RECENZIJA: Ljubav na francuski način (2013)

LJUBAV NA FRANCUSKI NAČIN 
(20 ANS D'ÉCART)
uloge: Virginie Efira, Pierre Niney, Charles Berling, Gilles Cohen
scenarij: Amro Hamzawi & David Moreau
režija: David Moreau
proizvodnja: Europacorp, Francuska, 2013.
trajanje: 93 '

Kada se prije nekih pola stoljeća u japanskim kinima pojavio “Dr No”, prvi film o Jamesu Bondu, gledatelje je na plakatima dočekao naslov “Ne želimo liječnika”. Te i druge anegdote služe kao utjeha kada se sretnemo s  prevoditeljskim “biserima” naših distributera poput francuske romantične komedije “20 ans d’écart”, čiji naslov doslovno znači “20 godina razlike”, ali koja se kod nas pojavila  pod naslovom “Ljubav na francuski način”.

Osim što se radnja (najvećim dijelom) odvija u Francuskoj postoji malo opravdanja za taj naslov. U pitanju je, zapravo, film koji bi se teško mogao nazvati francuskim u nekom dubljem smislu riječ. Naprotiv, u njemu se velikim dijelom govori engleski, a i osnovni koncept je fenomen čiji se nastanak vezuje s “Američkom pitom”. Lako je zamisliti da bi prije desetljeće-dva njegov sadržaj bio razapet kao skrnavljenje francuske kulturne baštine od strane dežurnih dušebrižnika koji su se pjenili zbog američkog kulturnog imperijalizma.

Protagonistica filma je, naime, “milf”, ili ono što se u predinternetska vremena asociralo s “dobrom juhom” i “starom kokom”. Alice Lantins (Efira) je privlačna 38-godišnjakinja čiji se život gotovo potpuno svodi na posao u redakciji pariškog modnog časopisa, a za muškarce nema previše vremena ni interesa. Prilikom jednog poslovnog leta se, pak, slučajno sretne s 19-godišnjim studentom arhitekture Balthazarom Apfelom (Niney), koji je prilično razočaran kada taj susret ne proizvede ništa više od prolaznog poznanstva. Situacija se, međutim, promijeni kada Alice shvati da uprava časopisa za mjesto novog urednika traži nekoga nekonvencionalnog i “otkačenog”. U nastojanju da se što brže otrese imidža dosadne i uštogljene radoholičarke, Alice dolazi na ideju da se transformira u “cougara”, odnosno stariju ženu koja bez ikakvog kompleksa lovi mlado muško “meso”. Balthazar bi joj, zahvaljujući sretnom stjecaju okolnosti, tome trebao savršeno poslužiti, te ga počinje vodati po modnim revijama i drugim “eventima” i kolegama prikazuje kao svoju “igračku”.

Režija ovog filma je povjerena Davidu Moreauu, francuskom filmašu najpoznatijem po efektnom hororu “Oni”, kao i ne baš najuspješnijem pokušaju da otpočne hollywoodsku karijeru remakeom hongkonškog horora “Oko”. Žanrovski zaokret prema romantičnoj komediji ovdje, pak, ne predstavlja problem. Iako se ne doima previše skupim, “Ljubav na francuski način” dobro izgleda, bilo da je riječ o banalnim francuskim lokacijama koje su učinjene šarmantnim kao na turističkoj razglednici, bilo da je riječ o protagonistima. Belgijska glumica i TV-voditeljica Virginie Efira se prilično dobro nosi sa svojom ulogom koja od nje zahtijeva da tumači dva različita lika; njen partner Pierre Niney ima nešto lakši posao, ali ga također dobro obavlja. Isto se može reći i za niz karakternih glumaca u efektnim epizodnim ulogama.

Sve to, međutim, ne može kompenzirati prilično slab scenarij Moreaua i Amra Hazrawija, koji se nije previše odlijepio od osnovne, ne baš originalne ideje. U njemu nema skoro ničega što se već nije vidjelo u drugim romantičnim komedijama (osim, možda, scena s malo eksplicitnijim krevetskim aktivnostima), a klišejima se priključuju neki detalji koji prije odaju nedostatak inspiracije autora nego neku naročitu originalnost. Tako je, na primjer, protagonistici kao oličenju feminističkih ideala o poslu prije obitelji uvaljena ne baš uvjerljiva kći, vjerojatno samo zato da bi ispunila kriterij iz prvog slova engleske skraćenice MILF. Isto je tako propuštena prilika da se kroz likove Balthazarovog oca i Aliceinog bivšeg muža komentira kako čak i “cool” moderni svijet bolje gleda muškarce nego žene koji traže desetljećima mlađe partnere. Nedostatak originalnosti se ipak najviše ogleda u saharinski predvidljivoj završnici, nakon koje se neproduhovljenim prevoditeljima naslova možda i ne bi trebalo previše zamjeriti.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 31. srpnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)