Autor: Dragan Antulov

Kralj Petar protiv Kralja popa

Ono što su mnogi u svijetu proteklih desetak dana mislili, a nitko se nije usudio izustiti, urbi et orbi je preko Youtubea “provalio” Pete King, američki republikanski kongresnik koji zastupa Long Island. King se nakon parade za 4. srpanj osjetio toliko zgađen time što američki mediji non-stop samo o Michaelu Jacksonu i njegovom pogrebu te napravio kratku video-snimku u kojoj Kralja popa naziva “pedofilom i zlostavljačem djece” te se pita zašto ga mediji slave a ignoriraju smrti “naših momaka u Iraku i Afganistanu”, odnosno ne brinu o životima vatrogasaca, policajaca, liječnika i učitelja u problematičnim školama koji svakodnevno daleko više doprinose društvu od Jacksona. Kralju popa je Pete King (čije se ime može prevesti kao “Petar Kralj”) priznao pjevački i plesački talent, ali je sve upitao da li bi uistinu željeli svoju djecu i unuke ostaviti same u sobi s Jacksonom.

S obzirom kakve je komentare izazvalo relativno bezazleno skretanje s idolopokloničke linije u (inicijalima potpisanom) članku kojim je Jacksonov pogreb praćen na T-portalu, nije teško zamisliti kakve je reakcije ovakvo bogohuljenje izazvalo među Jacksonovim fanovima te američkim crnačkim političarima. King, koji će 2010. godine morati braniti svoje kongresničko mjesto, prozvan je “bezosjećajnim rasistom” te je sebe učinio metom ljevičarskih blogera i operativaca Demokratske stranke koji su započeli veliku akciju prikupljanja sredstava za kampanju kojom bi se financirao njegov protukandidat.

Britanski znanstvenici proizveli umjetnu spermu?

San koji desetljećima sanjaju feministkinje – svijet bez muškaraca koje je tehnološko unapređenje metoda ljudske reprodukcije učinilo suvišnim – danas se čini bližim ostvarenju. Razlog za to je rezultat pokusa koji je izvela skupina britanskih istraživača Sveučilišta u Newcastleu i Instituta za matične stanice Sjeveroistočne Engleske na čelu s profesorom Karimom Nayerniyom. Oni tvrde kako su u laboratoriju, koristeći matične stanice pet dana starog muškog embrija, uspjeli proizvesti spermu.

Nayerniyina ekipa također tvrdi kako je također uspjela proizvesti spermatozoide od matičnih stanica prethodno napravljenih od stanica kože. Ukoliko se to dostignuće potvrdi, to bi značilo da se više nijedan muškarac ne može smatrati neplodnim.

Lezbijski parovi koji, pak, žele imati djecu a da omrznuti muškarci s time nemaju ništa, ipak će morati pričekati na daljni razvoj tehnologije, s obzirom da su pokušaji stvaranja spermatozoida od ženskih matičnih stanica neuspjeli.

Dio Nayernijih kolega, pak, sumnja u rezultate pokusa, te drži da oni trebaju dodatne potvrde.

Sanader kao Sharon?

Među  dijelom hrvatske javnosti koji Sanaderov iznenadni odlazak tumače kao lukavi predizborni manevar, odnosno pripremanje terena za trijumfalni povratak tik pred predsdjedničke izbore, malo je špekulacija o načinu na koji će se od večeras već bivši premijer obaviti tu “sitnu formalnost” povratka na vlast.

Oni koji razmišljaju o takvim tehničkim detaljima najčešće u obzir uzimaju slabo pamćenje hrvatskih birača, odnosno snagu i efikasnost “spin” mašinerije koja Sanaderu još uvijek – makar teeorteski – stoji na rasploaganju. Prema tom scenariju, Jadranki Kosor preostaje samo par mjeseci na mjestu premijerke, a njen “povijesni” mandat bi trebala obilježilti neisplaćivanje plaća i mirovina, zatvaranje banaka, juriši gladnih obitelji na zaključane samoposluge, zapaljene gume i razbijeni izlozi na ulicama. Pretpostavlja se kako će prosječni birač račun za takvo stanje stvari ispostaviti upravo Jadranki Kosor, a ne Ivi Sanaderu. Bivši premijer bi se u tom tragičnom trenutku, debelo podmazan hagiografskim komentarima u državnim i paradržavnim medijima i guranjem paradigme o tome “kako se pod Sanaderom lijepo živjelo”, trebao spektakularno vratiti, odnosno izjaviti kako su ga “nove i teške okolnosti natjerale da preispita svoju odluku o povlačenju iz aktivne politike”.

Zamisao zvuči prilično uvjerljivo. Ako je Sanader u nečemu bio dobar, onda je to upravo “spin”, odnosno sposobnost da čupa pobjede iz situacija koje bi pokopale mnoge druge političare. Izbori 2007. godine su u tom smislu najpoučniji primjer.

Manevar o kome se ovih dana toliko špekulira, s druge strane, zahtijeva ne vrhunski “spin” nego remek-djelo “spin” umjetnosti. Brzi povratak na vlast s koje se Sanader tako spektakularno i iznenadno odrekao predstavlja izazov za koga se vrlo lako može ispostaviti da je iznad  Sanaderovih mogućnosti.

Glavni problem koji Sanaderov povratak čini neuvjerljivim jest reakcija javnosti koja je za Sanadera bila daleko nepovoljnija nego što se on nadao ili, vjerojatno, očekivao. Šok i nevjericu je malo prebrzo zamijenio bijes, a naslovnice su okupirali izrazi kao “kukavica”, “štakor koji napušta tonući brod”, a izrazi bijesa i razočaranja se mogu prepoznati čak i kod onih koji su do 1. srpnja vikali “Ivo, Ivo”.

Da bi se takav dojam “isprao” iz pamćenja birača potrebo je daleko više medijskog “spina”, ali – što je još važnije – i vremena. Četiri mjeseca se, čak uzimajući u obzir epohalno loša  iskustva koji čekaju prosječnog hrvatskog birača, čine prekratkim razdobljem da bi se u njemu stvorila nekakva sanaderonostalgija na kojoj bi se temeljio trijumfalni povratak bivšeg premijera.

Nadalje, dobrovoljni odlazak s vlasti je fenomen s kojim se taj isti prosječni hrvatski birač prilično rijetko susretao i reakcije na takav potez su još uvijek prilično upitne. Sanader je svojim dizanjem ruke od vlasti, zapravo, sebi oduzeo ključni element svog pažljivo njegovanog javnog imidža – odlučnost, odnosno sposobnost lupanja  šakom o stol i držanja svih konaca  u rukama. Hrvatski birači, naviknuti na karizmatske vođe i alfa mužjake, imat će malo razumijevanja za Sanaderovo reduciranje na nekakvog bizantskog dvorskog spletkara.

Stoga je, ukoliko Sanader zbilja želi napraviti veliki povratak, ta gesta mora biti još spektakularnija, još dramatičnija i još šokantnija od njegovog odlaska. Preuzimanje ključeva stranke od Jadranke Kosor je, pak, prozaičan i rutinerski postupak na koji će mnogi odmahnuti rukom. Sanader bi, stoga, morao povući daleko drastičniji potez.

Takav bi postupak bila njegov izlazak na predsjedničke izbore kao nezavisnog kandidata, odnosno još drastičniji potez napuštanja HDZ-a i stvaranja nove stranke kojoj bi se našao na čelu. Svrha takvog poteza je, dakako, osiguranje povratka na vlast u okolnostima krajnje nepovoljnim po njegovu bivšu stranku. Sanader bi kao nezavisni predsjednički kandidat uz određeni dio hadezeovaca mogao računati i na glasače centra, pa čak i dio ljevice. Da to nije sasvim nemoguće, svjedoči ne tako davni slučaj kada je Jelena Lovrić, komentatorica koju se teško može povezati s desnom obalom rijeke, dala prednost Sanaderu u odnosu na Račana.

Sanader bi napuštanjem HDZ-a na elegantan i najuvjerljiviji mogući način svojim bivšim drugovima uvalio odgovornost za sve svinjarije koje tek čekaju Hrvatsku pod vladom Jadranke Kosor. Nadalje, uspio bi se ponovno, kao i početkom 2000-ih, predstaviti kao posljednja brana “evropske”, “kulturne” i “civilizirane” Hrvatske pred pašalićevskom aveti 1990-ih, koju sada simboliziraju nekadašnje Pašalićeve pristaše koje dominiraju post-sanaderovskim HDZ-om. Ako bi, pak, predsjednički izbori išli zajedno s parlamentarnim, Sanader bi mogao čak i formirati novi centristički blok, odnosno stranku kojoj bi se “prikrpali” HSS, HSLS, manjine i ostali saveznici današnjeg HDZ-a, odnosno na najefektniji mogući način torpedirala inicijativa Stipe Mesića o nekakvom Trećem bloku, odnosno šanse SDP-a da bude nekakva relevantan faktor u budućoj hrvatskoj politici.

Taj drastičan potez bi isto tako dao savršeno objašnjenje za njegov odlazak, odnosno potvrdio tezu koja se u posljednje vrijeme diskretno počinje provlačiti kroz hrvatske medije – da je odlazak premijera bio sve samo ne dobrovoljan, odnosno da su mu stranku preuzeli desničarski trogloditi koji se spremaju upropastiti sve što je postignuto u posljednjih šest godina. Suočen s takvom opasnošću, premijer je u interesu naroda i države odlučio žrtvovati vlast i zapoćeti novu, opasnu avanturu.

Takav scenarij se, na prvi pogled, čini malo uvjerljivim, ali postoje određeni presedani u ostatku svijeta koji bi se mogli primijeniti i na hrvatske prilike. Možda se najspektakularniji takav primjer zbio nedavno u Izraelu, gdje je premijer Ariel Sharon, vođa desničarskog Likuda s “jastrebovskom” reputacijom, suočen s neizdržljivim otporom stranke oko povlačenja iz Gaze i drugih gorkih diplomatskih pilula, jednostavno usred mandata napustio stranku kojoj je na čelu te zajedno sa svojim pristašama formirao novu centrističku stranku pod nazivom Kadima, a koja je kasnije dobila izbore.

Ovakav scenarij će, naravno, mnogiU proglasiti, u najmanju ruku nategnutom, špekulacijom koja se više oslanja na maštu nego na činjenice. S druge strane, i ono što se Hrvatskoj dogodilo 1. srpnja se svojevremeno također činilo primjerenim domeni političke fantastike. U “zanimljivim” vremenima u kojima danas živimo, sve je manje politilčkih i drugih opcija koje se mogu smatrati isključenima.

Masovno krvoproliće u sukobu Ujgura i kineskih vlasti

Kineske vlasti su jutros objavile šokantnu vijest o desetinama mrtvih u neredima koje su izbile na ulicama Urumqija, glavnog grada Ujgurske Autonomnne Oblasti Xinjiang na zapadu zemlje. Dok su jučer službeni podaci govorili o tri mrtva, taj broj je naglo skočio na čak 140, što ih čini najkrvavijim uličnim sukobom u NR Kini od vremena pokolja na Tjen An Menu prije dvadeset godina. Kineske vlasti također govore o 800 ozlijeđenih te nekoliko stotina uhapšenih.

Nerede je izazvalo nekoliko stotina demonstranata ujgurske nacionalnosti koji su, prema navodima kineskih vlasti, počeli napadati prolaznike kineske nacionalnosti, paliti i prevrtati automobile, razbijati zgrade te se sukobili s pripadnicima snaga reda.

U mnogo čemu ovi neredi podsjećaju na nerede koji su prošle godine izbili u Lhasi, glavnom gradu Autonomne Oblasti Tibet. Ujguri su, za razliku od budističkih Tibetanaca, muslimani, što cijeloj priči daje i međunarodnu dimenziju, s obzirom da se borba za ujgursku nezavisnu državu Istočni Turkestan može shvatiti i kao džihad, a kineske vlasti se već desetljećima suočavaju s terorističkim akcijama, uključujući povremene bombaške napade u samom Pekingu. Kineske vlasti su ujgurske ekstremiste optužili za šurovanje s al-Qaedom, a dokaze za to je svojevremeno pronašla i Bushova administracija, zarobivši nekoliko kineskih Ujgura u Bin Ladenovim logorima u Afganistanu. Dio tih ujgurskih zatočenika je, pak, Obamina administracija pustila iz Guantanama, pronašavši im utočište na Palauu, Albaniji i otoku Bermuda.

Kineske vlasti su, pak, za nerede optužili Svjetski ujgurski kongres, organizaciju koju iz SAD vodi poduzetnica Rebiya Kadeer, a koja tvrdi da s protestima nema ništa, kao i da je u pitanju “miran protest” koje su kineske vlasti ugušili u krvi.

Svjedoci koje citiraju neki zapadni izvori, uključujući New York Times, pak, tvrde da su demonstranti na ulice izašli naoružani s palicama i noževima, te da su se odmah sukobili s policijom.

Vjeruje se kako je nasilje u Urumqiju svoj povod imalo u neredima na drugom kraju zemlje – Shaoguanu u obalnoj provinciji Guandong – gdje su se u jednoj tvornici sukobili ujgurski i Han kineski radnici. Povod za masovnu tučnjavu je bila lažna dojava na  internetskim forumima o tome da su ujgurski radnici silovali nekoliko lokalnih djevojaka. U sukobima su dva Ujgura ubijena, a nekoliko stotina ranjeno.

Kineske vlasti su pokušale hapšenjem osobe odgovorne za lažnu dojavu smiriti strasti, ali očito ne dovoljno za Xinjiang, oblast koja je daleko siromašnija i nerazvijenija od kineskih obalnih provincija, a gdje se Ujguri, osjećaju marginaliziranima i ekonomski ugroženima poplavom Han doseljenika koji su ih, slično kao i Tibetance, učinili manjinom u vlastitoj autonomnoj oblasti.

U svakom slučaju, otvaranje još jedne fronte u etničkim sukobima neće baš previše dobro “sjesti” kineskim vlastima. Amerikancima bi, pak, ujgursko-kineski sukob dobro došao kao sredstvo za destabilizaciju svog glavnog suparnika. Nije teško pretpostaviti što bi na sve to rekao Zbigniew Brzezinski, jedan od glavnih Obaminih savjetnika po pitanju vanjske politike, a čija je dugogodišnja opsesija instaliranje proameričkih vlada u Centralnoj Aziji kao sredstvo očuvanja američke hegemonije u današnjem svijetu.

Još jedno povijesno NE: Honduras napušta OAS

Honduras je – za razliku od nekih drugih država čije ime počinje s H – daleko ozbiljniji kada kaže “kako ne da svoje generale”. Vlada na čelu s privremenim predsjednikom Robertom Michelettijem je odbacila ultimatum Organizacije američkih država (OAS) prema kome je u roku od tri dana trebala prepustiti vlast vojnim pučem svrgnutom predsjedniku Manuelu Zelayi. Honduras je također objavio kako se više ne smatra vezanim Poveljom OAS, odnosno napušta tu regionalnu organizaciju, preduhitrivši tako suspenziju.

Micheletti je u pismu Joseu Miguelu Insulzi, generalnom sekretaru OAS-a, objasnio kako je OAS “politička organizacija, a ne sudsko tijelo”, odnosno ne može presuđivati u honduraškim unutarnjim pitanjima.

U obraćanju javnosti Micheletti je bio još rječitiji rekavši da je  “bolje platiti visoku cijenu nego saginjati glavu pred stranim vladama”. Ovo prilično podsjeća na izjave s ovih prostorima o tome da će se “jesti trava”.

Puč kojim je svrgnut Zelaya predstavlja neugodan presedan za Latinsku Ameriku, u kojoj se dugo vremena vjerovalo kako su takve metode rješavanja političkih sporova stvar prošlosti. Stvar je još neugodnija i za Obamu – kojemu s jedne strane nije mrsko da se barem jedna latinoamerička država skrenula s radikalnoljevičarskog i antiameričkog chavezovskog puta, ali s druge strane mora davati neugodna objašnjenja svojim idealističkim pristalicama koji ne mogu progutati da je pod Obamom u Hondurasu prošlo ono što pod Bushom nije u Venezueli.

Cirkus vezan uz Honduras – gdje, pučisti, inače imaju punu podršku zakonodavne i sudske vlasti te najavljuju redovne izbore za studeni, a Zelaya, barem prema anketama, baš i nije bio najpopularniji – mogao bi dobiti novu točku kada se sutra Zelaya pokuša iz izgnanstva vratiti u Tegucigalpu, u pratnji svoje argentinske kolegice Cristine Fernandez de Kirchner kao i još nekoliko latinoameričkih vođa. Mogućnosti za svakojake incidente su velike.

U međuvremenu će svi oni koji se na nekim nama bližim prostorima zalažu za pokazivanje prsta bjelosvjetskim moćnicima imati jedan svijetli primjer.

Afrička Unija prekinula suradnju s Međunarodnim kaznenim sudom

Izraz “međunarodna zajednica” ili “volja međunarodne zajednice” u današnjem svijetu ima isto toliko smisla koliko i izraz “neka institucije pravne države rade svoj posao” u Hrvatskoj. Dobar argument za tu tezu daje odluka Afričke Unije (AU) da prekine suradnju s Međunarodnim kaznenim sudom.

Razlog za tako dramatičan korak jest odbijanje Suda da prihvati AU-ovu molbu da se suspendira optužnica protiv sudanskog predsjednika Omara al-Bashira, ili barem uhidbeni nalog na osnovu te optužnice, a sve kako bi al-Bashir mogao slobodno putovati afričkim državama, posjećivati kolege i sudjelovati na samitima AU. Bashir, koga se optužuje za ratne zločine u Darfuru, je svejedno došao na samit u Tripoliju gdje su delegati donijeli rezoluciju o prekidu suradnje.

Razlozi zbog kojih se AU odlučila za tako drastičan korak, koji u mnogo čemu potkopava ionako krhak autoritet Suda, jest sve raširenije raspoloženje među afričkim vođama kako je Međunarodni kazneni sud ništa drugo do podlo oružje nekadašnjih bijelih masa kojima se potkopava krvavo stečeni suverenitet nekadašnjih kolonija, odnosno Zapadu problematični vođe – poput zimbabveanskog Mugabea – “dovode u red”.

Rezolucija, s druge strane, neće al-Bashiru omogućiti kretanje van afričkog kontinenta, a neke članice, poput Čada, su javno izrazile neslaganje s njom, iako je to više zbog činjenice da čadska prozapadna vlada vodi neobjavljeni rat protiv Sudana.

U svakom slučaju, ako Hebrang odluči prekinuti suradnju s Haagom, sada ima presedan.

Sarah Palin podnosi ostavku na mjesto guvernera Aljaske

Sarah_Palin_WP_03Sarah Palin, republikanska guvernerka Aljaske, objavila je kako će 26. srpnja napustiti položaj. Krajem mjeseca bi je trebao na svečanosti u Fairbanksu službeno zamijeniti viceguverner Sean Parnell.

Još uvijek nema nikakvih službenih objašnjenja za tu odluku, pa se sve svodi na špekulacije vezane uz nastavak njene političke karijere, odnosno pokušaj maksimalne eksploatacije publiciteta i kontroverzi stvorenog kada je prošle godine postala republikanski potpredsjednički kandidat.

Palin veliki dio Amerikanaca, a posebno mediji i intelektualni establishment, prezire iz dna duše, dok je isto tako veliki dio obožava. Lako je pretpostaviti kako je Palin  zaključila kako, s obzirom na geografske i druge okolnosti, jednostavno ne može istovremeno voditi udaljenu državu i kampanju za predsjednika SAD. A ako se i ne bude kandidirala za predsjednika, nije isključeno da će za probu pokušati ući u Senat te tako stvoriti političku bazu u Washingtonu, kao i iskustvo u vanjskoj politici i drugim nacionalnim pitanjima nužno za veliki obračun s Obaminim nasljednikom 2016. godine.

UPDATE: Palin je u svojoj prvoj izjavi natuknula kako je bila suočena s nizom tužbi vezanih uz navodno kršenje etičkih pravila Aljaske, a koje su podizali aktivisti Demokratske stranke. Prema riječima Palin, odgovaranje na te tužbe joj je oduzimalo 80 posto vremena, i postupno umanjilo njenu sposobnost da efektivno upravlja državom. Njen suprug Todd je, pak, natuknuo kako najvjerojatnije neće biti potpunog izlaska iz politike, odnosno da će se boriti “za Aljasku i cijelu zemlju na drugi način”.

Spin koji će baciti pro-demokratski mediji je već spreman. MSNBC-ovi komentatori su njenu političku karijeru proglasili završenom, s obzirom da nitko nije napustio svoju prvu važniju funkciju usred mandata i uspio napredovati na viši položaj. Liberalni mediji i komentatori će, pak, vjerojatno sljedećih mjeseci govoriti da je njena ostavka posljedica skandala koji tek treba izbiti. Palin se također neće bolje provesti ni od strane republikanskog establishmenta, koji nisu imali previše razumijevanja za “seljančicu iz Wasille” koja pokušava oduzeti popularnost, karizmu i predsjedničke šanse “podmazanim i pouzdanim” momcima iz Old Boy Networka kao što je, na primjer, Mitt Romney.

UPDATE: S druge strane, ako uistinu želi postati prva američka predsjednica, Sarah Palin mora prikupiti više novca u fondove za kampanju od svote koju je prikupio Obama. To zahtijeva mnogo truda i vremena, kojoj guvernerki Aljaske neće biti na raspolaganju ako se bude zamajavala s guvernerskom foteljom.

Njena izjava na kratkoj pres-konferenciji ne sugerira da je riječ o napuštanju politike. Rekla je da “nije riječ o povlačenju, nego napredovanju u drugom pravcu”. Također je na Twitteru objavila kako će kasnije dati detaljno objašnjenje svoje odluke.

Talibani zarobili američkog vojnika u Afganistanu

U ratu i najbolje postavljeni planovi nikad ne prežive sudar sa stvarnošću. Tu lekciju, koju je na tako gorak način naučio njegov prethodnik, sada će iskusiti Barack Obama. Velika ofenziva američkih marinaca na talibansko uporište u afganistanskoj provinciji Helmand – najspektakularniji vojni pothvat otkako je Bijela kuća promijenila stanara – po pitanju publiciteta je zasjenjena incidentom koji se zbio u istočnoj provinciji Paktika gdje je lokalna talibanska mreža Haqqani danas zarobila jednog američkog vojnika.

Ovo je prvo uspješno zarobljavanje američkog vojnika nakon dvije godine ratova u Iraku i Afganistanu, a mreži Haqqani dobro dođe nakon što im je nedavno iz zarobljeništva pobjegao David Rohde, reporter New York Timesa.

Hrvatski mediji, naravno, o zbivanjima u Afganistanu ne govore previše. Jučer i danas za to možda imaju nekog opravdanja zbog daleko važnijih i kući bližih priča. S druge strane, u neka kod nas “mirnija” vremena se ignorirao talibanski rakteni napad na američku zrakoplovnu bazu Bagram gdje je poginulo 6 američkih vojnika; to što se u istoj bazi povremeno znaju pojavljivati pripadnici HV-a domaćim urednicima nije bilo od neke velike važnosti.

RIP Karl Malden (1912 – 2009)

Napustio nas je jedan od najvećih holivudskih glumaca. Iako je njegova karijera bila odavno završena – što i ne iznenađuje, s obzirom da je najpoznatije uloge bio odigrao prije više od pola stoljeća – zbilja je šteta što je upravo sada otišao da se pridruži svojim velikim kolegama kao što su Marlon Brando, Vivien Leigh, Gary Cooper, Steve McQueen… Zaslužio je da bude jedan od onih holivudskih veličina koja je uspjela steći troznamenkasti broj godina. Nadao sam se da će u tome uspjeti. A malo mu je falilo.

Umjesto toga će živjeti kroz Tramvaj zvan čežnja, Patton, Ulice San Francisca i mnoga druga ostvarenja koja je obogatio svojom pojavom i talentom.