Iako je Marvelov filmski univerzum jedan od donedavno rijetkih primjera u kojem Hollywood pokušava mijenjati paradigmu A-produkcije i preuzimati donedavno nezamislive rizike, prošle se godine pokazalo da Marvel Studios ne misli otkrivati toplu vodu. Strategija pripreme za veliko finale serije je preuzeta od prethodne godine. Isto kao što je 2018. kao svojevrsna “artiljerijska priprema” za glavnu ljetnu uzdanicu – Osvetnici: Rat beskonačnosti – poslužio film Crna pantera, u kojem se uvodi novi član elitnog tima superheroja, tako je 2019. za Osvetnici: Završna igra poslužio isti takav film gdje se uvodi novi superheroj po imenu Kapetanica Marvel. U oba slučaja je novi superheroj bio pripadnik onoga što hollywoodski salonski ljevičari vole nazivati “potlačenom manjinom” – crnac, odnosno žena. I u oba slučaja je zbog toga novi film dobio političke konotacije i ekstra publicitet vezan uz navodne kontroverze. U potonjem slučaju je, pak, sve to podignuto na višu razinu, i zahvaljujući glavnoj glumici Brie Larson, inače dobitnici “Oscara” za film Soba, koja je, promovirajući film izjavila da je ovo film prije svega posvećen ženama, etničkim, rasnim i drugim manjinama kojeg bijeli heteroseksualni muškarci ne bi trebali gledati, a ako ga pogledaju nemaju nikakvo pravo komentirati niti kritizirati. Uslijedila je predvidljiva reakcija geekova koji su to shvatili kao rukavicu u lice, odnosno masovni troleraj na društvenim mrežama i prigodno zgražanje “prosvijećenih” i “woke” dušobrižnika koji su sirotoj Brie Larson i milijarde dolara teškoj franšizi koju predstavlja priskočili u pomoć. Takav se publicitet odrazio i na predvidljivo uspješan promet na kino-blagajnama i očekivano “pumpanje” publiciteta za Marvelovu Završnu igru.
Naslovni lik, koji tumači Larsonova, je Vers, pripadnica Zvjezdanih snaga, elitne formacije Kree Carstva, koju muče noćne more vezane uz tajanstvenu ženu, i kojoj njen pretpostavljeni i mentor Yon-Rogg (Law), savjetuje da pokazuje što manje emocija. To je vrlo važno jer se Kree nalazi u dugotrajnom ratu sa Skrullima, rasom koja je u stanju mijenjati oblik, odnosno preuzimati lik i kratkotrajna sjećanja svojih neprijatelja. U jednom takvom okršaju Vers bude zarobljena i dovedena kod Talosa (Mendelsohn), vođe Skrulla, ali mu uspije pobjeći i završi u Los Angelesu 1995. godine. Njeni pokušaji da stupi u kontakt s pretpostavljenima privlače pažnju tajne vladine organizacije S.H.I.E.L.D. čiji je agent Nick Fury (Jackson) hapsi, ali ubrzo s njom počne surađivati kako bi joj pomogao da ne samo da se spasi od Skrulla, nego da riješi i misterij vlastitog porijekla. Njena sjećanja su, naime, vezana uz Zemlju, odnosno tajnu zrakoplovnu bazu gdje je izvjesna dr. Wendy Lawson (Benning) radila na Projektu Pegaz, eskperimentalnom motoru koji postiže brzinu svjetlosti. Vers mora otkriti kako je povezana s tim projektom, a u čemu bi joj mogla pomoći Maria Rambeau (Lynch), crna zrakoplovna časnica za koju se na kraju ispostavi da joj je bila kolegica i najbolja prijateljica.
Scenaristi Kapetanice Marvel su se našli pred sličnim problemom kao i autori drugih filmova serije u kojima se uvodi novi glavni junak, a u ovom slučaju još većim, s obzirom da Kapetan Marvel (koji je u originalnim stripovskim inkarnacijama bio muškarac) ne predstavlja prvu marvelovsku ligu te da s njime većina obične publike nije upoznata. To znači da je trebalo dostaviti kakvu-takvu “priču o nastanku”, ali ne nauštrb glavne akcije i zapleta. Anna Biden, Ryan Fleck i Geneva Robertson-Dworet su za to pronašli vrlo dobro rješenje – akcija započinje in media res, ali je glavna heroina opterećena amnezijom, odnosno tek na temelju vizija, indicija i flashbackova mora otkriti tko je, što je, koje superherojske moći ima, kako ih je stekla i za što ih, zapravo, treba koristiti. Tako je, barem u prvoj polovici, sačuvan brz tempo i oni koje zanima akcija imaju prilike vidjeti nekoliko prilično zanimljivih scena. I sam početak je vrlo dobar, prije svega način na koji je prikazan svijet Kreeja, na način sličan, ali bitno različit kao mnoge druge supertehnološke vanzemaljske utopije iz Marvelovog filmskog univerzuma. Dobrom se pokazala i odluka da se radnja odvija 1995. godine, s obzirom da se time stvorila prilika da se prikaže još jedna “priča o nastanku”, odnosno kako su započeli Osvetnici. To je bila dobra prilika da se iskaže suvremena hollywoodska tehnologija digitalnog pomlađivanja, odnosno prilika da Samuel L. Jackson i Clark Gregg tumače mlade agente Furyja i Coulsona.
Smještanje radnje u prošlost se također shvatilo i kao prilika da se publici servira malo nostalgije prema 1990-im, ali se u tome ipak pretjeralo, s obzirom da mnogi pop-pjesmuljci iz tog doba sviraju u trenucima kada je njihova povezanost s događajima na ekranu prilično upitna. Mnogi će to shvatiti kao iritantni “fan servis” za demografsku skupinu za koju je malo vjerojatno da se pretrgla potrčati u kino-dvorane, a teško je da će među njome nostalgiju za 1990-im osjećati stanovnici paralela i meridijana gdje je bilo daleko manje blagostanja i mira nego u Clintonovoj Americi. Najveći problem za film je, međutim, naslovni lik heroine, koja je prilično loše napisana i osmišljena. Iako flashbackovi dostavljaju pretpostavljeni ultrafeministički sadržaj, odnosno sugeriraju da se od najranijih godina morala boriti sa seksističkim predrasudama, sva ta borba zapravo nije značila ništa, s obzirom na scenu u kojoj se jasno pokazuje da je svoje superherojske moći stekla prije svega neobično sretnim i ne baš uvjerljivim spletom okolnosti, odnosno time što se u trenutku jedne eksplozije našla na najboljem/najgorem mjestu. I nakon toga je Kapetanica Marvel stekla ne samo superherojske, nego hiperherojske moći koje su superiornije svime onime čime raspolažu Thor, Iron Man i ostatak družine, nego se s njima snalazi daleko brže i uspješnije. Zbog toga završni obračun u kojem Zemlju spašava od još jedne potencijalne apokalipse izaziva zijevanje, ali i stvara još jedan problem za scenariste Završne igre. Oni, naime, moraju stvoriti neki zbilja dobar razlog zbog kojeg nije s ostatkom družine Osvetnika nije vodila borbu s Thanosom, odnosno zašto Rat beskonačnosti nije završio drukčije i bio bitno kraći. U slučaju Kapetanice Marvel odgovori na to pitanje nisu dani, a i iritantni “retroaktivni kontinuitet” ostavlja loš dojam.
S tako loše napisanim i osmišljenim likom čak ni oskarovka Larson ne može načiniti previše, te je njena izvedba u debeloj sjeni njenih možda ne tako razvikanih, ali zato efektnijih kolega. To se odnosi prije svega na Jacksona, koji očigledno uživa u situaciji gdje je Fury konačno jedan od važnijih likova, ali i australskog glumca Bena Mendelsohna koji se u ulozi Talosa sjajno snalazi čak i pod tonama šminke i CGI-ja. Ostatak glumačke postave nije nešto posebno, a što uključuje Judea Lawa u još jednom rutinerskom i zaboravljivom nastupu. Kapetanica Marvel je postigla komercijalni uspjeh, ali ga duguje prije svega tome što je dio šire cjeline Marvelovog univerzuma. Sama po sebi predstavlja šašavu ali neproduhovljenu space operu nalik na Jupiter u usponu, odnosno jasan pokazatelj da će se čak i takvoj seriji kao što je Marvelova kreativni resursi prije ili kasnije presušiti.
KAPETANICA MARVEL
(CAPTAIN MARVEL)
uloge: Brie Larson, Samuel L. Jackson, Ben Mendelsohn, Djimon Honsou, Lee Pace, Lashana Lynch, Gemma Chan, Anette Benning, Clark Gregg, Jude Law
scenarij: Anna Boden, Ryan Fleck, Geneva Robertson-Dworet
režija: Anna Boden & Ryan Fleck
proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel, SAD, 2019.
trajanje: 124 min.
OCJENA: 4/10
