Oznaka: Ben Mendelsohn

RECENZIJA: Kapetanica Marvel (Captain Marvel, 2019)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Iako je Marvelov filmski univerzum jedan od donedavno rijetkih primjera u kojem Hollywood pokušava mijenjati paradigmu A-produkcije i preuzimati donedavno nezamislive rizike, prošle se godine pokazalo da Marvel Studios ne misli otkrivati toplu vodu. Strategija pripreme za veliko finale serije je preuzeta od prethodne godine. Isto kao što je 2018. kao svojevrsna “artiljerijska priprema” za glavnu ljetnu uzdanicu – Osvetnici: Rat beskonačnosti – poslužio film Crna pantera, u kojem se uvodi novi član elitnog tima superheroja, tako je 2019. za Osvetnici: Završna igra poslužio isti takav film gdje se uvodi novi superheroj po imenu Kapetanica Marvel. U oba slučaja je novi superheroj bio pripadnik onoga što hollywoodski salonski ljevičari vole nazivati “potlačenom manjinom” – crnac, odnosno žena. I u oba slučaja je zbog toga novi film dobio političke konotacije i ekstra publicitet vezan uz navodne kontroverze. U potonjem slučaju je, pak, sve to podignuto na višu razinu, i zahvaljujući glavnoj glumici Brie Larson, inače dobitnici “Oscara” za film Soba, koja je, promovirajući film izjavila da je ovo film prije svega posvećen ženama, etničkim, rasnim i drugim manjinama kojeg bijeli heteroseksualni muškarci ne bi trebali gledati, a ako ga pogledaju nemaju nikakvo pravo komentirati niti kritizirati. Uslijedila je predvidljiva reakcija geekova koji su to shvatili kao rukavicu u lice, odnosno masovni troleraj na društvenim mrežama i prigodno zgražanje “prosvijećenih” i “woke” dušobrižnika koji su sirotoj Brie Larson i milijarde dolara teškoj franšizi koju predstavlja priskočili u pomoć. Takav se publicitet odrazio i na predvidljivo uspješan promet na kino-blagajnama i očekivano “pumpanje” publiciteta za Marvelovu Završnu igru.

Naslovni lik, koji tumači Larsonova, je Vers, pripadnica Zvjezdanih snaga, elitne formacije Kree Carstva, koju muče noćne more vezane uz tajanstvenu ženu, i kojoj njen pretpostavljeni i mentor Yon-Rogg (Law), savjetuje da pokazuje što manje emocija. To je vrlo važno jer se Kree nalazi u dugotrajnom ratu sa Skrullima, rasom koja je u stanju mijenjati oblik, odnosno preuzimati lik i kratkotrajna sjećanja svojih neprijatelja. U jednom takvom okršaju Vers bude zarobljena i dovedena kod Talosa (Mendelsohn), vođe Skrulla, ali mu uspije pobjeći i završi u Los Angelesu 1995. godine. Njeni pokušaji da stupi u kontakt s pretpostavljenima privlače pažnju tajne vladine organizacije S.H.I.E.L.D. čiji je agent Nick Fury (Jackson) hapsi, ali ubrzo s njom počne surađivati kako bi joj pomogao da ne samo da se spasi od Skrulla, nego da riješi i misterij vlastitog porijekla. Njena sjećanja su, naime, vezana uz Zemlju, odnosno tajnu zrakoplovnu bazu gdje je izvjesna dr. Wendy Lawson (Benning) radila na Projektu Pegaz, eskperimentalnom motoru koji postiže brzinu svjetlosti. Vers mora otkriti kako je povezana s tim projektom, a u čemu bi joj mogla pomoći Maria Rambeau (Lynch), crna zrakoplovna časnica za koju se na kraju ispostavi da joj je bila kolegica i najbolja prijateljica.

Scenaristi Kapetanice Marvel su se našli pred sličnim problemom kao i autori drugih filmova serije u kojima se uvodi novi glavni junak, a u ovom slučaju još većim, s obzirom da Kapetan Marvel (koji je u originalnim stripovskim inkarnacijama bio muškarac) ne predstavlja prvu marvelovsku ligu te da s njime većina obične publike nije upoznata. To znači da je trebalo dostaviti kakvu-takvu “priču o nastanku”, ali ne nauštrb glavne akcije i zapleta. Anna Biden, Ryan Fleck i Geneva Robertson-Dworet su za to pronašli vrlo dobro rješenje – akcija započinje in media res, ali je glavna heroina opterećena amnezijom, odnosno tek na temelju vizija, indicija i flashbackova mora otkriti tko je, što je, koje superherojske moći ima, kako ih je stekla i za što ih, zapravo, treba koristiti. Tako je, barem u prvoj polovici, sačuvan brz tempo i oni koje zanima akcija imaju prilike vidjeti nekoliko prilično zanimljivih scena. I sam početak je vrlo dobar, prije svega način na koji je prikazan svijet Kreeja, na način sličan, ali bitno različit kao mnoge druge supertehnološke vanzemaljske utopije iz Marvelovog filmskog univerzuma. Dobrom se pokazala i odluka da se radnja odvija 1995. godine, s obzirom da se time stvorila prilika da se prikaže još jedna “priča o nastanku”, odnosno kako su započeli Osvetnici. To je bila dobra prilika da se iskaže suvremena hollywoodska tehnologija digitalnog pomlađivanja, odnosno prilika da Samuel L. Jackson i Clark Gregg tumače mlade agente Furyja i Coulsona.

Smještanje radnje u prošlost se također shvatilo i kao prilika da se publici servira malo nostalgije prema 1990-im, ali se u tome ipak pretjeralo, s obzirom da mnogi pop-pjesmuljci iz tog doba sviraju u trenucima kada je njihova povezanost s događajima na ekranu prilično upitna. Mnogi će to shvatiti kao iritantni “fan servis” za demografsku skupinu za koju je malo vjerojatno da se pretrgla potrčati u kino-dvorane, a teško je da će među njome nostalgiju za 1990-im osjećati stanovnici paralela i meridijana gdje je bilo daleko manje blagostanja i mira nego u Clintonovoj Americi. Najveći problem za film je, međutim, naslovni lik heroine, koja je prilično loše napisana i osmišljena. Iako flashbackovi dostavljaju pretpostavljeni ultrafeministički sadržaj, odnosno sugeriraju da se od najranijih godina morala boriti sa seksističkim predrasudama, sva ta borba zapravo nije značila ništa, s obzirom na scenu u kojoj se jasno pokazuje da je svoje superherojske moći stekla prije svega neobično sretnim i ne baš uvjerljivim spletom okolnosti, odnosno time što se u trenutku jedne eksplozije našla na najboljem/najgorem mjestu. I nakon toga je Kapetanica Marvel stekla ne samo superherojske, nego hiperherojske moći koje su superiornije svime onime čime raspolažu Thor, Iron Man i ostatak družine, nego se s njima snalazi daleko brže i uspješnije. Zbog toga završni obračun u kojem Zemlju spašava od još jedne potencijalne apokalipse izaziva zijevanje, ali i stvara još jedan problem za scenariste Završne igre. Oni, naime, moraju stvoriti neki zbilja dobar razlog zbog kojeg nije s ostatkom družine Osvetnika nije vodila borbu s Thanosom, odnosno zašto Rat beskonačnosti nije završio drukčije i bio bitno kraći. U slučaju Kapetanice Marvel odgovori na to pitanje nisu dani, a i iritantni “retroaktivni kontinuitet” ostavlja loš dojam.

S tako loše napisanim i osmišljenim likom čak ni oskarovka Larson ne može načiniti previše, te je njena izvedba u debeloj sjeni njenih možda ne tako razvikanih, ali zato efektnijih kolega. To se odnosi prije svega na Jacksona, koji očigledno uživa u situaciji gdje je Fury konačno jedan od važnijih likova, ali i australskog glumca Bena Mendelsohna koji se u ulozi Talosa sjajno snalazi čak i pod tonama šminke i CGI-ja. Ostatak glumačke postave nije nešto posebno, a što uključuje Judea Lawa u još jednom rutinerskom i zaboravljivom nastupu. Kapetanica Marvel je postigla komercijalni uspjeh, ali ga duguje prije svega tome što je dio šire cjeline Marvelovog univerzuma. Sama po sebi predstavlja šašavu ali neproduhovljenu space operu nalik na Jupiter u usponu, odnosno jasan pokazatelj da će se čak i takvoj seriji kao što je Marvelova kreativni resursi prije ili kasnije presušiti.

KAPETANICA MARVEL

(CAPTAIN MARVEL)

uloge: Brie Larson, Samuel L. Jackson, Ben Mendelsohn, Djimon Honsou, Lee Pace, Lashana Lynch, Gemma Chan, Anette Benning, Clark Gregg, Jude Law

scenarij: Anna Boden, Ryan Fleck, Geneva Robertson-Dworet

režija: Anna Boden & Ryan Fleck

proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel, SAD, 2019.

trajanje: 124 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Igrač broj jedan (Ready Player One, 2018)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
IGRAČ BROJ JEDAN
 (READY PLAYER ONE)
 uloge: Tye Sheridan, Olivia Cooke, Ben Mendelsohn,
 T. J. Miller, Simon Pegg, Mark Rylance
 scenarij: Zak Penn & Eric Cline
 režija: Steven Spielberg
 proizvodnja: Warner Bros. Pictures, SAD, 2018.
 trajanje: 140 min.

Steven Spielberg uživa reputaciju najuspješnijeg i najutjecajnijeg američkog filmaša u posljednjih nekoliko godina ne toliko zbog toga što su njegovi filmovi bili u stanju razbijati rekorde na kino-blagajnama koliko zbog izuzetne sposobnosti da prepozna i koristi nove trendove i tako otvori put onima koji će to učiniti. Spielberg se zahvaljujući tome može pohvaliti ne samo izuzetno plodnom, nego i raznovrsnom filmografijom, te tako njegova današnji filmovi gotovo uopće ne sliče na njegove filmove od prije nekoliko godina. Dakako, tome je doprinijelo i njegova praksa da svaki ultrakomercijalni ljetni blockbuster za djecu i tinejdžere pokuša pokriti ozbiljnom i “angažiranom” jesenskom dramom namijenjenom hvatanju “Oscara”. Igrač broj jedan, koji se upravo našao u našim kino-dvoranama, pripada Spielbergovom “ljetnom” asortimanu, ali je izuzetno zanimljiv zbog maksimalmno nastojanja da bude “hip”, odnosno u skladu sa svime onim što vole najmlađe generacije ili, barem, starije generacije misle da najmlađi vole.

Film se temelji na istoimenom romanu Erica Clinea iz 2010. godine, jednom od prvih koji je inspiraciju i temu pronašao u fenomenu MMORPG-ova, odnosno multiplayer online video-igara u kojima, stvarajući živopisne avatare i virtualne identitete sudjeluju milijuni igrača, i oko kojih se već sada stvorila impresivna virtualna ekonomija. Radnja je, pak, smještena u relativno daleku budućnost, odnosno 2045. godinu, u kojoj je svijet zagađeno, prenaseljeno i po život sve manje ugodno mjesto, pa je razumljivo da je većina njegovih žitelja alternativu pronašla u Oasisu, igri virtualne stvarnosti u kojoj mogu raditi gotovo sve što žele, i biti ono što mogu samo sanjati u stvarnom svijetu. Jedan od tih igrača je narator i glavni lik Wade Watts alias Parzival (Sheridan), tinejdžer iz grada Columbus u državi Ohio. Kao i mnogi od igrača, Wade postaje opsjednut velikom potragom koju je pred smrt pokrenuo kreator Oasisa Jimmy Haliday (Rylance). Njen cilj je pronaći tzv. uskršnja jaja, odnosno ključeve koji će pobjedniku omogućiti ne samo neslućeno materijalno bogatstvo u stvarnom svijetu, nego i kontrolu nad Oasisom. Wadeu u potrazi pomaže grupa živopisnih virtualnih prijatelja, ali on postaje daleko više fasciniran igračicom po imenu Art3emis (Cooke), u čiji se avatar zaljubio. U međuvremenu, potragu komplicira to što se u nju uključila korporacija IOI, čiji direktor Nolan Sorrento (Mendelsohn) sanja o tome da preuzme Oasis i tako praktički zavlada svijetom, te u tu svrhu neće birati sredstva ni u online ni u stvarnom svijetu.

O tome koliko su se Spielberg i filmska industrija promijenili u posljednjih nekoliko desetljeća najviše svjedoči to što je za vrijeme snimanja Spielberg gotovo uopće nije morao dolaziti na set. Scene napravljene na klasični način – sa živim glumcima, setovima i tradicionalnim kamerama – traju oko 11 minuta, dok je sve ostalo rekreirano preko CGI-ja i animacije u studijima Industrial Light and Magic; za usporedbu, Jurski park, koji je prije četvrt stoljeća tjerao publiku da zbog revolucionarnih specijalnih efekata u čudu otvara usta, je imao CGI scene u trajanju od samo osam minuta. Kada se u obzir uzme da je Spielberg temeljenje filma na CGI-ju već bio savladao u animiranim Avanturama Tintina prije nekoliko godina, sasvim je razumljivo što Igrač broj jedan izgleda kao jedan od vizualno najimpresivnijih hollywoodskih filmova u posljednje vrijeme. Brojne od scena u kojima se rekonstruira fantastični virtualni svjetovi koje obitavaju glavni junaci će, međutim, biti još atraktivnije gledateljima koji su upućeni u popularnu kulturu, prije svega 1980-ih, te film vrvi od referenci na pop-kulturu (koje su čak izrijekom od strane likova navedene kao važan dio radnje), a što uključuje kako filmove, TV-serije, pop-glazbu i, naravno, video-igre. Možda najimpresivnija od svih tih scena je ona u kojoj Spielberg odaje počast svojem prijatelju i kolegi Kubricku tako da uz pomoć CGI-tehnologije protagoniste gotovo doslovno provodi kroz njegov znameniti horor film Isijavanje. Cinici bi, s druge strane, mogli zaključiti da je Igrač broj jedan barem nekim dijelom i autobiografskog karaktera, odnosno da Spielberg barem kroz nekoliko likova pokušava publici prikazati vlastitu viziju sebe. To se odnosi kako na Hallidayev lik kojeg, pronalazeći inspiraciju u Steveu Jobsu, tumači neprepoznatljivi ali sjajni britanski glumac Mark Rylance, ali i Wadeu, kojeg tumači mnogo bljedunaviji Tyle Sheridan, angažiran vjerojatno zbog svoje relativne fizičke sličnosti sa Spielbergom u mladim danima. Ostatak glumačke ekipe je uglavnom na visini, iako su neki od najboljih talenata, poput Simona Pegga, angažirani za gotovo zaboravljive epizode. Mendelsohn je pak sjajan kao Sorrento, te pruža jednu od najupečatljivijih, ali u neku ruku i uvjerljivih likova negativaca u suvremenim hollywoodskim filmovima.

Igrač broj jedan je, usprkos izuzetnih talenata ispred i iza kamere, ipak, daleko ne samo od savršenstva, nego i od onih najviših spielbergovskih standarda. Usprkos nastojanja da se likovi učine raznovrsnima u današnjem “politički korektnom” smislu, pa tako Wadeovog virtualnog prijatelja Aecha tumači afroamerička lezbijka Lena Waithe, dežurni dušobriznici su u sadržaju Spielbergovog filma pronašli za standarde današnje salonske ljevice neprihvatljivi seksizam, odnosno bunili se što je glavni lik za svoju herojsku epopeju motiviran heterosekualnim porivima prema ženskom liku, te je tako Art3emis, iako je u filmu prikazana kao “snažna kick ass ženska heroina”, na kraju svedena na “trofej”. Igrač broj jedan, međutim, daleko više trpi od druge vrste neusklađenosti s modernim generacijama i njihovim shvaćanjima. To se prije svega odnosi na to da je njegov temelj u nostalgiji prema 1980-im, što znači da će film najviše cijeniti i u njemu uživati očevi i djedovi ciljane publike. A još se problematičnijim čini neodgovoreno pitanje je li svijet 2045. utopija ili distopija, odnosno ambivalentni stav prema tome da li virtualni svijet kojim gospodare kapitalistički oligarsi, čak i oni poput simpatičnog geeka Hallidaya i njegovih mladih nasljednika, predstavlja dio rješenja ili dio problema u budućem svijetu. Igrač broj jedan, dakako, pokušava budućnost, isto onako kao što je spielbergovski Hollywood to u vrijeme Obame činio sa sadašnjošću, svijet prikazati s velikim palcem gore. No to je možda manje odraz Spielbergove vjere u bolju budućnost, koliko, barem u kontekstu ovog filma, možda ne baš najopravdanije nostalgije za boljom prošlošću.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Prijelomni čas (Darkest Hour, 2017)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
PRIJELOMNI ČAS
 (DARKEST HOUR)
 uloge: Gary Oldman, Kristin Scott Thomas, Lily James, Stephen Dillane, 
 Ronald Pickup, Ben Mendelsohn
 scenarij: Anthony McCarten
 režija: Joe Wright
 proizvodnja: Working Title/Focus Features, UK, 2017.
 trajanje: 134 min.

Joe Wright svoju reputaciju jednog od najvećih britanskih filmaša današnjice velikim dijelom duguje svojem filmu Okajanje, koji se danas manje pamti po ulozi njegove muze Keire Knightly, a više po izuzeno upečatljivoj sceni koja prikazuje kaos na plažama Dunkerquea za vrijeme znamenite savezničke evakucije na početku Drugog svjetskog rata. Wrightov film, međutim, danas nije najpoznatiji prikaz tih događaja, i to najviše zahvaljujući spektaklu pod naslovom Dunkirk kojeg je deset godina kasnije snimio njegov mnogo uspješniji i popularniji kolega Christopher Nolan. Taj je film u mnogo čemu predstavljao jedan od ambicioznijih Nolanovih pokušaja da sebi pribavi dugo željene zlatne kipiće. Wright, čija se filmografija velikim dijelom temelji upravo na takvim “dajte mi Oscar” filmovima, je stjecajem okolnosti jedan novi takav pokušaj režirao u obliku filma koji će se baviti istom temom, iako s malo manje budžeta i iz sasvim drukčije perspektive.

Dok je Dunkirk te događaje prikazivao kroz oči običnih, anonimnih, britanskih vojnika, Prijelomni čas to čini iz perspektive ličnosti koji je u prošlom desetljeću u BBC-jevoj anketi proglašen najvećim Britancem svih vremena. Radnja započinje 9. svibnja 1940. godine kada je Winston Churchill (Oldman), konzervativni političar poznat po izuzetno dugoj, burnoj, živopisnoj ali obično ne naročito uspješnoj, karijeri na pragu toga da ostvari svoj životni san te kao premijer stane na čelo Ujedinjenog Kraljevstva i Britanskog Imperija. Dosadašnji premijer i vođa konzervativaca Neville Chamberlain (Pickup), poznat po politici popuštanja Hitleru i nacističkoj Njemačkoj, se smatra odgovornim što je Britaniju istovremeno uveo u rat, kao i to da ona za njega nije bila adekvatno spremna, a što se vidjelo u velikom neuspjehu saveznika prilikom pokušaja da zaustave njemačku Invaziju Norveške, te je izgubio podršku u Parlamentu. Iako bi kao svojeg nasljednika više volio vidjeti ministra vanjskih poslova lorda Halifaxa (Dillane), koji je dijelio svoje stavove, Chamberlain je pod pritiskom oporbenih laburista kao kompromisno rješenje prisiljen za čelnika velike koalicijske vlade predložiti Churchilla. Povijest se, međutim, pobrinula da Churchill svoj životni cilj postigne u najgorem mogućem trenutku, jer sljedećeg dana, kada preuzima dužnost, Nijemci, koji su od početka gledali kako Britanci i Francuzi, usprkos nadmoći u ljudstvu i broju tenkova ne rade ništa osim što sjede na Maginotovoj liniji, pokreću ofenzivu koja će ostati upamćena kao najbriljantnije izvedena vojna operacija Drugog svjetskog rata. Samo tri dana nakon što su napadom na neutralnu Belgiju i Nizozemsku tamo privukli glavninu britanskih i francuskih snaga, munjevitim tenkovskim prodorom kroz navodno neprohodne ardenske šume probijaju slabo branjene francuske položaje na rijeci Meuse i izbijaju u pozadinu savezničkih snaga. Zbog sveopćeg kaosa i rasula je izgledno da će Francuska uskoro kapitulirati, a britanskim ekspedicijskim snagama, koje se povlače prema obali La Manchea, prijeti potpuno uništenje. U takvim okolnostima, kada se čini izglednim da će Britanija ostati bez vojske, saveznika i izložena invaziji dotada nepobjedive nacističke ratne mašinerije, lord Halifax nudi “elegantno” rješenje problema kroz prihvaćanje ponude Hitlerove saveznice i tada još neutralne Italije da posreduje pri sklapanju mira koji bi nacistima donio vlast nad Europom. Churchill se suočava s time da mnogi njegovi ministri dijele stav da bi to u postojećoj situaciji bila najbolja od svih loših alternativa, ali i vlastitim sumnjama, te će morati pronaći posljednje atome moralne snage, govorničkog i političkog umijeća kako bi sebe, vladu i narod nagovorio da nastave naizgled beznadni rat.

Posljednji čas se često uspoređivalo s Lincolnom, biografskim filmom kojim je Spielberg prije pet godina pokušao još jednom nagrabiti “Oscare”. Određene sličnosti itekako postoje, prije svega u tome što se radnja događa za vrijeme epskog sukoba čiji se karakter i ishod smatra dobrim, odnosno da je glavni protagonist gotovo neupitna nacionalna ikona, te da se bavi filmašima uglavnom nezanimljivim, ali svejedno fascinantnim političkim spletkama u pozadini. Čini se izglednim da će i Posljednji čas po tom pitanju završiti kao i Lincoln, odnosno da će Wright najvjerojatnije izgubiti rat i ostati bez “Oscara” za najbolji film, ali da će se utješiti barem jednom dobivenom bitkom, odnosno “Oscarom” za najboljeg glumca. To će bez svake sumnje biti zasluga Garyja Oldmana, glumca koji je izgradio reputaciju jednog od najvećih imena među od Hollywooda tako rado korištenog britanskog glumišta. Ovdje se on suočio s zahtjevnim, ali nezahvalnim zadatkom da tumači jedan od najčešće glumljenih likova u britanskim i ne samo britanskim dokudramama i povijesnim likovima, odnosno da pokuša nadmašiti starije i često hvaljene kolege, pri čemu istovremeno mora biti autentičan Churchill a publici istovremeno pružiti nešto novo. Oldman pri tome ulaže izuzetan trud, pri čemu mu je od velike pomoći izuzetno kvalitetna maska od lateksa, te uvjerljivo rekonstruira kako Churchilla iz filmskih žurnala, tako i Churchilla kakvog su opisali njemu najbliži – čovjeka kome su politička dalekovidnost, književni i govornički talent išli ruku pod ruku s vojnim neuspjesima, ekscentričnim životnim stilom, “morskim” idejama, napadima depresije te nezdravim životnim navikama vezanim uz duhan i enormne količine alkohola. Oldmanov je nastup uistinu dojmljiv i “Oscar” bi se u njegovom slučaju mogao doimati sasvim opravdanim.

Međutim, Odlman sam po sebi ne može nositi film. Još uvijek je potreban scenarij koji bi pružio dramu dostojnu jedne takve uloge. Srećom, svibanj 1940. je bio najdramatičniji trenutak u britanskoj, a može se reći i svjetskoj, povijesti, te usporedbi s teretom na Churchillovim ramenima ono što je mučilo protagonista tematski i vremensko-prostorno bliskog “oskarovskog” pobjednika Kraljev govor izgleda kao perce. Scenarij Anthonyja McCartena, poznatog po ne baš najimpresivnijem biografskom filmu Teorija svega, u najvećem dijelu uspješno balansira između inzistiranja na povijesnoj autentičnosti, nastojanja da se kabinetske rasprave učine dramatičnim kao i potrebe da se u povijest neupućenoj publici kontekst zbivanja pruži na efikasan i ekonomičan način. Prijelomni čas se također može pohvaliti i zbog toga što svemu tome dodaje i određenu notu tipično britanskog humora, koji nekako funkcionira čak i u kontekstu zbivanja koja se na prvi pogled čine za to najmanje primjerenim.

U svemu tome je, dakako, od velike pomoći i Wright, koji ovdje pokazuje sklonost “razmetanju” u kadriranju, ali i izuzetan talent da sve to ukomponira kroz relativno nizak budžet. Prijelomni čas se uglavnom odvija u interijerima; rat, koji se odvija na dalekom, a opet tako bliskom Kontinentu, je rekonsturiran tek kroz nekoliko kratkih ali upečatljivih scena. Prijelomni čas bi se zbog toga mogao nazvati jednim od najboljih ostvarenja Wrightove karijere. Pod pretpostavkom da se ignorira za ovakvu vrstu filmova ponekad kobno spielbergovsko grcanje u patetici koje se dogodi pred sam kraj, kada Churchillov lik traži unutarnju snagu za donošenje prave odluke i pronalazi je među običnim narodom, odnosno putnicima u vagonu londonske podzemne željeznice. Ta scena se čini isforsiranom i previše “hollywoodskom”, a posebno nakon što se među putnicima nađe osoba crne boje kože. Taj detalj, međutim, valja razumjeti u kontekstu “oskarovske” politike, odnosno Wrightovog nastojanja da izbjegne optužbe za navodni rasizam koje je njegov suparnik Nolan doživio zbog toga što su svi važniji likovi u Dunkirku bijeli muškarci. Ipak, kada se sve zbroji i oduzme, Prijelomni čas predstavlja jedan od kvalitetnijih, a s obzirom na neke ne baš ohrabrujuće trendove u današnjem svijetu, i aktualnijih prikaza razdoblja povijesti koje je, kao i sam film, imalo mračne i svijetle trenutke.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Rogue One: Priča iz Ratova zvijezda (Rogue One: A Star Wars Story, 2016)

~ Dragan Antulov ~ 2 komentara

Za 2016. će se, barem još neko vrijeme, govoriti kao jednoj od najgorih ili najokrutnijih godina. S tom će se ocjenom slagati poklonici Ratova zvijezda, s obzirom da je prema njima bila posebno okrutna. Ne samo što su se u prethodnih 365 dana morali zauvijek rastati od nekih, u svim drugim slučajevima opskurnih, ali njima prilično dragih imena vezanih uz popularne likove iz originalne serije, nego im je najveća okrutnost priređena na samom kraju. To se prije svega odnosi na Rogue One, film koji je trebao predstavljati svojevrsni novi početak franšize, odnosno trenutak kada se ona prvi put počela izvlačiti iz skuta svog tvorca Georgea Lucasa i odlaziti na mjesta na koja on nije išao. Iako će hollywoodske i druge knjigovođe taj film, barem ako je suditi po izvještajima s kino-blagajni, proglasiti trijumfom, oni pravi i najokorjeliliji “warseri” će ga proglasiti tragedijom. I to, da stvar bude gora, iz razloga koji zapravo nemaju previše veze s njegovom općom kvalitetom. Riječ je o spletu okolnosti zbog kojih će dijelu publike Rogue One, a prije svega njegova završna scena, izuzetno teško pasti, te ono što je mogao biti jedan od najboljih filmova iz serije učiniti jednom od najvećih trauma.

Rogue One je zamišljen kao prvi od tzv. epizodnih filmova Ratova zvijezda, odnosno onih čiji sadržaj nije čvrsto vezan uz unutarnju kronologiju sage. Radnja je smještena između završetka prednastavaka (treće epizode Osveta Sitha, 2005) ili, preciznije, neposredno prije početka originalne trilogije (četvrte epizode Nova nada, 1977), te se, zapravo, u njoj prikazuje ono što je sam uvod Lucasovog filma naveo u svojoj rečenici – kako su obavještajci Pobunjeničkog saveza uspjeli dobaviti tajne dokumente Imperija zahvaljujući kojima je u Novoj nadi uništeno njeno naizgled neuništivo superoružje Zvijezda smrti. Uvodne scene pokazuju kako je za to, zapravo, zaslužan njen tvorac, genijalni znastvenik Galen Erso (Mikkelsen), koji je za Imperij radio protiv svoje volje i u svoje životno djelo namjerno ugradio skrivenu “Ahilovu petu”. Ključ za njeno otkrivanje bi trebala dobiti njegova kći Jyn (Jones) koja se, stjecajem okolnosti, poveže s pobunjeničkim obavještajcem Casianom Andorom (Luna) i njegovim droidom K2-SO (Tudyk). Put ih odvodi na buntovni planet Jhedu, gdje će prvi put imati prilike vidjeti destruktivne mogućnosti Zvijezde smrti, ali i svojoj družini priključiti prebjegloj imperijalnog pilota Bodhija Roka (Ahmed), slijepog redovnika-mačevaoca Chirruta Imwea (Yen) i plaćenika Bazea Malbusa (Wen). Nastojanje da se dočepaju planova će ih nagnati da ih pokušaju ukrasti iz imperijalnog stožera na planetu Scarif, što je pothvat za koji je svima jasno da se previše ne razlikuje od samoubojstva.

Da je Rogue One predstavlja apokrif Ratova zvijezda može se vidjeti na samom početku, kada fanove serijala više neće dočekati uobičajeni uvod u obliku slova koja se vrte na ekranu. Oni s malo više sluha će, pak, brzo shvatiti kako im nedostaje prepoznatljiva glazbena podloga Johna Williamsa, iako se njegova zamjena Michael Giacchino trudi oponašati njegov stil. Međutim, najvažnija promjena u odnosu na prethodnih sedam filmova sage se odnosi na scenarij, odnosno na žanrovsko određenje. Elementi melodrame, dječačke pustolovine i političke alegorije su u formuli zamijenjeni sastojcima koji su, kao što je to naveo cijeli niz kritičara, daleko bliži “čistom” ratnom filmu. Tvorci sinopsisa – John Knoll i Gary Whitta (poznat po scenariju za postapokaliptičnu Knjigu iskupljenja i rad na video-igri Gears of War) – su se fokusirali gotovo isključivo na to prikažu kako su pobunjenici dobili planove o Zvijezdi smrti i to pod pretpostavkom da se to zbilo na spektakularno nasilan način. Zbog toga Rogue One sadrži najviše scena borbe u cijeloj seriji, da bi sve kulminiralo prilično impresivnim završnim obračunom koji se istovremeno odigrava i u svemiru i na površini planeta. Iako će neki kao uzor pronaći žanrovske klasike kao što su Topovi Navarone, daleko više utjecaja bi se pronašlo u nešto kasnijim, oporijim i mračnijim ostvarenjima kao što su Dvanaest žigosanih, pa i ne čudi što mnogi upravo ovaj film nazivaju onime što je zlosretni Odred otpisanih trebao biti. Mračni karakter, zapravo, i ne bi trebao čuditi, s obzirom da je zbog narativne kohezije Rogue One morao biti lišen konvencionalnog hepi enda, odnosno da svaki gledatelj upoznat s Novom nadom zna da, ma što protagonisti učinili, neće spriječiti neke apokaliptične događaje koji počinju nedugo nakon što je radnja ovog filma završila. Scenarij Chrisa Weitza i Tonyja Gilroya se ne ustručava na to podsjetiti gledatelje, pružajući im prizore zastrašujuće destrukcije koja blijedi čak i u usporedbi s daleko spektakularnijom kataklizmom u Sila se budi. A tu je, dakako, i odnos prema protagonistima, čije je odsustvo u sljedeća tri nastavka sage prilično lako objasniti time da su šanse za njihovo preživljavanje završetka bliže onima u djelima Georgea R.R. Martina nego J.R.R. Tolkiena.

Te likove tumači po imenima prilično impresivna glumačka ekipa koja, slično kao i prethodni redovni nastavak, inzistira na rasnoj raznolikosti, mada bi oni ciničniji prisustvo hongkonške zvijezde Donnieja Yena i njegovog kineskog kolege Jianga Wena mogli objasniti željom da se osigura kinesko tržište, bez kojega danas svaki hollywoodski studio može staviti ključ u bravu. Među njima se najviše ističe Yen, i to prije svega zahvaljujući demonstraciji borilačkih vještina nalik na one iz japanskih filmova o Zatoichiju, koji su tvorcima poslužili kao prilično očigledan uzor. Ostatak obavlja posao koji bi se u najboljem slučaju mogao nazvati solidnim, a to uključuje i Felicity Jones, možda najljepše od svih lica koje je krasilo plakate u cijeloj povijesti sage. Slično se može reći i za Garetha Edwardsa, režisera koji se prije toga istakao Godzillom, projektom koji pokazuje njegov talent za prikaz spektakularne destrukcije, ali i nemogućnost da prevlada scenarističke nedostatke. A oni su, kao što je to prečesto slučaj, najveći problem ovog filma.

Za Rogue One se mogu naći navodi da je bio podvrgavan scenarističkom dotjerivanju, a argumenti za to se mogu pronaći i u samom filmu koji se u nekim dijelovima čini nedovršenim. Možda se to najviše može vidjeti u slučaju Sawa Gerrere, pobunjeničkog vođe koga tumači uvijek sjajni Forest Whitaker, a koji je opisan kao “ekstremist”, mada se u filmu ne vidi po čemu bi se on, zapravo, trebao razlikovati od protagonista i drugih “umjerenih pobunjenika”. Te, i druge scenarističke “rupe”, međutim, će obično pasti u drugi plan. Gledatelji koji se po prvi puta sreću s univerzumom Ratova zvijezda će biti zabavljeni, dok će okorjeli fanovi biti oduševljeni nizom opskurnih referenci na najpoznatije likove i događaje iz sage. To se odnosi kako na pojavu Dartha Vadera, tako i lik imperijalnog guvernera Grand Moff Tarkina koga, zahvaljujući čudesima modernog CGI-ja utjelovluje Peter Cushing usprkos toga što je bio preminuo daleke 1994. godine. Sličan postupak je primijenjen i na jedan lik koji se pojavljuje u samoj završnoj sceni, koja je, međutim, bila izuzetno gorka svima onima koji su vidjeli 28. prosinca 2016. godine. Rogue One je jedno od boljih ostvarenja Ratova zvijezda, ali i primjer kako “čaša meda ište čašu zuči”.

ROGUE ONE: PRIČA IZ RATOVA ZVIJEZDA
(ROGUE ONE: A STAR WARS STORY)
uloge: Felicity Jones, Diego Luna, Ben Mendelsohn, Donnie Yen, Mads Mikkelsen, Alan Tudyk, Riz Ahmed, Jiang Wen, Forest Whitaker
scenarij: Chris Weitz & Tony Gilroy
režija: Gareth Edwards
proizvodnja: Lucasfilm/Walt Diseny Pictures, SAD, 2016.
trajanje: 134 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Taoci (2011)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

TIFF TRESPASS-20110914
(izvor: Heather McCall)

TAOCI
(TRESPASS)
uloge: Nicolas Cage, Nicole Kidman, Ben Mendelsohn, Liana Liberato, Cam Gigandet
scenarij: Eli Richburg & Karl Gajdusek
režija: Joel Schumacher
proizvodnja:  Millennium Films, SAD, 2011.
trajanje:  91'

Steven Seagal. Kevin Costner. George Lucas. Mel Gibson. Tom Cruise. Što je njima svima zajedničko? To da su ne tako davno bili holivudska božanstva, a sada su predmet sprdnje, sažaljenja, mržnje nekadašnjih poklonika ili svega toga zajedno. Toj družini se komotno može priključiti i Nicolas Cage, “oskarovac” čiji je nedavni nedostatak izbirljivosti kod filmskih projekata rezultirao nizom katastrofa koje su torpedirale njegovu raniju reputaciju. Kada se Cage ispred kamere postavi zajedno s Nicole Kidman – za koju se također čini da su najbolji dijelovi karijere iza nje – a ispred kamere stoji Joel Schumacher, osoba koja je Warner Bros. natjerala da ponovno stvara Batmanovu franšizu, možda i ne iznenađuje da njegov najnoviji projekt, triler Trespass (preveden kao Taoci) završio gotovo bez kino-distribucije u Sjevernoj Americi i s kritikom koja ga je dočekala na nož.

Cage u filmu tumači lik Kylea Millera, trgovca dijamantima čija se radoholičarska predanost poslu isplatila, barem ako je suditi po luskuznoj kući gdje će odigrati najveći dio radnje. Građevinu koja bi dovela slinu na usta mnogim tajkunima i koja još nije u potpunosti dovršena je, pak, djelomično projektirala njegova supruga i arhitektica Sarah (Kidman). Međutim, nije sve savršeno u tom raju; Sarah se osjeća zapostavljeno, a tinejdžerskoj kćeri Avery (Liberato) nije problem da, kao tipična buntovnica, prkosi roditeljima i iskrade se iz kuće radi tulumarenja sa svojim razmaženim vršnjacima. Međutim, svi ti problemi postaju ništavni kada se Kyle i Sarah suoče s bandom maskiranih razbojnika koja im upadne u kuću i traži šifru od sefa gdje vjeruju da Kyle drži dijamante. Kyle, međutim, odbija dati šifru, jer je uvjeren kako će nakon toga on i žena biti smaknuti. Umjesto toga pokušava pregovarati sa razbojničkim vođom (Mendelsohn) koji će uz uobičajene prijetnje i mučenja svoju žrtvu pokušati slomiti i psihološkim manipulacijama.

“Normalna” obitelj koju kriminalci kao taoce zatoče u vlastitom domu je motiv koji filmaši koriste dugo vremena, te se teško može očekivati da scenarij debitanta Karla Gajduseka ponudi nešto posebno originalno. Taoci nimalo ne bježe od klišeja koji služe za dramske obrate – bilo da su to razotkrivene obiteljske tajne, bilo da je to heterogenost motiva i karaktera članova razbojničke bande. Također se obilato koristi i princip Čehovljeve “puške na zidu”, odnosno naizgled nepotrebni detalji koji će protagonistima dobro poslužiti prilikom frenetičnog raspleta. Gledatelji koji u scenariju budu tražili odraz današnje ekonomske krize, odnosno kritiku života iznad vlastitih mogućnosti, vjerojatno će je pronaći, iako to ni Gajduseku ni Schumacheru vjerojatno nije bila namjera.

Schumacher nikada nije pokazivao neku naročitu sklonost suptilnosti, ali ovaj put se pobrinuo da film – koji bi se komotno mogao adaptirati i kao kazališna predstava – izgleda spektakularno, uključujući poslovično korištenje kadrova snimljenih iz helikoptera. Taocima je, pak, dosta pomogla fotografija Andrzeja Bartkowiaka koja ih čini drukčijim od većine današnjih filmova. Schumacher je, s druge strane, pokazao iznenađujuće dobar smisao za ekonomičnost. Taoci su kratak film, upravo onako koliko trebaju biti, što omogućava frenetični tempo, a gledateljima razvoj radnje objašnjavaju spretno ubačeni flashbackovi.

Prijatno iznenađenje predstavlja i Cage, koji se ovaj put uglavnom suzdržao od iritantnog preglumljivanja; ta je dužnost, pak, prepuštena Jordani Spiro kao ženskoj članici razbojničkog tima. Ekranom, s druge strane, dominira australski glumac Ben Mendelsohn u ulozi kriminalca sasvim drukčijeg od onoga koga je tumačio u Animal Kingdom. Međutim, to što su Taoci nešto bolji od svoje reputacije je manje rezultat kvalitete filma koliko toga da su njegovi tvorci bili svjesni svojih ograničenja.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 29. studenog 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)