Kategorija: Film

RECENZIJA: X-Men: Prva generacija (2011)

X-Men First Class: Michael Fassbender & James ...
Image by Lyon & Pan via Flickr
X-MEN: PRVA GENERACIJA
(X-MEN: FIRST CLASS)
uloge: James McAvoy, Michael Fassbender, Jennifer Lawrence, Rose Byrne, January Jones, Kevin Baconscenarij: Ashley Edward Miller, Zack Stentz, Jane Godman, Matthew Vaughn (sinopsis: Sheldon Turner & Brian Singer)
režija: Matthew Vaughn
proizvodnja:20th Century Fox, SAD, 2011.
trajanje: 134 '

Nakon “sequela”, “remakea” i “prequela”, Hollywood je svjetske rječnike obogatio i izrazom “reboot”, koji označava praksu ponovnog započinjanja franšiza, i to onih koje su se u originalnom obliku previše potrošile. Dosad najuspješniji od svih “reboota” bio je preporod Batmana čija se priča u Nolanovoj režiji vratila na početak. Nešto slično se pokušalo i u slučaju X-Mena, čija posljednja dva nastavka nisu bila tako uspješna, a čije je spašavanje povjereno Matthewu Vaughnu, Britancu poznatom, između ostalog, i po ekranizaciji parodijskog stripa Kick Ass.

X-Men: Prva generacija također priču vraća na početak, odnosno u djetinjstvo Profesora X i njegovog glavnog protivnika Magneta. Prolog, smješten u drugi svjetski rat, pokazuje dvije različite sudbine – telepat Charles Xavier bezbrižno odrasta na bogatom američkom imanju, dok telekinetičar Erik Lehnserr kao Židov završava u nacističkom logoru, ostaje bez majke i služi kao pokusni kunić sadističkog znanstvenika Sebastiana Shawa (Bacon) zainteresiranog za njegove moći. Godine 1962. Xavier (McAvoy) je mladi oksfordski profesor koji čitajući misli zavodi studentice po pubovima. Lehnserr, pak, svoje magnetske koristi na krajnje nasilan način u svrhu pronalaženja svog mučitelja. Shawa, pak, uspijeva u Las Vegasu locirati agentica CIA-e dr. Moira McTaggert (Byrne). Njeno otkriće da Shaw raspolaže mutantima u svojoj službi, i da nastoji manipulirati američkim vojnim dužnosnicima kako bi isprovocirao termonuklearni sukob sa Sovjetima je potakne da stupi u kontakt sa Xavierom. Profesor, pak, oko sebe počinje okupljati mutante kako bi se suprotstavio Shawu, a toj družini se priključuje i Lehnserr.

Prva generacija se temelji na scenariju iza koga se našlo čak šest imena, a što se ogleda u duljini i previše sadržaja. Njegova ekranizacija bi predstavljala problem i filmašima daleko talentiranijim od Vaughna. Prva generacija izgleda manje kao film, a više kao Frankensteinovo čudovište sastavljeno od dijelova koji bi bolje funkcionirali kao zasebne cjeline.

Najbolji od svih podzapleta je vezan uz odnos Xaviera i njegovog suparnika, prijateljstvo i etičke dileme na koje će dati različite odgovore. Taj dio filma funkcionira dijelom i zbog vrlo dobrih Macavoya i Fassbendera, koji se doimaju dostojnim zamjenama za Patricka Stewarta i Iana McKellena, koji su tumačili starije verzije tih likova. Međutim, taj se podzaplet ne može razviti je Prva generacija zagušena kao lopatom nabacanim akcijskim scenama i drugim likovima iz strip-predloška, daleko slabije razvijenim i u suštini nepotrebnim. Jedan od takvih primjera je i Raven/Mystique, opisana kao Xavierova usvojena sestra, a čija iznenadna transformacija u Magnetovu sljedbenicu nije pravilno objašnjena te samo bespotrebno trati talent u Zimskoj kosti daleko bolje Jennifer Lawrence. Drugi, još sporedniji, likovi pate i zbog toga što ni njihove super-moći nisu pravilno objašnjene, čineći scene njihove demonstracije teško razumljivim.

U previše slučajeva je Prva generacija žrtva nastojanja da se bude “cool” kroz ne baš najsretnije i u pravilu nimalo suptilne poruke; osim već izlizanih paralela između sudbine mutanata i homoseksualaca možda najviše bode oči scena raspleta kubanske raketne krize u kojoj se “politički korektni” pacifizam odražava kroz doslovno istovjetne replike američkog i sovjetskog zapovjednika. Ni filmofilima drage reference na svijet 1960-ih, bilo da je riječ o originalnim filmovima o James Bondu, bilo o “Doktoru Strangeloveu”, bilo o Vegasu iz doba “Rat packa”, ne funkcioniraju, najviše zbog glazbe Henryja Jackmana koja zvuči previše anakrono. Tome se može pridružiti i 1980-im primjerenija frizura Rade Šerbedžije koji po n-ti put tumači ruskog/sovjetskog negativca. Nasuprot tome, January Jones i njen lik “ledene ljepotice” je malo previše očit pokušaj da se eksploatiraju Momci s Madisona. Iako u mnogim dijelovima gledljiva i sasvim u okviru niskih kriterija ljetne blockbuster-zabave, Prva generacija ipak predstavlja razočaranje i čini se da će njeni neumitni nastavci dovesti do novog “reboota” ranije nego što su to njeni tvorci predviđali.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 7. lipnja 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Ni holivudski flopovi nisu ono što su nekad bili

Heaven's Gate (film)
Izvor: Wikipedia

Jedna od stvari koja današnji Hollywood razlikuje od Hollywooda koga su poznavale starije generacije jest izostanak flopova, odnosno spektakularnih i basnoslovno studijskih projekata koji tako temeljito propadnu na kino-blagajnama da ta propast uđe u legendu. Odnosno, barem tako tvrdi Tom Shone u svom članku, koji nastoji dati odgovor zašto današnja komercijalna razočaranja u Hollywoodu nisu ni razini financijskih sunovrata kakvi su bili Lomača taštine, Vodeni svijet, Posljednji akcijski junak ili Otok boje krvi. Kada danas neki film “ljosne” na kino-blagajnama, obično je riječ o daleko prozaičnijim rezultatima koji se češće nazivaju “podbačajem” nego fijaskom. Danas je, tako, teško zamisliti da bi pogrešna procjena u nekom uredu mogla dovesti do toga da neki studio poput 20th Century Foxa nakon Kleopatre dođe na rub bankrota ili da legenda poput United Artists jednostavno nestane nakon Vrata raja.

Razlozi za to su otprilike isti onakvi kakvi su doveli do sumraka koncepta superzvijezde – promjena kulturnih, ali i ekonomskih okolnosti u suvremenom svijetu. Globalizacija je tako Hollywoodu otvorila niz tržišta u svijetu u kojima se ispostavilo da je publika – koja obično manje pristupa Internetu, kablovskoj i satelitskoj televiziji – daleko spremnija konzumirati drek koji razmažena američka publika nije. Tako nije rijedak slučaj da ono što predstavlja nesumnjivi flop na sjevernoameričkom tržištu uspije sve financijske gubitke za studio nadoknaditi na svjetskim tržištima; Vodeni svijet je bio jedan od najboljih primjera za to. A ako i nakon svega toga kino-distribucija predstavlja “podbačaj”, uvijek će se naći prodaja i iznajmljivanje DVD-ova, odnosno prikazivačka prava na televiziji i sistemi video-pretplate s kojima će i najgore holivudsko smeće polako ali sigurno, možda nakon nekoliko godina, a možda i desetljeća svoje tvorce dovesti u “plus”.

Shone također tvrdi da je jedan od razloga i taj što je Hollywood s vremenom počeo učiti od svojih grešaka, odnosno što se u studijima razvio sistem za ranu detekciju potencijalnih flopova, kao i smanjenje rizika kroz ko-produkcije dvaju velikih studija, korištenje manje “zvučnih” (čitaj: jeftinijih) imena u glavnim ulogama i malo veća financijska disciplina na setu. I dok je sve to, s jedne strane, spasilo Hollywood, s druge strane je drastično smanjilo opću kvalitetu holivudskih filmova u odnosu na prethodna razdoblja.

Tako je u prošlosti lako zamisliti da se i iza najgoreg mogućeg flopa krije “neshvaćeno” remek-djelo. Danas, kada nema straha od financijske kazne, holivudski producenti i studiji se više ne moraju truditi pa proizvode odvratno smeće znajući da će se ono uvijek isplatiti. Ono što je danas flop obično i zasluži biti flop; problem je u filmovima koji zarade novac, ali to ne zaslužuju.

Bolje biti star nego stara

Ono što je svojevremeno izjavio veliki William Goldman – da u Hollywoodu nitko ne zna ništa – odnosno da ne postoje nikakva pravila, još uvijek važi. Ipak, određeni zakoni vjerojatnosti ukazuju na to da je za nečiju glumačku karijeru u pravilu bolje biti mlad nego star, odnosno privlačan nego ružan.

Nastojanje da se sačuva privlačnost i mladost je jedan od razloga zbog čega je Hollywood postao carstvo kozmetike i plastične kirurgije, odnosno 40-godišnjaka i 50-godišnjaka koji pokušavaju izgledati kao tinejdžeri, a ponekad pokazuju i njihovu zrelost. Pa, ipak, zub vremena zna biti neumoljiv, ali i prilično “politički nekorektan”, barem kada su u pitanju razlike među spolovima. Dakle, ukoliko neka holivudska starleta nije uspjela ostvariti nekakvu “bijesnu” karijeru prije 35. ili 40. godina, malo je vjerojatno da će ikada postati superstar. Sa muškarcima, pak, stvari stoje malo drukčije; bez obzira na dominaciju androginih pseudotinejdžera i metroseksualaca kao što su Pattinson i Lautner danas, a Chris Klein i Matt Damon jučer, dramski umjetnik muškog spola se ipak može nadati da će njegovo ime blistati s plakata čak i u 50-im, pa 60-im, a u nekim slučajevima i 70-im godinama života.

Najnoviji prilog toj tvrdnji bi mogli biti komercijalni rezultati vodećih holivudskih hitova ovog vikenda. The Expendables, macho akcijada “stare škole” o grupi opakih mišićavih razbijača koje vodi 64-godišnji Sylvester Stallone je usprkos po box office obično pogubnom R-rejtingu glatko zasjela na prvo mjesto i potukla Eat Pray Love, “topli” i ženski film koga je trebala voditi nekadašnja holivudska kraljica, 43-godišnja Julia Roberts.

Okorjeli fanovi Julije Roberts bi, dakako, mogli naći razloge za ovaj debakl u objektivnim okolnostima, odnosno glumičinoj konverziji na hinduizam koji je filmu dala neočekivano negativan publicitet među skrivenim bigotima. Drugi će, pak, od svega izvući političko-ideološki “spin”, odnosno to shvatiti kao pobjedu konzervativnih reaganovskih militarističkih agresivnih i “muških” 1980-ih (koje najbolje utjelovljuje “Rambo” Stallone) nad liberalnim clintonovskim pacificističkih “politički korektnim” i “ženskim” 1990-ih koje je utjelovljivala Roberts, a koje trenutno u Bijeloj kući utjelovljuje omraženi Obama. Ipak, teško se oteti dojmu da kada na box officu sudare ostarjela muška zvijezda i ostarjela ženska zvijezda, žena uvijek bude ta koja gubi.

Trijumf i tragedija Ratova zvijezda

Povijest filmske umjetnosti nije samo povijest velikih filmova. nego i povijest velikih filmova koji iz svakojakih razloga nisu nikada bili snimljeni. Svega toga su prilično svjesni najstariji fanovi Ratova zvijezda, odnosno, da budemo precizniji, originalne trilogije snimljene 1970-ih i 1980-ih. Prvi film, snimljen 1977. i danas poznat kao Nova nada, predstavljao je jedan od najvećih fenomena popularne kulture 20. stoljeća. Drugi film, Imperija uzvraća udarac, čija se 30. obljetnica upravo slavi, se smatra jednim od najboljih nastavaka u povijesti Hollywooda, ako ne i jednim od najboljih ostvarenja SF-žanra u povijesti.

Treći film, Povratak Jedija, je 1983. godine je trebao biti nešto slično, ali je danas gotovo zaboravljen i među starim warserima, usprkos komercijalnog uspjeha koji je postigao, predstavlja razočaranje, ako ne i izdaju. Jedino je nova trilogija, koja je izazvala sveopće zgražanje i neprijateljstvo, pomogla tom filmu da malo popravi reputaciju, ali tek u usporedbi. U svoje je vrijeme izazivao mrštenje pri pomisli na “dražesne” Ewokse i ultra-sladunjavi hepi end, tako različit od dostojanstvene Nove nade i realistične Imperije.

Gary Kurtz, producent prva dva filma i nekad najbliži suradnik Georgea Lucasa, u izjavi za Los Angeles Times je potvrdio sve ono što su fanovi originalne trilogije pretpostavljali, ali nikada nisu mogli dokazati – da je Povratak Jedija remek-djelo koje je, poput prequela, uništila Lucasova orijentacija na sirovu “komercijalu” i vlastita bahatost. Prema Kurtzu, Jedi je trebao biti isto onako mračna, odnosno “realna” priča u kojoj “dobri momci” dobijaju batine, odnosno u kojoj su Han Solo ili Lando Carlisian trebali “kupiti farmu”, tj. poginuti prije odjavne špice. Međutim, Lucas je tada gledao u financijske brojke i zaključio da više zarađuje prodajući igračke nego filmska prava; Jedi je, dakle, trebalo podrediti igračkama, odnosno dječici koja će vrištati roditeljima da ih kupe. Zato su se usred filma pojavili omraženi Ewoksi, a kraj završio poput najsladunjavije bajke. Kurtz se, kako tvrdi, s time nije htio složiti, pa je nakon Imperije odlučio s Lucasom prekinuti suradnju.

Fanovi originalne serije mogu samo zamišljati što bi se dogodilo da je bilo suprotno, tj. da je nakon drugog filma Lucas, a ne Kurtz, otišao, odnosno da je trilogija bila onako zaokružena i onako savršena kakvom je trebala biti. To su pitanja na koja, s druge strane, fanovi Sumraka najvjerojatnije neće razbijati glavu.

Oliver Stone optužen za antisemitizam

Oliver Stone i povijest baš i nisu najbolji prijatelji. Kada povjesničari budu za nekih sto godina istraživali atentat na Kennedyja, kao jedan od razloga zašto prava istina o tom događaju nikada nije otkrivena će se vjerojatno navoditi i Stoenov JFK, koji je najbizarnije i najparanoidnije teorije zavjere publici “prodao” kao neupitnu istinu. Stone je, s druge strane, prilično talentirani filmaš koji možda u svojim djelima nije povijesno autentičan, ali zato prilično autentično i strastveno u iznosi svoja uvjerenja.

Jučer je, pak, Stone, zbog strastvenog iznošenja svojih uvjerenja sebi stvorio velike probleme, s obzirom da mu prijeti opasnost trpanja u istu antisemitsku kašu kao i Mela Gibsona. Govoreći o novoj TV-seriji Secret History of America (Tajna povijest Amerike) za Sunday Times, izrekao je ono što mnogi poznavatelji Hollywooda misle, ali se ne usude iskazati – da je percepcija američke i svjetske povijesti, uključujući drugi svjetski rat, pogrešna zahvaljujući Hollywoodu i njegovom inzistiranju na svođenju 1930-ih i 1940-ih na Hitlera i Holokaust. Stone je dodatno podgrijao vatru objasnivši opsjednutost Holokaustom time što Hollywoodom dominiraju Židovi.

Kao što se moglo očekivati, Stoneova izjava je dočekana na nož od strane židovskih organizacija, izraelskih diplomata i preživjelih žrtava Holokausta. Ipak, teško je očekivati da će Stone, koji je dijelom i sam Židov po porijeklu, i čiji su ljevičarski stavovi na holivudskoj liniji, doživjeti isti tretman kao Gibson koji je turbokonzervativni katolik i čiji je otac negirao Holokaust. Ova kontroverza će mu, kao i mnoge druge, samo podići publicitet.

Svi su oni Mel Gibson

Iako priča o njegovom nasilništvu i pijanstvu najvjerojatnije nije u potpunosti crno-bijela, vrlo je vjerojatno da je karijera Mela Gibsona završena ili barem u fazi sličnoj petom stadiju karijere svakog holivudskog glumca. Zlobnici bi rekli da su razlozi za to ideološke, a oni još zlobniji etničke prirode, s obzirom da je Hollywood pokazivao priličnu sklonost gledanja kroz prste nasilnicima i seksualnim zlostavljačima kao što je, na primjer, Roman Polanski, a koji su bili “na liniji”.

Problem Mela Gibsona je, međutim, samo simptom trenda koji baš i ne mari mnogo za ideologiju, vjeru i etnicitet. Skandal, kao i najave bojkota Gibsonovih filmova, samo ukazuje na to koliko današnje filmske zvijezde u Hollywoodu sve više podsjećaju na dinosaure čije je vrijeme prošlo. Njih danas na životu, odnosno pod paskom javnosti, više održavaju tabloidni mediji nego komercijalni rezultati njihovih blockbustera. Vremena kada je netko odlazio u kino radi njuške ili imena na plakatu su odavno prošla. Štoviše, danas je zbog Interneta i Twittera teško zamisliti da bi percepcija nekog glumca od strane javnosti bilo teško razlučiti od percepcije stvorene njihovim privatnim životom. O tome najbolje svjedoče glumci koji se ne usuđuju priznati svoju homoseksualnost jer više ne bi mogli tumačiti heteroseksualne protagoniste filmova.

Hollywood možda može na trenutak odahnuti kada se jednom riješi “nezgodnog” Mela Gibsona, ali ono što se danas događa Gibsonu će se s vremenom početi događati svakoj holivudskoj zvijezdi.

Sprema li se još jedno holivudsko remake-nedjelo?

William Goldman je rekao da u Hollywoodu nitko ništa ne zna, te je praviti dugoročne prognoze o tome kako će završiti pojedini filmski projekti još nezahvalnije nego u politici. Ipak, ako bi se baš moralo predviđati o kojem će se filmu najviše govoriti 2011. godine, onda je to “Girl With the Dragon Tattoo”, američka ekranizacija popularnog krimi-romana Stiega Larssona. Sony, koji je otkupio prava, najavio je da će premijera biti održana 21. prosinca 2011. godine.

To znači da će se do kraja godine govoriti o tom filmu, te da Fincher juriša manje na komercijalu, a više na “Oscare”. Dobra vijest u cijeloj stvari jest da film režira Fincher, a loša je da je u pitanju remake, a Hollywood s remakeovima, pogotovo kada su u pitanju ne-holivudski filmovi, ima itekakve probleme. Naravno, ne treba govoriti kako je Larssonova trilogija već ekranizirana u domovini, da je prvi film iz serije zaradio za švedske standarde basnoslovnih 100 milijuna dolara, da je Noomi Rapace zbog uloge Lisbeth Salander postala međunarodna zvijezda, ali i to da domaći kino-distributeri po običaju nisu imali cojones i mozga da tom djelu daju kino-distribuciju.

Ono što cijelu priču čini dodatno zanimljivom jest da još nije određeno tko će u američkoj verziji glumiti Salanderovu, odnosno novianra Mikaela Blomkvista. Ispočetka se govorilo o Danielu Craigu u ulozi Blomkvista (što nije baš pametna ideja) kao i Carey Mulligan kao Lisbeth Salander, ali izgleda da obje glumaca ima problema s prethodnim obavezama. Govorkalo se da bi Lisbeth Salander mogla glumiti Kristen Stewart (što bi nakon “Sumraka” bila prilično zahvalna uloga), a bacale su se i glasine o Angelini Jolie (koja je, istini za volju, za to malo prestara). Jedna od najbizarnijih glasina spominje kako je Fincheru osobni favorit južnoafrička pjevačica Yo-Landi Vi$$er.

U cijeloj priči bi možda najvažniji trebao biti glumac koji tumači Blomkvista. On bi trebao biti sredovječan i ne baš previše ugledan – realno bi to mogao biti i Oliver Platt, ali bi Trevor Eve (poznat kao šef inspektora u “Buđenju mrtvih”) bio najadekvatniji zbog kombinacije starosti i karizmatičke pojavnosti.

U svakom slučaju, o tom filmu će se dosta pričati, barem među filmofilima. A na kraju možda Fincher bude uspio od svih tih proturječnih elemenata, prkoseći holivudskim ograničenjima, napraviti i nešto dobro.

Sloboda zločinca kao nacionalni interes

Švicarska vlada je odlučila odbiti američki zahtjev za izručenje Romana Polanskog, što znači da se francusko-poljskom režiseru i “oskarovcu”, a isto tako i gomili njegovih fanova iz holivudske elite, ispunila želja. Veliki umjetnik, koji je prethodnih nekoliko mjeseci proveo u kućnom pritvoru svoje luksuzne vile, neće morati brinuti o tome da ostatak života provede u zatvoru. Odluka, ma koliko mnogima izgledala šokantna, zapravo i nije tako neočekivana u svijetu u kome se istjerivanje pravde shvaća daleko manje ozbiljno neko u holivudskim filmovima.

I dok za licemjerni Hollywood, koji je svojevremeno aplaudirao O. J. Simpsona prilikom njegovog bijega pred policijom, a koji sada pronalazi sve moguće izgovore za Lindsay Lohan, toleriranje zločina i ne iznenađuje, nekima bi možda zbunjujućom trebala izgledati odluke švicarske vlade. Ipak je u pitanju ono što bi trebala biti “civilizirana”, “evropska” zemlja u kojoj se davno prije svih drugih njegovala demokracija, pravna država, odnosno u kojoj bi se trebalo poštovati međunarodno pravo i proganjati zločince.

S druge strane, “nacionalni interesi” s kojima je švicarska ministrica pravde Eveline Widmer Schlumpf obrazložila tu odluku, jasno govore da postoje granice nakon kojih kojih države prestaju biti “evropske”, “civilizirane” i “pravne”. Komentar u Independentu, pak, sugerira kako je za švicarsku odluku bilo ključno to da je Polanski državljanin susjedne Francuske čija riječ u vrlom novom Obaminom svijetu za švicarske vlasti imaju veću težinu nego riječ kastrirane Amerike. A ta ista Francuska, čiji se intelektualci pa i političari vole postavljati kao moralni arbitri kada su u pitanju Irak i Guantanamo, spremna je zatvoriti oči kada su u pitanje zločini koje vrše njeni “zaslužni umjetnici”.

Edward Norton pao u holivudsku nemilost

“Nikada više nećeš raditi u ovom gradu” je jedan od najotrcanijih holivudskih klišeja na temu samog Hollywooda. Te riječi, namijenjene glumcima koji su svojim karakterom ili ponašanjem predugo izazivali strpljenje holivudskih moćnika, u stvarnosti se izriču prilično rijetko. Hollywood, bez obzira na egoizam i umišljenost svojih pojedinaca, nekada zna pokazivati kolektivistički duh i pronalaziti dobre razloge za opraštanje i druge prilike glumcima koji su “skrenuli s pravog puta”, bez obzira zvali se oni Lindsay Lohan ili Robert Downey Jr. Egzil iz Hollywooda je najteža moguća kazna predviđena tek za patološke slučajeve kao što su bili O. J. Simpson i Mel Gibson.

No, to ne znači da između egzila i normale ne postoje izvjesna međustanja, odnosno blaže kazne koje se mogu primijeniti na holivudske zvijezde koje su pretjerale u shvaćanju svoje veličine. Jedan takav slučaj bi bilo otpuštanje Edwarda Nortona sa seta ambicioznog blockbustera The Avengers, ekranizacije popularnog stripa tvrtke Marvel. Norton, koji je u filmu trebao tumačiti lik dr. Brucea Bannera – isti koji je tumačio u drugom nastavku Hulka – otpušten je “zbog kreativnih razlika”, što je eufemizam za preveliku dramu na setu. Sam Norton je bijesno reagirao tvrdnjom kako je odluka studija “financijske prirode”, ali nije objasnio zašto nije zatražio manji honorar da se žrtvuje za umjetnost.

Filmskim zvijezdama tamni sjaj

Box office – odnosno prihod s blagajni kino-dvorana u Sjevernoj Americi – se već nekoliko desetljeća pretvorio u dodatni oblik zabave za filmofile, odnosno najpouzdanije sredstvo za ocjenjivanje koliko je neki holivudski projekt uspješan. Praćenje box officea u posljednjem desetljeću, pak, mnoge dovodi do zaključaka koji su donedavno izgledali heretički, odnosno potpuno nezamislivi kada je u pitanju američka filmska industrija. Među njima se najviše ističe teza o propasti star-sistema, odnosno uvjerenje kako filmske zvijezde uopće više nisu važne, odnosno kako o njihovom prisutstvu više ne ovisi hoće li neko ostvarenje biti hit ili flop.

Dok je, na primjer, još 1990-ih bila sasvim normalna stvar da Jim Carrey naplaćuje desetke milijuna dolara za nastup u svakoj od holivudskih komedija, s obzirom da se “ona pretvarala u zlato”, danas to s njim, ali i većinom njegovih kolega definitivno nije slučaj. U klasičnom star-sistemu holivudski naslovi su postajali hitovi zato što su mogli računati na ogroman broj obožavatelja tumača glavnog lika. U današnjem sistemu filmovi postaju hitovi zahvaljujući marketinškim operacijama u kojima glavna “njuška” na plakatu tek djelić cjeline, a često i djelić bez koga se ne može.

Mnoge od analiza box officea u posljednje vrijeme tako pokazuju da najveći komercijalni uspjeh imaju crtići, u kojima se zvijezde uopće ne pojavljuju, odnosno, u najboljem slučaju, tek posuđuju glas. Avatar je postao prošlogodišnji i ovogodišnji megahit zbog mnogih razloga, ali Sam Worthington definitivno nije bio među njima. I histerija stvorena oko Sumraka pokazuje koliko su danas zvijezde nevažne – filmovi nisu postali hitovi zbog Stewart, Pattinson i Lautner; naprotiv, sve troje su danas zvijezde upravo zbog svog nastupa u Sumraku.

To, dakako, ne znači da u Hollywoodu nema projekata koji nastoje koristiti zvjezdanu paradigmu. Imenom na plakatu se uglavnom koriste romantične komedije (s ženskim zvijezdama), kao i pojedine komedije kao što su one u kojima glavnu ulogu tumači Adam Sandler. No, u pravilu je riječ o žanrovski predefiniranim proizvodima kojima je glavna zvijezda već ustanovljeni brand. Pokušaj zvijezde da izađe iz tih predefiniranih okvira je u pravilu osuđen na propast.

Zbog svega toga treba biti prilično skeptičan prema najnovijem holivudskom spektaklu koji opisuje život posljednje egipatske kraljice Kleopatre, a kome bi glavna atrakcija trebala biti Angelina Jolie. Glumica koja je izjavila da je umorna od glume se u ovom konkretnom slučaju doima prestarom za ulogu tinejdžerske zavodnice. Hollywood, kao i mnoge druge institucije u današnjem svijetu, ima ozbiljnih problema da uči na svojim greškama.