Autor: Dragan Antulov

RECENZIJA: Carrie (2013)

Let Me In 02
Chloe Grace Moretz (izvor: workinpana)
CARRIE
uloge: Chloë Grace Moretz, Julianne Moore, Gabriela Wilde, Ansel Elgort, Alex Russell, Portia Doubleday, Judy Greer
scenarij: Lawrence D. Gordon & Roberto Aguirre-Sacasa
režija: Kimberly Peirce
proizvodnja: Metro Goldwyn Mayer/Screen Gems, SAD, 2013.
trajanje: 112'

“Takve filmove više ne rade” je fraza koju će sa sjetom izgovoriti skoro svaki filmofil kada se spomenu neka od klasičnih ostvarenja Hollywooda 1970-ih i 1980-ih. S druge strane, s mnogo više bijesa se također može reći da “takve filmove danas pokušavaju raditi”, a kao prilog tome ukazati na dugogodišnju, i s vremenom sve iritantniju praksu da takvi klasici dobiju, gotovo u pravilu potpuno neuspješan ili posve besmislen remake. Najčešći razlog za neuspjeh je u tome što se original nastoji na silu prilagoditi suvremenim “hip” trendovima, odnosno licemjernim standardima cenzure ili političke kokretnosti. U nekim slučajevima se inzistirat na nekakvoj originalnosti zbog koje nove verzije teško da imaju ikakve veze s onim što reklamira naslov. Ponekad se, međutim, dogodi da remake na put u zaborav ode upravo zato što je predstavljao indigo-kopiju originala. Jedan od najnovijih primjera je nova verzija “Carrie”, koja je ove jeseni došla u hrvatska kina.

Mnogi će zbog nove “Carrie” dići kuku i motiku zbog još jednog hollywoodskog  silovanja vlastite baštine. Njih, međutim,  valja podsjetiti da novi film nije prvi slučaj da se ekranizacija jednog od prvih bestselera u impresivnoj karijeri Stephena Kinga, a koje je Brian de Palma daleke 1976. godine pretvorio u vrhunsko ostvarenje horor-žanra,  nastoji pretvoriti u kravu muzaru kojom šefovi studija liječe vlastiti nedostatk kreativnosti (i novca za autorska prava). Tako je 1999. snimljen nastavak, a 2002. godine televizijska adaptacija, na koje se, posve očekivano, brzo zaboravilo. Nova verzija, koju je režirala Kimberly Pierce, se izuzetno vjerno drži predloška. Naslovna protagonistica, koju tumači Chloë Grace Meretz, je djevojka koja je nekako uspjela napuniti 18 godina, a da prije toga ne bude svjesna nekih bioloških činjenica s kojim je njena ultrareligiozna i borbom protiv bludnih grijeha opsjednuta majka Margaret (Moore) namjerno odbila upoznati. Problem za Carrie nastane kada je Carrie iz svog tiranskog doma prisiljena pohađati srednju školu, a još više kada dobije prvu menstruaciju i njeno nesnalaženje u toj jezivoj situaciji izazove brutalno ismijavanje i ponižavanje od strane drugih učenica. U pomoć Carrie pristupa dobronamjerna nastavnica tjelesnog  gđica Desjardin (Greer) koja kažnjava dvije nasilnice, pripadnice elitne klike popularnih ljepotica. Jednu od njih, Sue Snell (Wilde), počne mučiti savjest, te stoga, nastojeći se iskupiti, Carrie “posuđuje” svog momka Tommyja Rossa (Russell) za maturalni ples. Chris Hargensen (Doubleday), kojoj je za kaznu zabranjen pristup plesu, pak, sprema okrutnu osvetu za Carrie. Malo tko je, međutim, svjestan da skromna, stidljiva i naizgled bezazlena Carrie u sebi krije telekinetičke moći koje će jednog trenutka eksplodirati u orgiji destrukcije i krvoprolića.

Originalna de Palmina “Carrie” je sadržavala jednu od najefektnijih početnih scena u povijesti kinematografije, pa je Peirce nastojala i u svojoj verziji pružiti nešto slično. Uznemirujuća scena Carrienog rođenja koja na ekonomičan način publici dostavlja karakter njene majke i objašnjava njeno buduće odrastanje, ali i prirodu njenih sposobnosti, je uistinu dojmljiva, ali, na žalost, predstavlja jedini dio filma u kome se iskazala nekakva originalnost. Ono što slijedi, manje-više, prati scenarij originalnog filma, s gotovo istovjetnim likovima, scenama, dijalozima i raspletom. Sve to pruža dosta prilika za neumitne usporedbe, gotovo uvijek na štetu na nove verzije.

16-godišnja Moretz je, s jedne strane, godinama daleko bliža protagonistkinji nego što je to svojevremeno bio slučaj sa 26-godišnjom Sissy Spacek; s druge strane se doima manje prirodnom, manje uvjerljivom od svoje starije kolegice, koja je i izgledom bila crna ovca u američkom srednjoškolskom univerzumu. Ostatak glumačke ekipe koji tumači njene srednjoškolske kolegice je, pak, po starom dobrom hollywoodskom običaju, sastavljen od 20-godišnjakinja koje glume tinejdžerice. Julianne Moore se možda najviše trudi nadmašiti Piper Laurie u legendarnoj ulozi Margaret White, ali je u tome sputava nesretni scenarij koji njenoj patološkoj religioznosti pokušava dati i nekakav politički i ekonomski kontekst, pa tako ona za život zarađuje šivajući haljine. Muški dio ekipe je još manje zanimljiv, a teško se može pretpostaviti da će australski glumac Alex Russell (koji je najpoznatiji nastup imao u tematski bliskom ostvarenju “Kronike”) zbog uloge Chrisinog zločestog dečka postati zvijezda kao što je to svojevremeno uspjelo Johnu Travolti.

Film izgleda još manje uvjerljiv zbog pokušaja da se osuvremeni, odnosno radnje smještene u današnje doba. To se prije svega odnosi na to da je zlostavljanje i ponižavanje glavne junakinje “high tech”, odnosno da se odvija uz pomoć kamera na mobitelima i društvenih mreža. Te scene, međutim, gube na važnosti čim izostane ono što bi, sudeći po suvremenim naslovnicima, u takvom slučaju slijedilo u stvarnom životu – skandal, reakcije školske i vanškolske birokracije te propovijedi dežurnih dušobrižnika.

Današnje doba, s druge strane, Pierce na raspolaganju stavlja mnogo bolje specijalne efekte, a što ona pokušava iskoristiti u krvavoj završnici. Ti su resursi, međutim, potrošeni zbog toga što Peirce, kojoj mnogo bolje leže intimne i društveno angažirane drame poput “Dečki ne plaču”, ne zna s njima dobro raspolagati; de Palma se mnogo bolje nosio s primitivnijom tehnikom, a kaos i brutalnost bolje razočarao jednostavnim “rezanjem” ekrana na višestruke prizore. “Modernost” filmu šteti i zbog toga što se, za razliku od mnogo “opuštenijih” 1970-ih, Peirce morala nositi sa strožim cenzorskim standardima. U današnjem Hollywoodu je, tako, teško zamislivo da bi se bilo kakva protagonistica ovakve vrste filmova pred kamerama mogla pojaviti gola, a još manje u slučaju da je tumači maloljetna glumica. Zbog toga je legendardna scena pod tuševima kompromitirana time da sirota Carrie mora u svakom trenutku držati ručnik na strateškim mjestima, te izgleda mlako u usporedbi s originalom. Završna scena originala, koja se smatra jednom od najboljih u povijesti žanra (i koju su na svoj način poslije kopirali brojni filmaši), ovdje izgleda kao mlak pokušaj da se oda počast žanrovskom klasiku i samo potvrđuje dojam da današnja “Carrie”, zapravo, nikome nije bila potrebna. A još manje mladoj i talentiranoj Meretz, koja će nakon ovoga i američke obrade švedskog klasika “Neka uđe onaj pravi”, dobiti titulu “kraljice nepotrebnih remakeova”.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Zamrznuta istina (2013)

Vanessa Hudgens
Vanessa Hudgens (izvor: Eva Rinaldi Celebrity and Live Music Photographer)
ZAMRZNUTA ISTINA
(THE FROZEN GROUND)
uloge:  John Cusack, Nicolas Cage, Vanessa Hudgens, Radha Mitchell, 50 Cent
scenarij: Scott Walker
režija: Scott Walker
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2013,
trajanje: 118 '
OCJENA: 6/10

 

Iako je poslužila kao mjesto radnje nekih od hollywoodskih klasika kao što je Chaplinova “Potjera za zlatom”, ili kultnih TV-serija poput “Života na sjeveru”, Aljaska se posljednjih godina relativno rijetko pojavljuje na velikim ekranima, i to bez obzira na veličanstvene prizore netaknute prirode, kao i specifične zemljopisne i socio-ekonomske okolnosti koje je čine duhom najbližom iščezlom Divljem zapadu. Aljaska, međutim, ima i svoju tamnu stranu, koja je svoj odraz našla u popularnim dokumentarnim TV-serijama o tamošnjim policajcima  i “šljakerima” i  Herzogovom “Čovjeku grizliju”. Ta mračna strana je također predmet “Zamrznute istine”, kriminalističkog filma temeljenog na istinitim događajima.

 

Radnja započinje 1983. godine u Anchorageu gdje policija pronalazi maloljetnu prostitutku Cindy (Hudgens), koja ih dočeka s rukama vezanim u lisičine i pričom kako je uspjela pobjeći od klijenta koji ju je bio oteo, silovao i pokušao zrakoplovom odvesti u divljinu. Policajci su, s obzirom na Cindynu prošlost i sklonost drogi, prilično skeptični prema tome i njen iskaz završava u ladici. Alanu Holcombeu (Cage), naredniku Aljaške državne policije, je nedugo pred mirovinu dodijeljena  istraga ubojstva nepoznate djevojke. Ona, pak, otkriva niz leševa djevojaka širom države u prethodnih desetak godina, kao i niz neriješenih nestanaka prostitutki s ulica Anchoragea. Holcombe brzo dolazi do zaključka kako iza svega stoji sadistički serijski ubojica, kao i do sumnjivca u liku Roberta Hansena (Cusack), popularnog pekara koji je svojevremeno bio zatvaran za manje seksualne i imovinske prijestupe, a sada ima imidž obiteljskog čovjeka. Holcombeu bi upravo Cindyn iskaz o Hansenu kao njenom otmičaru trebao biti ključan za njegovo uhićenje, ali je Cindy zbog loših iskustava nesklona suradnji s policijom. U međuvremenu je Hansen svjestan da se oko njega zatvara krug, te odlučuje ukloniti dokaze, uključujući i Cindy.

 

“Zamrznuta istina” je redateljski debi Novozelanđanina Scotta Walkera, iako film daje dojam kako je riječ o mnogo iskusnijem filmašu. Walker, koji je također napisao i scenarij, nastoji bez previše komplikacija ispričati istinitu priču nalik onu koja je bila u domeni američkih televizijskih ostvarenja. Ono što bi “Zamrznutu istinu” trebalo razlikovati od tih rutinskih proizvoda jest nedostatak strožih cenzorskih standarda, pa u filmu ima nešto više nasilja, prostačkog rječnika i golotinje. Walker se, s druge strane, u stilskom smislu daleko više oslanja na danas izuzetno popularne nordijske kriminalističke filmove i TV-serije te je Aljaska (dijelom rekonsturirana i na autentičnim lokacijama Anchoragea) prikazana kao izuzetno sumorno mjesto na kome stalno sniježi i čije je nebo stalno oblačno. Walker, nastojeći stvari zadržati jednostavnim, u dočaravanju ranih 1980-ih izbjegava pretjerano korištenje tadašnje glazbe i umjesto toga koristi prilično efektan soundtrack Lornea Balfea (dosad poznatog prije svega po video-igricama). Tako stvorena atmosfera uspješno prikriva to da je priča, zapravo, bila prilično banalna, kao i završetak koji je neobičan za ovu vrstu filmova, ali zapravo i tipičan za ovakve slučajeve u stvarnom životu. Tek negdje pred kraj Walker pokušava “začiniti” zaplet ubacujući scene koje se doimaju hollywoodskom izmišljotinom, a od čega se nastoji iskupiti prikazom fotografija i imena stvarnih žrtava na odjavnoj špici. Najveći adut filma je u glumačkoj postavi, odnosno u izvrsnom Cusacku u liku psihopatskog negativca i za današnje vrijeme neuobičajeno smirenom Cageu. Najprijatnije iznenađenje je, međutim, nekadašnja Disneyeva princeza Vanessa Hudgens kojoj uloga maloljetne prostitutke predstavlja vjerojatno najbolju ulogu karijere. “Zamrznuta istina” nije posebno inventivan film, ali svejedno zaslužuje preporuke kao solidno žanrovsko ostvarenje.

 

OCJENA:6/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 25. rujna 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

Phil Robertson za močvaru spreman

Usprkos svih priča o globalizaciji i američkom kulturnom imperijalizmu, postoje neke teme s američkih naslovnica, čija je trivijalnost svojevremeno bila garant masovnog klikanja, a koje se hrvatski mediji u posljednje vrijeme sve više ustručavaju doticati. Pratitelji kulturnih i medijskih trendova će vjerojatno za taj fenomen pronaći sijaset različitih objašnjenja, ali među njima se najuvjerljivijim čine zasićenost osiromašene i frustrirane domaće publike, kao i nesposobnost tih domaće medija da te “globalne” ili američke priče uspiju ugurati u tematske parametre oko kojih se danas vrti, odnosno jedino smiju vrtiti sve javne rasprave i komentari. Možda najdrastičniji primjer jest kontroverza vezana uz najpopularniju američku reality seriju Duck Dynasty (u Hrvatskoj prikazivanoj pod naslovom Milijunaši iz močvare), a na koju hrvatski portali, barem u ovom trenutku, nisu potrošili na slova.

U seriji se prikazuje svakodnevni život obitelji Robertson, živopisnih rednecka iz močvara Lousiane koji su u jednoj šupi počeli izrađivati opremu za lov na patke prije nego što su s vremenom od svega toga izgradili poslovni imperij. Priča o ostvarenju američkog sna, a pogotovo ona smještena u ruralni milje, doimala se egzotičnom, a samim time i neodoljivom za “profinjenu” publiku kablovskog kanala A&E, te je Duck Dynasty vrlo brzo razbio sve rekorde gledanosti u povijesti američke kablovske televizije. I sve bi bilo lijepo i krasno da nije bilo jednog “nezgodnog” detalja. Robertsonovi su autentični rednecksi ne samo po svom izgledu, nego i po svjetonazoru koji je sve samo ne “hip” i “cool”, a, kao što se ispostavilo u slučaju njihovoj partrijarha Phila Robertsona, nije ni previše politički korektan.

Robertson je, naime, nikada nije krio to da je gorljivi kršćanin, a u javnost su već dolazile vijesti o svađama s producentima koji su, nastojeći seriju uskladiti sa sentimentima ne-kršćanske publike, iz nje nastojali izbaciti sve reference na Krista. Sam Robertson je proljetos u intervjuu optužio producente da su “problematične” religijske riječi pokušali cenzurirati korištenjem “bleepa” koji se koristi za “pokrivanje” psovki. Usprkos tih oštrih neslaganja, komercijalno unosni brak između kršćanske obitelji i sekularnog studija se održao. Sve do trenutka kada Robertson u intervjuu za časopis GQ nije izjavio nešto što u današnjim SAD izgleda kao neoprostiv verbalni delikt, uspređujući homoseksualnost sa zoofilijom.

Na reakciju nije trebalo dugo čekati. A&E je izdala službeno priopćenje kojim se Robertson “suspendira do daljneg”, odnosno da se njegov lik više neće pojavljivati u budućim epizodama serije. Skandal je, pak, doveo do očekivanih podjela u javnosti, odnosno izjašnjavanja javnih ličnosti i političara po uobičajenim stranačkim i svjetonazorskim razdjelnicama – liberali i ljevičari aplaudiraju A&E što je “kaznio zadrtog homofoba”, dok desničari i konzervativci bjesne zbog “ugrožavanja slobode govora”.

Ostatak Robertsonovih se pobrinuo da priča postane još zanimljivija, odnosno održi se na američkim naslovnicama još neko vrijeme. Svojim priopćenjem su dali do znanja da stoje iza svog patrijarha, odnosno najavili dali ultimatum A&E-u prema kome će odbiti nastupiti u Duck Dynastyju ukoliko u njemu ne nastupi Tata Robertson. Što će stvoriti nekoliko medijskih ciklusa drame oko toga hoće li uprava  A&E biti dosljedna u iskorjenjivanju “problematičnih” svjetonazora ili će se povinovati volji dioničara koji zbog sitnijih prekršaja nisu skloni izgubiti zlatnu koku. Najvjerojatniji epilog priče, ako je suditi po ranijoj praksi, jest nekakav truli kompromis u kome će se stari Robertson ispričati ili izjaviti da je bio “citiran van konteksta”, te tako stvoriti izgovor A&E-u da  čista obraza nastavi sa unosnom serijom.

Ako se ova priča probije do hrvatskih medija i, što je manje vjerojatno, bude predmetom nekakvog ozbiljnog komentara, moglo bi se pretpostaviti kako će je netko pokušati usporediti s jednim drugim verbalnim deliktom, odnosno s aferom Joea Šimunića. U oba slučaja su popularne ličnosti “problematičnog” svjetonazora taj isti svjetonazor izrazile na prilično eksplicitan način, izazivajući reakciju koju su njihovi fanovi i poklonici proglasili brutalnom, te u pitanje doveli izuzetno spektakularan i prilično unosan projekt industrije zabave. I u oba slučaja se javnost prema cijelom slučaju odredila u skladu s unaprijed određenim svjetonazorskim parametrima, odnosno linijama bojišnice u kulturnim ratovima koji traju desetljećima. Isto kao što je u oba slučaja nečije pravo na izražavanje vlastitih stavova, koliko god ti stavovi bili odvratni, dovedeno u pitanje.

Usporedbe Phila Robertsona sa Joeom Šimunićem, međutim, ukazuju na to kako je riječ o kruškama i jabukama. Za razliku od Šimunića, u slučaju Milijunaša iz močvare je cijeli skandal ostao unutar američkih granica i, što je, možda najvažnije, u njemu nije sudjelovao državni aparat. Prvi, i vjerojatno najvrijedniji, amandman američkog Ustava, je u ovom slučaju djelovao poput švicarske urice. Nikome nije palo na pamet da starom Robertsonu odvaljuje prekršajne i druge kazne, vucara ga po sudovima ili njegove stavove sankcionira zatvorom. Isto kao što su i razbješnjeni Robertsonovi fanovi u krivu kada tražeći povratak voljenog Phila zazivaju Prvi amandman. A&E je privatna korporacija koja je odluku o suspenziji svoje najveće zvijezde donijela samostalno i za to neće polagati račune nikome osim svojim dioničarima; ako je zbog toga treba kazniti, to će učiniti gledatelji, sponzori i oglašivači.

Sa Šimunićem, HNS-om i FIFA-om, to, na žalost, nije slučaj. Iako nogomet u svojoj suštini ne predstavlja ništo drugo do zabavu za plebejske mase, te nije toliko različit od reality serija, zbog svoje kolektivne prirode, u kojoj se potpaljuju tribalizam, nacionalizam i slične niske  strasti, predstavlja previše vrijedan alat u rukama beskrupuloznih političara koji su ga, eksplicitno ili implicitno, trajno vezali uz javni sektor i kao takvom svaki nogometni eksces učinili političkim problemom na koga se ne mogu primjenjivati normalna pravila. Zato će se odnos prema Šimuniću  služiti kao lakmus-papir kojim se utvrđuje da li je netko veći ili manji, odnosno “pravi Hrvat”, odnosno veći ili manji “odgovorni građanin”. A čak i oni koji o svemu mogu imati vlastito mišljenje su ga prisiljeni žrtvovati radi “državnog razloga” i “višeg interesa”.

Zamislimo, na primjer, da članovi hrvatske nogometne reprezentacije odluče slijediti primjer Robertsona iz Louisiane i izjave kako će u Brazil ići zajedno sa Šimunićem ili neće ići nikako. Ne? Razlozi nisu isti, ali vjerojatno imaju veze s onima zbog kojih Iskorak i Kontra neće demonstrirati ispred sjedišta RTL Televizije kada sutra bude emitirala epizodu Milijunaša iz močvare.

RECENZIJA: Thor: Svijet tame (2013)

SDCC Thor: The Dark World Banner
(izvor: vagueonthehow)
THOR: SVIJET TAME
(THOR: DARK WORLD)
uloge: Chris Hemsworth, Natalie Portman, Tom Hiddleston, Anthony Hopkins, Christopher Eccleston, Rene Russo
scenarij: Christopher Yost, Christopher Markus, Stephen McFeely
režija: Alan Taylor
proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel Studios, SAD, 2013.
trajanje: 112 '
OCJENA: 4/10

Današnji Hollywood ne krasi neka naročita kreativnost, osim kada je u pitanju ono što je za Hollywood najvažnije – metode pražnjenja novčanika publike koja gleda njihove proizvode. Jednim od najvećih poslovnih uspjeha se danas može pohvaliti izdavačka kuća Marvel Comics, odnosno njena filmska podružnica Marvel Studios, koja danas predstavlja nešto najbliže idealu zlatne koke u cijeloj američkoj i svjetskoj filmskoj industriji. Marvelovci su, naime, smislili jednostavan ali zato izuzetno efikasan model proizvodnje i distribucije blockbustera – serija filmova koji nisu neposredno povezani, ali zato dijele isti fiktivni univerzum, s bezbroj mogućnosti za “crossovere” i nadopunjavanje jednim drugih, a koji isto tako omogućava uštedu na području kostimografije, specijalnih efekata i reklame. Rezultat toga je serija od čak osam blockbustera u prethodnih pet godina, među kojima je posljednji “Thor: Svijet tame” u režiji Alana Taylora.

Ovo ostvarenje predstavlja nominalni nastavak filma Thor iz 2011. godine, iako je njegov naslovni junak, koga tumači Chris Hemsworth, imao značajnu ulogu i kao član superherojskog tima u “Osvetnicima” prethodne godine. Na samom početku se devet različitih univerzuma nalazi u kaosu, pa je Thor, kao sin nordijskog vrhovnog božanstva Odina (Hopkins) prisiljen po različitim planetama zavoditi red i mir, te je zbog toga razdvojen od svoje ljubavi, zemaljske astrofizičarke Jane Foster (Portman). Ona se, pak, nađe u nevolji kada stjecajem okolnosti dođe u dodir s Eterom, drevnim oružjem Tamnih vilenjaka koje su porazili Odinovi i Thorovi preci. Ono, pak, postaje predmetom Malekitha  (Eccleston), vođe Tamnih vilenjaka koji se probudio nakon eona i želi iskoristiti Eter kako bi uništio univerzum.

Marvelova i Disneyeva industrijska produkcija blockbustera  ima i dobre i loše strane. Dobre strane su, kao i obično, “ispeglanost” proizvoda i sposobnost da se ciljanoj publici uvijek isporuči manje-više ono na što je već bila naviknuta i što unaprijed očekuje. Loše strane su u nespremnosti za nekakvo eksperimentiranje s novim idejama ili skretanje od formule, kao i to da ne postoje nekakve prevelike varijacije u kvaliteti. “Svijet tame” tako nije film kome bi se mogle uputiti nekakve pretjerane zamjerke, ali također nije ni film na koji bi se, van konteksta njegove franšize, trebala obratiti neka posebna pažnja.  Scenaristički odbor po dobrom starom običaju servira zaplet u kome nekakav monstruozni negativac namjerava izazvati nezamislivu kataklizmu; ovdje je novo jedino to što je u opasnosti ne jedan nego nekoliko univerzuma. I, po dobrom starom običaju, završni obračun predstavlja orgiju destrukcije na nekoj prepoznatljivoj zemaljskoj lokaciji – u ovom slučaju je predmet razaranja postao London. Scenaristi toj formuli dodaju nekoć teško predvidljivi, ali danas već rutinski detalj likvidacije lika koji se trebao smatrati stalnim. U slučaju Svijeta tame je ta smrt bila prilično predvidljiva, te, iako rezultira scenom veličanstvenog pogreba, prije odaje nedostatak inspiracije scenarista nego neku njihovu naročitu hrabrost.

Najveća slabost “Svijeta tame” je, pak, prije svega u slaboj karakterizaciji. Hemsworth i Portman nemaju neku naročitu “kemiju” da bi ih se moglo prihvatiti kao naročito uvjerljiv ljubavni par te su scene s njih dvoje najdosadnije. Ubacivanje lika nordijske ratnice Sif (koju glumi Jamie Alexander), koje sugerira mogućnost nekakvog ljubavnog trokuta, nije iskorišteno i izgleda tek kao jeftini “teaser” za buduće nastavke. Stvari najgore stoje sa negativcem. Smatrajući kako Tomu Hardyju maska nije previše smetala da napravi dobar dojam kao Bane u posljednjem “Batmanu”, producenti su inače talentiranog Christophera Ecclestona učinili posve neprepoznatljivim iza tona šminke, ali su mu također uvalili nedostatak bilo kakve suvisle motivacije i opteretili ga s lako zaboravljivim replikama. Usprkos hrpe novaca uložene na specijalne efekte i dočaravanje nekoliko impresivnih svjetova, publici će u sjećanju najviše ostati ono što se u filmu najmanje koristi. To su šarmantna Kat Dennings u ulozi Fosterine šašave pripravnice, kao i irski komičar Chris O’Dowd kao Fosterin neuspješni udvarač. Najboji dojam, pak, ostavlja Tom Hiddleston kao Thorov zločesti brat Loki, a u tome mu je dosta pomogao scenarij koji njegov lik pravi moralno ambivalentnim, odnosno publiku drži u neizvjesnosti hoće li se svrstati na stranu Dobra ili Zla. Odgovor na to pitanje, s obzirom da su nastavci neizvjesni (a koje također sugerira scena, po marvelovskom običaju, ubačena usred odjavne špice), nije teško predvidjeti, ali do njega Svijet tame publiku dovodi na adekvatan način. Onima koji sljedećeg ljeta budu gledali Guardians of the Galaxy ili Kapetan Amerika: Zimski vojnik, s druge strane, neće previše smetati ako su ovaj dio sage prethodno propustili.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Nije sve u lovi (2013)

NIJE SVE U LOVI
uloge: Sara Stanić, Marko Cindrić, Nikša Butijer, Leona Paraminski, Živko Anočić
scenarij: Dario Pleić i Branko Ružić
režija: Dario Pleić
proizvodnja: Interfilm, Hrvatska, 2013.
trajanje: 87 '

Danas publika u kino odlazi prije svega kako bi pobjegla u neki svijet koji je u pravilu bolji i ljepši od onoga u kome živi. Stoga se može pretpostaviti kako  film koji nastoji biti odraz stvarnosti neće doživjeti nekakav naročiti komercijalni uspjeh. A još je manje to slučaj kada njegov zaplet publiku podsjeća na ono najgore u toj stvarnosti – sve težu i sve neravnopravniju borbu protiv bešćutnih financijskih jednadžbi, odnosno činjenicu da ih od gladi, zime i smrti u najgorim mukama dijeli tek jedna jedina neisplaćena plaća ili mirovina. “Nije sve u lovi” , hrvatski film Darija Pleića, ne samo svojim naslovom, nego i glavnim elementom zapleta, na to podsjeća gledatelje, pa možda i ne bi trebalo previše iznenaditi što mu je ta ista publika – koju ne treba predugo nagovarati da izbjegava hrvatski film – okrenula leđa.

Dvoje glavnih protagonista se, naime, nalaze u samo malo ekstremnijoj situaciji od one u kojoj su se našla većina građana današnje Hrvatske. Robi (Cindrić) je student koji ima točno sedam dana da isplati dug kamatarima koji su mu prilično jasno dali do znanja da će u suprotnom ubiti i njega i njegovu djevojku, konobaricu Ines (Stanić). Pošto Robi nije u stanju pronaći novac, taj nezahvalni zadatak je pripao Ines, koja će pri tome iskoristiti to da je redovni mušterija njenog lokala sredovječni bankar Marko (Butijer), koji sve manje krije da mu se mlada konobarica sviđa. Nakon što je stjecajem okolnosti posjetila Markovu kuću i još sretnijim stjecajem slučaja doznala njegove sigurnosne šifre, Ines počinje razmišljati o jednostavnom rješenju Robijevih financijskih problema. Stvara se plan prema kome bi ona trebala zavesti Marka te ga odvesti izvan kuće, te tako omogućiti Robiju da elegantno “počisti” bankarov privatni sef. Nakon što otkrije da se usamljeni Marko zapravo oporavlja od tragične smrti žene i djeteta, Ines počinje moriti grižnja savjesti ali je Robi na kraju ipak natjera da provede plan, ne znajući da će u tom pothvatu, kao što se to obično događa, mnoge stvari krenuti tragično krivim putem.

“Nije sve u lovi” na prvi pogled predstavlja još jedan primjer sazrijevanja hrvatske kinematografije, odnosno toga da ona danas izgleda prilično “odraslo” i “normalno” u usporedbi s mračnim devedesetima. Razlog nije samo u tome što se scenarij Pleića i Branka Ružić smjestio u za hrvatski film prilično rijetke žanrovske odrednice trilera, nego i u tome što nema ni traga od referenci na nekakvu “veliku” prošlost, bila ona dobra ili zla. Sadašnjost koju prikazuje je dovoljno zastrašujuća, pa se tako odvija u sumornim i hladnim zagrebačkim ulicama, a interijeri, usprkos sve svoje nominalne raskoši, izgledaju klaustrofobično. Svijet protagonista izgleda kao preslika današnje Hrvatske i njenog beznađa, besperspektivnosti i posljednjih ostataka srednje klase koji nestaju pred brutalnošću današnjeg kapitalizma. Jedna od najzanimljivijih ideja filma jest da je Markov lik, koji bi kao bankar trebao predstavljati oličenje svih današnjih društvenih zala, prikazan kao pozitivac, odnosno jedini lik koji, barem na površini, inzistira na staromodnim vrijednostima časti i poštenja (a što sugerira naizgled nepotrebna scena sa korumpiranim klijentima njegove banke). Nikša Butijer, jedan od najzanimljivijih karakternih glumaca današnje Hrvatske, je više nego dobro prikazao ovaj lik.

“Nije sve u lovi”, pak, ima mnogo manje sreće s drugih dvoje protagonista. Dok je Sara Stanić relativno dobra u ulozi obične djevojke koja nevoljko mora glumiti “vamp”, dotle Marko Cindrić predstavlja veliki promašaj u ulozi njenog dečka. Njih dvoje nemaju nikakvu “kemiju”, a autori filma se nisu pretjerano potrudili sugerirati kako su to dvoje završili kao par. Cindrić je svoj lik učinio prilično antipatičnim, a u tome mu značajan poticaj dao i scenarij koji Robija, valjda u nastojanju da stvori što veći kontrast s žrtvom njegovog pljačkaškog plana, prikazuje kao narkomana, ovisnika o kocki, patološkog lašca i muškarca s prilično fleksibilnim shvaćanjem vjernosti u ljubavnoj vezi. Takvo stvaranje snažnog kontrasta između “dobrog” Marka i “lošeg” Robija se ponekad doima previše umjetnim, a još više kada se “pumpa” napetost u završnim scenama koje će dovesti do predvidljivo nasilnog završetka. Još gore je Pleićevo nastojanje da prikaže nekakvu “ludu” ljubav između Robija i Ines sa scenama u kojima njih dvoje bezbrižno uživaju u svom stanu nedugo nakon što je Ines bila predmetom nasilja. Ipak, najgore od svega dolazi na kraju kada Pleić i Ružić cijelu priču nastoje zatvoriti iznenadnim obratom koji bi svim zbivanjima trebao dati novu i morbidno ironično perspektivu. Taj obrat, međutim, jednostavno nije uvjerljiv i doima se kao uzaludan pokušaj hrvatskih filmaša da se jeftinim trikom izvuku iz nečega što su započeli, a nisu znali završiti. A to je zbilja šteta, jer je “Nije sve u lovi” uz samo malo scenarističkog dotjerivanja mogao biti rijedak, ali i vrijedan primjer trilera u hrvatskom filmu.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Osjeti ritam (2013)

BoA ^^
BoA (izvor: 플라비오 ><! ))
OSJETI RITAM
(MAKE YOUR MOVE)
uloge: Derek Hough, BoA, Will Yun Lee, Wesley Jonathan, Izabella Miko
scenarij: Duane Adler
režija: Duane Adler
proizvodnja: Lionsgate Entertainment/CJ Films, SAD/Južna Koreja, 2013.
trajanje: 110 '

U vrlo novom globaliziranom svijetu je postala uobičajena pojava da se hollywoodski blockbusteri u domaćim kinima pojavljuju ne kasnije od nekoliko mjeseci u odnosu na američke premijere. U nekim izuzetno rijetkim slučajevima hrvatski gledatelji pojedine velike filmove, ili barem potencijalne hitove, mogu gledati i prije Amerikanaca. Malo je, doduše, primjera kada domaći gledatelji imaju prilike takva ostvarenja gledati mjesecima prije njihovog dolaska u američka kina. A još je rjeđe kada se to događa s filmovima koji ne pripadaju umjetničarsko-snoberajskoj hemisferi filmskog svijeta, odnosno čiji autori bez ikakvih kvazibuntovničkih primisli furaju isključivo na mainstream komercijalu. Jedan takav rijedak primjer predstavlja američko-južnokorejska koprodukcija “Make Your Move”, koga je domaći distributer, po dobrom starom običaju, “prekrstio” u “Osjeti ritam”.

Prijevod, ma koliko odavao nedostatak inspiracije, možda i nije toliko neopravdan, s obzirom da gledateljima jasno sugerira žanrovsko određenje, odnosno kako je riječ o glazbenom ili, preciznije, plesnom filmu. Scenarij i režiju je potpisao Duane Adler, najpoznatiji po filmu “Plešimo zajedno” (alias “Save the Last Dance”) iz 2001. godine sa Julijom Stiles i Seanom Patrickom Thomasom. Plesački par u ovom ostvarenju, pak, čine američki plesač Derek Hough, pobjednik nekoliko sezona američke verzije “Plesa sa zvijezdama” (i brat mnogo poznatije Julianne Hough) i Kwon Boa alias BoA, južnokorejska pjevačica koja je, zahvaljujući poznavanju nekoliko jezika, neko vrijeme žari i pali na top-listama Istočne Azije. Scenarij za nastup ovo dvoje umjetnika je, prema riječima samih producenata, nastao na osnovu znamenite Shakespeareove tragedije “Romeo i Julija”, ali je, dakako, radnja premještena u suvremeno doba. Hough tumači lik Donnyja, uličnog plesača iz New Orleansa koji je zbog sitnih muljaža dobio uvjetnu zatvorsku kaznu, ali joj svejedno prkosi odlaskom u New York gdje bi se trebao zaposliti u noćnom klubu koji vodi njegov stari prijatelj Nick (Jonathan). BoA tumači lik Aye, plesačice koja zajedno sa svojim prijateljicama nastoji dobiti profesionalni angažman prije nego što joj istekne viza. Stjecajem okolnosti, Donny i Aya se sretnu i imaju prilike svjedočiti vlastitom plesačkom umijeću, ali i tome da su beznadno privučeni jedni drugom. Problem njihovoj vezi predstavlja to što je Ayin brat Kaz (Will Yun Lee) vlasnik noćnog kluba u dugotrajnoj zavadi sa Nickom, odnosno što bi cijela priča mogla završiti nasiljem.

Za razliku od Luhrmanovog “Romeo + Juliet”, ranije razvikane ekranizacije Shakespeareovog teksta, Adler se nije maltretirao time da u scenariju replike likova i scene usklađuje s tekstom renesansnog književnika, a i završnica neće predstavljati traumatični šok za one koji nisu imali prilike čitati školsku lektiru. Radnja i likovi ne samo da nemaju pretjerane veze sa svojim (navodnim) predloškom, nego su ogoljeni do svoje arhetipske kosti. Ako se zanemari par replika u kojima se populistički osuđuje njujorški Wall Street za današnje ekonomske nedaće u svijetu, kao i burzovni mešetar kao dežurni negativac, scenarij zapravo služi tek kao izgovor za plesne scene. A one su uistinu impresivne. To možda i ne bi trebalo previše iznenaditi, jer je koreografiju napravio bračni par Tabitha i Napoleon d’Uomo, poznat po radu na TV-seriji “Znate li plesati” (koja se kod nas emitirala na Doma TV). Adler ih je prilično dobro režirao, i one zauzimaju najveći dio radnje, pa se gotovo ne primijeti da “Osjeti ritam” traje 110 minuta, odnosno dovoljno kratko traju ne-plesni dijelovi filma u kojima bi kreativni i drugi nedostaci autora daleko više došli do izražaja. Što se glavnih zvijezda tiče, one su ionako odabrane prije zbog svojih plesačkih i pjevačkih, a manje glumačkih sposobnosti. Hough, koji je zbog svog izgleda glavni kandidat za zamjenu pokojnog Paula Walkera u “Brzi i žestoki”, je adekvatan. BoA, koja se morala malo više nametnuti američkoj, odnosno zapadnoj publici, je imala teži i nezahvalniji zadatak, ali je i ona uglavnom dobro obavila posao. Njih dvoje zasad ne izgledaju kao novi Ginger i Fred, ali su ipak dostavili robu gledateljima koje prije svega zanima dobar ples. Ako se “Osjeti ritam” na proljeće svidi američkoj publici i od ovoga nastane nova franšiza, taj uspjeh neće biti neopravdan.

RECENZIJA: Riddick: Vladar tame (2013)

RIDDICK: VLADAR TAME
(RIDDICK)
uloge: Vin Diesel, Jordi Molla, Matt Nable, Katee Sackhoff, Dave Bautista, Bokeem Woodbine, Raoul Trujillo
scenarij: David Twohy, Oliver Butcher & Stephen Cromwell
režija: David Twhoy
proizvodnja: Universal/One Nation, SAD/Kanada/UK, 2013.
trajanje: 118 '

Vin Diesel je nedavno, nastojeći promovirati svoj novi SF-film “Riddick: Vladar tame”, izjavio kako je zbog njegove produkcije založio vlastitu kuću. Na prvi pogled se ta izjava čini ne baš najuspješnijim primjerom PR-a, s obzirom da Diesel posljednjih godina nastupa u filmskoj seriji “Brzi i žestoki” koja se studio Universal (koji stoji iza “Riddicka”), a vjerojatno i za samog Diesela, pretvorila u tvornicu novca. S druge strane, ako je Diesel uistinu imao poteškoća kod pokretanja projekta, one su razumljive zbog fijaska koji su doživjele epske, ali ipak preambiciozne “Riddickove kronike” prije devet godina.

Treći film iz sage o svemirskom antiheroju stvari vraća na početak, odnosno koristi zaplet prilično sličan “Planetu tame” koji je, isto kao i ovaj nastavak, režirao David Twohy. Riddick (Diesel) je ponovno zaglavio na jednom pustom planetu, gdje se osim egzotičnih pejzaža mora suočiti sa prilično opasnom domaćom faunom. Iako mu instinkt, snalažljivost i ubilačke vještine pomažu da preživi, postaje svjestan da neće moći vječno izazivati sreću na tako negostoljubivom mjestu pa poduzima prilično drastičan korak kako bi ga napustio. Nabasavši na napuštenu bazu, iz nje šalje signal namijenjen profesionalnim lovcima na ucjene, za koje je siguran da će doći kako bi ga uhvatili živog ili mrtvog. Riddicku je pravi cilj, dakako, da iskoristi njihov svemirski brod kako bi napustio planet. Njegov plan se zakomplicira kada na planet dođu dvije suparničke grupe lovaca na ucjene, ali njihove međusobne razmirice, pa čak i nastojanje da se riješi Riddickovo pitanje, dolaze u drugi plan nakon što svi postanu mete lokalnih čudovišta.

Ono što možda najviše upada u oči kod novog “Riddicka” jest scenarij s prilično jasnom, ali kvalitetnom strukturom. U prvih pola sata se gotovo ne pojavljuje nijedan lik osim Riddicka, niti nema dijaloga osim njegove naracije. Pa, ipak, te su scene najdojmljivije, jer na efektan način pokazuju ne samo izvanzemaljska stvorenja (dočarana kombinacijom CGI-ja i lutkarskih trikova) nego i brutalne, ali efikasne metode kojima protagonist nastoji preživjeti u neprijateljskom okolišu. Kada se pojave lovci na ucjene, njihovi likovi su – kao i u mnogim klasicima ovog žanra – naznačeni sasvim dovoljno da istaknu karakterne razlike među njima, odnosno da publici ne bude posve svejedno kada počnu umirati kao muhe. Tek završnica filma, u kojoj je Twohy možda malo previše kopirao “Planet tame”, odaje određeni nedostatak inspiracije. No, i sami autori su bili svjesni te neoriginalnosti, a za što je primjer scena na polovici filma u kojoj Riddick lovcima na ucjene detaljno i precizno predviđa ne samo buduće događaje nego i njihovu pojedinačnu sudbinu.

Gledateljima je i bez toga bilo jasno što će se u filmu događati. Daleko je važniji bio odgovor na pitanje kako će se to događati, a Twohy je tu obavio više nego solidni posao. Za današnje standarde nizak budžet od 38 milijuna dolara je rezultirao s prilično ekonomičnim, ali efektnim korištenjem montrealskih studija koji su “odglumili” vanzemaljski planet. Ono što je možda bilo još važnije jest povratak na “R”, stroži cenzorski rejting koji je koristio prvi film iz serije. On se u “Riddicku” iskazuje ne samo kroz daleko eksplicitnije i krvavije nasilje, nego i golotinju, uključujući scenu koje će obradovati muške fanove Katee Sackhoff,  glumice poznate po ulozi Starbuck u “Battlestar Galactici”. Ona i bez toga ostavlja dobar dojam u maloj, ali efektnoj glumačkoj postavi kojom dominiraju slabo poznati ili karakterni glumci. Španjolski glumac Jordi Molla je, s druge strane, pretjerao kao negativac imitirajući Tonyja Montanu iz “Lica s ožiljkom”.  Većini gledatelja to, međutim, neće smetati jer je Diesel nakon dugo vremena bio na visini zadatka. Jedan od njegovih najpoznatijih likova je vraćen svojim korijenima, a pokazalo kako se uz malo novca, ali dosta upornosti i volje može oživjeti naizgled upokojena filmska franšiza.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 11. rujna 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Istopljena pahulja

Lako je biti general poslije bitke, ali je to još lakše ako je bitka izgubljena bez ispaljenog metka. Takvom se dojmu teško oteti nakon što je Hamed Bangoura objavio kako odustaje od svog razvikanog projekta Pahulja. Iako, s obzirom na tradicionalnu hrvatsku sklonost “netalasanju” i kretanju “linijom manjeg otpora”, sudbina ove najnovije revolucije previše iznenađuje, od sličnih neslavnih projekata u bližoj i daljoj prošlosti se razlikuje prije svega zbog toga što je do njenog kraja došlo prilično brzo. A još više po tome  što je njen pokretač, za razliku od brojnih sličnih samozvanih mesija i hrvatskih usrećitelja, zaključio kako takav projekt premašuje njegove fizičk e, intelektualne i druge sposobnosti, te je bio dovoljno pošten da takav zaključak podijeli s ostatkom javnosti.

Može se očekivati da će ta ista javnost na vijest o Bangourinoj kapitulaciji reagirati s mnogo manje emocija nego na vijest o početku njegovog zlosretnog pohoda. I oni koji su s njome bili oduševljeni, i oni koji su s njome plašili malu djecu – u oba slučaja neopravdano – će, kao i mnogo puta dosad, jednostavno slegnuti ramenima i pronaći milijun razloga zbog kojih stvari u Hrvatskoj ostaju iste kako što su uvijek bile, odnosno da njeni građani i dalje žive u najboljem od svih mogućih svjetova.

Razlog za fijasko Pahulje, međutim, valja manje tražiti u objektivnim okolnostima, koliko u tome da njen tvorac nije najbolje osmislio niti javnosti najbolje predstavio svoju inicijativu. Već samo ime je bilo pogrešno odabrano. Pahulja možda pokreće lavinu, ali većini stanovnika Hrvatske – odnosno svima onima koji će ove zime skijanje moći gledati jedino na televizijskim aparatima – ti pojmovi previše ne znače. Sam pojam pahulja će ih podsvjesno podsjetiti na topljenje, odnosno na nešto nestalno; one koji malo bolje barataju engleskim jezikom će podsjetiti na frazu “snowball in hell” kojom se opisuju šanse koje je imao taj projekt.

Još više je u oči mogla upasti zavodljiva jednostavnost cijele ideje – lustracija dosadašnjeg političkog establishmenta. Ne samo što bi se njoj taj isti establishment, koji iza sebe, dakako, ima i represivni i propagandni aparat, pronašao razne elegantne i manje elegantne načine da je eliminira, nego bi, da se kojim slučajem i formalno ostvari, pronašao još lakše načine da je zaobiđe. Ako bi se, na primjer, sadašnjim strankama zabranio rad, one bi vrlo jednostavno osnovale nove pod starim imenom; zabrana rada njihovih čelnika bi se još lakše izigrala kandidiranjem rodbine, prijatelja, ljubavnika i zahvalnih “uhljeba” koji bi, barem neko vrijeme, štetočinsku aktivnost nastavili u njihovo ime.

Bangoura je imao dodatnu nesreću da sa svojom idejom o radikalnom uklanjanju hrvatske političke paradigme dođe u referendumsko vrijeme, kada su ideološke i druge podjele koje tu paradigmu hrane došle do svog vrhunca. Svatko tko bi se pred “sudbonosni” 1. prosinac odbio eksplicitno opredijeliti za jednu od dviju “kristalno jasnih” opcija je mogao računati na status izdajnika ili, u najboljem slučaju, “korisnog idiota” koji pomaže suprotnoj strani. Moglo bi se pretpostaviti da je upravo to motiviralo hrvatske intelektualce i javne ličnosti da Bangouri uskrate podršku daleko ispod razine koju je on mogao očekivati; i da je to, više od svega ostalog, Bangouru uvjerilo da se ostavi “ćorava posla”.

I, tako se stvari, bez obzira na to koliko se sadašnja ekonomska kriza produbljuje, ponovno vraćaju na “normalu”, istu onu koju bi konstantnom trebale učiniti i predložene ustavne promjene (koje, između ostalog, zatvaraju svaku mogućnost referenduma koji bi ugrozio postojeći  izborni sustav ili u pitanje doveo tople briselske sinekure u EU i NATO-u). Bangoura u povijest ulazi kao još jedan naivni i nesposobni idealist koji je precijenio vlastitu moć da zamuti hrvatsku političku “močvaru”.

Što, dakako, ne znači da nema “igrača” koji su to u stanju. Samo što oni, poput Željke Markić koju Bangoura, slučajno ili namjerno, spominje u svom oproštajnom pismu, za takve aktivnosti obično ulažu daleko više truda i strpljenja od najgorljivijih Facebook revolucionara.

RECENZIJA: Jackass predstavlja: Zločesti djedica (2013)

English: Johnny Knoxville at the 2011 Comic Co...
Johnny Knoxville (izvor: Wikipedia)
JACKASS PREDSTAVLJA: ZLOČESTI DJEDICA
(JACKASS PRESENTS: BAD GRANDPA)
uloge: Johnny Knoxville, Jackson Niccol, Georgina Cates, Greg Harris
scenarij: Jeff Tremaine & Johnny Knoxville
režija: Jeff Tremaine
proizvodnja: MTV Films/Paramount Pictures, SAD, 2011.
trajanje: 91 '

Dolazi kraj godine, za neke “čarobno vrijeme”, a za kritičare sezona kada ih Hollywood zasipa ostvarenjima čija je glavna svrha osvojiti “Oscar” i koja su s vremenom postala sve predvidljivija i predvidljivija. Uz uobičajene teme kao Holokaust, obogaljenost, homoseksualizam ili kombinaciju svega gore navedenog, najiritanniji klišej predoskarovske sezone su filmovi ceste u kojima se ispočetki antipatični i amoralni protagonist transformira u dobro ljudsko biće zahvaljujući dražesnom djetetu kojeg je nevoljko uzeo za društvo. Jedna od velikih ironija 2013. godine je u tome da ostvarenje koje možda najbolje odgovara toj formuli upravo ono za koje se unaprijed zna da ga glasači losanđeleske Akademije neće dotaknuti “štapom na daljinski”.

“Zločesti djedica”, naime, nije film namijenjen hollywoodskoj gerontokraciji nego sasvim drugoj publici – pijanoj i nadrogiranoj američkoj omladini koja je proteklo desetljeće provela gledajući MTV-jeve reality emisije, a posebno “Jackass”, kontroverzni, ali prilično popularni projekt koji je kombinirao tehnike “skrivene kamere” sa po život opasnim kaskadama. Iako je ta serija odavno u televizijskoj Valhali, do 2006. godine su se snimila tri cjelovečernja dokumentarca, da bi njegov tvorac Johnny Knoxville ove godine nastupio kao protagonist četvrtog i komercijalno najuspješnijeg. Lik koji tumači, posuđen iz nekoliko skečeva serije, je Irving Zisman, 86-godišnji umirovljenik koji odmah na početku na neočekivano ležeran način reagira  na vijest o tome da mu je preminula dugogodišnja supruga (čiji leš tumači Catherine Keener). Njegova sreća je, međutim, kratkog vijeka, s obzirom da mu kći Kimmie (Cates) priopći da zbog posjedovanja droge ponovno ide u zatvor, te da netko mora njenog 8-godišnjeg sina Billyja (Niccol) odvesti njegovom ocu Billyju (Harris) u Sjevernoj Karolini. Starac prilično nevoljko pristane na putovanje prilikom koga će njegovi kreativni pokušaji da uštedi novac i prekrati dosadu izazvati niz grotesknih i komičnih pustolovina.

Gledateljima nenaviklima na “Jackass” (a to se prvenstveno odnosi na publiku godinama bližu Knoxvilleom nego Niccolovom liku) ovaj film zbog svog ponekad ekstremnog inzistiranja na vulgarnom humoru  temeljenom na raznim tjelesnim izlučevinama i detaljima (muške) anatomije, kao i tome odgovarajućem rječniku, možda neće najbolje sjesti. Zbog toga bi bilo preporučljivo da se prije toga, ako se već ne može pogledati raniji Knoxvilleov opus, obrati pažnju na trailer, koji daje neke prilično blage, ali znakovite naznake o tome što film sadrži i koji (za razliku od većine današnjih trailera) najbolje (i “najpaprenije”) sadržaj čuva za veliki ekran. Onima koji su svoju perspektivu suvremenog američkog humora stvorili na MTV-ju i Apatovljevim komedijama “Zločesti djedica” neće predstavljati veliki šok, a još manje onima koji su gledali djela Sache Barona Cohena, odnosno “Borata” i “Brunu” s kojima se ovaj film često uspoređuje. Ono što “Djedicu” čini kvalitetnim jest prije svega struktura, odnosno scenarij koji je uspio prebroditi nepredvidljivost Knoxvilleovih neslanih šala na račun stvarnih ljudi sa čvrstom narativnom strukturom i evolucijom likova. To se možda najbolje vidi u scenama u kojima se Knoxville i Niccol pojavljuju sami i predstavljaju “čisto” igrani materijal, ali se te scene svejedno doimaju jednako prirodno kao i one dokumentarne.

S druge strane, scenarij Knoxvillea i režisera Jeffa Tremainea s manje uspjeha cijeli koncept pokušava napuhati na cjelovečernji format. Iz razumljivih razloga, najbolje scene se moglo snimiti samo jednom, i one relativno kratko traju. Taj se nedostatak pokušava nadoknaditi još kraćim, ali ponavljajućim scenama u kojima stari Zisman bezuspješno pokušava zavoditi prolaznice na ulici, a njegov unuk s još manje uspjeha pokušava nepoznate prolaznike nagovoriti da ga posvoje kao sina. Film zbog toga gubi ritam, i na trenutke postaje dosadan. Opći dojam na kraju ipak spašava to što je potencijalna uvredljivost i loš ukus humora na kraju spojen sa vedrim tonom filma, odnosno time da žrtve Knoxvilleovih šala u pravilu pred kamerama ispadaju kao pozitivci koji nastoje učiniti pravu stvar, a na Knoxvilleove “nestašluke” ne reagiraju ičime osim malo povišenog tona. O tome koliko je takav prikaz američkog “malog čovjeka” realističan, i koliko zalaganje za međugeneracijsku solidarnost, obiteljske i druge tradicionalne vrijednosti kompromitira anarhoidni koncept “Jackassa” se može raspravljati. Gledateljima koje u “Zločestom djedici” prije svega zanima dobra zabava te rasprave i neće biti tako važne, pogotovo kada im Knoxville, Niccol i družina u 91 minutu isporuče ono što su obećali u svom traileru.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Machete ubija (2013)

Machete Kills
(izvor: rwoan)
MACHETE UBIJA
(MACHETE KILLS)
uloge: Danny Trejo, Michelle Rodriguez, Sofia Vergara, Amber Heard, Antonio Banderas, Cuba Gooding Jr., Walt Goggins, William Sadler, Lady Gaga, Carlos Estevez, Demian Bichir, Mel Gibson
scenarij: Kyle Ward
režija: Robert Rodriguez
proizvodnja: GreenStreetFilm, SAD, 2011.
trajanje: 108'

Štogod mislili o Robertu Rodriguezu, mora se priznati kako je riječ o jednom od rijetkih hollywoodskih filmaša koji odaje dojam da uistinu voli ono što radi, te jedan od još rjeđih koji publici ima običaj pružati upravo ono što ona od njega očekuje. Jedan od primjera za to je “Machete ubija”, akcijska komedija koja predstavlja ispunjenje obećanja koje na prvi pogled nije izgledalo previše ozbiljno. Ono je dano u obliku lažnog trailera snimljenog za “Grindhouse”, intrigantni, ali komercijalno zlosretni zajednički projekt Rodrigueza i Quentina Tarantina kojim se nastojala odati počast eksploatacijskim B-filmovima 1970-ih. Iako je”Planet terora”, Rodriguezov dio tog diptiha, završio kao neuspjeh, oko kratkog, ali efektnog trailera u kojem Rodriguezov rođak Danny Trejo tumači opakog profesionalnog ubojicu se digla dovoljna graja na Internetu da se tri godine snimi pravi film pod naslovom “Machete”. Taj film, kao i originalni trailer, su, pak, najavljivali nastavak pod naslovom “Machete ubija”. Usprkos ne baš prevelikom oduševljenju kod kritike, i ne baš prevelikoj zaradi (koja zbog Rodriguezove legendarne sklonosti niskom budžetu i ne znači previše), Rodriguez je odlučio biti dosljedan i snimiti pravi film pod tim imenom.

Rodriguez je, za razliku od prethodnog filma, u nastavku scenarij povjerio relativno nepoznatom Kyleu Wardu, koji se baš i nije pretjerano trudio stvoriti nekakav intrigantni ili previše domišljati zaplet. Na samom početku naslovni protagonist zajedno sa svojom životnom partnericom i federalnom agenticom Sartanom Rivera (koju tumači Jessica Alba) rasturi skupinu korumpiranih američkih vojnika koji su nastojali prodati oružje meksičkim narko-kartelima. Uspješnu akciju prekida likvidacija Sartane od strane nepoznatog maskiranog čovjeka, kao i Macheteovo hapšenje i optužba za ubojstvo, koje će se riješiti prihvativši samoubilačku misiju koju mu je ponudio predsjednik SAD (koga tumači Charlie Sheen, u špici naveden pod svojim pravim “latino” imenom Carlos Estevez). Machete se treba vratiti u domovinu i ukloniti Marcosa Mendeza (Bichir), poludjelog revolucionara koji prijeti nuklearnim udarom na Washington ako američka vlada ne ukloni meksičke kartele. Macheteova misija, u kojoj mu pomaže niz egzotičnih i lijepih žena, ali odmaže tajanstveni plaćeni ubojica, se zakomplicira kada otkrije da bi iza svega mogao stajati moćni tajkun Voz (Gibson).

“Ševa, šora, šega” – dobitna kombinacija svakog uspješnog eksploatacijskog filma – se koristi i ovdje. Gledatelji su ponovno izloženi ogromnim količinama eksplozija, pucnjava, masovnog krvoprolića, sakaćenjima, vađenjima crijeva, kao i oskudno odjevenim ženama, a sve začinjeno crnim humorom. Za razliku od prethodnog filma koji je napravljen u kontekstu aktualnih debata o masovnoj ilegalnoj imigraciji iz Meksika u SAD, “Machete ubija” nije opterećen nekom eksplicitnom političkom porukom; scene u kojima se kaosu na ekranu pokušava dati nekakav smisao, zapravo, smetaju. A to, zapravo, i ne iznenađuje, jer je draž “Machete ubija” upravo u tome što ga nitko ne bi trebao shvatiti previše ozbiljno – bilo da je riječ o vrhunskom profesionalnom ubojici koji svako malo mijenja identitete koristeći različite spolove i rase, bilo da bi predsjednik SAD mogao postati netko poput Charlieja Sheena (koji u filmu, kao što su to mnogi primijetili, zapravo glumi samog sebe). Teško se oteti dojmu da se Rodriguez prilično zabavljao snimajući ovaj film, kao i da su mnogi od glumaca u ovom projektu nastupili sa iskrenim oduševljenjem. Možda je najbolji primjer donedavno u Hollywoodu proskribirani Mel Gibson, koji jednostavno blista tumačeći za njega atipični lik bondovskog negativca.

Sve to, na žalost, ne može sakriti da je Rodriguez, u nastojanju da uopće snimi film, premalo pažnje uložio na njegov sadržaj. Za razliku od prethodnog filma mnoge scene i “štosevi” se ne doimaju previše originalno, odnosno predstavljaju pokušaj da se filmu na umjetni način produži trajanje dalje od standardnih sat i pol. To vrijeme će gledatelju, pogotovo na kraju, biti daleko napornije izdržati nego u prethodnom nastavku. A i pokušaj da se izbjegne ponavljanje prvog dijela sa njegovim previše “jeftinim” i nimalo spekatkularnim obračunom nije baš najsretniji. Njime je cijela serija o Macheteu iz voda eksploatacijskog filma skrenula u vode parodiranja “legitimnih” spektakala, prije svega klasičnog bondovskog filma “Moonraker” i SF-klasika “Imperija uzvraća udarac”. Uzimajući ovo potonje za uzor, Rodriguez završnicu namjerno čini nerazriješenom, a i nastoji stvoriti opravdanje za novi nastavak – “Machete ubija ponovno”, čijem su naslovu u novom lažnom traileru dodane riječi “u svemiru”. S obzirom da ovaj film, iako s njime ne treba biti previše razočaran, već sada izgleda kao juhine juhe juha, lako je pretpostaviti da treći dio trilogije o Macheteu biti još gori, odnosno da je možda najbolje da ovaj put sve ostane na traileru.

OCJENA: 5/10