebala biti zabrana anonimnih komentara. Suočeni s  odgovornošću kojom donosi iznošenje komentara pod vlastitim imenom i prezimenom,  mnogi bi počeli dobro razmišljati o onome što stavljaju ekran. Dok god nije tako, lako je zamisliti kako bi se, s vremenom, sadistička okrutnost tako udomaćena u anonimnosti Interneta počela prenositi na stvarni život, a generacije odgojene pred ekranima hrvatskih Internet portala izrasle  u horde amoralnih psihopata.

Problem je, dakako, u tome da mnoga “jednostavna” rješenja izazivaju daleko više složenih problema, a i najbolje namjere, kao što stara izreka kaže, znaju odvesti u pakao. Što bi se dogodilo kakda bi netko pokušao lupiti šakom o stol i reći “Anonimnih komentara više neće biti”. Taj “netko” vjerojatno nije među među administratorima, urednicima ili vlasnicima portala. Kao što navodi lupiga.com u vlastitom komentaru na ovu tužnu priču, ekonomski parametri njihove djelatnosti, odnosno imperativ snižavanja troškova  rada svakog portala, sa sobom povlače imperativ podilaženja što većem broju čitatelja, uključujući i one koje manje zanimaju informacije na portalima koliko prilika da  komentiranjem ispušu svoje frustracije.

Dakle, anonimne komentare mora zabraniti i ukloniti netko drugi. Kao jedino rješenje se u tom slučaju nameće država i njen represivni aparat. Dakle, Sabor bi trebao izglasati zakone kojima se zabranjuju anonimni komentari na Internetu, odnosno provoditi ih bilo kroz otkrivanje i kažnjavanje njihovih autora, bilo kroz nadzor rada svakog portala od strane odgovarajućeg državnog organa. Nije potrebno u prošlosti, ali i u sadašnjosti, tražiti primjere kako su takve i slične inicijative, donesene u nastojanju da se zaštite žene, djeca, nedužni ili nekakvi apstraktni ideali “pristojnosti”, obično dovodile do stvaranja birokratskih hobotnica, zatiranja slobode izražavanja i stvaranja policijskih država gore koje od onih koje je Orwell zamišljao u svojim najgorim noćnim morama.

Jasno je da anonimni vitriol na hrvatskim web stranicama “nije lijep” i da često mnoge potiče na neugodna razmišljanja o tome da li autore takvih riječi svakog dana sreće na ulici među naizgled pristojnim građanima. Međutim, biti predmetom uvreda na Internetu – a autor ovog teksta je, kao i manje-više svatko tko danas potpisuje svoje recenzije, kolumne i tekstove, bio među njima – definitivno nije nešto najgore što se čovjeku može dogoditi.

RECENZIJA: Bitka za Pacifik (2013)

Pacific-Rim-Offcial-Poster
(izvor: Rehtseeee Pro)
BITKA ZA PACIFIK
(PACIFIC RIM)
uloge: Charlie Hunnam, Idris Elba, Rinko Kikuchi, Charlie Day, Rob Kazinsky
scenarij: Travis Beacham & Gugliermo del Toro
režija: Gulliermo del Toro
proizvodnja: Warner Bros./Legendary Pictures, SAD, 2013. 
trajanje: 132'

Steven Spielberg je nedavno uzvitlao prilično prašine tvrdnjom da će Hollywood “implodirati” kada podbace veliki ljetnih blockbusteri i tako dovedu do ozbiljnog preispitivanja sadašnjeg poslovnog modela. Ovo filmsko ljeto kao da ga nastoji potvrditi njegove– usprkos dobre, pa nekad i dojmljive gledanosti mnogi “sigurni hitovi” zarađuju manje od očekivanog ili gube novac. Nakon “Zemlja: novi početak”, “Čovjeka od čelika”, “Misija: Bijela kuća” i “Usamljenog osvetnika” nešto slično se počelo predviđati i za “Bitku za Pacifik” SF-spektakl meksičkog režisera Guglierma del Tora.

Radnja filma, smještenog u blisku budućnost, bi se najlakše mogla opisati kao kombinacija “Godzille” i “Transformera”. Na dnu Pacifika se stvorio transdimenzionalni procijep iz koga povremeno izlaze orijaška čudovišta zvana “Kaiju” i razaraju obalne gradove. Kako bi ih zaustavili, svjetske države su se udružile i izradile orijaške humanoidne robote zvane “Jaegeri” kojima upravljaju parovi posebno obučenih, i u pravilu prijateljstvom ili rodom vezanih, pilota. Jedan od njih je bio i protagonist Raleigh Becket (Hunnam), čiju je karijeru prekinula traumatična pogibija brata u sukobu sa “Kaijuom”. Godinama kasnije, maršal Stacker Pentecost (Elba), njegov bivši pretpostavljeni, ga vraća u službu kako bi s preostalim “Jaegerima” sudjelovao u odlučujućoj bitci o kojoj ovisi opstanak čovječanstva.

Ako “Pacifik” postane komercijalni fijasko, razlog za to neće biti u nedostatku kvalitete, koliko u tome da astronomske troškove ostvarenja redateljske vizije Guglierma Del Tora jednostavno više ne može nadoknaditi današnja publika, kojoj je zbog globalne krize sve teže u jednoj sezoni “iskesati” karte za nekoliko blockbustera zaredom. Oni koji su sebi mogli priuštiti takvu žrtvu su u ovom slučaju dobili jedno od rijetkih ostvarenja koje nije adaptacija, remake ili nastavak, mada su Del Toro i njegov scenarist Beacham mnogo toga duguju klasičnim japanskim SF-filmovima i popularnim anime serijama. Scene borbi čudovišta sa orijaškim robotima su spektakularne, mada na trenutke nejasne, prije svega zbog toga što se odigravaju noću, dok pada kiša ili na dnu mora. Zbog toga je djelomično upropaštena inače dobra ideja da “Jaegeri” dobiju određenu osobnost kroz dizajn koji odaje državu njihovog podrijetla. S druge strane su, zbog zaokupljenosti Del Tora prikazom “cool” tehnologije i destrukcije, uglavnom zanemareni ljudski protagonisti; na njih publika neće previše obraćati pažnju ni zbog toga što u “Pacifiku” nema nijednog glumca koji bi se mogao prozvati zvijezdom. Jedini izuzetak je Idris Elba, poznat po “Žici” i BBC-jevoj seriji “Luther”, ali njegov lik “tvrdog” ali požrtvovnog zapovjednika je preopterećen klišejima. Mladi i relativno nepoznati Charlie Hunnam nije ostavio neki naročiti dojam te je zasjenjen svojom japanskom partnericom Rinko Kikuchi (zapadnoj publici poznatoj po epizodnoj ulozi u Inarrituovom “Babelu”) čiji je lik daleko složeniji, a izvedba daleko dojmljivija.

“Pacifik”, pak, najbolje funkcionira čim se pažnja scenarista odlijepi od samih čudovišta i robota. To se prije svega odnosi na komični podzaplet o dvojici ekcentričnih i suparničkih znanstvenika koje glume izvrsni Burn Gorman i Charlie Day, kao i scenama koje prikazuju neke od socio-ekonomskih posljedica napada “Kaijua”, prije svega prilike koje ostaci njihovih orijaških lešina pružaju poduzetnicima s druge strane zakona. To je, između ostalog, Del Toru pružilo priliku da za ovaj film angažira i neke od svojih stalnih glumačkih suradnika. “Pacifik” tako na sporedan način pronalazi ljudsku dimenziju s kojom bi se, zapravo, trebao spojiti s publikom. Neumitne usporedbe s petnaest godina starom Emmerichovom “Godzillom” će, pak, Del Torovo ostvarenje učiniti još boljim. Ako “Pacifik” na kraju ipak potone na kino-blagajnama, tu će sudbinu daleko manje zaslužiti od drugih blockbustera.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 17. srpnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)