Draxblog VI

Početna » Kultura » Film » RECENZIJA: Carrie (2013)

RECENZIJA: Carrie (2013)

Follow Draxblog VI on WordPress.com
Let Me In 02

Chloe Grace Moretz (izvor: workinpana)

CARRIE
uloge: Chloë Grace Moretz, Julianne Moore, Gabriela Wilde, Ansel Elgort, Alex Russell, Portia Doubleday, Judy Greer
scenarij: Lawrence D. Gordon & Roberto Aguirre-Sacasa
režija: Kimberly Peirce
proizvodnja: Metro Goldwyn Mayer/Screen Gems, SAD, 2013.
trajanje: 112'

“Takve filmove više ne rade” je fraza koju će sa sjetom izgovoriti skoro svaki filmofil kada se spomenu neka od klasičnih ostvarenja Hollywooda 1970-ih i 1980-ih. S druge strane, s mnogo više bijesa se također može reći da “takve filmove danas pokušavaju raditi”, a kao prilog tome ukazati na dugogodišnju, i s vremenom sve iritantniju praksu da takvi klasici dobiju, gotovo u pravilu potpuno neuspješan ili posve besmislen remake. Najčešći razlog za neuspjeh je u tome što se original nastoji na silu prilagoditi suvremenim “hip” trendovima, odnosno licemjernim standardima cenzure ili političke kokretnosti. U nekim slučajevima se inzistirat na nekakvoj originalnosti zbog koje nove verzije teško da imaju ikakve veze s onim što reklamira naslov. Ponekad se, međutim, dogodi da remake na put u zaborav ode upravo zato što je predstavljao indigo-kopiju originala. Jedan od najnovijih primjera je nova verzija “Carrie”, koja je ove jeseni došla u hrvatska kina.

Mnogi će zbog nove “Carrie” dići kuku i motiku zbog još jednog hollywoodskog  silovanja vlastite baštine. Njih, međutim,  valja podsjetiti da novi film nije prvi slučaj da se ekranizacija jednog od prvih bestselera u impresivnoj karijeri Stephena Kinga, a koje je Brian de Palma daleke 1976. godine pretvorio u vrhunsko ostvarenje horor-žanra,  nastoji pretvoriti u kravu muzaru kojom šefovi studija liječe vlastiti nedostatk kreativnosti (i novca za autorska prava). Tako je 1999. snimljen nastavak, a 2002. godine televizijska adaptacija, na koje se, posve očekivano, brzo zaboravilo. Nova verzija, koju je režirala Kimberly Pierce, se izuzetno vjerno drži predloška. Naslovna protagonistica, koju tumači Chloë Grace Meretz, je djevojka koja je nekako uspjela napuniti 18 godina, a da prije toga ne bude svjesna nekih bioloških činjenica s kojim je njena ultrareligiozna i borbom protiv bludnih grijeha opsjednuta majka Margaret (Moore) namjerno odbila upoznati. Problem za Carrie nastane kada je Carrie iz svog tiranskog doma prisiljena pohađati srednju školu, a još više kada dobije prvu menstruaciju i njeno nesnalaženje u toj jezivoj situaciji izazove brutalno ismijavanje i ponižavanje od strane drugih učenica. U pomoć Carrie pristupa dobronamjerna nastavnica tjelesnog  gđica Desjardin (Greer) koja kažnjava dvije nasilnice, pripadnice elitne klike popularnih ljepotica. Jednu od njih, Sue Snell (Wilde), počne mučiti savjest, te stoga, nastojeći se iskupiti, Carrie “posuđuje” svog momka Tommyja Rossa (Russell) za maturalni ples. Chris Hargensen (Doubleday), kojoj je za kaznu zabranjen pristup plesu, pak, sprema okrutnu osvetu za Carrie. Malo tko je, međutim, svjestan da skromna, stidljiva i naizgled bezazlena Carrie u sebi krije telekinetičke moći koje će jednog trenutka eksplodirati u orgiji destrukcije i krvoprolića.

Originalna de Palmina “Carrie” je sadržavala jednu od najefektnijih početnih scena u povijesti kinematografije, pa je Peirce nastojala i u svojoj verziji pružiti nešto slično. Uznemirujuća scena Carrienog rođenja koja na ekonomičan način publici dostavlja karakter njene majke i objašnjava njeno buduće odrastanje, ali i prirodu njenih sposobnosti, je uistinu dojmljiva, ali, na žalost, predstavlja jedini dio filma u kome se iskazala nekakva originalnost. Ono što slijedi, manje-više, prati scenarij originalnog filma, s gotovo istovjetnim likovima, scenama, dijalozima i raspletom. Sve to pruža dosta prilika za neumitne usporedbe, gotovo uvijek na štetu na nove verzije.

16-godišnja Moretz je, s jedne strane, godinama daleko bliža protagonistkinji nego što je to svojevremeno bio slučaj sa 26-godišnjom Sissy Spacek; s druge strane se doima manje prirodnom, manje uvjerljivom od svoje starije kolegice, koja je i izgledom bila crna ovca u američkom srednjoškolskom univerzumu. Ostatak glumačke ekipe koji tumači njene srednjoškolske kolegice je, pak, po starom dobrom hollywoodskom običaju, sastavljen od 20-godišnjakinja koje glume tinejdžerice. Julianne Moore se možda najviše trudi nadmašiti Piper Laurie u legendarnoj ulozi Margaret White, ali je u tome sputava nesretni scenarij koji njenoj patološkoj religioznosti pokušava dati i nekakav politički i ekonomski kontekst, pa tako ona za život zarađuje šivajući haljine. Muški dio ekipe je još manje zanimljiv, a teško se može pretpostaviti da će australski glumac Alex Russell (koji je najpoznatiji nastup imao u tematski bliskom ostvarenju “Kronike”) zbog uloge Chrisinog zločestog dečka postati zvijezda kao što je to svojevremeno uspjelo Johnu Travolti.

Film izgleda još manje uvjerljiv zbog pokušaja da se osuvremeni, odnosno radnje smještene u današnje doba. To se prije svega odnosi na to da je zlostavljanje i ponižavanje glavne junakinje “high tech”, odnosno da se odvija uz pomoć kamera na mobitelima i društvenih mreža. Te scene, međutim, gube na važnosti čim izostane ono što bi, sudeći po suvremenim naslovnicima, u takvom slučaju slijedilo u stvarnom životu – skandal, reakcije školske i vanškolske birokracije te propovijedi dežurnih dušobrižnika.

Današnje doba, s druge strane, Pierce na raspolaganju stavlja mnogo bolje specijalne efekte, a što ona pokušava iskoristiti u krvavoj završnici. Ti su resursi, međutim, potrošeni zbog toga što Peirce, kojoj mnogo bolje leže intimne i društveno angažirane drame poput “Dečki ne plaču”, ne zna s njima dobro raspolagati; de Palma se mnogo bolje nosio s primitivnijom tehnikom, a kaos i brutalnost bolje razočarao jednostavnim “rezanjem” ekrana na višestruke prizore. “Modernost” filmu šteti i zbog toga što se, za razliku od mnogo “opuštenijih” 1970-ih, Peirce morala nositi sa strožim cenzorskim standardima. U današnjem Hollywoodu je, tako, teško zamislivo da bi se bilo kakva protagonistica ovakve vrste filmova pred kamerama mogla pojaviti gola, a još manje u slučaju da je tumači maloljetna glumica. Zbog toga je legendardna scena pod tuševima kompromitirana time da sirota Carrie mora u svakom trenutku držati ručnik na strateškim mjestima, te izgleda mlako u usporedbi s originalom. Završna scena originala, koja se smatra jednom od najboljih u povijesti žanra (i koju su na svoj način poslije kopirali brojni filmaši), ovdje izgleda kao mlak pokušaj da se oda počast žanrovskom klasiku i samo potvrđuje dojam da današnja “Carrie”, zapravo, nikome nije bila potrebna. A još manje mladoj i talentiranoj Meretz, koja će nakon ovoga i američke obrade švedskog klasika “Neka uđe onaj pravi”, dobiti titulu “kraljice nepotrebnih remakeova”.

OCJENA: 4/10


Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Kategorije

Arhive

Postovi na Twitteru

Kalendar

Prosinac 2013
P U S Č P S N
« stu.   sij. »
 1
2345678
9101112131415
16171819202122
23242526272829
3031  
%d bloggers like this: