Phil Robertson za močvaru spreman

Usprkos svih priča o globalizaciji i američkom kulturnom imperijalizmu, postoje neke teme s američkih naslovnica, čija je trivijalnost svojevremeno bila garant masovnog klikanja, a koje se hrvatski mediji u posljednje vrijeme sve više ustručavaju doticati. Pratitelji kulturnih i medijskih trendova će vjerojatno za taj fenomen pronaći sijaset različitih objašnjenja, ali među njima se najuvjerljivijim čine zasićenost osiromašene i frustrirane domaće publike, kao i nesposobnost tih domaće medija da te “globalne” ili američke priče uspiju ugurati u tematske parametre oko kojih se danas vrti, odnosno jedino smiju vrtiti sve javne rasprave i komentari. Možda najdrastičniji primjer jest kontroverza vezana uz najpopularniju američku reality seriju Duck Dynasty (u Hrvatskoj prikazivanoj pod naslovom Milijunaši iz močvare), a na koju hrvatski portali, barem u ovom trenutku, nisu potrošili na slova.

U seriji se prikazuje svakodnevni život obitelji Robertson, živopisnih rednecka iz močvara Lousiane koji su u jednoj šupi počeli izrađivati opremu za lov na patke prije nego što su s vremenom od svega toga izgradili poslovni imperij. Priča o ostvarenju američkog sna, a pogotovo ona smještena u ruralni milje, doimala se egzotičnom, a samim time i neodoljivom za “profinjenu” publiku kablovskog kanala A&E, te je Duck Dynasty vrlo brzo razbio sve rekorde gledanosti u povijesti američke kablovske televizije. I sve bi bilo lijepo i krasno da nije bilo jednog “nezgodnog” detalja. Robertsonovi su autentični rednecksi ne samo po svom izgledu, nego i po svjetonazoru koji je sve samo ne “hip” i “cool”, a, kao što se ispostavilo u slučaju njihovoj partrijarha Phila Robertsona, nije ni previše politički korektan.

Robertson je, naime, nikada nije krio to da je gorljivi kršćanin, a u javnost su već dolazile vijesti o svađama s producentima koji su, nastojeći seriju uskladiti sa sentimentima ne-kršćanske publike, iz nje nastojali izbaciti sve reference na Krista. Sam Robertson je proljetos u intervjuu optužio producente da su “problematične” religijske riječi pokušali cenzurirati korištenjem “bleepa” koji se koristi za “pokrivanje” psovki. Usprkos tih oštrih neslaganja, komercijalno unosni brak između kršćanske obitelji i sekularnog studija se održao. Sve do trenutka kada Robertson u intervjuu za časopis GQ nije izjavio nešto što u današnjim SAD izgleda kao neoprostiv verbalni delikt, uspređujući homoseksualnost sa zoofilijom.

Na reakciju nije trebalo dugo čekati. A&E je izdala službeno priopćenje kojim se Robertson “suspendira do daljneg”, odnosno da se njegov lik više neće pojavljivati u budućim epizodama serije. Skandal je, pak, doveo do očekivanih podjela u javnosti, odnosno izjašnjavanja javnih ličnosti i političara po uobičajenim stranačkim i svjetonazorskim razdjelnicama – liberali i ljevičari aplaudiraju A&E što je “kaznio zadrtog homofoba”, dok desničari i konzervativci bjesne zbog “ugrožavanja slobode govora”.

Ostatak Robertsonovih se pobrinuo da priča postane još zanimljivija, odnosno održi se na američkim naslovnicama još neko vrijeme. Svojim priopćenjem su dali do znanja da stoje iza svog patrijarha, odnosno najavili dali ultimatum A&E-u prema kome će odbiti nastupiti u Duck Dynastyju ukoliko u njemu ne nastupi Tata Robertson. Što će stvoriti nekoliko medijskih ciklusa drame oko toga hoće li uprava  A&E biti dosljedna u iskorjenjivanju “problematičnih” svjetonazora ili će se povinovati volji dioničara koji zbog sitnijih prekršaja nisu skloni izgubiti zlatnu koku. Najvjerojatniji epilog priče, ako je suditi po ranijoj praksi, jest nekakav truli kompromis u kome će se stari Robertson ispričati ili izjaviti da je bio “citiran van konteksta”, te tako stvoriti izgovor A&E-u da  čista obraza nastavi sa unosnom serijom.

Ako se ova priča probije do hrvatskih medija i, što je manje vjerojatno, bude predmetom nekakvog ozbiljnog komentara, moglo bi se pretpostaviti kako će je netko pokušati usporediti s jednim drugim verbalnim deliktom, odnosno s aferom Joea Šimunića. U oba slučaja su popularne ličnosti “problematičnog” svjetonazora taj isti svjetonazor izrazile na prilično eksplicitan način, izazivajući reakciju koju su njihovi fanovi i poklonici proglasili brutalnom, te u pitanje doveli izuzetno spektakularan i prilično unosan projekt industrije zabave. I u oba slučaja se javnost prema cijelom slučaju odredila u skladu s unaprijed određenim svjetonazorskim parametrima, odnosno linijama bojišnice u kulturnim ratovima koji traju desetljećima. Isto kao što je u oba slučaja nečije pravo na izražavanje vlastitih stavova, koliko god ti stavovi bili odvratni, dovedeno u pitanje.

Usporedbe Phila Robertsona sa Joeom Šimunićem, međutim, ukazuju na to kako je riječ o kruškama i jabukama. Za razliku od Šimunića, u slučaju Milijunaša iz močvare je cijeli skandal ostao unutar američkih granica i, što je, možda najvažnije, u njemu nije sudjelovao državni aparat. Prvi, i vjerojatno najvrijedniji, amandman američkog Ustava, je u ovom slučaju djelovao poput švicarske urice. Nikome nije palo na pamet da starom Robertsonu odvaljuje prekršajne i druge kazne, vucara ga po sudovima ili njegove stavove sankcionira zatvorom. Isto kao što su i razbješnjeni Robertsonovi fanovi u krivu kada tražeći povratak voljenog Phila zazivaju Prvi amandman. A&E je privatna korporacija koja je odluku o suspenziji svoje najveće zvijezde donijela samostalno i za to neće polagati račune nikome osim svojim dioničarima; ako je zbog toga treba kazniti, to će učiniti gledatelji, sponzori i oglašivači.

Sa Šimunićem, HNS-om i FIFA-om, to, na žalost, nije slučaj. Iako nogomet u svojoj suštini ne predstavlja ništo drugo do zabavu za plebejske mase, te nije toliko različit od reality serija, zbog svoje kolektivne prirode, u kojoj se potpaljuju tribalizam, nacionalizam i slične niske  strasti, predstavlja previše vrijedan alat u rukama beskrupuloznih političara koji su ga, eksplicitno ili implicitno, trajno vezali uz javni sektor i kao takvom svaki nogometni eksces učinili političkim problemom na koga se ne mogu primjenjivati normalna pravila. Zato će se odnos prema Šimuniću  služiti kao lakmus-papir kojim se utvrđuje da li je netko veći ili manji, odnosno “pravi Hrvat”, odnosno veći ili manji “odgovorni građanin”. A čak i oni koji o svemu mogu imati vlastito mišljenje su ga prisiljeni žrtvovati radi “državnog razloga” i “višeg interesa”.

Zamislimo, na primjer, da članovi hrvatske nogometne reprezentacije odluče slijediti primjer Robertsona iz Louisiane i izjave kako će u Brazil ići zajedno sa Šimunićem ili neće ići nikako. Ne? Razlozi nisu isti, ali vjerojatno imaju veze s onima zbog kojih Iskorak i Kontra neće demonstrirati ispred sjedišta RTL Televizije kada sutra bude emitirala epizodu Milijunaša iz močvare.