Svaki put kada se dogodi neka iznenadna tragedija, mnogi svoje suočavanje sa okrutnom bešćutnošću univerzuma i spoznajom o krhkosti ljudske egzistencije nastoje kompenzirati time što takvim događajima daju nekakvo značenje ili neku “višu” svrhu. I to najčešće kao poticaj za neki “povijesni” zakon ili političku odluku koji bi, u pravilu represivnim mjerama, trebao svijet učinio boljim, ljepšim i naprednijim. Javnost takva rješenja, koja nude utjehu i smisao u teškim trenucima, daleko lakše “guta” tada nego u normalnim okolnostima, kada bi o njima trebala promisliti hladne glave.

Primjera za to ima bezbroj u današnjem svijetu. Svaki put kada neki školarac postane žrtvom pucnjave u SAD, počinju pozivi za križarski rat koji bi u zatvore trebao napuniti s milijunima posjednika vatrenog oružja. Nakon što se dogodila nesreća u Fukushimi, nuklearke su nakon dugo vremena postale najveće svjetsko zlo koje se mora eliminirati, čak i po cijenu, da kao u slučaju Njemačke, stotine tisuća ljudi više ne može platiti račun za struju. I to, naravno, nije ništa novo. Kada je prije šesnaest godina poginula princeza Diana, za sve su odjednom postali krivi paparazzi te je tu poganu aktivnost trebalo ukloniti globalnim bojkotom tabloida.

Nešto slično je, po svemu sudeći, u Hrvatskoj počinje izazivati jučerašnja smrt Dolores Lambaša u prometnoj nesreći. Mladoj, lijepoj, glamuroznoj glumici se dogodilo ono što se u pravilu ne događa onima koje krase naslovnice. U pitanju je događaj tako šokantan i nepojmljiv da naprosto mora imati svrhu. I ona je, naravno, pronađena – u poticanju križarskog rata koji bi hrvatski Internet trebao očistiti od smeća koje čine anonimni komentatori na portalima.

Tako je Mia Biberović, izvršna urednica Netokracije, na svom postu objavila kolumnu čiji je sadržaj potaknut ne toliko jučerašnjom tragedijom, koliko predvidljivo sociopatskim reakcijama koje je taj događaj izazvao na komentarima hrvatskih internetskih portala. Umjesto da zašute ili barem zadrže trunčicu pijeteta prema ženi koju vjerojatno nikada nisu sreli u životu niti im je ona išta  skrivila, mnogi komentatori – koji su do jučer za Dolores Lambaša marili kao za lanjski snijeg – na Internetu izražavaju zluradost, pokojnicu nazivaju svakojakim uvredljivim imenima i iznose stav da je njena smrt bila “pravedna kazna” za njen “grešni” i “nemoralni” život. I sve to tek izgleda kao vrh ledenog brijega, odnosno “kap koja je prelila času” nakon koje se “nešto mora učiniti”.

To “nešto” bi trebala biti zabrana anonimnih komentara. Suočeni s  odgovornošću kojom donosi iznošenje komentara pod vlastitim imenom i prezimenom,  mnogi bi počeli dobro razmišljati o onome što stavljaju ekran. Dok god nije tako, lako je zamisliti kako bi se, s vremenom, sadistička okrutnost tako udomaćena u anonimnosti Interneta počela prenositi na stvarni život, a generacije odgojene pred ekranima hrvatskih Internet portala izrasle  u horde amoralnih psihopata.

Problem je, dakako, u tome da mnoga “jednostavna” rješenja izazivaju daleko više složenih problema, a i najbolje namjere, kao što stara izreka kaže, znaju odvesti u pakao. Što bi se dogodilo kakda bi netko pokušao lupiti šakom o stol i reći “Anonimnih komentara više neće biti”. Taj “netko” vjerojatno nije među među administratorima, urednicima ili vlasnicima portala. Kao što navodi lupiga.com u vlastitom komentaru na ovu tužnu priču, ekonomski parametri njihove djelatnosti, odnosno imperativ snižavanja troškova  rada svakog portala, sa sobom povlače imperativ podilaženja što većem broju čitatelja, uključujući i one koje manje zanimaju informacije na portalima koliko prilika da  komentiranjem ispušu svoje frustracije.

Dakle, anonimne komentare mora zabraniti i ukloniti netko drugi. Kao jedino rješenje se u tom slučaju nameće država i njen represivni aparat. Dakle, Sabor bi trebao izglasati zakone kojima se zabranjuju anonimni komentari na Internetu, odnosno provoditi ih bilo kroz otkrivanje i kažnjavanje njihovih autora, bilo kroz nadzor rada svakog portala od strane odgovarajućeg državnog organa. Nije potrebno u prošlosti, ali i u sadašnjosti, tražiti primjere kako su takve i slične inicijative, donesene u nastojanju da se zaštite žene, djeca, nedužni ili nekakvi apstraktni ideali “pristojnosti”, obično dovodile do stvaranja birokratskih hobotnica, zatiranja slobode izražavanja i stvaranja policijskih država gore koje od onih koje je Orwell zamišljao u svojim najgorim noćnim morama.

Jasno je da anonimni vitriol na hrvatskim web stranicama “nije lijep” i da često mnoge potiče na neugodna razmišljanja o tome da li autore takvih riječi svakog dana sreće na ulici među naizgled pristojnim građanima. Međutim, biti predmetom uvreda na Internetu – a autor ovog teksta je, kao i manje-više svatko tko danas potpisuje svoje recenzije, kolumne i tekstove, bio među njima – definitivno nije nešto najgore što se čovjeku može dogoditi.