Kategorija: Ekonomija

Treba li ukinuti ljetno računanje vremena?

U posljednjih nekoliko desetljeća, uz veliki broj znanstvenika i velike količine novca koje se izdvajaju za znanost, akumulirao se dovoljno veliki broj znanstvenih istraživanja i studija da se na temelju njih može opravdati doslovno svaka politika. Tako će i zagovornici i protivnici, bilo da su u pitanju pobačaj, nošenje oružja, smrtna kazna ili pušenje, uspjeti pronaći istraživanja koja “neupitno” potkrepljuju njihova mišljenja.

Mnoga od tih istraživanja se objavljuju prigodno, pa izuzetak nije ni najnovije, kojem je par redaka posvetio Christian Science Monitor pred sutrašnjo redovno pomicanje kazaljki u SAD. Tako istraživanje provedeno u državi Indiani sugerira da ljetno računanje vremena donosi više štete nego koristi, odnosno da bi se uštedilo mnogo više struje, živaca i neugodnosti da postoji jedno jedino, tj. zimsko računanje vremena. Prema autorima glavni problem kod ljetnog računanja vremena – koje se predlagalo u svrhu štednje voska za svijeće u 18. stoljeću i konačno prihvatilo u svrhu štednje struje u Njemačkoj za prvog svjetskog rata – jest to da dovodi do povećane potrošnje struje zahvaljujući aparatima za kojih se prije nekih 100-300 godina nije znalo. Tako su u ožujku zbog uvođenja ljetnog vremena ljudi prisiljeni ustati sat ranije i to u vrijeme kada je temperatura najhladnija te trošiti struju na grijalice; ljeti se vraćaju svojim domovima u trenutku kada je najtoplije i kada su prisiljeni koristiti klima-uređaje.

Ti su argumenti sasvim razumljivi, a dobivaju na snazi kada se uzme u obzir da je Kina nakon petogodišnjeg eksperimenta (1986 – 1991) ukinula ljetno računanje vremena, a što joj nije zaustavilo ekonomski bum. O ukidanju ljetnog računanja vremena se čak neko vrijeme razgovaralo u Francuskoj, s obzirom da je štednja energije – glavni argument – privremeno neutraliziran masovnom upotrebom nuklearnih elektrana.

Međutim, već sada se može zamisliti kako će ova inicijativa biti dočekana na nož od Gajinih fundamentalista, pogotovo kada malo zatopli u srpnju i kolovozu a na naslovnice dođu redovne vijesti o užarenoj apokalipsi, pretvaranju Hrvatske u pustinju i masovnoj pogibiji polarnih medvjeda.

Islanđani na referendumu odbili plaćanje duga

Island, koji je do prije dvije godine bio proglašavan oličenjem svega najboljeg što zapadna civilizacija može pružiti, postupno se pretvara u “crnu rupu” Atlantika ili “ujaka o kome se ne govori”. Naime, ta mala država – koja je zbog svoje odanosti kapitalizmu zapala u neproprorcionalno velike probleme – sada je, barem u očima zagovornika euroatlanstke dogme, kompromitirala i demokraciju.

93 % svih glasača se na jučerašnjem referendumu odbacilo vladin plan o tome da Island isplati 5,2 milijardi dolara (3,88 milijardi eura) vladama Britanije i Nizozemske kako bi se obeštetili tamošnji klijenti islandskih banaka propalih uslijed kolapsa izazvanih globalnom recesijom.

Nevoljkost islandskih glasača da poslušaju vladu je razumljiva, s obzirom da bi svaki od njih, prema odredbama plana, trebao sljedećih osam godina plaćati 726 kuna. Mnogi od njih se osjećaju već dovoljno kažnjenim zbog toga što je nezaposlenost na Islandu porasla na 9 %, kao i inflacijom od 7 % te smatraju kako ne bi trebali kao porezni obveznici sanirati posljedice nečije, a pogotovo strane, pohlepe.

Takvo ne-atlanstko i ne-solidarno razmišljanje je vlada premijerke Johanne Sigurdadottir pokušala ušutkati tvrdnjom da bi referendumsko odbijanje plaćanja duga moglo ugroziti ne samo spasonosne kredite MMF-a, nego i eventualni pristup Islanda u EU. Ovo potonje je, međutim, izgubilo dosta svojih argumenata nakon što je kriza u Grčkoj pokazalo kako članstvo u toj organizaciji ne predstavlja ničiji spas.

S druge strane, referenduma vjerojatno ne bi bilo da predsjednik Olafur Ragnar Grimsson, poznat po svojim ljevičarskim stavovima, nije odbio potpisati vladin plan i umjesto toga ga stavio na referendum.

Nekako mi je teško zamisliti da bi Josipović u sličnoj situaciji proizveo Jadranki Kosor takve neugodnosti, odnosno sebi dozvolio da bude “slobodni strijelac” umjesto “timski igrač”.

Kritična točka je prijeđena?

Loše stanje svjetske ekonomije se odrazilo na loše stanje hrvatske ekonomije, a s obzirom na kapitalističke zakonitosti, moralo se odraziti i na hrvatske medije koji su sve manje u stanju vršiti ono što im je primarna funkcija – informirati javnost o svijetu kakav jest. Stoga i ne iznenađuje što se na stanjenim stranicama naših novina te sve praznijim stranicama naših portala ne komentiraju kolumne poput ove u Telegraphu. Svijet onakav kakvim ga opisuje kolumnist Jeffrey Warner nije svijet koji će izmamiti prosječnom konzumentu hrvatskih medija osmjeh na lice.

Naime, Warner tvrdi da bi problemi u kojima se danas nalazi Grčka nisu posljedica okolnosti specifičnih za tu zemlju, nego da su zapravo tek prva manifestacija fenomena koji će bez neke velike razlike p0goditi sve zemlje, bez obzira na to koliko one bile daleko od mediteranskog šlamperaja. I, da stvar bude gora, sve što su vodeće zapadne vlade imali u arsenalu mjera kojima se to trebalo spriječiti je potrošeno. Nema više poreznih sredstava kojima bi se banke umjetno održavale na životu niti potpomagala potrošnja -slijedi novi niz masovnih otkaza i globalnog siromašenja.

Warner tvrdi da je dosegnuta “kritična točka”, odnosno da među svjetskim “usrećiteljima” sada caruje rezignacija, odnosno spoznaja da slijede godine, a možda i desetljeća neopisivog siromaštva i propadanja, te da se više ništa ne može učiniti. Stiglo se do tzv. petog stadija Kübler-Rossove skale umiranja.

Zapad je tu još uvijek ispred nas. Kod nas se prešlo preko “ne, Hrvatska je pod mudrim vodstvom San… pardon Kosor uspješno prebrodila krizu i riješila sve važne probleme” i “kako nam pokvarene eurokratsko-bankarske gnjide to učiniti” tek do “bit ćemo dobri, potrpat ćemo par lopova u Remetinec, samo da ne bude krize, ili barem da ne izbije prije nego što uđemo u EU”. Još se nije stiglo do “više nema nikakvog smisla”, odnosno do “živjet ćemo sretni i neopterećeni materijalizmom sada kada nema bogatstva”.

Nijemci predložili Grčkoj da proda teritorij

Zlobnici bi rekli kako današnji odnosi između Njemačke i Grčke sve više sliče na odnose Slovenije i Srbije krajem 1980-ih. Pesimistima koji se brinu da EU čeka još jedne multinacionalne federacije sasvim sigurno neće uljepšati dan vijesti iz Njemačke gdje se na grčke kritike njemačke bezdušnosti i odbijanja da se pomogne EU-braći u nevolji odgovara s prijedlozima koji će samo doliti ulje na nacionalističku vatru.

Tako današnji Bild citira dvojicu zastupnika Bundestaga koji pripadaju koaliciji Angele Merkel – Franka Schäfflera iz liberalnog FDP-a i Marca Wanderwitza iz demokršćanskog CSU-a – koji su ponudili “zanimljivo” rješenje grčkih financijskih problema. Schäffler je, naime, predložio da Grčka jednostavno proda svoje otoke, od kojih su mnogi nenastanjeni te tako prikupi sredstva za punjenje svoje budžetske rupe bez dna. Wanderwitz, pak, drži da bi Grčka svoje otoke trebala nuditi kao zalog za bilo kakav kredit koji bi joj pomogao otplati duga.

Ono što je zanimljivo jest da hrvatski mediji o svemu ovome šute. Što je prilično razumljivo s obzirom da bi slična rješenja za slične probleme mogla doći na red i u Hrvatskoj. A reakcije – ako se samo prisjetimo cirkusa koje je izazvala šaka slane vode u Piranskom zaljevu – će biti sve nego “europejske”.

Globalno zahlađenje zamrznulo oporavak svjetske ekonomije?

Statistički gledano, američka, britanska i cijeli niz ekonomija je izašao ili u ovom trenutku izlazi iz recesije. Sve to lijepo zvuči, sasvim u skladu s najavama koje su davali dežurni optimisti na početku krize, ali to ono što se zove “obična raja” nekako nije uspjela osjetiti, pa sada diljem Evrope imamo štrajkove i ulične proteste.

A takvih stvari bi, ekonomisti upozoravaju, trebalo biti još više, jer bi taj veliki “oporavak” – ako je ikada i postojao – trebao biti zamrznut poput prerano  sazrijelih pupoljaka, odnosno globalna recesija bi na svojim grafikonskim pokazateljima umjesto popularnog slova “U” imala omraženo slovo “W”. Stvar je u tome da su mnoge vlade, nastojeći spriječiti bankovni kolaps, potrošile sve što se moglo potrošiti, odnosno da više nema novca pa slijedi masovno “stezanje remena” koje bi, prema nekim najavama, moglo potrajati ne par godina, nego i par desetljeća.

U međuvremenu će, pak, kao glavni krivac za postojeće stanje služiti i dobra stara klima. Tako se neočekivano loši rezultati na burzama i sve lošiji indeksi povjerenja u vodećim zapadnim ekonomijama pripisuju neočekivano hladnom vremenu koje je potencijalne konzumente zadržalo kod kuće.

Ako se ovakve “zimske radosti” nastave, nije teško zamisliti da će za nekih 10-20 godina na globalno zatopljenje kao na jedinu nadu za spas čovječanstva od gladi i siromaštva.

Soros zabrinut za euro

U dobra stara hladnoratovska vremena se govorilo da kada netko u Kremlju kihne, washingtonski kremljolozi dobiju upalu pluća. Danas bi se nešto slično moglo reći za Georgea Sorosa i njegove javne procjene o budućnosti nekih valuta. Svaki put kad mađarsko-američki milijarder ustanovi da s nekom od valuta nije u redu, svaki valutni špekulant bi trebao umirati od straha.

Ono što je Soros rekao za euro u komentaru za Financial Times, međutim, nije rekao ništa naročito originalno. Uglavnom se sve svodi na to da je grčka dužnička kriza jasno pokazala ogromne nedostatke cijelog koncepta na kome se temelji euro, tj. da je monetarna unija država-članica EU nije komplementarna s političkom, odnosno da pojedinačne vlade previše ljubomorno čuvaju svoj suverenitet, a  što blokira zajedničko djelovanje u teškim situacijama. Soros je uvjeren da je EU u stanju spasiti Grčku koju nova socijalistička vlada Georgea Papandreoua dovodi u red, ali da ostatku PIIGS-a (Portugal, Španjolska, Irska i Italija) pomoći u ovom trenutku nema.

EU bi uistinu mogla na kraju balade dati nekakvu financijsku injekciju Grčkoj, ali je razlog za to i u najavama grčkog premijera – koji sve manje krije svoju “ljubav” prema škrtoj njemačkoj kolegici Merkel – da je njegova vlada spremna kao alternativu razmotriti i financijsku pomoć Rusije i Kine sa svim političkim i drugim implikacijama koje to sa sobom nosi.

Frka u Grka

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=greece&iid=7878312″ src=”0/c/9/2/EU_Leaders_In_980d.JPG?adImageId=10245770&imageId=7878312″ width=”234″ height=”155″ /]

U četvrtak nam je rečeno da je u Bruxellesu na samitu Europske Unije postignut sporazum o pomoći Grčkoj da otplati svoje sada već legendarne dugove. Kriza, za koju sve više ekonomista govori da bi mogla imati kataklizmičke posljedice, odnosno potpuno zaustaviti oporavak od globalne recesije, je međutim previše velika i previše komplicirana da bi se mogla riješiti na jednom sastanku.

Zapravo, vrlo je vjerojatno da su na tom sastanku pale neke teške riječi. Taj je dojam teško izbjeći nakon što se – dan nakon “spasonosnih” odluka – grčki premijer George Papandreou obratio naciji preko televizije te optužio svoje europske kolege da “šalju nejasne signale” o svojim namjerama, odnosno “stvaraju atmosferu katastrofe koja će se pretvoriti u samoispunjavajuće proročanstvo”.

Iako Papandreou nije spominjao nikakva imena, većina svjetskih medija smatra da je meta njegovog bijesa Angela Merkel, odnosno njemačka vlada koja ne želi ni čuti da se Grčkoj šalje ikakva financijska pomoć, jer bi najveći dio te pomoći trebala iskesati upravo njemački porezni obveznici. Nijemcima je najvažnije očuvati stabilnost eura, odnosno skromna, ali za ostatak Evrope nedostižna dostignuća svog ekonomskog oporavka u prethodnoj godini.

Dio ekonomista smatra da se Grčkoj ne smije dati pomoć, jer bi se time destablizirao euro, odnosno da EU jednostavno nema novaca za tu vreću bez dna. Drugi, pak, smatraju da bi predstojeći bankrot Grčke mogao dovesti do lančane reakcije, odnosno da će doći do potpunog kolapsa financija u PIIGS-u (Portugal, Irska, Italija, Grčka, Španjolska) koje je kriza pogodila teže nego druge članice EU; posebno brine to što bi kolaps Španjolske mogao “izvesti” financijsku krizu u Latinsku Ameriku, te tako dovesti do još većih ekonomskih, političkih, a možda i sigurnosnih komplikacija u svijetu. Sve češće se spominje mogućnost potpunog ili djelomičnog ukidanja eura kao jedno od mogućih opcija za ublažavanje krize.

O svemu tome u našim medijima teško da se može naći slovo. To i ne iznenađuje – prizor demonstranata koji na atenskim ulicama pale zastavu EU je malo previše bogohulan, isto kao ideja da Unija za svoj 28. dragulj u kruni neće imati ni prebijene kinte.

Kriminalom protiv kriminala – na njemački način

Odnosi između Njemačke i Švicarske su došli u krizu nakon što je Wolfgang Schauble, njemački ministar financija, objavio kako će njegova vlada nastojati otkupiti financijske i druge informacije o utajivačima poreza, čak i ako su oni dobiveni ilegalnim putem.

Riječ je o CD-u koji sadrži podatke o tajnim računima 1500 osoba u švicarskim bankama, a koji je ponuđen njemačkim vlastima za 1,5 milijun eura. Procjenjuje se da bi se na temelju njih moglo naplatiti 200 milijuna eura.

Zanimljivo je da je u Njemačkoj provedena anketa u kojoj čak 57 posto građana odobrava kupovinu ukradenih bankovnih podataka u svrhu naplate poreza.

Još je zanimljivije kada se to događa u državi koja se posljednjih desetljeća uporno navodi kao ideal “uređene” i “pravne države” kojoj svi u Evropi, uključujući Hrvatsku, trebaju težiti te gdje vlasti ama baš sve moraju provoditi po zakonu. Ne tako davno je u toj istoj Njemačkoj osuđen policijski detektiv koji je, nastojeći spasiti život otetog dječaka, osumnjičenom kriminalcu priprijetio premlaćivanjem, a pri čemu se protiv njega okrenuo cijeli establishment držeći da načelo zakonitosti predstavlja svetinju.

Međutim, sada je došla kriza, treba po svaku cijenu puniti budžet i ako se tu i tamo potiču nezakonite aktivnosti (slično kao što i SAD žmire na otmice traženih kriminalaca koje provode lovci na ucjene u Meksiku i drugdje), na to se treba zažmiriti oči i “ne držati se zakona kao pijan plota”. Isto kao što se u vrijeme jedne druge ekonomske krize ni nekakav Weimarski ustav nije gledalo kao na svetinju.

Prijeti li kolaps UBS banke?

U petak je američka javnost, a s njom i ostatak svijeta, bio ugodno iznenađen brojkama o rastu američke privrede, koji su oborili šestogodišnje rekorde. Time se SAD pridružuju nizu zemalja koje tvrde da su službeno izašle iz Recesije, odnosno da je za njih, barem što se gole ekonomske statistike tiče, najgore prošlo.

Međutim, pesimisti uvjereni na mogućnost W-depresije, odnosno povratka svih pokazatelja u silaznu putanju ukazuju da bi pozitivne trendove mogli sasjeći događaji u Švicarskoj, odnosno kolaps UBS-a, jedne od najjačih banaka na svijetu. Na to je jučer u intervjuu za Le Matin Dimanche upozorila Evelin Widmer-Schlumpf, švicarska ministrica ekonomije. Razlog za kolaps bi mogao biti krah pregovora švicarske i američke vlade, odnosno presuda švicarskog suda kojom je UBS-u zabranjeno američkim poreznim vlastima odati podatke o 4500 tajnih računa, a čime bi se u Švicarskoj prekinula višestoljetna tradicija bankarske tajne.

Schlumpf je zabrinuta da bi američke vlasti u znak odmazde mogli zabraniti UBS-u djelovanje u SAD, a što bi imalo “značajne posljedice za švicarsku ekonomiju i tržište rada”.

Gorka pobjeda Bena Bernankea

Ben Bernanke je danas u američkom Senatu osigurao još jedan mandat kao predsjednik Federalnih rezervi. 70 glasova “za” i 30 glasova “protiv” na prvi pogled sugeriraju solidnu, dvostranačku podršku, ali Wall Street, gdje je za vrijeme senatske odluke indeks DJIA ljosnuo, govori drukčije. Bernanke je, naime, dobio čak 14 glasova manje nego Paul Volcker, bivši predsjednik Federalnih rezervi koji je dosad držao rekord po najmanjoj podršci među senatorima.

Bernankea, koji je veliki dio života proveo proučavajući Veliku depresiju i načine kako da se izbjegne, mnogi smatraju odgovornim za trenutnu financijsku krizu. Mnogi mu, pak, ne mogu oprostiti zalaganje za masovnu financijsku pomoć države bankama koje se drži odgovornima za izbijanje krize. Bernanke je, pak, i sam priznao dio odgovornosti, rekavši kako je potcijenio probleme vezane uz mjehur tržišta nekretninama, odakle su svi problemi i započeli.

Bernankea pravo iskušenje tek čeka ove godine, kada mora donijeti odluku o dizanju kamatnih stopa. To se mora zbiti u pravom trenutku kako bi se izbjegla inflacija.