RECENZIJA: Jessica Jones (sezona 2, 2018)

Ono što je u Zlatno doba televizije jednako iritantno kao i u ranijim televizijskim razdobljima jest to da mnogi veliki televizijski projekti na samom početku izgledaju sjajno da bi se vrlo brzo utopili u “sapun” i mediokritetsku žabokrečinu. Vrlo je moguće da će se slična stvar dogoditi s Netflixovim televizijskim ogrankom Marvelovog filmskog univerzuma, čije su serije na početku – Daredevil i Jessica Jones – izgledale kao pravo osvježenje u usporedbi sa sada već izlizanim konfekcijskim kino-proizvodima. Nekoliko godina i spin off serija kasnije, može se reći da su razočaranja bila neumitna, s obzirom da je prilično teško održati toliku razinu kvalitete. To se može reći i za drugu sezonu Jessice Jones, vjerojatno najbolju od svih Netflixovih serija o Marvelovim superjunacima, koja sama po sebi zapravo nije loša, ali koja predstavlja primjetan nazadak u odnosu na prvu sezonu.

Na početku druge sezone je naslovna protagonistica (Krysten Ritter), iako je uspjela pobijediti svog glavnog neprijatelja i mučitelja Kilgravea, u isto onako bijednoj situaciji kao na početku prve sezone. Vječno neraspoložena, prisiljena živjeti u zgradi s alkoholičarima, narkomanima i sirotinjom, te za život zarađivati kao privatni detektiv čiji klijenti predstavljaju dno njujorškog društva, Jessica Jones se još nije riješila teških psiholoških trauma niti prestala bijeg od njih tražiti na dnu boce. Da stvar bude gora, svemu tome je pridodana grižnja savjesti zbog toga što je oduzela nečiji život, i prilično joj slabo zvuče riječi utjehe od strane prijateljice Trish Walker (Rachael Taylor), koja je tvrdi da je njena žrtva dobila što je zaslužila. Na kraju je ipak prisiljena vratiti se radnoj svakodnevnici te je jedan od klijenata navede na trag IGH, tajanstvene organizacije zaslužne za tajne i ilegalne eksperimente zahvaljujući kojima je kao dijete bila dobila superherojske moći. Ona i Trish započnu istragu zbog koje će se Jessica sukobiti sa Alisom (Janet McTeer), tajanstvenom ženom obdarenom nadljudskom snagom, ali i sklonošću ispadima razornog bijesa zbog kojih ubija ljude oko sebe. Taj sukob, pak otkriva, da ona i Jessica dijele ne samo nadljudske moći ili način na koje su stekle, nego i iznenađujuću vezu koja će sve zakomplicirati. U međuvremenu se Trish, dijelom zbog još jedne nesretne ljubavi, ponovno odaje drogi, ali ovaj put na način koji će je dovesti do bolesne ideje da mora steći status superheroja poput Jessice, čija je odvjetnica Jennie Hogarth (Carrie-Ann Moss) suočena s teškom bolešću, ali i mahinacijama partnera iz svoje tvrtke.

Da će drugoj sezoni Jessice Jones biti izuzetno teško nadmašiti prvu bilo je jasno već i zbog toga što se u njoj više nema Kilgravea, koji ne samo što je bio jedan od najmonstruoznijih i najupečatljivijih negativaca u povijesti televiziji, nego je bio lik koji je radnji davao čvrst temelj i fokus. Iako se Kilgrave u jednoj od epizoda nakratko pojavljuje kao vizija/unutarnji glas glavne junakinje – što je u suštini fan service kojeg ljubitelji serije i Davida Tenanta neće zamjeriti – ta praznina nije adekvatno ispunjena, i to ne zbog lika Alise kojeg maestralno glumi Janet McTeer, nego zbog nedostatka scenarističkog fokusa i vještine. Drugoj sezoni fali pravi, prvoklasni negativac, ali je također opterećena nizom podzapleta koje autori serije nisu uspjeli spojiti u jednu čvrstu cjelinu, a također je bilo i problema s tempom, velikim dijelom izazvanim nastojanjem da se sezona razvuče na 13 epizoda u situaciji kada bi njih 10 ili možda čak 8 bilo sasvim dovoljno. Tako prvih nekoliko epizoda izgleda prilično dosadno, da bi se tek negdje na sredini počele događati prave stvari a Jessica Jones sličiti na seriju koja nas je osvojila u prvoj sezoni. Sama završnica je, pak, opterećena melodramatskim obratima od kojih su, neki, pak prilično predvidljivi. Dodatni je problem i u tome što neki od likova nisu dobro razrađeni, odnosno što se prečesto radi potrebe za nastavkom ili kompliciranjem radnje moraju ponašati kao idioti. Upravo zbog toga je najveće razočarenje lik Prycea Chenga (Terry Chen), privatnog detektiva koji predstavlja Jessicinog glavnog profesionalnog suparnika, a za kojeg nije jasno na temelju čega je stvorio takvu elitnu reputaciju.

S druge strane, neki od podzapleta funkcioniraju vrlo dobro, uključivši onaj s Jennie Hogarth, koji se čini pomalo zalutalim u Jessicu Jones, i koji bi mogao funkcionirati kao epizoda samostalne TV-serije ili Marvelovom spin offa, a kojeg spašava izvrsna izvedba Carrie-Ann Moss i prilično inteligentan način na koji se razrješava. Posebne pohvale zaslužuje sedma epizoda u kojoj se po prvi put kroz flashback prikazuje život mlade Jessice i Trish, te jedanaesta epizoda u kojoj se Jessica istovremeno mora boriti s duhovima prošlosti i rješavati neke prilično aktualne probleme u sadašnjosti. Gluma je u pravilu izvrsna, što uključuje Ritter koja sjajno barata s ne baš produhovljenim replikama i elementima radnje, te ih čini svježim. Najimpresivnijom se, međutim, čini Taylor, koja se pobrinula da ono što je u prvoj sezoni bio sporedan u ovoj izgleda kao lik koji bi mogao nadmašiti Jessicu Jones ili, kao što sugerira završna epizoda, možda čak zaradila novu seriju. Uspjeh je utoliko veći što je Trish jedini lik koji je u odnosu na prvu sezonu imao značajnu promjenu, i to promjenu nagore – od simpatičnog side kicka se pretvorio u iritantni narkomanski otpad, ali i nekoga spremnog za monstruozna i neoprostiva djela, ali kojeg će gledatelji svejedno voljeti vidjeti u trećoj sezoni. A možda upravo u tome leži nada za ovu seriju za koju se zna da može itekako bolje.

OCJENA: 6/10

Oglasi

RECENZIJA: Deadpool 2 (2018)

DEADPOOL 2
 uloge: Ryan Reynolds, Josh Brolin, Morena Baccarin,
 Julian Dennison, Zazie Beetz, T. J. Miller, Brianna
 Hildebrand, Jack Key, Stefan Kapičić
 scenarij: Rhett Reese, Paul Verick & Ryan Reynolds
 režija: David Leitch
 proizvodnja: Marvel Entertainment/20th Century Fox,
 SAD, 2018.
 trajanje: 119 min.

Deadpool, ekranizacija jednog od opskurnijih stripova iz Marvelovog univerzuma, je prije dvije godine postao jednim od najugodnijih iznenađenja za sve stripoljupce kojima u posljednje vrijeme dobre hollywoodske vile ispunjavaju želje kako na velikom, tako i na malom ekranu. Film koji je, slično kao i predložak, koncept maskiranog superheroja izvrnuo i pretvorio u crnohumornu “meta” samoparodiju, doživio je neočekivan uspjeh i kod publike i kod kritike, te, kao u brojnim sličnim slučajevima, potaknuo pravljenje neumitnog nastavka. Što je, dakako, značilo, da će Deadpool 2 biti predmetom velikih očekivanja, ali i velike strepnje, pri čemu je ovo potonje došlo zahvaljujući brojnim tužnim iskustvima s nastavcima koji nikako nisu uspijevali zadržati duh i kvalitetu originala. Tom fenomenu su doprinos dala i marvelovska filmska i televizijska ostvarenja, pri čemu je možda najžalosniji primjer Deadpoolu po temi i stilu srodan Kick Ass 2. Bojazni da bi Deadpool 2 mogao imati istu sudbinu su se povećale nakon vijesti da je Tim Miller, režiser originalnog filma za vrijeme snimanja napustio projekt i bio zamijenjen David Leitchom, poznatom po akcijskim hitovima kao što su John Wick i Atomska plavuša.

Ryan Reynolds, Deadpoolov glavni glumac i koscenarist je ponovno bio angažiran kao dio scenarističkog i producentskog tima, te je ponovio naslovnu ulogu Wadea Wilsona, bivšeg vojnog specijalca koji je bio stekao nadljudske moći u tajnom eksperimentu koji ga je unakazio i natjerao da operira pod maskom kao Deadpool. Radnja započinje kada svoj profesionalni život nemilosrdnog borca protiv kriminalca pokušava pomiriti sa željom da se smiri i pronađe obiteljsku idilu s voljenom djevojkom Vanessom (Baccarin). Međutim, prilikom toga se dogodi tragedija u kojoj Vanessa gine, a Deadpool je time tako pogođen da misli izvršiti samoubojstvo. Upravo u tom trenutku interveniraju njegovi stari poznanici iz X-Mena – Colossus (Kapičić) i Teenage Negasonic Warhead (Hildebrand) – te ga uspiju regrutirati u svoje redove. Prilikom jednog takvog “uredovanja” se Deadpool upozna s mutiranim i “problematičnim” tinejdžerom Russellom Collinsom “Firefistom” (Dennison) s kojim će, nakon što ubije jednog od njegovih zlostavljača, završiti u specijalnom zatvoru za mutante. Tamo se ispostavi da na njih vreba kiborg-vojnik iz budućnosti po imenu Cable (Brolin), a potom i da će Collins, kad odraste, postati destruktivni homicidalni manijak. Deadpool odlučuje spriječiti takav razvoj događaja te oko sebe okuplja tim “otkačenih” mutanata pod imenom “X-Force”.

Iako su snimanje Deadpoola 2 obilježile brojne nesreće i neugodnosti na i izvan seta – kao što je pogibija kaskaderke te optužbe za seksualno zlostavljanje protiv glumca T. J. Millera zbog kojih njegov lik Weasela umalo nije bio isječen iz filma – može se pretpostaviti da je najviše frustracija izazvalo stvaranje scenarija. Tu su se Reynolds i njegove kolege suočili s problemom koji muči mnoge slične superherojske filmove – kako nakon priče o nastanku, koja je u pravilu najfascinantniji dio sage, stvoriti “običan” zaplet koji bi bio na istoj razini. Kao rješenje je poslužio motiv protagonista koji, bez obzira na apsurdnost i tragikomičnost svoje situacije, pokušava zasnovati obitelj – prvo onu redovnu sa svojom djevojkom, a onda kao skrbnik problematičnog klinca u kojem vidi dio sebe. Deadpool 2 zbog toga, velikim dijelom kao i prvi film, pleše na rubu tipične hollywoodske sentimentalnosti, ali se s njega uvijek vraća kako bi publici dostavio dozu granginjolskog krvoprolića, crnog humora i brojnih referenci na današnju popularnu kulturu. Glumačka je postava sjajna, prije svega Reynolds koji očigledno uživa u onome što bi vrlo lako moglo postati uloga njegove karijere. Novozelanđanin Julian Dennison, koji je svojom gojaznošću i drugim parametrima tjelesnog izgleda antiteza svega onog što se smatra protagonistom današnjeg superherojskog filma, je također napravio vrlo dobar posao te se istakao među nizom kolega koji tumače brojne upečatljive likove, uključujući neke koji će se pojaviti prilično kratko prije nego što poginu na neke spektakularne načine. Veliki adut filma je i Leitchova režija, koja, usprkos danas obaveznog korištenja CGI, daleko više naglaska stavlja na “običnu” akciju i humor te tek tu i tamo napada gledateljeve oči “coolerskim” kadriranjem. Pri tome se najviše ističe naslovna sekvenca koja kombinira parodiju Jamesa Bonda sa samoparodijskim komentarima na sam film. No, možda je od svega najvažniji uspjeh tvoraca Deadpoola 2 da njegovo trajanje skrate ispod dva sata, učinivši ga tako daleko kompaktnijim i probavljivijim od većine ostalih marvelovskih ekranizacija. Zbog nje će publika ovog filmu oprostiti čak i uobičajeno šlampavi i neproduhovljeni završni obračun, u kome ima previše nepotrebnih scena, a premalo humora. Dojam Deadpoolu 2 dodatno spašava domišljati rasplet u obliku scena prikazanih za vrijeme odjavne špice, a koji glavnom junaku donose kako žuđeni happy end, a publici osnovane nade za još jedan dobar nastavak.

OCJENA: 7/10

 

RECENZIJA: The Punisher (sezona 1, 2017)

Netflix nas je u posljednjih godinu dana naučio da njegove nove serije o Marvelovim junacima, koje su se dotada bile čekale sa nestrpljenjem, sada dočekuju s prilično skepse, pa i strepnje. Nije više u pitanju samo očigledan kreativni i financijski zamor, pa čak i očekivani pad kvalitete nakon iznenađujuće dobrih debitantskih sezona Daredevila i Jessice Jones, nego se čini da je projekt Netflixove superherojske multi-serije slično i njegov kino-ekvivalent postao žrtvom procesa koji, izgleda, ne mogu zaustaviti ni njegovi tvorci. Tako se čini da će svaka nova serija ili nova sezona biti lošija od prethodne, dijelom zbog objektivnih okolnosti, dijelom zbog potrebe da se forsira narativna i sadržajna formula koja se svodi na sve razvučenije sezone koje završavaju sve melodramatskijim i sve manje uvjerljivim cliffhangerima. Takvu su sudbinu mnogi očekivali za The Punisher, najnovijoj od svih Netflix-Marvelovih serija, ali ju je ona, na svu sreću, uglavnom uspjela izbjeći.

Protagonist, kojeg tumači Jon Bernthal, je već bio uveden u drugoj sezoni Daredevila kao prilično značajan lik i svojevrsni Daredevilov alter ego koji je njegov vigilantizam doveo do brutalne i krvave krajnosti. Frank Castle je za svoje postupke, koji su stvorili nezapamćeni bodycount u redovima njujorškog kriminala, ima itekakvo opravdanje, s obzirom da su mu u gangsterskom obračunu tragično stradali voljena supruga i djeca, a s druge strane, za svoju krvavu i izuzetno efikasnu osvetu je stekao nužne preduvjete kao časnik marinskih specijalaca te u bogatom iskustvu američkih ratova po Iraku i Afganistanu. Njegova vojnička prošlost, prilikom koje je, pak, otkrio i tamnu stranu “širenja demokracije” kroz mučenja i brutalne likvidacije zatvorenika, kao i upetljanost svojih pretpostavljenih u šverc droge, je isto tako izvorom dubokih i nikada prevladanih trauma. Koliko-toliko sretna okolnost za Castlea je u tome što ga vlasti nakon jednog od spektakularnih okršaja smatraju mrtvim. U sličnoj situaciji je i David “Micro” Lieberman (Ebon Moss-Bachrach), haker i bivši analitičar NSA čiji je pokušaj da raskrinka prljave rabote u Afganistanu rezultirao time da se istraga i policijski progon okrenu protiv njega, a on sam jedva preživi pokušaj hapšenja nakon kojega ga vlasti smatraju mrtvim. “Microu” je, s druge strane, obitelj još uvijek živa, te on žudi za time da joj se vrati i stoga nastoji regrutirati Castlea za projekt pronalaženja dokaza koji bi ga oslobodili optužbe. Castle se s njim nevoljko udruži, ali samo zato jer je uvjeren da će mu “Microve” hakerske i analitičke sposobnosti pomoći da dovrši osvetu. Stvari, s druge strane, komplicira to što se za Castleove afganistanske dane počela zanimati Dinah Madani (Amber Rose Evah), agentica Odjela domovinske sigurnosti koju, pak, počinje zanimati Castelov bivši suborac Billy Russo (Bern Barnes), sada vlasnik uspješne i političko-poslovnim vezama “podmazane” zaštitarske tvrtke.

Netflix-Marvelove serije se ističu inzistiranjem na realizmu, te se njihovi zapleti i junaci u pravilu mogu daleko lakše zamisliti na stvarnim ulicama New Yorka od njihovih filmskih ekvivalenata u drečavih kostimima. Realizam je u slučaju The Punishera doveden na jednu novu, nekima možda čak i uznemirujuću razinu. Frank Castle, naime nije nikakav superheroj; njegove moći uopće nisu nadljudske, te se u nemalom broju scena suočava s prilično neugodnim posljedicama balističkih i drugih projektila po svoje tijelo. On čak nije ni heroj u onom uobičajenom smislu, i to prije svega zbog,, u najmanju ruku, moralno upitnih metoda borbe protiv zločina, a koji uključuju mučenja, sakaćenja i orgije ubijanja pri čemu se postavlja pitanje da li on u svemu tome na neki bolestan način uživa. S druge strane, Castle je prilično kompleksan lik, koji je još u sebi zadržao nekakve tragove ljudskosti, odnosno sve vrijeme mu je savršeno jasno da više nikad neće biti dio normalnog ljudskog društva. Svemu tome je izuzetan doprinos dao Bernthal, koji je u posljednje vrijeme odglumio niz sjajnih likova, ali Frank Castle/Punisher je bez svake sumnje najbolji od svih njih.

Vrlo je dobra bila i scenaristička odluka da se Punisheru kao partner, ali i svojevrsni “alter ego” doda “Micro”. Slično kao što je Punisher u istu svrhu služio Daredevilu, tako ovdje služi lik kojeg tumači relativno nepoznati, ali sjajni Moss-Bachrach. Lik, koji je, usprkos svog porijekla iz originalnih stripova velikim dijelom inspiriran stvarnim likom Snowdena, s druge strane, izbjegava mnoge geekovske stereotipove. Naprotiv, u njemu se vidi nešto najbliže što bi Castle imao od savjesti, a “Microvljeva” obitelj, koju Castle stjecajem okolnosti ima priliku posjećivati predstavlja svojevrsnu idiličnu viziju, odnosno zamjenu svega onoga što je Castle izgubio.

Ukotvljenost Punishera u stvarni svijet se možda najjasnije vidi u tome što jedan od važnih motiva radnje predstavljaju događaji vezani uz “širenje demokracije” po Bliskom Istoku, od čijih se neugodnih posljedica današnji svijet, slično kao i protagonist, nikada nije oporavio. I u pitanju nije samo glavni junak, nego i njegovi pretpostavljeni, koji su zagazili u duboku korupciju, zločin i stekli opravdanja za masovno kršenje ljudskih prava, nego i suborci. U tome su, pak, producenti dijelom iskazali svoja očekivana salonskoljevičarska uvjerenja, pa je, na primjer, jedan od negativaca, odnosno alternativnih verzija Franka Castlea, vojnik (čiji lik tumači australski glumac Daniel Webber) koji iskazuje “trumpoljubačke” stavove protiv federalne vlade i zaštitu prava na oružje prije nego što će postati sumanuti i opasni terorist. Iz istih salonskoljevičarskih poriva je klišejima žrtvovan lik Madani, koja manje funkcionira kao ozbiljan federalni policajac, a više kao reklama nove “političke korektnosti” koja taj posao obavlja ne samo kao žena, nego i kao muslimanka. Problem s tim likom što ga kao ozbiljnog policajca ne možemo shvatiti nakon što bude opterećen s nekim romantičnim podzapletima koji će imati prilično predvidljive melodramatične obrate. Najveći nedostatak serije, ili barem ove sezone, s druge strane, je njena razvučenost. Prvih nekoliko epizoda se radnja razvija prilično sporo, da bi se ubrzala tek pred kraj, ali i tada bila opterećena s nekoliko suvišnih epizoda. Možda je najgori primjer posljednja epizoda, koja dolazi nakon spektakularne scene velikog obračuna u pretposljednjoj epizodi, i nakon koje Castleov obračun s glavnim zlikovcem izgleda antiklimaktičan i neuvjerljiv. Iako je još uvijek riječ o vrlo dobroj seriji, tvorci Punishera će se morati itekako potruditi da u predstojećoj drugoj sezoni izbjegnu prilično izgledan pad kvalitete.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: The Defenders (2017)

Nakon tri godine postaje sve izglednije da ambiciozni pokušaj Marvel Comicsa da komercijalni trijumf svog filmskog univerzuma replicira ponavljanjem narativnog i strukturnog recepta na Netflixovim malim ekranima ipak nije doveo do istog takvog uspjeha. Marvelovce i Netflix je, istini za volju, tri puta poslužila sreća – s Daredevileom, Jessicom Jones i Lukeom Cageom – serijama koje su ostavile vrlo dobar dojam svojom kvalitetom, ali izuzetnom različitošću likova, stila i atmosfere. Četvrta serija, Iron Fist, je, nasuprot tome, postala predmetom žestokih kritika, ali i bojazni da su Netflix i Marvel izgubili svoj „mojo” i da će svaka nova serija koja slijedi biti sve gora i gora. Taj je problem na televiziji daleko ozbiljniji nego u kino-dvoranama, i to zato što je televizijska publika, koja raspolaže s daleko opsežnijom i kvalitetnijom ponudom alternativnog sadržaja, daleko razmaženija od tinejdžera kojima je daleko lakše jednom u nekoliko mjeseci utrapiti dva-tri sata pustolovine sa maskiranim superherojima i CGI. Stoga se peta serija, koja bi po prvi put trebala zajedno okupiti četvoro dotada predstavljenih superheroja, dočekana s velikom pažnjom.

The Defenders (Branitelji) je zamišljen kao miniserija, odnosno kao svojevrsni “specijalni” događaj koji bi trebao biti televizijski ekvivalent Osvetnika, koji su predstavljali veliko okupljanje daleko poznatijih superherojskih imena kao što su Iron Man, Hulk i Thor. Zaplet prikazuje splet naizgled nevezanih događaja, koji kulminiraju s potresom u New Yorku, koji, iako nije izazvao veću štetu, bude iz misterioznih razloga zataškan od strane gradskih vlasti. Danny Rand (Finn Jones), multimilijarder, bivši budistički redovnik i majstor borilačkih vještina, je uvjeren da bi za to mogla biti odgovorna “Ruka”, tajanstvena ali izuzetno moćna kriminalna organizacija koja predstavlja njegovog smrtnog neprijatelja. Luke Cage (Mike Colter) nakon povratka iz zatvora u Harlem istražuje veliki broj lokalnih mladića koji su stradali radeći za tajanstvenu kriminalnu organizaciju. Alkoholu sklona privatna detektivka Jessica Jones (Kristen Rytter) je unajmljena kako bi slučaj nestalog muža otkriva eksploziv i planove podzemne građevine ispod New Yorka. U njihovu istragu se upliće i Matt Murdock (Charlie Cox), slijepi odvjetnik koji svoju karijeru pokušava voditi paralelno s karijerom maskiranog borca protiv kriminala na njujorškim ulicama. U međuvremenu, “Ruku” preuzima Alexandra (Sigourney Weaver), izuzetno sofisticirana i uspješna poslovna žena kojoj je, međutim, dijagnosticirana terminalna i neizlječiva bolest. Krunu njene karijere bi trebao predstavljati projekt “Crnog neba” iza kojeg se krije Elektra Natchios (Elodie Yung), nekadašnja Murdockova djevojka i majstorica borilačkih vještina, koja je bila smrtno stradala, ali koju su pripadnici “Ruke” uskrsli kako bi je iskoristili kao tajno oružje.

The Defenders ljubiteljima prethodnih serija donosi sve što ono što su očekivali ili voljeli. Tako se uz glavne junake našlo mjesta i za njihove najbolje prijatelje, poznanike i pomoćnike, a i stil je ostao uglavnom isti. Većina radnje se odigrava noću, rječnik je i dalje neuobičajeno prostački za televizijske standarde, a nasilje i dalje eksplicitno, uključujući scene koje pokazuju što se događa s ljudskim tijelom kada se na njega nasrne hladnim oružjem. Gledatelji će, međutim, ubrzo shvatiti da u The Defenders skoro nema ničeg novog. I dalje se sve svodi na kompleksnu, ali nerazumljivu zavjeru negativaca za koje se tek pred kraj otkrije da imaju nekakve suvisle i prilično ljudske motive za svoje zločinačke aktivnosti, ali i zbog čega ne izgledaju tako strašni kao što su izgledali u prethodnim serijama. Jedini element koji predstavlja novitet u Marvelovom televizijskom univerzumu jest lik Alexandre, koju maestralno glumi Sigourney Weaver, pokazujući kako je u stanju učiniti impozantnim čak i lik kojeg scenaristi nisu opskrbili nekim naročito upečatljivim replikama i motivima.

Ono što predstavlja daleko veći problem za Marvel jest to da nastojanje da se održi furiozni tempo i svakih par mjeseci lansira nova serija za ljubitelje univerzuma ima posljedice ne samo po kreativne, nego i financijske mogućnosti. Neumitne usporedbe sa spektakularnim, raskošnim filmovima ukazuju da je stvarnost u kojem žive junaci The Defendersa daleko siromašnija, prozaičnija i mračnija. Odnosno, da se umjesto epskih bitaka na ulicama usred bijela dana s negativcima moraju suočavati u mračnim sobama ili mračnim tunelima, često koristeći hladno oružje u scenama gdje zbivanja, pogotovo kada montažer nije na visini zadatka, znaju biti nerazumljiva. To moža najviše do izražaja dolazi na samom završetku serije, kada je ono što bi trebao biti apokaliptički obračun u podzemlju New Yorka izgleda krajnje jeftino i antikatartički, a pri tome od bitne pomoći nije ni obavezni cliffhanger. Tvorci onoga što je donedavno izgledalo kao najpropulzivnija televizijska franšiza se moraju trgnuti i dobro razmisliti, inače će budućnost junaka The Defendersa izgledati prilično mračno.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Iron Fist (sezona 1, 2017)

Kada netko štanca serije u količini i ritmu kojim to radi Netflix, za očekivati je ne baš malene varijacije u kvaliteti. Čak i kada su u pitanju serije koje dijele jedan te isti Marvelov filmski univerzum. Zbog istih je razloga bilo za očekivati da će kritičari, koji su inače prema Netflix-Marvelovoj franšizi obično dijelili zanos strip-fanova, prije ili kasnije među nekim serijama pronaći onu na koju će primijeniti ono što se na Golom Otoku zvalo “topli zec”. Nesreću da doživi tu sudbinu je imala četvrta Marvel-Netflixova serija Iron Fist, koja je prije nekoliko mjeseci od kritike dobila tretman koji u slučaju kino-filmova dobivaju pobjednici Zlatnih malina.

Iron Fist ima određene sličnosti s prethodnom Netflix-Marvelovom serijom Luke Cage, s kojom dijeli vrijeme nastanka, ali i porijeklo s velikih ekrana. Kao što je originalni strip Luke Cage 1970-ih bio inspiriran uspjehom blaxploitation filmova, tako je i strip Iron First nastojao iskoristiti izuzetnu popularnost kung fu filmova. Danny Rand (Finn Jones) je sin njujorškog milijardera koji je prije petnaest godina, kao dječak, na Himalaji preživio pad aviona koji mu je ubio roditelje, i koga su posvojili redovnici iz K’un-Luna, polumitskog grada koji se povremeno pojavljuje u zemaljskoj dimenziji. Danny je tamo odrastao i postao majstor borilačkih vještina, ali također ovladao nadljudskom moći Željezne pesnice. Nakon petnaest godina je uspio pronaći put do matičnog svijeta, napustiti K’un-Lun i doći u New York gdje odlučuje preuzeti očevu korporaciju. S time, najblaže rečeno, nisu oduševljeni Ward Meachum (Tom Pelphrey) i njegova sestra Joy (Jessica Stroup), nekadašnji prijatelji iz djetinjstva koji su sada preuzeli korporaciju te je ne žele predati uličnom čudaku s fantastičnim pričama. Danny je zbog toga prisiljen potražiti utočište kod Colleen Wing (Jessica Hanwick), voditeljice škole borilačkih vještina za problematičnu djecu i tinejdžere. Čak i nakon što Meachumove uspije uvjeriti u svoj identitet i preuzeti nasljedstvo, Danny se suočava s novim problemima, vezanim uz tajnu organizaciju “Ruka” koja korporaciju koristi kao paravan za trgovinu drogom, ali i drugim iskušenjima zbog kojih će morati koristiti svoje borilačke vještine.

Razlozi zbog kojih je Iron Fist popljuvan velikim dijelom nisu imale neke naročite veze s njegovom kvalitetom, a o tome svjedoči i to što je pljuvanje započelo još prije premijere. Nova je serija, naime, imala nesreću da ima protagonista koji se po današnjim kanonima “političke korektnosti” smatra neprihvatljivim. Tako je katolika-invalida, ženu i Afroamerikanca kao nova superherojska uzdanica zamijenio plavokosi WASP, a potom su se uključili i dežurni SJW dušobrižnici s optužbama za “kulturnu aproprijaciju” i tvrdnjama da protagonista serije o orijentalnim borilačkim vještinama može tumačiti jedino Azijat. Što Finn Jones, britanski glumac dosad najpoznatiji po ulozi Ser Lorasa u Igri prijestolja, definitivno nije. Njegov izbor za ulogu Iron Fista se doima pogrešnim, ali to ima manje veze s rasnim obilježjima, pa i Jonesovim glumačkim talentom, a više zbog trapavog scenarija koji je potencijalno fascinantni lik učinio iritantnim. Kada se Rand pojavi u seriji i doslovno s ulice zatraži preuzimanje korporacije o čijem vođenju nema pojma, pri tome se ponaša tako bahato i neodgovorno da je lako shvatiti sve one koji ga smatraju problemom koji valja riješiti po kratkom postupku. Još je iritantnije njegovo stalno ponavljanje da je “Željezna pesnica” i da se mora obračunati s “Rukom”, a to s ničim ne može opravdati.

Iron Fist, kao što se to često zna dogoditi, gledljivim čine sporedni likovi. To se prije svega odnosi na Warda Meachuma, koji je rijetko složen lik, za kojeg se do posljednjeg trenutka ne zna da li je riječ o negativcu, pozitivcu ili nesretniku koji je usprkos odrastanja u bogatstvu prolazio i još uvijek prolazi emocionalni pakao. Relativno slabo poznati američki glumac Tom Pelphrey je odigrao ulogu karijere. U nešto manjoj mjeri je dobar dojam ostavila i Jessica Hanwick, jedna od rijetkih poznatijih britanskih glumica azijskog porijekla, iako su se producenti, pogotovo u prvih nekoliko epizoda, pobrinuli da gledateljima više privlači pažnju time što je stalno oskudno odjevena nego nekim naročito dojmljivim pokazivanjem borilačkih vještina. Jessica Stroup je pak svedena na ništa drugo osim lijepog lica, te je njenom liku važnost dana tek u samoj cliffhanger završnici. Dobar dojam je ostavio i australski glumac David Wenham koji tumači lik negativca koji, vjerojatno ne slučajno, posjeduje fizičku, ali i neke druge sličnosti s Donaldom Trumpom.

Od castinga se daleko više primijeti problem strukturne prirode. Netflix je dosad imao uspjeha sa serijama/sezonama od 13 epizoda, ali se u slučaju Iron Fista ta dužina čini neopravdanom. To se prije svega odnosi na prvih nekoliko epizoda koje su strahovito razvučene, te čija se radnja uglavnom odvija u hodnicima i kancelarijama Randove korporacije i prikazuje prilično dosadne i ne baš uvjerljive intrige. Najveće razočarenje predstavlja to što u Iron Fistu nema za superherojske filmove i serije nužne “priče o nastanku”, odnosno što osim par kratkih kadrova nema nikakvih flashbackova koji prikazuje Randov život i školovanje u K’un-Lunu. Lako je pretpostaviti da je razlog za to nedostatak novaca ili vremena kod producenata, ali je od izostanka tih sadržaja još lošiji pokušaj da se kompenzira s Dannyjevim povremenim i ne baš uvjerljivim prepričavanjem tih događaja. Dojam povremeno spašavaju pokušaji da se radnja ubrza s nekoliko šokantnih obrata, te je druga polovica prve sezone primjetno bolja od prve. Jedan od rijetkih svijetlih trenutaka, kada je autore Iron Fista poslužila inspiracija, je scena borbe očigledno inspirirana hongkonškim kung fu klasikom Drunken Master; ona na žalost, prekratko traje i njen potencijal je, slično kao kod svega ostalog u ovoj seriji, neiskorišten. Zbog toga je lako zaključiti da je Iron Fist ozbiljan Netflixov promašaj, te da se šteta može ispraviti jedino ako se u drugu sezonu uloži nešto veći trud.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Luke Cage (sezona 1, 2016)

Ako je netko znao koristiti potencijale Zlatnog doba televizije, onda su to Netflix i Marvel Comics sa serijama temeljenim na Marvelovom filmskom univerzumu. Od filmova su preuzeli inteligentni model stvaranja nekoliko serija i franšiza preko crossovera integriranih jedna u drugu, dok istovremeno nisu bili opterećeni visokim budžetima i potrebom da se publika privlači kroz orgije specijalnih efekata. Umjesto toga, priče o superherojima se mogu prikazivati preko tzv. ograničenih sezona na način koji daleko više naglaska stavlja na likove nego na akciju, a istovremeno te priče nisu ni previše zgusnute (kao cjelovečerniih filmova) ili previše razvučene (kao kod tradicionalnih serija na američkim zemaljskim mrežama). I, uz sve to ostaje dovoljno prostora za kreativnost zahvaljujući kojoj te serije ne sliče jedna na drugu, iako bi to na prvi pogled moralo biti neizbježno. Jedan od takvih primjera je TV-serija Luke Cage, čija je prva sezona bila emitirana 2016. godine.

Naslovni protagonist, koga tumači Michael Colter, se u Marvelovom univerzumu prvi put pojavio kao jedan od sporednih, ali za zaplet prilično važnih likova TV-serije Jessica Jones. Kao strip-junak je, pak, mnogo stariji od Jessice Jones. Stvoren je početkom 1970-ih u jeku popularnost blaxploitation filmova, te je izazvao pažnju kao jedan od prvih crnih superheroja. Njegova televizijska inkarnacija na početku serije živi skromnim životom u Harlemu, nastojeći pošteno zaraditi kao kuhar u noćnom klubu i pomoćnik popularnom lokalnom brijaču Popu (Frankie Faison). Zbog toga se trudi ne skrenuti pažnju na činjenicu da mu je koža neprobojna za metke, odnosno on sam praktički neranjiv. Nekoliko njegovih mladih poznanika, međutim, postanu upetljani u mutne poslove vlasnika noćnog kluba Cornella “Cottonmouth” Stokesa (koga glumi Mahershala Ali). To dovede do krvoprolića pri čemu strada Pop, te Luke Cage konačno odluči iskoristiti svoje superherojske moći kako bi se obračunao s “Cottonmouthom” i Harlem koliko-toliko doveo u red. Komplikacije u svemu tome bi mogao donijeti odnos sa ženom po imenu Misty Jones (Simone Missick) za koju se ispostavi da je policijska detektivka. Još će veće komplikacije izazvati tajanstveni “Cottonmouthov” opskrbljivač oružja, za koga se ispostavi da dijeli prošlost s Cageom i da je posredno zaslužan za njegovo stjecanje superherojskih moći.

Treća od Netflix-Marvel serija pokazuje da je uložen određen napor da se izbjegne ponavljanje. Najvažnije je pri tome izbjeći u superherojskim kino-filmovima tako iritantno inzistiranje na “pričama o nastanku”. Luke Cage se u Jessici Jones pojavio kao već izgrađen i impozantan lik, mada je tome veliki doprinos dala njegova tajanstvenost, u mnogo čemu slična osvetnicima iz klasičnih i špageti-vesterna. U ovoj seriji su autori imali malo više razloga, ali i prilike da se bave njegovom pozadinom, a što su iskoristili u flashback-epizodi u kojoj se pojavljuje nekoliko uistinu epizodnih, ali upečatljivih likova. Iako je Luke Cage prikazan kao ljudsko biće od krvi i mesa, kojeg usprkos neprobojne kože muče emocije kao što su tuga i bijes, u ovoj seriji on zadržava karizmu. Tome je u velikoj mjeri doprinio Mike Colter, koji je marljivo radio u teretani kako bi harlemski razbijač koga “voli raja” uistinu izgledao kao netko koga biste voljeli da vam čuva leđa u narodnjačkom klubu ako provod krene naopako. Luke Cage je od svih Netflixovih “marvelovaca” najviše “cool” i najmanje pogođen traumama, a njegova karizma ga također čini mnogo efikasnijim zavodnikom.

U potonjem je dosta sličan Johnu Shaftu, legendarnom crnom privatnom detektivu koji je kao protagonist istoimenog filma pokrenuo cijelu priču o blaxploitationu. Serija je izuzetno svjesna svojih korijena i, mada su je njeni tvorci pokušavali opisati kao svojevrsni harlemski remake Žice, daleko više inspiracije uzima iz ostvarenja s početka 1970-ih. Harlem, sa svojom živopisnom poviješću, na koju se često pozivaju likovi, se tu iskazuje kako daleko zahvalnije mjesto radnje u odnosu na Hell’s Kitchen iz Daredevila i Jessica Jones. Autori serije tome odaju počast i kroz daleko veću brigu o soundtracku, koji se poziva na soul klasike 1960-ih i 1970-ih, a veliki dio radnje se događa u noćnom klubu, što je prilika za nastupe brojnih uglednih glazbenika u cameo ulogama. Reper Method Man se, pak, pojavljuje nakratko pojavljuje glumeći samog sebe kako na radiju komentira zbivanja. Sve to seriji daje određeni kolorit i šarm kojeg prethodne serije, doduše iz opravdanih razloga, nisu imale.

No, iako je glavni junak cool i iako je mjesto radnje živopisno, to ne znači da Luke Cage nema određenih problema. To što je mjesto radnje ograničeno na Harlem istovremeno ograničava zlikovce koji, za razliku od Killgravea u Jessici Jones i Wilsona Fiska u Daredevilu, ne mogu biti “veći od života”. “Cottonmouth”, iako ga glumi oskarovac Ali, je tek obični i nižerazredni gangsterski bos čija se moć ne prostire dalje od nekoliko gradskih blokova, a njegova politička zaštitnica i rođaka Mariah Dillard (koju glumi Alfre Woodard) je tek obična gradska vijećnica. Scenaristi su toga svjesni, pa pokušavaju malo “zamutiti vodu” s nekoliko iznenadnih obrata u kojima likovi, za koje se moglo pretpostaviti da će imati neku važnost, ginu davno prije završne epizode. Neki od tih obrata funkcioniraju, a neki ne; Woodard, jedna od najuglednijih glumica, s druge strane, prečesto prelazi rub koja dobru glumu dijeli od iritantnog preglumljivanja. Tu je, dakako, i ne baš previše zadovoljavajući završni obračun koji izgleda poput školske predstave koja nastoji dočarati veliki obračun u filmskim Osvetnicima iz 2012. godine. A nakon toga, za razliku od ranijih sezona ili serija Netflixovog univerzuma, dolazi završnica u obliku ne baš uvjerljivog cliffhangera koji priječi da ova sezona posluži kao zaokružena cjelina. No, Netflixovi standardi su danas postali toliko visoki da i djelomično razočarenje poput Luke Cagea može izgledati kao nešto što je prije samo par godina moglo s opravdanjem očekivati samo pohvale.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Daredevil (sezona 2, 2016)

Marvelov filmski univerzum je lijep primjer kako i najvećim i najuspješnijim majstorima prijeti opasnost da pretjeraju u primjeni jedne formule, pa tako s vremenom svi ti filmovi o superherojima počinju previše sličiti jedan na drugi. Posao koji rade tvorci njegovog televizijskog, odnosno Netflixovog, ekvivalenta je samo naizgled lakši, s obzirom da umjesto svakog novog nastavka ili spinoffa u trajanju od dva sata i nešto moraju proizvesti materijal od najmanje 13 sati. A tu se ima razloga vjerovati da je pronalaženje nečega originalnog mnogo teže. S tim problemom su se, između ostalih, suočili tvorci druge sezone Daredevila, koji su početkom 2016. godine morali nekako opravdati očekivanja napumpana iznenađujuće kvalitetnom prvom sezonom kao i njenim spin-offom u obliku Jessice Jones.

Matt Murdock (Charlie Cox), slijepi njujroški odvjetnik , je na početku druge sezone već etabliran kao Daredevil, maskirani osvetnik koji noću, koristeći svoj istančani sluh, borilačke i druge impresivne vještine nastoji ispraviti nepravde i spasiti živote svojih sugrađana koje ne može u sudnici. Njegov trijumf nad zločinačkim imperijem Wilsona Fiska (Vincent d’Onofrio) je, međutim, kratak, jer je odlazak opakog i svemoćnog gangsterskog bosa u zatvor na opakim ulicama Hell’s Kitchena stvorio vakuum koji nastoje ispuniti brojni drugi, često podjednako nasilni i bezobzirni “igrači”. Jedan od njih je, čini se, mnogo opakiji i nasilniji od drugih, odnosno čini se da njegova kampanja masovnih i brutalnih likvidacija kriminalaca nema nikakvu drugu svrhu osim krvoprolića. Tek kada Murdock zajedno sa svojim prijateljem i odvjetničkim partnerom Foggyjem Nelsonom (Elden Henson) bude uključen u slučaj, otkrit će se da iza svega stoji Frank Castle (Jon Bernthal), bivši marinski specijalac koji je nakon tragične pogibije obitelji u dilerskom obračunu odlučio na svoj način očistiti New York od kriminalnog šljama. Murdock ne samo što se mora suočiti s nekime tko je Daredevilov vigilantizam doveo na jednu drugu i mnogo krvaviju razinu, nego se suočava i s duhovima vlastite prošlosti u obliku dolaska Elektre Natchios (Elodie Yung), bivše djevojke i majstorice borilačkih vještina koja traži njegovu pomoć u borbi s tajnim udruženjem drevnih japanskih ubojica.

Producenti serije su bili svjesni da druga sezona mora biti drukčija od prve, a u tome im je na ruku išlo i to što njeni kreatori Drew Goddard i Steven S. DeKnight više nisu bili raspoloživi, te su posao vođenja preuzeli Doug Petrie i Marco Ramirez. Različitost serije se najviše vidjela u tome što Daredevil više nema jednog moćnog arhineprijatelja i superzlikovca s kojim mora ući u epski sukob za srce i dušu New Yorka, nego se umjesto toga suočava s likovima koji, svatko na svoj način, predstavljaju alternativne verzije njega samog. Najbolji primjer za to je Frank Castle, koga će dobri poznavatelji stripa lako prepoznati kao Marvelovog Punishera, a koga Jon Bernthal tumači na maestralan način ostavljajući svjetlosnim godinama iza sebe trojicu glumaca koji su prije njega isti lik tumačili na velikom ekranu. Bernthalov Punisher je realističan lik, koji izgledom, gestama, ali najviše svojim postupcima jasno sugerira kako duboki traumatski poremećaj, ali i svijest o posljedicama, odnosno da za njegove postupke svi ne moraju imati razumijevanja. Stvari stoje dobro i s dolaskom još jednog legendarnog marvelovskog lika – Elektre – koja je prikazana kao naizgled savršena partnerica Daredevilu, ali čija ljepota, inteligencija, šarm i majstorstvo borilačkih vještina isto tako kriju duboko sakrivanu i sputavanu, ali u nekim trenucima nezaustavljivu sklonost ubijanju. Francuska glumica Elodie Yung, koja tumači taj lik, predstavlja pravo otkriće ne samo zbog egzotičnog izgleda, nego i talenta koji uz glumu uključuje i baratanje šakama, a što njen nastup čini daleko boljim od Jennifer Garner koja je isti lik bila tumačila u filmskoj verziji. Setu svih tih moralno ambivalentnih likova se može pridodati i Daredevilov stari mentor Stick, koji za razliku od relativno kratkog pojavljivanja u prvoj sezoni ovdje ima nešto značajniju ulogu i čije prisustvo na samom kraju sprečava da obavezni cliffhanger i “neočekivani” obrat dobije nepotrebno melodramatsku dimenziju, odnosno bude neuvjerljiv. Uvijek pouzdani epizodist Scott Glen u ulozi Sticka pokazuje da je i pod stare dane u stanju svojim nastupom kvalitetno “začiniti” sadržaj.

Ostatak glumačke družine, odnosno Daredevilovo društvo iz prve sezone, je ostalo zasjenjeno. U tome je Foggy Nelson, koga tumači izvrsni Henson, prošao bolje od tajnice Karen Page; njegov lik funkcionira ne više kao “comic relief” i Murdock/Daredevilova druga violina nego kao izuzetno sposobni odvjetnik i protagonistova savjest. Dok je lik Karen Page dobio nekoliko dobrih scena, pogotovo onih u kojima pokušava preobratiti Franka Castlea sa njegovog nasilnog puta, scenaristi su joj na kraju nisu bili skloni – kako zbog isforsirane i na propast unaprijed osuđene romanse s protagonistom, tako i zbog ne baš najuvjerljivije transformacije u novinarku. Druga sezona Daredevila je zato nešto lošija od prve, ali je zadržala dovoljno kvalitete da opravda treću i, što je možda najvažnije, bude kvalitetno vezivo za nove spinoffove i uvođenje novih likova i serija u Netflixov marvelovski univerzum.

OCJENA: 7/10