Izlazna strategija Miley Cyrus

Za Miley Cyrus se uistinu može reći da je talentirana, ali je malo tko mogao pretpostaviti da će ti talenti biti ograničeni isključivo na područje show businessa. Naime, mlada američka pjevačica i glumica je pokazala neke vještine koje je čine superiornim američkim predsjednicima, odnosno smisao da pravilno procijeni trenutak kada treba prekinuti neki pothvat, odnosno način na koji se sprovodi ta odluka.

Samo se tako može protumačiti njena odluka da zatvori svoj Twitter račun, kao i metoda kojom je svojim fanovima objasnila svoj rastanak s popularnom društvenom mrežom.

Oglasi

Kako Facebook služi u borbi protiv kriminala

Poklonici Facebooka se u posljednje vrijeme suočavaju s nizom senzacionalnih priča o tome kako njihova društvena mreža postaje sredstvom za raznorazne, pa i one najizopačenije zloupotrebe. Srećom, povremeno u medije “procuri” priča koja pokazuje drugu stranu medalje, odnosno Facebook sredstvo koje zna na vrlo efikasan način kriminalce i slične problematične osobe staviti na njihovo mjesto.

Protagonistica jedne takve priče jest zasad još anonimna žena iz Martinsburga u američkoj državi Pennsylvaniji, koja je prilikom dolaska u svoj dom primijetila da je netko razbio prozor njene spavaće sobe i otuđio dva dijamantna prstena u vrijednosti od 3500 dolara.

Nesretna žena je, međutim, primijetila i da joj je osobno računalo upaljeno i spojeno na Internet. Daljom pretragom je otkrila da je na računalu otvorena web-stranica Facebooka, ali ne na njeno, nego na ime izvjesnog Jonathana G. Parkera.

Nakon što je o svom otkriću izvijestila Ured šerifa Okruga Berkeley, vlasti su locirale te uhapsile 19-godišnjeg Jonathana G. Parkera iz mjesta Fort Loudon. Dalja istraga je otkrila da je dotični živio u okolici neposredno prije nemilog događaja, odnosno da je noć prije jednom svom prijatelju predložio da zajedno sudjeluju u provali.

Parker je, pretpostavljaju istražitelji, za vrijeme provale upalio žrtvino računalo kako bi se logirao na Internet i provjerio vlastiti status na Facebooku. Predanost popularnoj društvenoj mreži – čak i u situaciji u kome bi većina ljudi preferirala “nizak profil” – ga je dovela u pritvor gdje sjedi uz kauciju od 10.000 dolara, a prijeti mu zatvorska kazna od 10 godina.

Književnost, film i Internet – sve u jednom

Ako se zovete Anthony Zuiker i možete se hvaliti time da ste autor medijske franšize zvane CSI, dozvoljeni su vam eksperimenti zbog kojih bi obični smrtnici dobili podsmjeh. Jedan takav eksperiment je “Level 26”, koji se opisuje kao prvi “digi-roman”, odnosno pokušaj da jedno umjetničko djelo u sebi spoji različite medije kao što su pisana riječ, scenska umjetnost i Internet.

Čitatelji koji kupe taj kriminalistički roman će od sljedećeg utorka biti u prilici s posebnim kodom nakon svakih 20 pročitanih stranica otključavati tzv. “kiber-mostove”, odnosno gledati trominutne video-filmove vezane uz radnju. Zuiker je napisao osnovni sinopsis romana, dok je ostatak dovršio Duane Swierczynski, koji je i režirao “kiber-mostove”.

Zuiker tvrdi kako je publika u SAD toliko zaljubljena u tehnologiju, da će za pet ili deset godina biti nemoguće zamisliti TV-seriju isključivo u obliku jednosatne epizode svakih tjedan dana, nego će postojati “mikrosajtovi” koji će im davati interaktivni sadržaj.

Ako je ovo briljatna ideja, vjerojatno je riječ o još jednom ostvarenju izreke da je “potreba majka svakog izuma”. Zuiker je, naime, na ovu ideju došao za vrijeme velikog scenarističkog štrajka u Hollywoodu 2007/08. kada je bila stopirana proizvodnja mnogih popularnih TV-serija.

Twitter i Facebook bili žrtve DDOS napada

Twitter je danas bio tri sata van pogona zahvaljujući DDOS napadu nepoznatih hakera. Reakcije na ovaj, dosada najteži napad u povijesti tog popularnog mikroblogerskog servisa, su bile prilično zanimljive. Biz Stone, suosnivač Twittera, je ovo nazvao “inače predivnim danom”, a Wired piše kako “se svijet neće prestati kretati zbog Twitterovog kvara”, ali da će se posljedice osjetiti.

Inače, danas je slične probleme potvrdio i Facebook. I taj je servis bio pod DDOS napadom, ali je izdržao – umjesto da bude van pogona, samo je bilo usporeno logiranje.

Teoretičari zavjere će najvjerojatnije prstom pokazati na Iran, s obzirom na ulogu Twittera u propaloj iranskoj “zelenoj revoluciji”.

Haker dobavio najpovjerljivije podatke o Twitteru

Techcrunch bi tokom dana trebao objaviti niz povjerljivih financijskih podataka o Twitteru, a koje je dobavio zasad anonimni haker. Osim podataka na osnovu kojih se mogu rekonstruirati i financijsko stanje tvrtke, haker je uspio doći i do niza osobnih lozinki. Sve što je dobavio je potom E-mailom poslao Techcrunchu.

Techcrunch je izjavio kako smatra da javnost ima pravo, a oni imaju dužnost objaviti financijske podatke o Twitteru. S druge strane tvrde da neće objaviti osobne lozinke.

Techcrunch je zasad objavio dokumente na osnovu kojih se vidi kako su direktori Twittera razmišljali o tome da pokrenu reality show.  Sam Twitter je izjavio “kako njegovi odvjetnici proučavaju odgovor na ovu situaciju”.

UPDATE: Techcrunch je objavio Twitterove projekcije za 2013. godinu – milijarda korisnika, 1,54 mrld. US$ prihoda, 5200 zaposlenika, 113 mil. US$ neto zarade.

A što kada na ulice izađu katolički protestanti?

Uvodni disclaimer: Priznajem, kriv sam. Guilty as charged. Znao sam i ja sam javnosti priuštiti svakojakih leksičkih, gramatičkih, pravopisnih i drugih  “bisera” te s pravom znao dobivati “jezikovu juhu” od lektora i urednika.

Međutim, jednostavno ne mogu više šutiti kad vidim kako se hrvatskim medijskim prostorom, pogotovo njegovom on-line sferom, poput virusa koji uzrokuje kroničnu zloćudnu bolest, širi primitivizam, neznanje i nepismenost kamuflirano kao širenje informacija.

Kao možda najgora manifestacija tog fenomena bi se moglo koristiti uvođenje izraza “protestant” za opisivanje događaja i ličnosti koji nemaju nikakve veze s onime što se slavi 31. listopada odnosno s onime što je Martin Luther svojevremeno zakucao na zid.

Najsvježiji primjer je ukazanje protestanata kao glavnih sudionika krvave drame koja se posljednjih dana odvija u Urumqiju, glavnom gradu kineske autonomne regije Xinjiang, gdje su ulični protesti prerasli u krvave etničke sukobe Ujgura i Han Kineza. Nije potrebno govoriti kako Han Kinezi nisu protestantske vjere, a još manje Ujguri, čija je islamska vjera razlogom povezivanja s al-Qaedom. Pa, kako su onda protestanti došli u Urumqi?

Malo iskusniji promatrači događaja na hrvatskoj medijskoj sceni bi vrlo lako mogli napraviti forenzičku rekonstrukciju tog lingvističkog zločina. Priča započinje u doba “jugokomunističkog mraka” kada bi se događaji nalik na ove današnje u Urumqiju opisivali službenim srpskohrvatskim, hrvatskosrpskim odnosno “hrvatskim ili srpskim” jezikom, te koristili izrazi “demonstracije”, a za njihove sudionike izraz “demonstranti”.

1990-ih Hrvatska uvodi hrvatski jezik, koji će biti što je moguće više pročišćen od svega što podsjeća na omrznute istočne susjede, uključujući međunarodne riječi kao što su “demonstracija”. Tako su “demonstracije” postale “prosvjedi”, a demonstranti “prosvjednici”. To je, manje-više, bilo u redu, bez obzira na to koliko jezični purizam u ovom slučaju bio opravdan. Bitno je da bi hrvatski čitatelj vijesti u kojima se koriste te riječi ima jasnu predodžbu o tome što je pjesnik htio reći.

Međutim, desetljeće kasnije Internet i globalizacija čine svoje, a među posljedicama rušenja kulturnih i drugih barijera je i korištenje “komšijskih” medija, odnosno njihovih on-line izdanja, da bi se metodom “copy and paste” uštedilo vrijeme za pisanje članaka. Tako u jednoj srpskoj redakciji anonimni, a po svemu sudeći mladi, novinar nailazi na vijest objavljenu na nekom hrvatskom portalu u kome se spominju “prosvjedi” i “prosvjednici”. Mladić odlučuje iskoristiti tu vijest kako bi je objavio na srpskom mediju, a prilikom prepisivanja je dovoljno priseban da “ustašku” riječ “prosvjed” zamijeni sa “srpskom” riječi “protest”. Potom čini kobnu grešku i izraz “prosvjednici” prevodi kao “protestanti”. Taj gaf nekako uspijeva proći kroz lektorsko i uredničko sito, a njegov primjer slijede bezbrojni srpski novinari te se novo značenje riječi “protestant” udomaćuje u srpskom medijskom prostoru. The rest is history.

Naravno, nema sumnje da će ova priča razgaliti srca hrvatskih nacionalista, s obzirom da se savršeno uklapa u šovinističke stereotipe o Srbiji kao beznadežno zaostaloj azijskoj rupi koja je zalutala u Evropu, odnosno koja se, s obzirom na obrazovanje i inteligenciju svojih novinara nalazi desetljećima, ako ne i stoljećima iza civilizirane, zapadne evropske Hrvatske…

…sve do trenutka kada se vidi kako batina ima dva kraja, odnosno kako “ginu naši, ali i ginu i partizani”. Odnosno, kada postane jasno kako i cvijeće mladog hrvatskog novinarstva također “šara” po susjedstvu koristeći “copy and paste” metode. I tako od bivše “braće” preuzimaju tekstove, ne obraćajući previše pažnje na neke sitnije detalje u sadržaju, koji se tiču značenja i konteksta pojedinih riječi i izraza. Što zbog neznanja, što zbog aljkavosti, što zbog olako obećane brzine, što zbog nedovoljnog budžeta za lektore, prolaze “biseri”koji nemaju veze ne samo s hrvatskim, nego i srpskim jezikom, pa ni sa zdravim mozgom.

Tako su i u hrvatski medijski prostor počeli ulaziti “protestanti”, i njihova invazija bi vrlo lako mogla ponoviti uspjeh “eventa” i “celebrityja”. Neko vrijeme bi se njima urednici i lektori mogli opirati, ali stvari ne izgledaju dobro. Pogotovo kada su se “protestanti” uspjeli probiti i do Hrvatske radiotelevizije, te tako razbiti novcem poreznih obveznika čuvani bedem nacionalne kulture i hrvatskog jezika.

Jedina utjeha koja preostaje jest pretpostavka da su stvari sada loše, ali da bi mogle biti i još gore. Lako je zamisliti kako će za nekih 5-10 godina u Hrvatskoj jedan mladi novinar, prevodeći srpske vijesti o “protestantima” naletiti i na vijesti o onim pravim protestantima pa ih, kao pravi Hrvat, državotvorac i domoljub, prekrstiti u “prosvjednike”.

A još ako kojim slučajem ponovno “pukne” Sjeverna Irska, moglo bi biti dosta neočekivane zabave na ekranima. Kao, na primjer, vijesti HRT-a o tome kako obespravljena katolička manjina na ulicama protestira protiv zlostavljanja od strane prosvjedničke većine.

In memoriam Rick Ast… pardon, Twitter

RickAstley_WP_01Umrli su Farah Fawcett i Michael Jackson, sada je došla vijest da umire i Pirate Bay (barem onakav kakvim se dosada reklamirao), ali sve je to ništa u usporedbi s najbolnijom i najspektakularnijom smrti koja se odvija pred očima svakog onog tko najvažnije informacije o svijetu prikuplja na Internetu.

Naime, ako je suditi po najpopularnijim temama koje “twitaju” njegovi korisnici, upravo umire reputacija Twittera kao iole pouzdanog izvora informacija. Na prvom mjestu svih “twitova”, kao najrazvikanija vijest i predmet razgovora je nitko drugi do legendarni Rick Astley, mlađim generacijama poznat po video-spotu Never Gonna Give You Up, odnosno fenomenu zvanom “rick-rolling”. Prema onome što se može čuti na Twitteru, Astley je iz dosad nepoznatih razloga preminuo u berlinskoj hotelskoj sobi.

Ili… možda… nije? E, pa, fanovi mogu odahnuti. Astley se ipak nije pridružio Michaelu Jacksonu na večeri. Riječ je o jednoj vrlo dobroj napravljenoj “patki” koja je ubačena na CNN-ov servis iReport, koji se hvasta “građanskim novinarstvom”, odnosno daje običnim neprofesionalnim korisnicima priliku da objavljuju i uređuju vijesti koje – pretpostavlja se – ne mogu na vrijeme objaviti tradicionalni mediji. Autor je vješto ubacio kako je riječ o autentičnoj vijesti koju je lansirala agencija Associated Press.

Nijedan “ozbiljan” medij nije nasjeo na tu patku, osim jednog malezijskoj lista (čiji članak “više nije dostupan”), ali je šteta dovoljno velika da su se Astleyevi menadžeri morali obratiti javnosti preko službene stranice.

To, dakako, nije spriječilo “twitteraše” da uporno guraju priču, zagušivši sve ostalo, uključujući prodaju Pirate Baya, potvrđenu smrt Michaela Jacksona, Honduras, a o sada već očigledno ugušenoj “twitter revoluciji” u Iranu ne govorimo.

Perez Hilton u sukobu s Black Eyed Peas dobio šljivu na oku

Noćni klub Cobra u Toronto je u ponedjeljak rano ujutro (popodne po hrvatskom vremenu) postao poprištem nemilog događaja prilikom koga je ozlijeđen Mario Lavandeira, američki bloger kubanskog podrijetla široj javnosti poznat kao Perez Hilton, odnosno voditelj istoimenog celebrity bloga. Hilton je za vrijeme svečanosti dodjele nagrada MuchMusic za videospotove započeo raspravu s Fergie, članicom benda “Black Eye Peas”, a povodom Hiltonove kritike njihovog najboljeg albuma. Nešto kasnije se u raspravu uključio i Will.I.Am.

Što se potom dogodilo je predmet kontroverze. O incidentu je javnost saznala preko samog Hiltona, koji je preko Twittera javio da je ozlijeđen u sukobu s grupom Black Eyed Peas, odnosno da krvari i da nema policije.  Nešto kasnije se ispostavilo da je Hiltona u glavu udario Liborio “Polo” Molina, menadžer benda.

Molina je kasnije od policije optužen za fizički napad. Sam Hilton je priznao da je tokom rasprave Will.I.Ama “počastio” epitetom koji je doveo u pitanje njegovu seksualnu orijentaciju. Na kraju je Hilton završio sa šljivom na oku.

Sukob se, inače, nastavlja na Internetu. Svoju verziju priče je javnosti preko video-snimke podijelio Will.I.Am. Na tu snimku je odgovirio Hilton s 12-minutnim video-snimkom u kojima iznosi svoju verziju priče i tvrdi kako “nasilje nikada nije odgovor”.

Inače, Hilton, koji stalno naglašava svoju homoseksualnost, je bio daleko manje pacifistički raspoložen kada je u pitanju Carrie Prejean, (sada već bivša) Miss Kalifornije kojoj je kao član žirija za Miss SAD postavio kobno pitanje o istospolnim brakovima te dobio “politički nekorektan” odgovor. Tada ju je, revoltiran njenom “homofobijom” nazivao svakakvim imenima koja nisu za tisak.

UPDATE: GLAAD, jedna od vodećih američkih organizacija za prava homoseksualaca, pozvala je Hiltona da se ispriča zbog korištenja “uvredljive i dehumanizirajuće” riječi.

Twitter joj došao glave

Kada_01

17-godišnja Rumunjka Flavia Boricea (po nekim izvorima Maria Barbu) se pobrinula da Twitter ovih dana ne uživa samo pozitivan publicitet. Truplo nesretne djevojke je pronađeno u kadi s tragovima strujnog udara, koji je najvjerojatnije nastao zato što je laptop priključen na struju pao u vodu. Rumunjska televizija javlja kako je dotična prije nesreće nekoliko sati “visila” na Twitteru, te  je najvjerojatnije stradala nakon što je “iscurila” baterija.

Gotovo da nema blogera koji tragediju ne prati komentarima koji sugeriraju kako “twitanje” i kupanje u kadi nisu aktivnosti koje bi se trebale raditi istovremeno. A još je tužnije što Twitter – koga danas svi slave zbog toga što je Americi donio Obamu, a možda će sutra isto učiniti Iranu – treba stavljati u istu rečenicu s Darwinovom nagradom.

UPDATE (21/06/2009 10:04) : Ime djevojke je Flavia Boriceanu, a ne Flavia Boricea. Ovdje se nalazi članak u kome je embedirana video-snimka izvještaja rumunjske televizije. Izgleda da je priča, zapravo, stara nekoliko mjeseci.

Twitter & State Department: Javno-privatno partnerstvo

SAD se službeno ne upliću u iranske izbore, odnosno post-izborna “događanja naroda”, iako je – sudeći po entuzijazmu pro-Obaminih medija u SAD za “novu iransku revoluciju” – više nego jasno da bi trenutni stanar Washingtona bio sretan da je na izborima pobijedio Musavi.

Međutim, da sve ne ostane na iskazima neutralnosti, “zabrinutosti” i implicitnom navijanju za “mladodemokratske” snage u Iranu, pobrinula se Hillary Clinton i njen State Department uz pomoć ultra-popularnog web-servisa Twitter. Dotični je servis – s obzirom na tvrdu, a nakon najnovijih događaja, još tvrđu cenzuru tradicionalnih medija u Iranu, glavni izvor vijesti i sredstvo za koordinaciju aktivnosti pro-Musavijeve i anti-Ahmadinedžadove opozicije. Twitter je, pak, nedavno objavio kako će privremeno prekinuti rad kako bi instalirao novi softver. Međutim, kako javlja Reuters, “twitterovcima” je iz State Departmenta “sugerirano” da prekid rada odgode kako bi mladim Irancima omogućili da prakticiraju demokraciju, odnosno možda i sruše Ahmadinedžada. Sugestija je prihvaćena, te je Twitter prestao s radom večeras po hrvatskom, odnosno usred mrkle noći po teheranskom vremenu, kada je malo vjerojatno da će biti nekakvih velikih akcija.

Zanimljiv je komentar Seattle Post Intelligencera, koji je cijeli slučaj prilično nespretno nazvao “početkom ere Internet-diplomacije”. Riječ “diplomacija” je prilično zanimljivo koristiti za opis aktivnosti čiji je cilj pokušaj zamjene jedne vladajuće garniture s drugom, i to u zemlji koja je, s obzirom na iskustva sa CIA-om i Mosadekom 1950-ih, na takve “igrice” i manipulacije prilično osjetljiva.

No, u samom komentaru je daleko zanimljiva teza kako se s motivima vladine intervencije u Twitter teško može sporiti, ali da se otvara novo pitanje – treba li američka (a s njom i svjetska javnost) uistinu biti sretna zbog toga što se američka vlada tako nonšalantno petlja u naizgled slobodne medije? S obzirom na iskustva s HRT-om i sličnim “ministarstvima istine” takva se pitanja, ma koliko bila neugodna, moraju postavljati.