OSJETI RITAM (MAKE YOUR MOVE) uloge: Derek Hough, BoA, Will Yun Lee, Wesley Jonathan, Izabella Miko scenarij: Duane Adler režija: Duane Adler proizvodnja: Lionsgate Entertainment/CJ Films, SAD/Južna Koreja, 2013. trajanje: 110 '
U vrlo novom globaliziranom svijetu je postala uobičajena pojava da se hollywoodski blockbusteri u domaćim kinima pojavljuju ne kasnije od nekoliko mjeseci u odnosu na američke premijere. U nekim izuzetno rijetkim slučajevima hrvatski gledatelji pojedine velike filmove, ili barem potencijalne hitove, mogu gledati i prije Amerikanaca. Malo je, doduše, primjera kada domaći gledatelji imaju prilike takva ostvarenja gledati mjesecima prije njihovog dolaska u američka kina. A još je rjeđe kada se to događa s filmovima koji ne pripadaju umjetničarsko-snoberajskoj hemisferi filmskog svijeta, odnosno čiji autori bez ikakvih kvazibuntovničkih primisli furaju isključivo na mainstream komercijalu. Jedan takav rijedak primjer predstavlja američko-južnokorejska koprodukcija “Make Your Move”, koga je domaći distributer, po dobrom starom običaju, “prekrstio” u “Osjeti ritam”.
Prijevod, ma koliko odavao nedostatak inspiracije, možda i nije toliko neopravdan, s obzirom da gledateljima jasno sugerira žanrovsko određenje, odnosno kako je riječ o glazbenom ili, preciznije, plesnom filmu. Scenarij i režiju je potpisao Duane Adler, najpoznatiji po filmu “Plešimo zajedno” (alias “Save the Last Dance”) iz 2001. godine sa Julijom Stiles i Seanom Patrickom Thomasom. Plesački par u ovom ostvarenju, pak, čine američki plesač Derek Hough, pobjednik nekoliko sezona američke verzije “Plesa sa zvijezdama” (i brat mnogo poznatije Julianne Hough) i Kwon Boa alias BoA, južnokorejska pjevačica koja je, zahvaljujući poznavanju nekoliko jezika, neko vrijeme žari i pali na top-listama Istočne Azije. Scenarij za nastup ovo dvoje umjetnika je, prema riječima samih producenata, nastao na osnovu znamenite Shakespeareove tragedije “Romeo i Julija”, ali je, dakako, radnja premještena u suvremeno doba. Hough tumači lik Donnyja, uličnog plesača iz New Orleansa koji je zbog sitnih muljaža dobio uvjetnu zatvorsku kaznu, ali joj svejedno prkosi odlaskom u New York gdje bi se trebao zaposliti u noćnom klubu koji vodi njegov stari prijatelj Nick (Jonathan). BoA tumači lik Aye, plesačice koja zajedno sa svojim prijateljicama nastoji dobiti profesionalni angažman prije nego što joj istekne viza. Stjecajem okolnosti, Donny i Aya se sretnu i imaju prilike svjedočiti vlastitom plesačkom umijeću, ali i tome da su beznadno privučeni jedni drugom. Problem njihovoj vezi predstavlja to što je Ayin brat Kaz (Will Yun Lee) vlasnik noćnog kluba u dugotrajnoj zavadi sa Nickom, odnosno što bi cijela priča mogla završiti nasiljem.
Za razliku od Luhrmanovog “Romeo + Juliet”, ranije razvikane ekranizacije Shakespeareovog teksta, Adler se nije maltretirao time da u scenariju replike likova i scene usklađuje s tekstom renesansnog književnika, a i završnica neće predstavljati traumatični šok za one koji nisu imali prilike čitati školsku lektiru. Radnja i likovi ne samo da nemaju pretjerane veze sa svojim (navodnim) predloškom, nego su ogoljeni do svoje arhetipske kosti. Ako se zanemari par replika u kojima se populistički osuđuje njujorški Wall Street za današnje ekonomske nedaće u svijetu, kao i burzovni mešetar kao dežurni negativac, scenarij zapravo služi tek kao izgovor za plesne scene. A one su uistinu impresivne. To možda i ne bi trebalo previše iznenaditi, jer je koreografiju napravio bračni par Tabitha i Napoleon d’Uomo, poznat po radu na TV-seriji “Znate li plesati” (koja se kod nas emitirala na Doma TV). Adler ih je prilično dobro režirao, i one zauzimaju najveći dio radnje, pa se gotovo ne primijeti da “Osjeti ritam” traje 110 minuta, odnosno dovoljno kratko traju ne-plesni dijelovi filma u kojima bi kreativni i drugi nedostaci autora daleko više došli do izražaja. Što se glavnih zvijezda tiče, one su ionako odabrane prije zbog svojih plesačkih i pjevačkih, a manje glumačkih sposobnosti. Hough, koji je zbog svog izgleda glavni kandidat za zamjenu pokojnog Paula Walkera u “Brzi i žestoki”, je adekvatan. BoA, koja se morala malo više nametnuti američkoj, odnosno zapadnoj publici, je imala teži i nezahvalniji zadatak, ali je i ona uglavnom dobro obavila posao. Njih dvoje zasad ne izgledaju kao novi Ginger i Fred, ali su ipak dostavili robu gledateljima koje prije svega zanima dobar ples. Ako se “Osjeti ritam” na proljeće svidi američkoj publici i od ovoga nastane nova franšiza, taj uspjeh neće biti neopravdan.
