RETRO-RECENZIJA: Zvjezdani ratovi – Epizoda II: Klonovi napadaju (Star Wars – Episode II: Attack of the Clones, 2002)

uloge: Ewan McGregor, Hayden Christensen, Natalie Portman, Samuel
L. Jackson, Frank Oz, Temuera Morrison, Christopher Lee, Anthony
Daniels, Kenny Baker, Jay Laga'aia, Silas Carson, Ahmed Best, Jack
Thompson, Jimmy Smits, Pernilla August
glazba: John Williams
scenarij: George Lucas & Jonathan Hales
režija: George Lucas
proizvodnja: 20th Century Fox/Lucasfilm, SAD, 2002.
distribucija: Continental
trajanje: 143'

Vjerojatno nijedan film posljednjih godina nije u naša kina došao nakon toliko grozničavog iščekivanja kao što je to slučaj s Klonovi napadaju, petim (odnosno drugim, ako ih poredamo kronološki) nastavkom iz Lucasove megapopularne sage Ratovi zvijezda. Ironijom sudbine, Klonovi napadaju to imaju prije svega zahvaliti svom prethodniku, Fantomskoj prijetnji, nastavku sage koja je nakon dva desetljeća manje fenomen sedme umjetnosti a više fenomen popularne kulture. Lucas je, naravno, s Fantomskom prijetnjom namlatio golemi novac, ali su mnogi zagriženi fanovi bili razočarani, koliko neumitnim (i po Prijetnju poraznim) usporedbama s originalnom trilogijom, toliko s infantilnošću filma čiji je glavni junak iritantno 9- godišnje derište. Mnogi su, pak, držali da stvari ipak moraju krenuti nabolje jer je Imperij uzvraća udarac, drugi film iz originalne trilogije, po mišljenju mnogih ispao ne samo najboljim dijelom Lucasove sage nego i jednim od najboljih SF-filmova ikada snimljenih. Zbog toga su očekivanja bila velika i, paradoksalno, razočaravajući rezultati prethodnika su ta očekivanja ovaj put učinila još većima.

Dodatni razlog za optimizam jest i u činjenici da se nova trilogija bavi događajima koji su se zbili prije onih opisanih u originalnoj trilogiji, te tako ovdje imamo priliku vidjeti kako se stara, časna Republika polako transformirala u zli Imperij, a pozitivci iz Fantomske prijetnje postupno postali monstrumima. Radnja započinje deset godina nakon događaja iz prethodnog filma, kada Padme Amidala (Portman), bivša kraljica Nabooa, a sada senatorica, dolazi na planet Coruscant kako bi u Senatu izrazila svoje protivljenje nastojanjima da se secesionistički pokret u Republici suzbije vojnom silom. Amidala postaje metom atentatora, i nakon nekoliko neuspjelih pokušaja Jedi vitezovi joj kao tjelohranitelje dodjeljuju Obi-Wan Kenobija (McGregor) i njegovog mladog pripravnika Annakina Skywalkera (Christensen). Njih dvojica se ubrzo razdvoje, jer Kenobi kreće u potragu za plaćenim ubojicom Jango Fettom (Morrison), za kog se ispostavi da je upetljan u mutne poslove oko izgradnje tajne vojske klonova, navodno za račun Republike. Dotle će Annakin sluziti kao Amidalin tjelohranitelj na Naboou, i ubrzo shvatiti da je u nju zaljubljen. I Amidala mu uzvraća osjećaje, svjesna toga da je ljubavna veza najstrože zabranjena Jedi vitezovima, dok istovremeno Annakina počinju mučiti unutarnji demoni gori od tragićne ljubavi – grižnja savjesti zbog majke Shmi (August) koju je ostavio na rodnom planetu Tatooine, kao i uvjerenje da Sila s kojom je obdaren ne treba biti sputana strogim jedijevskim pravilima.

Ako je Lucasu cilj bio napraviti bolji film od Fantomske prijetnje, već na prvi pogled se može vidjeti da je u tome barem djelomično uspio. Klonovi napadaju su vizualno raskošniji, kompjuterski generirani specijalni efekti su još dojmljiviji, lokacije su raznovrsnije, a kostimi i scenografija daleko inventivniji nego u svim prethodnim filmovima. Naravno, tu je i niz spektakularnih akcijskih scena – od vratolomne utrke po zračnim koridorima Coruscanta na početku do neobično kompleksne završnice koja uključuje dvoboj svjetlosnim mačevima i pravu pravcatu bitku s desetinama tisuća sudionika. Vizualnu spektakularnost također prati složenost zapleta, koji nastoji gledateljima objasniti to kako se naizgled savršena demokratska i slobodarska Republika mic po mic pretvorila u svoju suprotnost, pri čemu su, kao sto je to uvijek slučaj, mnogi od glavnih pokretača tog procesa na početku imali najplemenitije namjere. Zbog složenosti radnje i nastojanja da se gledateljima sve lijepo objasni, Klonovi napadaju u prvom dijelu imaju vise dijaloga nego akcije, ali ti dijalozi, na žalost, nisu na visini. Na visini nije ni traljavo postavljena romansa Annakina i Amidale (iako ima daleko više iskrenosti i prave drame od romanse Jacka i Rose u Titanicu) koju također uništavaju traljavi dijalozi, loš izbor Haydena Christensena za glavnog glumca, i konačno, nedostatak ikakve suvisle interakcije s Natalie Portman.

No, taj najveći nedostatak Klonova ipak nije razlog da ovaj film nazovemo neuspjehom. Čak i u sadržajnom smislu Klonovi napadaju su bolji od svog prethodnika – ton je mnogo mračniji i ozbiljniji, a zaplet i likovi postavljeni tako da izgledaju kao suvisli dio mnogo šire cjeline, tako i da i neki naizgled nepotrebni i iritantni elementi Fantomske prijetnje (poput Jar Jar Binksa) polako sjedaju na svoje mjesto i možemo ih vidjeti u novom svjetlu. Zaokružena autorska vizija, koja se ovdje bolje vidi nego i u jednom drugom holivudskom proizvodu, možda će nekome biti i politički problematična, jer Lucas ovdje prilično eksplicitno iznosi tezu prema kojoj je demokracija po svojoj prirodi slabašna i krhka, te da se ona u pravilu degenerira i s vremenom preraste u diktaturu. Zbog svega toga je pomalo nezahvalno pisati recenziju ovog filma, jer ćemo pravi sud moći donijeti tek kada vidimo treći dio sage. Ali već sada imamo razloga za zabrinutost – ako su Klonovi napadaju bolji od Fantomske prijetnje isto kao sto je Imperij bio bolji od Nove nade, znači li to da će sljedeći nastavak prema Prijetnji i Klonova biti isto sto je razočaravajući Povratak Jedija (inače bolji od oba dva filma iz nove serije) bio prema Novoj nadi i Imperiju?

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. lipnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Shaft (2000)

SHAFT

uloge: Samuel L. Jackson, Vanessa L. Williams, Jeffrey Wright,
Christian Bale, Busta Rhymes, Dan Hedaya, Toni Collette, Richard
Roundtree, Ruben Santiago-Hudson, Josef Sommer, Lynne Thigpen, Philip
Bosco, Pat Hingle, Lee Tergesen, Daniel von Bargen, Mekhi Phifer
scenografija: Patrizia Van Brandenstein
kostimografija: Ruth E. Carter
fotografija: Donald E. Thorin
montaza: John Bloom & Antoni Van Drimmelen
glazba: David Arnold & Isaac Hayes
scenarij: Richard Price, John Singleton & Shane Salerno (po motivima
romana Ernesta Tydimana)
rezija: John Singleton
proizvodnja: Paramount/MFP, SAD/Njemacka, 2000.
distribucija: VTI
trajanje: 100'

U doba kada svaki iole značajniji holivudski film s kraja 60-tih i početka 70-tih doživljava svoju modernu (i najčesće daleko lošiju) inkarnaciju, red je došao i na Shafta, kultni film Gordona Parksa iz 1971. godine. To ostvarenje, u kojem je Richard Roundtree po prvi put na ekranu bio prikazao filmskog superkulerskog junaka crne boje kože, inspiriralo je cijeli jedan žanr danas poznat kao “blaxploitation” – akcijske filmove pune eksplicitnog seksa, nasilja i jos eksplicitnijeg prostačkog rječnika koji su se od sličnih ostvarenja pocetkom 70-tih razlikovali po tome što su bili smješteni u milje američkih urbanih crnaca i što su njihovi junaci bili crnci, najčesće u zavadi s pokvarenim bijelcima. Sto se samog Shafta tiče, on je početkom 70-tih imao dva nastavka (od kojih je Shaft u Africi na ovim prostorima prilično poznat zahvaljujući jednoj prilično “vrućoj” sceni između Roundtreeja i Nede Arnerić) i nakon kratkog TV-izdanja otišao u legendu. Kada se krajem 90-tih počelo šuškati o novoj, modernoj verziji, mnogo toga nije slutilo na dobro. Prije svega je bio prilično problematičan izbor režisera – John Singleton, crnački filmaš koji je 90-tih izgradio reputaciju mrtvački ozbiljnim filmovima o stradanjima crnaca u američkom društvu, mogao je vrlo lako sve to pretvoriti u još jednu “politički korektnu” litaniju. Kada je samo snimanje počelo, dosta se govorilo o tome kako su on i njegov glavni glumac Samuel L. Jackson bili u stalnom sukobu, a da su se mirili samo da bi se zajedno svađali sa scenaristom Richardom Priceom koji, navodno, nije baš najbolje prenio duh Shaftovih filmova u moderna vremena. Shaft je svejedno, usprkos ne bas previše pohavalnih kritika, ostvario pristojan rezultat na kino-blagajnama, a sada se u našim videotekama pojavio kao jedno od prvih DVD-izdanja tvrtke VTI.

Srećom po poklonike originalnih filmova, kod producenata je nadvladao razum i novi Shaft je nastavak, a ne remake verzije iz 1971. godine. Gotovo tridesetak godina nakon što je stekao slavu kao najkulerskiji privatni detektiv u New Yorku, John Shaft (Roundtree) vodi uspješnu detektivsku tvrtku, ali se njegov istoimeni nećak (Jackson) odlučio za sličnu karijeru, samo u njujorškoj policiji. Jedne noći mu je dodijeljen slučaj ubojstva crnog studenta Treya Howarda (Phifer) kojeg je na smrt pretukao Walter Wade Jr. (Bale), rasistički raspoložen pripadnik njujorške zlatne mladeži. Mladom Shaftu nije problem pronaći pocinitelja, ali je konobarica Diane Palmieri (Collette), za koju Shaft zna da je bila svjedokom zločina, neraspoložena za svjedočenje. Shaft svejedno baca Wadea u pritvor, ali će se ispostaviti kako bogati tatica i politički utjecaj mogu i ubojici pribaviti smiješno malu kauciju, koju Wade koristi kako bi zbrisao u Švicarsku. No, nakon što se nakon dvije godine vratio natrag u New York, ispostavilo se da ga je Shaft strpljivo čekao. Ponovno bačen u pritvor, Wade se upoznaje s portorikanskim narko-dilerom Peoplesom Hernandezom (Wright) i od njega traži određenu uslugu – da pronađe i zauvijek ušutka Diane Palmieri, a po potrebi i samog Shafta.

Shaft nije film koji će ući u antologije, ali je daleko bolji od očekivanja. Razlog za to prije svega treba pronaći u tome što je Singleton osjećao duboko strahopoštovanje prema originalu. To se strahopoštovanje nije svelo samo na cameo-uloge samog Roundtreeja i režisera Gordona Parksa, nego na najozbiljniji trud da se očuva duh originalnog Shafta. Tome je svoj doprinos dao i Samuel L. Jackson koji se potrudio da izgleda kao najkulerskiji akcijski junak kojeg smo imali prilike vidjeti u posljednje vrijeme. Na žalost, prilicno bljedunavi zaplet, koji izgleda kao da je recikliran iz trećerazrednog “blaxploitationa” (a koji, ponekad, graniči i s crnim rasizmom, pogotovo u odnosu prema likovima portorikanskog podrijetla) nije izgledao previše dostojan jednog Shafta. S druge strane, istjerivanje pravde nekonvencionalnim sredstvima odnosno propagiranje vigilantizma u ovom filmu predstavlja poprilično osvježenje nakon “političke korektnosti” s kojom smo bili kljukani u prethodnom desetljeću. Na žalost, te je “političke korektnosti” ipak bilo dovoljno da se odstupi od jedne od možda najvažnijih sastavnica Shaftove legende – njegove reputacije nezaustavljivog ljubavnog stroja kojemu nijedna žena ne moze odoljeti. Moderni Shaft za razliku od strica u tom pogledu izgleda kao redovnik. Ni neki od glumaca se nisu pretrgli, pogotovo prilično nezainteresirana Toni Collette, a i Christian Bale samo reciklira svoju ulogu iz Američkog psiha. Ono što spašava ovaj film nije niz nekoliko prilično efektnih akcijskih scena, niti plejada iskusnih karakternih glumaca u minijaturnim ulogama (kao, na primjer, reper Busta Rhymes u ulozi Shaftovog neslužbenog pomoćnika) koliko izvedba jednog jedinog čovjeka. Jeffrey Wright se jednostavno toliko uživio u ulogu Peoplesa Hernandeza (a na njegovo inzistiranje je mijenjan scenarij da bi mu lik dobio dodatnu živost) da je uspio zasjeniti cak i samog Jacksona. No fanovi Jacksona i legende o Shaftu ipak mogu mirno spavati – usprkos svim nedostacima moderni Shaft je ipak neobično zabavan i dinamični filmić koji je nakon dugo vremena modernoj publici dostavio punokrvnog i karizmatskog akcijskog junaka.

OCJENA: solidan (++)

(Posebna napomena: Hrvatsko DVD-izdanje uz sam film posjeduje trailer, nekoliko spotova s pjesmama iz filma te dokumentarac sa snimanja.)

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 3. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Kapetan Amerika: Zimski vojnik (2014)

Standing Proud |Captain America: The Winter So...

(izvor: BagoGames)

KAPETAN AMERIKA: ZIMSKI VOJNIK
(CAPTAIN AMERICA: THE WINTER SOLDIER)
uloge: Chris Evans, Scarlett Johansson, Robert Redford, Samuel L. Jackson, Sebastian Stan, Anthony Mackie, Cobie Smoulders, Frank Grillo, Emily VanCamp
scenarij: Christopher Markus & Stephen McFeeley
režija: Anthony Russo & Joe Russo
proizvodnja: Marvel Studios/Walt Disney Studios, SAD, 2014.
trajanje: 136 '

Marvelov filmski univerzum, odnosno serija spektakularnih blockbustera o superherojima iz stripova tvrtke Marvel Comics, predstavlja trijumf kvantitete nad kvalitetom, odnosno još jedan primjer kako u Hollywoodu uspješna poslovna strategija nije povezana s nekom naročitom umjetničkom vrijednošću. Od 2008. godine, kada su “marvelovci” otpočeli novi veliki pohod na svjetske kino-blagajne sa Iron Manom, blockbusteri se “štancaju” u predvidljivom industrijskom ritmu na predvidljiv način, sa predvidljivim likovima, zapletima, “iznenadnim” obratima, cliffhangerima i obaveznim “teaserima” na odjavnoj špici koji bi trebali publiku prikovati za novi nastavak, bilo filma o naslovnom superheroju ili o njegovom kolegi koji dijeli isti fiktivni univerzum. To, dakako, ne znači da su svi ti filmovi isti. Ne samo što moraju biti drukčiji s obzirom da su Thor, Iron Man i Kapetan Amerika različiti likovi, nego i zbog toga što se ponekad u scenarističkom odboru ili iza kamere nađe neko novo lice. Kapetan Amerika: Prvi osvetnik bi se tako mogao nazvati najzanimljivijim od svih ostvarenja iz serije. Najzanimljivijim zato što je, s obzirom na vrijeme radnje smješteno u Drugi svjetski rat i jedan sasvim drukčiji svijet od našeg, prikazivao korijene suvremenih filmskih superheroja. Međutim, s obzirom na scenarističke nespretnosti, Prvi osvetnik nije bio među najboljima. To je, s druge strane, ostavilo priliku za poboljšanja u drugom i neumitnom nastavku Kapetanove male sage u velikoj Marvelovoj sagi.

Radnja se odvija oko tri godine nakon epiloga Prvog osvetnika (u kome se zamrznuti Kapetan nakon nekoliko desetljeća probudio u modernom svijetu), odnosno dvije godine nakon Osvetnika (kada je zajedno sa svojim kolegama spašavao New York od apokaliptičnog uništenja). Steve Rogers (Evans) živi u Washingtonu naizgled mirnim životom, nastojeći se prilagoditi svijetu u kome su svi njegovi prijatelji senilni ili mrtvi, te u kome malo tko ima razumijevanja za njegove staromodne vrijednosti poštenja, časti i patriotskog samoprijegora. Usprkos toga, kao dobar vojnik se priključio špijunskoj agenciji S.H.I.E.L.D. i zajedno sa kolegicom Nataschom Romanoff (Johansson) sudjeluje u operaciji protiv odmetnutih francuskih specijalaca koji su zauzeli S.H.I.E.L.D.-ovo postrojenje u Indijskom oceanu. No, ubrzo se otkrije kako je pravi cilj akcije dobaviti strogo povjerljive dokumente vezane uz projekt Insight – plan da se pomoću letećih nosača helikoptera opremljenih najsuvremenijim oružjem lociraju i unište sve osobe koje bi mogle predstavljati prijetnju po svjetski mir. Situacija se dodatno zakomplicira kada direktor S.H.I.E.L.D.-a Nick Fury (Jackson) postane žrtvom atentata, a Furyjev pretpostavljeni Alexander Pierce (Redford) sugerira kako je Fury zapravo izdajnik. Rogers, zabrinut da bi Insight mogao predstavljati preveliku prijetnju po ljudska i prava i slobode, odbija Pierceove zapovijedi te postaje odmetnuti bjegunac; pri tome postaje ne samo metom svojih bivših kolega, nego i tajanstvenih napadača na čelu s maskiranim bivšim sovjetskim operativcem pod imenom Zimski vojnik (Stan).

Tvorcima novog Kapetana Amerike se mora priznati kako su u drugom nastavku ipak uložili trud da gledateljima ponude nešto novo. To se prije svega odnosi na scenarij Christophera Marcusa i Stephena McFeelyja (čiji je opus uglavnom vezan uz Narnijske kronike). Naslovni lik je u drugom nastavku mnogo intrigantniji nego u prvom, i to prije svega zbog situacije u kojoj se našao, odnosno zbog nastojanja da se prilagodi ciničnom svijetu koji ne dijeli njegove uzvišene vrijednosti. Zimski vojnik je najbolji upravo u scenama koji njegov odnos sa modernošću i desetljećima koje je propustio prikazuju s kombinacijom humora i tuge. Pri tome se posebno ističe to da Rogers, ne slučajno, novog prijatelja pronalazi u Sam Wilsonu, veteranu suvremenih američkih ratova koji se, poput njega, nastoji prilagoditi civilnom životu, odnosno u tome nastoji pomoći svojim suborcima u veteranskim bolnicama. Odnos Rogersa i Wilsona (koga tumači izvrsni, ali često od Hollywooda loše korišteni Anthony Mackie) je trebao predstavljati pravi temelj filma, odnosno cijeli zaplet oko špijunskih intriga i spektakularnih oružanih obračuna mu je trebao biti tek dodatak.

Na žalost, s obzirom da je Zimski vojnik zamišljen kao blockbuster, a akcijske scene njegova glavna atrakcija, likovima i njihovim osobnim problemima je posvećeno daleko manje pažnje. To, s druge strane, ne znači da glavni zaplet nema smisla niti određene društvene relevantnosti. Autori su, htjeli to priznati ili ne, morali uzeti u obzir da će publika nakon Wikileaksovih i Snowdenovih otkrića biti malo previše alergična na špijunske agencije koji pod parolom zaštite svijeta o svakojakih negativaca sebi uzimaju pravo da prčkaju po svačijem životu, a u nekim ekstremnim slučajevima ga i oduzimaju. Zimski vojnik se u tom smislu oslanja na hollywoodski trend tzv. “filma paranoje” 1970-ih, u kome se izražavalo nepovjerenje prema vladinim institucijama kao korumpiranim i autoritarnim, a čiji je možda najpoznatiji primjer triler Tri kondorova dana. U njemu je idealističkog protagonista koji nastoji raskrinkati prljave obavještajne rabote tumačio Robert Redford, a koji se ovdje, pak, pojavljuje u prvoj ulozi negativca tokom cijele karijere.

Zanimljive scenarističke ideje su, međutim, kao i kod gotovo svih filmova franšize, ostale neiskorištene, odnosno potopljene pod baražom akcijskih scena. To je, između ostalog, razlog da se u filmu rijetko može prepoznati nekakav autorski potpis, odnosno specifičan stil režije koji su donijeli braća Russo, koji su prije angažmana u Zimskom vojniku uživali reputaciju televizijskih specijalista za komediju. Neke od akcijskih scena (pogotovo atentat na Furyja) su vrlo dobre i uzbudljive, ali davno prije završnice, bez obzira na gomilu pirotehnike i CGI-ja, počnu izazivati zijevanje. To se prvenstveno odnosi na predvidljivost njihovog ishoda, pogotovo kada je riječ o tajanstvenom Zimskom vojniku, za koga iskusni gledatelj zna da neće biti “neutraliziran” niti njegov identitet razotkriven prije same završnice. To ne znači da Zimski vojnik zaslužuje palac dolje, ali samim time kao i banalnom činjenicom da je bolji od svojih prethodnika ne znači da ne predstavlja razočaranje.

OCJENA: 5/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Robocop (2014)

DSC09440

(izvor: johndellphotography.com)

ROBOCOP
uloge: Joel Kinnaman, Gary Oldman, Michael Keaton, Samuel L. Jackson, Abbie Cornish, Jackie Earle Haley, Michael K. Williams, Jennifer Ehle, Jay Baruchel
scenarij: Joshua Zeturner
režija: José Padilha
proizvodnja: Metro Goldwyn-Mayer/Columbia Pictures, SAD, 2014.
trajanje: 118 '

Danas više nema tog hollywoodskog filma koji uživa status takve kulturne institucije koju se Hollywood ne bi usudio oskvrnuti nekakvim budalastim i besmislenim remakeom. U svemu tome je možda najgore stradao nizozemski režiser Paul Verhoeven, čija su dva najuspješnija i najutjecajnija filma u karijeri u relativno kratkom vremenu dobila suvremene i očekivano mlake obrade. Nepune dvije godine nakon što je kroz kino-dvorane prošla i brzo bila zaboravljena nova verzija Totalnog opoziva, sada slijedi verzija Robocopa, Verhoevenovog briljantnog filma koji je kroz okvir SF-akcijade smještene u blisku budućnost sažeo esenciju političkih, ekonomskih i kulturnih trendova Reaganove Amerike 1980-ih.  Da će novi film imati itekakvih problema dosegnuti tako visoke standarde bilo je jasno kada se uzme u obzir da je u prethodna tri desetljeća original proizveo mini-franšizu od dva razočaravajuća nastavka, kratku TV-seriju koju se pokušalo uvaliti mlađoj i nešto uspješniju mini-seriju za stariju publiku. Svejedno, malo koje je hollywoodsko ostvarenje u posljednje vrijeme bilo dočekano s tolikim neprijateljstvom od strane kritike.

Slično kao i original, novi Robocop je radnjom smješten u Detroit u bliskoj budućnosti. Glavni protagonist je Alex Murphy (Kinnaman), policijski detektiv koji, zajedno sa svojim partnerom Jackom Lewisom (Williams) nastoji uhvatiti lokalnog gangsterskog bosa usprkos  tome što mu netko ili nešto baca klipove pod noge. Mnogo ozbiljnije probleme ima Raymond Sellars (Keaton), generalni direktor korporacije OmniCorp specijalizirane za proizvodnju bespilotnih letjelica i vojnih robota koji robote-vojnike, koje je uspio prodati američkoj vojsci za poslove okupacije stranih zemalja,  zbog otpora javnosti ne može poslati da obavljaju policijski posao na američkim ulicama. Kada Murphy, koji je očigledno “čačkao tamo ne gdje ne treba” nastrada u eksploziji auto-bombe, postaje dio rješenja za Sellarsa, uvjerenog da će Amerikanci prihvatiti policajca-robota ako barem dio njega čini pravo ljudsko biće. U slučaju Murphyja je malo toga ostalo, ali istraživački tim na čelu sa dr. Dennetom Nortonom (Oldman) te ostatke uspijeva spojiti sa oklopom i najmodernijom opremom u policijski kiborg kome daje ime Robocop. Murphy ima razumljivih poteškoća da se prilagodi novoj situaciji, ali s vremenom počinje koristiti svoje nove mogućnosti kako bi počeo čistiti Detroit od zločina. Njegov posao ga, međutim, vodi da počne istraživati vlastito ubojstvo, ali i početi preispitivati motive svojih pokrovitelja.

Scenarij Joshue Zeturnera je na papiru vjerojatno izgledao vrlo dobro, odnosno kao ozbiljan pokušaj da se kroz prikazom bliske budućnosti ukaže na neke uznemirujuće trendove sadašnjosti kao što je korištenje bespilotnih letjelica i robota protiv civila, kršenje privatnosti, korupcija, odnosno slizanost velikih korporacija i vlada koja je isto onako aktualna danas kao i 1980-ih. Na prvi pogled je dobra ideja bio i angažman Josea Padilhe, brazilskog režisera koji je slavu stekao Elitnom postrojbom, filmom koji pokazuje koliko je postala mutna linija koja dijeli vojnu i policijsku djelatnost u suvremenom svijetu. Zeturner i Padilha su mudro zaključili kako nema smisla kopirati Robocop, te su, osim korištenja najosnovinijih detalja originalnog zapleta, nastojali ponuditi nešto novo.

Na trenutak se činilo da će to možda biti dobro, odnosno da je na ekranu jedan sasvim novi i drukčiji Robocop. Međutim, nakon nekog vremena nedostaci novog Robocopa postaju previše očiti. Najvažniji je vjerojatno bio izvan Padilhine moći, odnosno ticao se odluke producenata da film usklade s blagim cenzorskim rejtingom PG-13. To je značilo ne samo manje nasilja, nego manje svih “ekstremnih” i potencijalno problematičnih sadržaja; između ostalog, to znači, da negativci umjesto droge moraju krijumčariti oružje. Mnogo je ozbiljnija odluka da se film gotovo u potpunosti liši bilo kakvog humora, pa tako nedostaje satirička oštrica koja je tako briljantno djelovala prije četvrt stoljeća. I, naravno, film je daleko manje zabavan. Najbliži pokušaj da se filmu da malo “laganiji” ton jest uvođenje lika džingoističkog TV-komentatora koji podržava policijske robote, koga tumači Samuel L. Jackson sa neobičnom perikom, ali i jezikom, koji je u skladu s cenzorskim standardima, mnogo “ukroćeniji”.

Još veći problem za novog Robocopa jest što mu nedostaje neki snažan negativac. U originalu je bilo više njih, a svi su bili ekstremni i upečatljivi. To se teško može reći za lokalne gangstere, korumpirane policajce kao i Sellarsa čiji lik bez nekog naročitog uspjeha pokušava oživjeti Michael Keaton. No, čak je i on daleko upečatljivi od švedskog glumca Joela Kinnamana koji se čini jednako “drven” kada glumi Murphyja i njegovu postoperativnu varijantu. Abbie Cornish se prilično trudi učiniti nešto od nezahvalne uloge supruge prisiljene nositi se sa mužem koji je istovremeno mrtav i živ, ali te scene film čine nepotrebno razvučenim. Gary Oldman, pak, pokazuje da je sklon preglumljivanju čak i sadašnjoj fazi karijere kada su mu gledatelji skloniji davati uloge pozitivaca nego poremećenih negativaca. Prije nego što se dođe do odjavne špice (skoro pola sata kasnije nego u originalu), gledatelji će možda imati prilike vidjeti kako su evoluirali specijalni efekti i računalna tehnologija u odnosu na 1980-e, ali će im sve to biti slaba utjeha. Kao i u slučaju mnogih hollywoodskih remakeova, čak i onih koji prikazuju budućnost, prošlost se na kraju pokazala bolja.

OCJENA: 4/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Oldboy (2013)

Oldboy Josh Brolin

(izvor: Debris2008)

OLDBOY
uloge: Josh Brolin, Elizabeth Olsen, Sharlto Copley, Samuel L. Jackson, Michael Imperioli
scenarij: Mark Protosevich
režija: Spike Lee
proizvodnja:. FilmDistrict/Universal, SAD, 2013.
trajanje: 100 '

Postoje filmovi za koje filmofili ne žele da budu snimljeni, ali su svjesni da će se tog jednog ružnog dana ipak dogoditi. Jedan od takvih projekata koje je srca mnogih ispunjavao tjeskobom i zebnjom još prije dolaska u kino-dvorane je bio hollywoodski remake Oldboya, kultnog filma Park Chan-wooka iz 2003. godine, jednog od onih naslova zahvaljujući kojima se Južna Koreja našla u društvu uglednih svjetskih kinematografija. O tom projektu se počelo govoriti već godinama, a Hollywood je po pitanju remakea prestigao Bollywood gdje je 2005. godine snimljen, zbog optužbi za plagijat i “mutnih” autorskih prava kontroverzni, film Zinda. Američka verzija je, pak, kod poklonika originalnog filma – a upravo oni su publika kojima bi Oldboy prvenstveno trebao biti namijenjen – izazvao zebnju ne samo zbog u pravilu poraznih iskustava sa hollywoodskim remakeovima ne-hollywoodskih hitova, nego i zbog toga što je sadržaj južnokorejske verzije zbog eksplicitnog nasilja, bizarnih i uznemirujućih scena i drugih detalja previše “problematičan” za američke cenzorske standarde. Na trenutke se činilo da bi te probleme trebao riješiti angažman Spikea Leeja, jednog od rijetkih današnjih američkih filmaša koje krasi autorski pečat, ali i nespremnost da se zaobilaze kontroverze. Novi Oldboy je, međutim, postao jedan od najvećih filmskih fijaska prošle godine – mlake kritike je pratila izuzetno slaba gledanost.

Protagonist filma je Joe Doucett (Brolin), njujorški reklamni agent koga 1993. godine netko omami na ulici. Nakon toga se budi u zaključanoj hotelskoj sobi, koja je zapravo zatvor, i gdje će provesti sljedećih dvadeset godina. Gledajući televizijski program, Joe je doznao kako mu je supruga ubijena i silovana, on glavni osumnjičeni za zločin, a kći završila kod udomitelja. Njegovo zatočeništvo, koje je neuspješno pokušavao prekinuti bijegom, završava isto tako iznenada kao što je i započelo. Našavši se na slobodi, Joe pokušava pronaći svoju kći,  te se osvetiti svojim tamničarima. U potrazi mu pomaže mlada bolničarka Marie Sebastian (Olsen), ali isto tako prima telefonske pozive od tajanstvenog stranca (Copley) koji tvrdi da ga je zatočio te mu nudi 20 milijuna dolara ako uspije doznati zašto.

Spike Lee se radeći novi Oldboy suočio s dilemom da li ostati vjeran Park Chan-wookovom predlošku (i tako riskirati da ga optuže za nedostatak originalnosti) ili pokušati dodati nešto novo (čime bi riskirao bijes poklonika originalnog filma). Kao i mnogi filmaši u takvoj nezahvalnoj situaciji, Lee se odlučio za kompromis, i kao mnogi slični kompromisi takve vrste, on nikoga nije zadovoljio. S jedne strane, scenarij Marka Protosevicha uglavnom prati osnovni zaplet i likove, mada su oni, iz razumljivih razloga, premješteni iz Južne Koreje u New York. Lee je, pak, nekima od “najžešćih” scena u originalu dao tek kratki i jedva primjetni hommage; to, na žalost, nije učinio sa scenom obračuna čekićem, koja je u novoj verziji ponovljena, ali na daleko groteskniji i daleko manje uvjerljiv način. Lee, s druge strane, nije pokazao neko naročito ustručavanje prilikom prikaza scena nasilja, koje su prilično eksplicitne, a količine prolivene krvi su neke kritičare potakle da Leeja optuže za “trash” eksploataciju i/li mizantropiju. Protosevichev scenario je u novoj verziji izbacio neke elemente originala koji bi daleko bolje i uvjerljivije objasnile radnju i motive likova.

Ono što je Lee nastojao promijeniti u odnosu na original tiče se prvenstveno glavnog lika, koji je na početku prikazan kao neugodna i amoralna pijandura, pa će gledateljima trebati vremena da s njim počnu suosjećati. U tome od velike pomoći nije Josh Brolin, koji se trudi, ali ne izgleda previše dojmljivo, pogotovo u usporedbi s nastupom Choi Min-sika u originalu. Mnogo bolji posao je obavila Elizabeth Olsen u prilično nezahvalnoj ulozi bolničarke koja je od nje zahtijevala da pred kamerama ne razotkriva samo svoj glumački talent. Najveće razočarenje je, pak, Sharlto Copley, južnoafrički glumac koji je toliko obećavao u Distriktu 9, ali koji je nakon dolaska u Hollywood osuđen na uloge groteskno neuravnoteženih negativaca. Samuel L. Jackson, koji se pojavljuje u nešto manjoj ulozi, uspijeva izvući daleko više i ostaviti jači dojam usprkos rutinerskog nastupa.

No, čak i da su glumački nastupi bili bolji, a scenarij malo dotjeraniji, novi Oldboy bi i dalje bio opterećen svojim glavnim problemom. A to je činjenica da će mu publiku činiti oni koji su se “zakačili” za originalni film, i za koje je vjerojatno da će unaprijed biti upoznati s dramatičnim i šokantnim obratima i raspletom. U ovom filmu je stoga bilo jasno što će se dogoditi, ali se moglo malo drukčije i malo bolje odgovoriti na pitanje kako. To što se jedan takav fijasko od remakea dogodio, pa čak i tako renomiranom filmašu kao što je Spike Lee, zapravo nikoga ne bi trebalo previše iznenaditi.

OCJENA: 4/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Osvetnici (2012)

The Avengers (2012 film)

(izvor: Wikipedia)

OSVETNICI
(THE AVENGERS)
uloge: Robert Downey Jr., Chris Evans, Mark Ruffalo, Chris Hemsworth, Scarlett Johansson, Jeremy Renner, Tom Hiddleston, Samuel L. Jackson
scenarij: Zak Penn & Joss Whedon
režija: Joss Whedon
proizvodnja: Marvel Films/Paramount, SAD, 2012.
trajanje: 143 '

 

Hollywood se u posljednje vrijeme, i to s punim pravom, optužuje za nedostatak mašte. U jednoj stvari se, pak, šefovi losangeleskih studija mogu podičiti velikom domišljatošću. Riječ je, naravno, o metodama kojima se muze novac od publike. Jedan od najspektakularnijih uspjeha je postignut s najnovijom serijom filmova o superherojima iz Marvelovog univerzuma. Filmovi kao što su Iron Man, Iron Man 2, Thor i Kapetan Amerika ne samo da su predstavljali solidan uspjeh sami za sebe, nego su poslužili kao predigra za glavno jelo, odnosno još veći spektakl u obliku filma koji bi zajedno okupio njihove naslovne junake. Osvetnici su zahvaljujući tome postali jedan od najiščekivanijih filmova 2012. godine.

 

Kao što se može pretpostaviti, razlog za angažman takve moćne gomilice mora biti opasnost po opstanak svijeta koja je ozbiljnija nego obično. Nju u Osvetnicima predstavljaju Chitauri, vanzemaljska rasa koja se sprema zbrisati čovječanstvo, a u čemu bi im pomoć trebao pružiti Loki (Hiddleston), Asgardijanac koji kao priliku koristi teserakt, tajanstvenu tvar koja  stvara portal između različitih svjetova. S njome su eksperimentirali stručnjaci organizacije S.H.I.E.L.D. zadužene za obranu Zemlje od najgorih opasnosti; njen šef Nick Fury (Jackson) je prisiljen mobilizirati superheroje nakon Lokijevog napada prilikom koga je elitnim agentima ispran mozak. Timu koji čine Kapetan Amerika (Evans), Nick Stark (Downey), dr. Bruce Banner (Ruffalo) i Natascha Romanoff (Johansson) se priključuje Lokijev brat Thor (Helmsworth); njegovi članovi se prije okršaja s Lokijem moraju suočiti i s međusobnim nesuglasicama.

 

Famu o supergrupi superheroja, odnosno projekt koji je potrošeni žanr ipak trebao dovesti na jednu višu razinu, upotpunio je angažman Jossa Whedona. Strip-scenarist koji je široj javnosti daleko poznatiji kao autor uspješne TV-serije Buffy, se doimao savršenim izborom za režisera i koscenarista ne samo zbog svoje reputuacije mega-geeka, nego i zbog toga što se njegov opus manje pamti po CGI eksplozijama i šarenim kostimima, a više po intrigantnim likovima i radnji. Osvetnicima je pogodovalo i to što su njihovi likovi već bili prikazani u ranijim ostvarenjima, pa se publika nije morala zamarati s pitanjima “tko je to”, a scenarij opterećivati s detaljnim izlaganjem njihovog podrijetla i razloga zbog kojih su postali superheroji. U svemu tome bi nedostatak predstavljalo to što dr. Bannera alias Hulka tumači Mark Ruffalo koji je već treći glumac u ulozi tragičnog superheroja; prednost je, pak, u tome što je Ruffalo mnogo bolji i efektniji od svojih prethodnika Erica Bane i Edwarda Nortona.

 

Kada se sve to uzme u obzir, to da su Osvetnici bolji od većine današnjih filmova o superherojima i ne bi trebalo predstavljati neko veliko iznenađenje. S druge strane, teško je zamisliti da će ovakav film Whedonu predstavljati najsvjetliju točku njegove karijere, odnosno da će se pamtiti isto onako kao što se pamte Buffy, pa čak i zlosretni Firefly i Kuća lutaka. Razlog je u konceptualnim ograničenjima vezanim uz banalnu činjenicu da je studio na ovaj film potrošio 220 milijuna dolara, te da se oni na ekranu moraju vidjeti kroz seriju spektakularnih akcijskih scena, naravno u 3D tehnici. Whedon se u njima trudi, ali ne dovoljno, a to najviše do izražaja dolazi u završnom obračunu gdje Osvetnici rasture vanzemaljske napadače na njujorškim ulicama. Sekvenca prepuna eksplozija i demoliranih zgrada je previše slična završnom obračunu u prošlogodišnjim Bayovim Transformerima. Iako je Whedon bolji od Baya, to i nije neko dostignuće. “Deja vu” osjećaj ostavlja gorak okus u ustima, ali i bojazan od neumitnog nastavka s daleko manje inspiracije i talenta.

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 8. svibnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)