Oznaka: Marvelov univerzum

RECENZIJA: Osvetnici: Završna igra (Avengers: Endgame, 2019)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Danas je malo toga u svijetu izvjesno. U gotovo sve se može sumnjati, ali ne i u to da Marvelov filmski univerzum uživa status najuspješnije serije u povijesti filma. Isto se tako čini izvjesnim da će na tom mjestu ostati još dugo vremena, odnosno da se u sljedećim godinama i desetljećima mora dogoditi nešto zbilja posebno da toj sagi netko oduzme taj prestižni položaj. Marvelov filmski univerzum to ne duguje milijardama dolara uloženim u budžete, specijalne efekte i agresivne propagandne kampanje. Umjesto toga, njegov se uspjeh može objasniti prije svega u svoje vrijeme hrabrom, a danas prilično jednostavnom i lako objašnjivom vizijom producenta Kevina Feigea koji je sagu o Marvelovim herojima izgradio na temelju naoko nepovezanih filmova o pojedinačnim superherojima koji su postupno postajali dio čvrsto zaokružene cjeline. Ta se zaokruženost mogla vidjeti i kroz to da je saga imala jasan početak, sredinu i kraj. Ovo potonje je bilo zadatak tvoraca Završne igre, filma kojem je prošle godine pripalo da učini ono što su u svoje vrijeme uspješno bili učinili posljednji dijelovi originalne trilogije Ratova zvijezda, odnosno Gospodara prstenova.

Radnja filma započinje nedugo nakon što se svemirski gospodar rata Thanos (Brolin) uspio, usprkos svih napora superherojske grupe Osvetnika, dočepati Kamenova beskonačnosti i iskoristiti ih da sprovede svoj genocidni plan o istrijebljenju polovice svih živih bića u univerzumu. Pri tome je stradala i polovica Osvetnika kojima treba vremena da uz pomoć Carol Danvers a.k.a. Kapetanice Marvel (Larson), koja u obračunu s Thanosom nije sudjelovala, ponovno okupe snage i još jednom krenu u očajnički pokušaj da preotmu Kamenove iz Thanosovih ruku. Taj pothvat završi kao veliki fijasko nakon koje više ne mogu poricati da su doživjeli konačni poraz te da su zauvijek nestali svi njihovi drugovi i polovica svih ljudi koji su poznavali. Prolaze godine i neki od njih se pokušavaju prilagoditi novom, mračnom i depresivnom svijetu, a neki se odaju samosažaljevanju i piću. Jedan od rijetkih superheroja koji je izbjegao katastrofu je Scott Lang alias Čovjek Mrav (Rudd) koji je u vrijeme kobnog sukoba s Thanosom bio zaglavio u kvantnom području iz koga se, pak, nakon pet godina uspije iskobeljati i vratiti u stvarni svijet. Uvjeren da je uspio pronaći način putovanja kroz vrijeme, preostalim Osvetnicima predlaže da ga svi iskoriste kako bi se dočepali Kamenova u prošlosti i iskoristiti ih da ponište Thanosov genocid. Iako su neki od njih ispočetka skeptični, Osvetnici se na kraju ponovno okupljaju i smišljaju izuzetno složeni plan koji uključuje misije u prošlosti prilikom kojih će se morati suočiti ne samo sa Thanosom nego i sa starijim verzijama samih sebe.

Završna igra, kao što samo ime sugerira, predstavlja konačni završetak sage koja je započela 2008. godine s Iron Manom, i na to neće previše utjecati njegov formalni nastavak u obliku filma Spider-Mana: Daleko od kuće, za kojeg se može reći tek da uvjetno pripada Marvelom filmskom univerzumu, isto kao ni zbog COVID-19 odgođena snimanja i premijere filmova iz tzv. četvrte faze. Završna igra, kojom je okončana treća faza, predstavlja kulminaciju, odnosno stavljanje točke na sve što se prikazalo u prethodnih jedanaest godina. Pri tome se pred scenariste Christopheru Markusu i Stephenu McFeelyju postavio izuzetno težak zadatak – veliko finale je trebalo nadmašiti, odnosno pružiti kulminaciju sadržaja koji su se odlikovali spektakularnošću i epskom širinom, i to daleko većom u odnosu na Ratove zvijezda i Gospodara prstenova, nego čak i sagu o Harryju Potteru koja je, za razliku od sadržajno i stilski heterogenog marvelovskog korpusa bila usidrena za jedinstveni književni predložak. Još važniji zadatak se našao pred braćom Joeom i Anthonyjem Russom, koji su morali nadmašiti same sebe, odnosno Rat beskonačnosti, koji je prije toga bio najspektakularniji i najuspješniji film u povijesti. Taj film veliki dio svoga statusa duguje ne samo stotinama milijuna uloženih dolara nego i spremnosti na razbijanje nekih nepisanih pravila, a što je najviše došlo do izražaja u samom kraju, kada se gledateljima servira jedan od najšokatnijih i najmračnijih cliffhangera u povijesti. Braća Russo ne samo što su morali pronaći nekakav originalan način da razriješe taj cliffhanger i gledateljima ponude koliko-toliko uvjerljivu priču, nego su morali pružiti i “fan service”, odnosno u Završnu igru utkati malu vojsku likova od kojih je svaki morao imati koliko-toliko važnu ulogu u velikom finalu, ali na način koji je morao biti barem u neku ruku uvjerljiv.

Taj je zadatak na kraju ipak uspješno završen. Tome je značajno pridonijela odluka da se trajanje filma produži na tri sata, umjesto 130-140 minuta koliko danas traju prosječni hollywoodski blockbusteri. Ona je opravdana ne samo zbog epskog karaktera sadržaja, nego se njome autorima omogućio manevarski prostor da Završnu igru podijele u nekoliko različitih cjelina koje će imati različiti opći ton. Tako se na samom početku gledatelje, od kojih su mnogi i nakon godinu dana bili u šoku od svemirske kataklizme s kojom završava Rat beskonačnosti, nastoji podsjetiti na posljedice i to kroz unaprijed osuđeni pokušaj Osvetnika da preokrenu utakmicu koji završava još jednim, možda čak i traumatičnijim šokom. No, s druge strane, gledateljima je jasno da film tu ne može završiti i da se stvari ipak trebaju vratiti u hollywoodsku normalu u kojoj Dobro pobjeđuje Zlo. Način na koji se to čini – kroz vremensko putovanje – na prvi pogled izgleda ne baš najoriginalniji, odnosno u scenariju se može primijetiti snažna inspiracija Povratkom u budućnost II, odnosno finalnom epizodom TV-serije Zvjezdane staze: Voyager, s kojom ovaj film, slučajno ili ne, dijeli naslov. S druge strane, drugi dio u kojem se ponovno okuplja “moćna gomilica” i sprema na očajnički pokušaj poništenja Thanosovog genocida, je prilika da se u film na trenutak vrate vedriji tonovi pa čak i nešto humora. To još postaje izraženije kada se misija pokrene i kada protagonisti počnu odlaziti na vremensko-prostorne koordinate događaja prikazanih u Osvetnicima i Čuvarima galaksije. Ne samo što te scene pružaju priliku za samoironični humor, nego se gledatelje podsjeća na najznamenitije trenutke cijele sage. Oni su ne samo vješto rekonstruirani, nego i integrirani u novi zaplet. Pri svemu tome se demonstrira ne samo izuzetna moć specijalnih efekata nego i to kako su oni u jedanaest godina izuzetno napredovali, pa si braća Russo danas mogu priuštiti scenu radnjom smještenu u daleku 1970. godinu gdje se u ulozi dr. Hanka Pyma pojavljuje digitalno pomlađeni Michael Douglas.

Moć suvremene tehnologije specijalnih efekata se može vidjeti i u sceni završne bitke čiji efekt, međutim, ugrožava predvidljivost njenog ishoda. Scenaristi i braća Russo su toga bili svjesni, pa su se pobrinuli da Osvetnici, iako na kraju uspješni u revanšu sa Thanosom, na kraju ostanu bez jednog od svojih ključnih članova. Taj je ishod, s druge strane, bio manje šokantan u odnosu na slične događaje na kraju Rata beskonačnosti, s obzirom da se mogao predvidjeti kako u sadržaju nekih scena prije toga, tako i u očiglednom umoru jednog od ključnih članova glumačke ekipe. Epilog, u kojem se vješto miješaju patetika i nostalgija u svrhu oproštaja sa vjernom publikom je, s druge strane, kompromitiran elementima koji daju naznake da bi ipak moglo biti nekakvih novih nastavaka, odnosno nastojanjem da se jednom od likova pruži maksimalni hepi end čak i po cijenu retroaktivnog kompliciranja radnje svih prethodnih filmova.

Usprkos toga, Završna igra, čiju će konačnost, barem na neko vrijeme, cementirati kriza oko COVID-19 i tragična smrt Chadwicka Bosemana, koji je glumio lik T’Chale alias Crne Pantere, je film za koji koji se može reći da je na najbolji mogući način zaokružio najuspješniju filmsku seriju 21. stoljeća.

OSVETNICI: ZAVRŠNA IGRA

(AVENGERS: ENDGAME)

uloge: Robert Downey Jr., Chris Evans, Mark Ruffalo, Chris Hemsworth, Scarlett Johansson, Jeremy Renner, Don Cheadle, Paul Rudd, Brie Larson, Karen Guillan, Josh Brolin

scenarij: Christopher Markus & Stephen McFeely

režija: Anthony & Joe Russo

proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel, SAD, 2019.

trajanje: 181 min.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Kapetanica Marvel (Captain Marvel, 2019)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Iako je Marvelov filmski univerzum jedan od donedavno rijetkih primjera u kojem Hollywood pokušava mijenjati paradigmu A-produkcije i preuzimati donedavno nezamislive rizike, prošle se godine pokazalo da Marvel Studios ne misli otkrivati toplu vodu. Strategija pripreme za veliko finale serije je preuzeta od prethodne godine. Isto kao što je 2018. kao svojevrsna “artiljerijska priprema” za glavnu ljetnu uzdanicu – Osvetnici: Rat beskonačnosti – poslužio film Crna pantera, u kojem se uvodi novi član elitnog tima superheroja, tako je 2019. za Osvetnici: Završna igra poslužio isti takav film gdje se uvodi novi superheroj po imenu Kapetanica Marvel. U oba slučaja je novi superheroj bio pripadnik onoga što hollywoodski salonski ljevičari vole nazivati “potlačenom manjinom” – crnac, odnosno žena. I u oba slučaja je zbog toga novi film dobio političke konotacije i ekstra publicitet vezan uz navodne kontroverze. U potonjem slučaju je, pak, sve to podignuto na višu razinu, i zahvaljujući glavnoj glumici Brie Larson, inače dobitnici “Oscara” za film Soba, koja je, promovirajući film izjavila da je ovo film prije svega posvećen ženama, etničkim, rasnim i drugim manjinama kojeg bijeli heteroseksualni muškarci ne bi trebali gledati, a ako ga pogledaju nemaju nikakvo pravo komentirati niti kritizirati. Uslijedila je predvidljiva reakcija geekova koji su to shvatili kao rukavicu u lice, odnosno masovni troleraj na društvenim mrežama i prigodno zgražanje “prosvijećenih” i “woke” dušobrižnika koji su sirotoj Brie Larson i milijarde dolara teškoj franšizi koju predstavlja priskočili u pomoć. Takav se publicitet odrazio i na predvidljivo uspješan promet na kino-blagajnama i očekivano “pumpanje” publiciteta za Marvelovu Završnu igru.

Naslovni lik, koji tumači Larsonova, je Vers, pripadnica Zvjezdanih snaga, elitne formacije Kree Carstva, koju muče noćne more vezane uz tajanstvenu ženu, i kojoj njen pretpostavljeni i mentor Yon-Rogg (Law), savjetuje da pokazuje što manje emocija. To je vrlo važno jer se Kree nalazi u dugotrajnom ratu sa Skrullima, rasom koja je u stanju mijenjati oblik, odnosno preuzimati lik i kratkotrajna sjećanja svojih neprijatelja. U jednom takvom okršaju Vers bude zarobljena i dovedena kod Talosa (Mendelsohn), vođe Skrulla, ali mu uspije pobjeći i završi u Los Angelesu 1995. godine. Njeni pokušaji da stupi u kontakt s pretpostavljenima privlače pažnju tajne vladine organizacije S.H.I.E.L.D. čiji je agent Nick Fury (Jackson) hapsi, ali ubrzo s njom počne surađivati kako bi joj pomogao da ne samo da se spasi od Skrulla, nego da riješi i misterij vlastitog porijekla. Njena sjećanja su, naime, vezana uz Zemlju, odnosno tajnu zrakoplovnu bazu gdje je izvjesna dr. Wendy Lawson (Benning) radila na Projektu Pegaz, eskperimentalnom motoru koji postiže brzinu svjetlosti. Vers mora otkriti kako je povezana s tim projektom, a u čemu bi joj mogla pomoći Maria Rambeau (Lynch), crna zrakoplovna časnica za koju se na kraju ispostavi da joj je bila kolegica i najbolja prijateljica.

Scenaristi Kapetanice Marvel su se našli pred sličnim problemom kao i autori drugih filmova serije u kojima se uvodi novi glavni junak, a u ovom slučaju još većim, s obzirom da Kapetan Marvel (koji je u originalnim stripovskim inkarnacijama bio muškarac) ne predstavlja prvu marvelovsku ligu te da s njime većina obične publike nije upoznata. To znači da je trebalo dostaviti kakvu-takvu “priču o nastanku”, ali ne nauštrb glavne akcije i zapleta. Anna Biden, Ryan Fleck i Geneva Robertson-Dworet su za to pronašli vrlo dobro rješenje – akcija započinje in media res, ali je glavna heroina opterećena amnezijom, odnosno tek na temelju vizija, indicija i flashbackova mora otkriti tko je, što je, koje superherojske moći ima, kako ih je stekla i za što ih, zapravo, treba koristiti. Tako je, barem u prvoj polovici, sačuvan brz tempo i oni koje zanima akcija imaju prilike vidjeti nekoliko prilično zanimljivih scena. I sam početak je vrlo dobar, prije svega način na koji je prikazan svijet Kreeja, na način sličan, ali bitno različit kao mnoge druge supertehnološke vanzemaljske utopije iz Marvelovog filmskog univerzuma. Dobrom se pokazala i odluka da se radnja odvija 1995. godine, s obzirom da se time stvorila prilika da se prikaže još jedna “priča o nastanku”, odnosno kako su započeli Osvetnici. To je bila dobra prilika da se iskaže suvremena hollywoodska tehnologija digitalnog pomlađivanja, odnosno prilika da Samuel L. Jackson i Clark Gregg tumače mlade agente Furyja i Coulsona.

Smještanje radnje u prošlost se također shvatilo i kao prilika da se publici servira malo nostalgije prema 1990-im, ali se u tome ipak pretjeralo, s obzirom da mnogi pop-pjesmuljci iz tog doba sviraju u trenucima kada je njihova povezanost s događajima na ekranu prilično upitna. Mnogi će to shvatiti kao iritantni “fan servis” za demografsku skupinu za koju je malo vjerojatno da se pretrgla potrčati u kino-dvorane, a teško je da će među njome nostalgiju za 1990-im osjećati stanovnici paralela i meridijana gdje je bilo daleko manje blagostanja i mira nego u Clintonovoj Americi. Najveći problem za film je, međutim, naslovni lik heroine, koja je prilično loše napisana i osmišljena. Iako flashbackovi dostavljaju pretpostavljeni ultrafeministički sadržaj, odnosno sugeriraju da se od najranijih godina morala boriti sa seksističkim predrasudama, sva ta borba zapravo nije značila ništa, s obzirom na scenu u kojoj se jasno pokazuje da je svoje superherojske moći stekla prije svega neobično sretnim i ne baš uvjerljivim spletom okolnosti, odnosno time što se u trenutku jedne eksplozije našla na najboljem/najgorem mjestu. I nakon toga je Kapetanica Marvel stekla ne samo superherojske, nego hiperherojske moći koje su superiornije svime onime čime raspolažu Thor, Iron Man i ostatak družine, nego se s njima snalazi daleko brže i uspješnije. Zbog toga završni obračun u kojem Zemlju spašava od još jedne potencijalne apokalipse izaziva zijevanje, ali i stvara još jedan problem za scenariste Završne igre. Oni, naime, moraju stvoriti neki zbilja dobar razlog zbog kojeg nije s ostatkom družine Osvetnika nije vodila borbu s Thanosom, odnosno zašto Rat beskonačnosti nije završio drukčije i bio bitno kraći. U slučaju Kapetanice Marvel odgovori na to pitanje nisu dani, a i iritantni “retroaktivni kontinuitet” ostavlja loš dojam.

S tako loše napisanim i osmišljenim likom čak ni oskarovka Larson ne može načiniti previše, te je njena izvedba u debeloj sjeni njenih možda ne tako razvikanih, ali zato efektnijih kolega. To se odnosi prije svega na Jacksona, koji očigledno uživa u situaciji gdje je Fury konačno jedan od važnijih likova, ali i australskog glumca Bena Mendelsohna koji se u ulozi Talosa sjajno snalazi čak i pod tonama šminke i CGI-ja. Ostatak glumačke postave nije nešto posebno, a što uključuje Judea Lawa u još jednom rutinerskom i zaboravljivom nastupu. Kapetanica Marvel je postigla komercijalni uspjeh, ali ga duguje prije svega tome što je dio šire cjeline Marvelovog univerzuma. Sama po sebi predstavlja šašavu ali neproduhovljenu space operu nalik na Jupiter u usponu, odnosno jasan pokazatelj da će se čak i takvoj seriji kao što je Marvelova kreativni resursi prije ili kasnije presušiti.

KAPETANICA MARVEL

(CAPTAIN MARVEL)

uloge: Brie Larson, Samuel L. Jackson, Ben Mendelsohn, Djimon Honsou, Lee Pace, Lashana Lynch, Gemma Chan, Anette Benning, Clark Gregg, Jude Law

scenarij: Anna Boden, Ryan Fleck, Geneva Robertson-Dworet

režija: Anna Boden & Ryan Fleck

proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel, SAD, 2019.

trajanje: 124 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Ant-Man i Wasp (Ant-Man and the Wasp, 2018)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

U filmskom biznisu, kao i u svakom drugom , jedan od ključnih faktora za uspjeh često zna biti izbor pravog trenutka. Mnogi naslovi, za koje bi se inače moglo očekivati da budu filmovi godine, završe kao razočaranja ili mediokritetski proizvodi koji brzo ispare iz sjećanja. Od toga nije imuna čak ni tiskara novca zvana Marvelov filmski univerzum. Ant-Man i Wasp, jedan od filmova iz tog ciklusa, imao je jednostavno nesreću da u kino-dvorane dođe nakon Rata beskonačnosti, dotada najvećeg i najspektakularnijeg dijela sage. Nakon njega bi i daleko veći superheroji od malenog Ant-Mana izgledali sitno, a pogotovo kada je riječ o zapletu u kojem nema spašavanja svijeta od velikog belaja, odnosno o liku koji je nekako uspio ostati postrani za vrijeme najspektakularnije od svih bitaka u povijesti stvarnih ili fiktivnih univerzuma.

Naslovni protagonist, elektroinženjer i bivši robijaš Scott Lang (Rudd), se prvi put pojavio u Ant-Manu 2015. godine, a godinu dana kasnije kao jedan od sudionika sukoba među Osvetnicima u Kapetan Amerika: Građanski rat. Radnja novog filma započinje u trenutku kada je Lang zbog te male avanture kažnjen od strane vlade, odnosno prisiljen sve vrijeme provoditi u kućnom pritvoru, bez odijela koje mu daje moć manipuliranja dimenzijama, ali svejedno odlučan da zabavi svoju malu kći koju dijeli s bivšom suprugom i njenim novim mužem. Njegovu monotoniju prekida vizija Janet van Dyne (Pfeiffer), supruge znanstvenika i njegovog mentora Hanka Pyma (Douglas), a koja je 1987. godine prilikom smanjivanja završila na kvantnoj razini. Kada Langa otmu Pym i njegova kći Hope (Lilly), ispostavi se da je Janet kvantne razine poslala poruku te se Lang s njima udruži kako bi pokrenuo akciju spašavanja. Za to je, pak, potrebna posebna oprema za laboratorij koju jedino može dobaviti crnoburzijanac Sonny Burch (Goggins), a za koga se ispostavi da nema najbolje namjere. Stvar dodatno komplicira dolazak tajanstvene žene zvane “Duh” koja je u stanju manipulirati s faznim pomacima i koja se očajnički želi dočepati Pymovog laboratorija.

Ant-Man i Wasp nije nimalo lošiji film iz prvog filma iz serije, ali to i nije neko dostignuće, jer prvi Ant-Man, zapravo nije bio nešto posebno. Scenarij se i dalje drži gesla “manje je više”, odnosno Langov lik kao i lik njegovog prijatelja i bivšeg zatvorskog “cimera”, koji tumači sjajni Michael Peña, su kao komični duo daleko atraktivniji od spektakularnih, ali često previše mehaničkih akcijskih scena, koje se uglavnom odvijaju na tisuću puta viđenim i za marvelovske standarde prozaičnim ulicama San Francisca. S druge strane, scenarij više nema potrebe za “pričom o nastanku” te se može fokusirati na akciju. No, s druge strane se zanemario odnos između Langa i Hope van Dyne, a pri tome ne pomaže ni nedostatak “kemije” između Rudda i Lilly. Lik Wasp, koja je trebao biti jedan od rijetkih žena-superheroja u Marvelovom univerzumu, nije nimalo upečatljiv. Nedostatak inspiracije kod scenarista se može vidjeti i kod negativaca. Sonny Bunch kao pokvareni trgovac s vezama u vladi i južnjačkim naglaskom je uloga koju Walton Goggins tumači na isti način na koji je Rade Šerbedžija tumačio ruske mafijaše. Ava Starr alias Ghost (“Duh”) je mnogo zanimljiviji lik i mnogo bolje ga tumači Hannah John-Kamen, zvijezda TV-serije Killjoys, ali scenaristi jednostavno nisu ostavili vremena da se razvije. To ne znači da nije riječ o zabavnom filmu i da u njemu nema svijetlih trenutaka, a za što se najviše pobrinuo Randall Park u ulozi Jimmyja Wooa, agenta FBI koji proganja i nadzire Langa na način koji ostavlja nedoumice o tome da li su njegovi motivi profesionalne ili romantične prirode. Ti trenuci, međutim, neće spriječiti malenog Čovjeka-mrava da i ovaj put bude zasjenjen i postane neprimjetan u odnosu na svoje masivnije superherojske kolege.

ANT-MAN I WASP

(ANT-MAN AND THE WASP)

uloge: Paul Rudd, Evangeline Lilly, Michael Peña, Hannah John-Kamen, Michael Douglas, Michelle Pfeiffer, Walton Goggins, Laurence Fishburne

scenarij: Chris McKenna, Erik Sommers, Paul Rudd, Andrew Barrer, Gabriel Ferrari

režija: Peyton Reed

proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel Studios, SAD, 2018.

trajanje: 118 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Osvetnici: Rat beskonačnosti (Avengers: Infinity War, 2018)

~ Dragan Antulov ~ 4 komentara

Marvelov filmski univerzum ne bi postao komercijalno najuspješnija od svih serija u povijesti filma da njeni tvorci nisu, s vremena na vrijeme, bili spremni na eksperimentiranje u stilu i sadržaju. Među tim eksperimentima se ključnim postavila zanimljiva narativna struktura, prema kojoj se serija sastojala od nekoliko pod-serija posvećena pojedinačnim superherojima koji bi se trebali okupljati tek u posebnim filmovima-događajima, koji su jamčili zaradu od nekoliko različitih fanovskih baza. Recept, koji je prvi put primijenjen u Osvetnicima 2012. godine, sam po sebi ne garantira uspjeh, a u što su se 2017. godine uvjerili Warner i DC Comics čiji je pokušaj kopiranja istog modela u Ligi pravde predstavljao fijasko. Još prije toga je isto doživio i Marvel, čija je Vladavina Ultrona, odnosno drugo veliko okupljanje Osvetnika, predstavljala jedan od najlošijih filmova Marvelovog filmskog univerzuma. Zbog toga se za treći film moralo pokušati nešto novo, a za Marvel je jedan od poteza bila smjena Jossa Wheddona koji je režisersko kormilo morao prepustiti braći Anthonyju i Joe Russou, koji su ostavili solidan dojam s mini-okupljanjem Osvetnika u filmu Kapetan Amerika: Građanski rat. Njihov zadatak u novom filmu je bio delikatan, s obzirom da je on trebao predstavljati ne samo novi super-film o Osvetnicima, nego i svojevrsno veliko finale serije. U skladu s današnjim hollywoodskim običajima, to veliko finale je bilo preveliko za jedan film, nego je podijeljeno u dva dijela, koji su se, uz obavezan cliffhanger, imali prikazati u razmaku od godinu dana. Trenutak za prvi dio je došao na početku hollywoodske ljetne sezone 2018. godine pod naslovom Rat beskonačnosti.

U prethodnih deset godina i osamnaest filmova su se Marvelovi superheroji suočavali sa svakojakim megalomanijacima, vanzemaljskim vladarima, božanstvima i sličnim ološem koji je prijetio uništenjem New Yorka, Zemlje i različitih univerzuma, ali se nitko po moći s kojom je raspolagao i destruktivnim namjerama nije mogao mjeriti s Thanosom. Interagalaktički gospodar rata je u prethodnim filmovima bio, uglavnom implicitno, sugeriran i najavljivan kao najveći i najspektakularniji izazov za protagoniste, a kada se konačno pojavi na početku Rata beskonačnosti, očekivanja su čak i nadmašena. Svemirski brod koji je prevozio izbjeglice s uništenog Asgarda je zarobljen od strane Thanosa (Brolin) i njegovih pomoćnika, i pri tome se potpuno nemoćnima iskažu Hulk i Thor (Hemsworth), koji ne mogu spriječiti da Thanos nad gomilom nedužnih ljudi započne orgiju ubijanja. To je samo početak ostvarenja Thanosovih dijaboličkih planova koji uključuju cijeli univerzum, a za koje je nužno prethodno dobaviti svih šest Kamena beskonačnosti koje vlasniku daju kontrolu moći, uma, duše, stvarnosti, prostora i vremena. Hulk uspije doći u New York te nastoji upozoriti Doktora Strangea (Cumberbatch) i Iron Mana (Downey Jr.) što se sprema, te se Osvetnici mobiliziraju ne bi li se oduprli nezaustavljivim Thanosovim hordama, odnosno spriječili ga da se dočepa Kamenova. U tu su svrhu prisiljeni podijeliti se u nekoliko grupa te putovati na nekoliko različitih planeta gdje će sve njihove moći i karakter biti stavljeni na kušnju nakon koje se čini da mnogi, a možda i svi, neće izvući živu glavu.

Tvorci Rata beskonačnosti se, s obzirom na cijelo desetljeće propagandne pripreme za veliko finale serije, nisu morali pretjerano truditi ako su htjeli da ono bude okrunjeno rekordima na kino-blagajnama. Srećom, to ih nije omelo da se uistinu potrude, odnosno uče na greškama vlastitih i tuđih franšiza, prije svega onih iz DC Extended Universe i posljednje, nesretne, trilogije Rata zvijezda. Osnovni izazov za novi nastavak Osvetnika je bilo izbjegavanje ponavljanja, odnosno nastojanje da se publici ponudi nešto što, za razliku od drugih franšiza, neće biti preveliko eksperimentiranje, a opet neće izgledati kao vječno ponavljanje istog. U ovom slučaju se to ogleda kroz odluku da nema okupljanja Osvetnika u doslovnom smislu, odnosno oni su podijeljeni u tri različite grupe koje vode vlastite bitke na različitim svjetovima. Narativna struktura je tako “posuđena” iz Imperij uzvraća udarac, filma iz originalne trilogije Ratova zvijezda, s kojim se Rat beskonačnosti često uspoređuje među kritičarima i filmofilima. Time je ne publici ne samo olakšano praćenje radnje, uključujući spektakularne akcijske scene, nego se u filmu može vidjeti i raznolikost u scenografiji, kostimima, ali i općem ugođaju, kao i daleko više prilike da se demonstriraju mogućnosti suvremene CGI-tehnologije u dočaravanju vanzemaljskih brodova i svjetova.

Rat beskonačnosti s Imperijom dijeli i još jedan važan detalj, a zbog kojeg se ističe od manje-više svih drugih filmova serije. S obzirom da veliki obračun mora nadmašiti sve prethodne, i ulozi moraju biti veći, pa se publici mora staviti na znanje da neka uobičajena pravila više ne važe. Tako na samom početku vidimo ne samo da je Thanos nepobjediv i nezaustavljiv, nego da će kao njegove kolateralne žrtve pasti i likovi čija je smrt bila nezamisliva u svakom drugom filmu. Ubijanje likova bez obzira na to koliko popularnosti uživaju među fanovima i kako istaknuto mjesto imaju na plakatu se nastavlja kroz film, a kulminira u spektakularnoj završnici sa sveopćim pokoljem i jednim od najmračnijih i najdepresivnijih cliffhangera u povijesti filma, u kojemu oličenje genocidnog Zla odnosi gotovo potpunu pobjedu.

Braća Russo su pri tome imali i sreću da im je scenarij povjerio jednog od najimpresivnijih negativaca u povijesti filma. Thanos se ističe ne samo vrhunskim CGI-jem koji njegovu figuru, i u fizičkom smislu veću od bijednih i nemoćnih Osvetnika, čini maksimalno uvjerljivom, nego i sjajnom glumom Josha Brolina, glumca koji često nije imao sreće s izborom uloga, ali kome lik hipernegativca predstavlja vrhunac karijere. Thanos je također jedan od najbolje osmišljenih i napisanih negativaca u posljednje vrijeme. Za razliku od većine filmskih zlikovaca, za njegova zlodjela postoji motiv koji je složeniji i “čišći” od mračnih strasti, odnosno iza njega postoji određeni svjetonazor i uvjerenje da svima, pa i svojim žrtvama, čini uslugu. Thanosa zastrašujućim čini ne samo spremnost na nedosljedno i često iracionalno milosrđe, nego i to što, ako se malo razmisli, svoje ekvivalente ima i u stvarnom životu, i to upravo u onim uredima i foteljama s koje se može načiniti najviše štete. Thanosov cilj, zapravo, nije bitno drukčiji iza cilja za kojeg se zalažu brojni pobornici Grete Thurnberg iako, za razliku od Thanosa, nisu sposobni niti voljni priznati da bi u njegovom postizanju bili tako apokaliptički dosljedni kao glavni antagonist Rata beskonačnosti.

Rat beskonačnosti je uglavnom vrlo dobar film koji će postići svoj cilj te će publici pružiti solidnih dva i pol sata zabave. Međutim, ona će biti ograničena isključivo na publiku koja je već ranije bila voljna strpati vlastiti novac u Marvelove džepove. Rat beskonačnosti je, s obzirom da se koristi već izgrađenim likovima i za se čije osobne probleme nema vremena, shvatljiv jedino gledateljima koji su pogledali većinu, ako ne i sve filmove iz Marvelove serije. A povremeni, i često ne baš uspješni, pokušaji da se mračna atmosfera kompenzira humorom se ponekad čine “fan serviceom” na granici ukusa, a za što bi jedan od primjera bilo angažiranje Petera Dinklagea u inače zabavnoj i spektakularnoj sceni. Neke od scena skreću u vode melodrame, a to bi se moglo reći čak i završnicu, gdje će nekim gledateljima na živce ići malo previše očigledan “cliffhanger” i priprema publika za drugo poluvrijeme. No, Marvelovcima se mora na kraju ipak priznati da su, barem zasad, uspjeli u onome što je za neke nekoć neprikosnovene franšize poput Ratova zvijezda danas postala nemoguća misija.

OSVETNICI: RAT BESKONAČNOSTI

(AVENGERS: INFINITY WAR)

uloge: Robert Downey Jr., Chris Hemsworth, Mark Ruffalo, Chris Evans, Scarlett Johansson, Benedict Cumberbatch, Don Cheadle, Tom Holland, Chadwick Boseman, Paul Bettany, Elizabeth Olsen, Anthony Mackie, Sebastian Stan, Danai Gurira, Letitia Wright, Dave Bautista, Zoe Saldana, Josh Brolin, Chris Pratt

scenarij: Christopher Markus & Stephen McFeely

režija: Anthony Russo & Joe Russo

proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel, SAD, 2018.

trajanje: 149 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Crna pantera (Black Panther, 2018)

~ Dragan Antulov ~ 2 komentara

Marvelov filmski univerzum je prije dvije godine došao do točke u kojoj se više nisu samo razbijali rekordi na kino-blagajnama, nego i u kojoj je kritika, uključujući i najokorjelije art-snobove koje filmove o superherojima nisu mogli organski smisliti, bačena na koljena. Taj je trenutak došao zahvaljujući filmu Crna pantera, koji je od strane kritičara jednodušno i jednoumno dočekan kao epohalno remek-djelo u rangu Građanina Kanea i Kuma, a takav stav svoj odraz dao prije par godina za takav žanr nezamislivom “oskarovskom” nominacijom. Međutim, slično kao i rekordi na kino-blagajnama, to dostignuće nije imalo neke posebne veze s kvalitetom samog filma. Crna pantera je svoj božanski status stekao čak i prije same premijere zahvaljujući izuzetno vještoj propagandnoj kampanji koja je maksimalno iskoristila unutarnjopolitičke okolnosti u SAD, odnosno inzistiranje na “političkoj korektnosti” i ispravljanju svih krivih Drina američke i svjetske povijesti. Naslovini protagonist filma je crnac, a režiju je potpisao Ryan Coogler, afroamerički režiser koji se bio nametnuo politički angažiranim filmom Fruitvale Station, posvećenom stradanju Afroamerikanaca od ruku bjelačke policije. Tako je Crna pantera bio ne samo pretplaćen na panegirike, nego i cijepljen od svih negativnih kritika, s obzirom da bi loša riječ o ovom filmu u mnogim krugovima bila shvaćena kao rasizam.

Naslovni protagonist, kojeg tumači Chadwick Boseman, se prvi put pojavio u filmu Kapetan Amerika: Građanski rat, gdje je predstavljen kao T’Challa, princ afričke države Wakanda koji je istovremeno obdaren superherojskim moćima. Radnja filma na samom početku nastoji objasniti odakle su došle te moći i kakve veze imaju sa specifičnostima njegove domovine. Za ostatak svijeta Wakanda je siromašna, zabačena i nerazvijena zemlja okružena nepristupačnim prašumama i planinama zbog kojih nije bila zanimljiva bijelim kolonizatorima te tako uspjela sačuvati nezavisnost. U stvarnosti je na područje Wakande milijunima godina ranije pao meteorit koji sadrži vibranij, dragocjeni metal od kojeg se proizvodi superiorno oružje i na temelju kojeg su Wakanđani stvorili superiornu tehnološku civilizaciju. Međutim, ona je za ostatak svijeta nepoznanica zbog politike samoizolacije koju nakon očeve smrti i dolaska na prijestolje nastoji očuvati i T’Challa. Problem je u tome što su prije dva desetljeća zalihe vibranija bile ukradene od strane južnoafričkog plaćenika Ulyssesa Klauea (Serkis), i to uz pomoć ljudi iz same Wakande. T’Challa zajedno sa svojim suradnicima odlazi u Južnu Koreju kako bi pokušao pronaći Klauea, i tamo nailazi na CIA-inog agenta Everetta Rossa (Freeman) koji mu u tome prilično nevoljko pomaže. Klaue je zarobljen, ali ga nakon toga oslobodi njegov pomoćnik Killmonger (Jordan), za koga se na kraju ispostavi da ima ne samo neke osobne motive za svoj postupak, nego i planove da preuzme vlast u Wakandi i iskoristi njenu superiornu tehnologiju kako bi se bjelačkim državama i narodima osvetio za sve zlo koje su crnci bili pretrpjeli kroz povijest.

Crna pantera bi se na prvi pogled mogao shvatiti kao svojevrsna antiteza Thora, odnosno Wakanda predstavlja svojevrsnu antitezu Asgarda, odnosno kao bajkovito, čudesno rajsko mjesto u kome umjesto plavokosih i plavookih nordijskih bijelaca žive isključivo crnci. Mnogi su epohalnost filma pronalazili upravo u banalnoj činjenici da su svi likovi u filmu crnci, odnosno da se u njemu pokušava govoriti o nekim ozbiljnim svjetskim problemima, i to iz perspektive Afroamerikanaca, odnosno crnaca uopće. Scenarij Ryana Cooglera i Joea Roberta Colea se tako nastoji suočiti s tragičnom prošlošću kolonijalnih osvajanja, ropstva, institucionalnog rasizma, kao i njenim nepravladanim posljedicama u obliku siromaštva, droge i kriminala. Pri tome se nude dva međusobno suprotstavljena rješenja problema – jedan koji je oličen u zbijanju rasnih redova, radikalizmu i nasilju uperenom protiv tlačitelja, a koji je prije više od pola stoljeća simbolizirao Malcolm X; drugi je put kompromisa i nenasilja koji su propovijedali Martin Luther King i Nelson Mandela. Crna pantera se odlikuje time da su u njemu ta dva stava jasno izražena i elaborirana kroz dva glavna lika, ali i da scenarij automatski ne zauzima strane u toj debati, odnosno da oba stava imaju svoje argumente i da će negativac do samog kraja imati prilike da ih obrazloži, a publika za njega zadržati barem nešto razumijevanja.

Politička angažiranost scenarija, odnosno nastojanje da se na uistinu ozbiljan način govori o ozbiljnim problemima predstavlja veliko dostignuće za film ovog žanra, ali isto tako donosi rizik da to učini nauštrb onoga što je većini publike najvažnije – šarene eksapističke zabave. Crna pantera uglavnom uspijeva izbjeći tu klopku, i to ne samo zbog stotina milijuna uloženih u specijalne efekte, nego i kreativnih resursa koji su mogli doći do izražaja. To se odnosi na uspješan pokušaj da se Wakanda istovremeno predstavi kao supertehnološka utopija, ali i mjesto koje se prirodno razvilo i održalo drevne afričke tradicije. Pri tome važnu ulogu igra vješto korištenje kostima, scenografije, rekvizita, ali i uglavnom efektna glazba Ludwiga Göranssona. I režija je uglavnom dobra, a što može dobro doći i u scenama T’Challinih vizija susreta s preminulim precima, a koje će neke starije gledatelje podsjetiti na znameniti film Ljudi mačke iz 1982. godine. Coogler se, međutim, daleko slabije snalazi u akcijskim scenama, pa neke od njih, poput automobilske potjere u sredini radnje, izazivaju zijevanje, a čak ni završna bitka nije naročito dojmljiva.

Glumačka postava je, s druge strane, uglavnom na visini. Chadwick Boseman je izvrstan u ulozi Marvelovog superheroja koji se od svih drugih odlikuje daleko većom odgovornošću i dalekovidnošću, ali i državničkom karizmom. Michael B. Jordan, inače jedan od stalnih Cooglerovih suradnika, mu je više nego dostojan suparnik. Među sporednim ulogama se, pak, najviše ističe gvajanska glumica Letitia Wright u ulozi T’Challine geekovske sestre Shuri. Neki drugi glumci, s druge strane, nisu imali sreće, pa tako Martin Freeman uglavnom funkcionira kao bijeli “token”, odnosno njegov lik je ekvivalent crbih likova koji su u neka ranija vremena služili isključivo za ispunjavanje rasne kvote. Crna pantera je daleko od neupitnog remek-djela kakvom su ga opisivali, ali njegova kvaliteta svjedoči da čak i tako proračunata franšiza poput Marvelove sebi može dozvoliti nešto više od pukog mlaćenja para.

CRNA PANTERA

(BLACK PANTHER)

uloge: Chadwick Boseman, Michael B. Jordan, Lupita Nyong’o, Danai Gurira, Martin Freeman, Daniel Kaluuya, Letitia Wright, Winston Duke, Angela Bassett, Forest Whitaker, Andy Serkis

scenarij: Ryan Coogler & Joe Robert Cole

režija: Ryan Coogler

proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel, SAD, 2018.

trajanje: 134 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Thor: Ragnarok (2017)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Marvelov filmski univerzum se može podičiti reputacijom komercijalno najuspješnije serije u povijesti filma, ali se svejedno teško oteti dojmu da je sagrađena na krhkim temeljima. Ili, preciznije rečeno, mnogi njeni dijelovi funkcioniraju jedino kao dio veće cjeline, dok su samostalno daleko ispod razine kvalitete koja se podrazumijeva pod najvećom hollywoodskom “zlatnom kokom”. Možda bi najbolji primjer za to mogao biti Thor, za koga se može reći da je najpopularniji i najsimpatičniji od svih Marvelovih Osvetnika, ali čija su prva dva filma iz vlastite filmske serije relativno lako isparila iz sjećanja publike koja ne pripada najstrastvenijim fanovima Marvelovih stripova ili Chrisa Hemswortha. Treći film, pod naslovom Thor:Ragnarok, je povjeren Taiki Waititiju, novozelandskom režiseru koji je svijet kritike i filmofile bio osvojio šašavom niskobudžetnom vampirskom komedijom Things We Do in the Shadows.

Ragnarok u nordijskoj mitologiji označava uništenje svijeta, ili barem Thorove postojbine Asgarda. Takvu bi propast trebao donijeti vatreni demon Surtur koga Thor uspije poraziti, ali se na kraju ispostavi da Asgardu svejedno prijeti opasnost. Razlog za to je smrt Thorovog oca, boga Odina (Hopkins), nakon koje više nema tko pod nadzorom držati njegovu milenijima zarobljenu sestru, božicu smrti Helu (Blanchett). Protiv nje čak i Thor sa svojim čekićem Mjolnirom nema šanse, te ona dolazi u Asgard, preuzima vlast i stječe moć kojim bi mogla ugroziti svih Devet svjetova, uključujući Zemlju. Pri pokušaju da joj se suprotstavi Thor završi na planeti Sakaar gdje bude zarobljen i prodan Gospodaru igre (Goldblum), lokalnom vladaru koji svoj narod zabavlja spektakularnim gladijatorskim igrama. Thor bi mogao postati jedna od zvijezda arene, pod pretpostavkom da preživi okršaj s Gospodarevom glavnom zvijezdom za koju se ispostavi da je nitko drugi do Hulk. Thor mora ne samo pobijediti, nego i pokušati u Hulku probuditi njegov stvarni karakter u liku dr. Brucea Bannera (Ruffalo), kako bi zajedno s Valkirom (Thompson) pokušali spasiti Asgard.

Scenaristi Ragnaroka se i dalje drže formule koja je korištena u većini filmova Marvelove serije, pa se tako glavni junak i dalje mora obračunati s demonskim supernegativcem koji prijeti uništenjem jednog ili više univerzuma, naravno uz hrpu apokaliptičke destrukcije pripomognutim CGI-jem. S druge strane, iako su taj osnovni okvir zadržali, sebi su dozvolili malo više kreativne slobode, kako s igranjem sa stripovskim predloškom – pa tako nestaju likovi i lokacije za koje bi se očekivalo da do kraja odjavne špice budu sačuvani – tako i sa samom strukturom filma. Ragnarok tako izgleda kao dva filma, odnosno rutinski “marvelovski” i “ozbiljni” ep o spašavanju univerzuma u koji je negdje na sredini ubačena daleko šašavija svemirska pustolovina koja više podsjeća na Flash Gordon ili Peti element. Sretna je okolnost da taj “šašavi” dio zauzima najveći dio filma, te da se nešto od te šašavosti zadržalo i pred kraj, gdje se u obaveznoj sceni završnog obračuna našlo mjesta za nešto neočekivanog humora.

Scenaristi su isto tako ovaj put bili prilično blagonakloni u odnosu na Thora, pa je njegov lik dobio izuzetno dobre “fore”, a Hemsworth čak uspio zasjeniti čak i Toma Hiddlestona u ulozi Thorovog zločestog brata Lokija, koji je u Ragnaroku zabavan, ali na kraju ipak ne toliko važan za film. Sjajnim se pokazao i izbor Jeffa Goldbluma za ulogu Gospodara, čiji lik luckastog ali karizmatičnog negativca uspije prilično zasjeniti Cate Blanchett i njen lik zle božice. Prilično dobar dojam ostvaruje i glazba Marka Mothersbaugha, nekadašnjeg klavijaturista grupe Devo, čiji techno zvuci predstavljaju prilično osvježenje i prilično pomažu “otkačenoj” atmosferi. S druge strane, neki su likovi slabije iskorišteni, prije asgardski ratnik Skurge od kojeg neproznatljivi Karl Urban uspije nešto napraviti tek na kraju. To se isto može reći i za Idrisa Elbu koji rutinski odrađuje lik Heimdala. Ragnarok je u suštini dobar i uglavnom zabavan film, ali mini-cliffhanger završnica, koja govori pravi izazovi za Thora i ostatak Osvetnika dolaze tek u budućnosti, jasno ukazuje glavni nedostatak filmova koji bez šireg konteksta Marvelovog filmskog univerzuma ne znače mnogo.

THOR: RAGNAROK

uloge: Chris Hemsworth, Tom Hiddleston, Cate Blanchett, Idris Elba, Jeff Goldblum, Tessa Thompson, Karl Urban, Mark Ruffalo, Anthony Hopkins

scenarij: Eric Pearson, Craig Lyle, Christopher L. Yost

režija: Taika Waititi

proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel, SAD, 2017.

trajanje: 125 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Spider-Man: Povratak kući (Spider-Man: Homecoming, 2017)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Posljednjih godina je Disney počeo poput Borga asimilirati sve oko sebe, a u tome mu je izvrsno poslužio Marvelov filmski univerzum, najuspješnija serija u povijesti filma. Kada je 20th Century Fox, jedan od hollywoodskih giganata, bio otkupljen od strane Disneya, jedan od glavnih argumenata je bio taj da bi se tim potezom ispunila želja Marvelovih fanova, odnosno da bi likovi iz Marvelovog filmskog univerzuma (Thor, Kapetan Amerika, Iron Man i ostatak Osvetnika) mogli naći u istom filmu s likovima iz X-Mena na koje je autorsko pravo imao Fox. Sony Columbia je izbjegla istu sudbinu najviše zahvaljujući tome što je prije toga bila pristala na aranžman kojim bi se Spider-Man, Marvelov lik na kojeg ima autorska prava, mogao naći u Disneyevim filmovima, odnosno Osvetnici i ekipa gostovati u Sonyjevim filmovima. A koliko je Spider-Man dragocjen Sonyju i koliko je taj potez bio drastičan, najbolje svjedoči to da je znameniti strip o maskiranom čovjeku-pauku koji brani New York od zločinaca u prethodna dva desetljeća doživio čak dva reboota. Nova serija filmova o Spider-Manu je, tako, počela 2016. godine kada se naslovni lik pojavio u Disneyjevom filmu Kapetan Amerika: Građanski rat. Prvi solo-nastup tog lika je bio film Spider-Man: Povratak kući Jona Wattsa, koji je osim očekivanog uspjeha kod publike imao i vrlo dobre kritike.

Radnja se događa nedugo nakon što je Peter Parker (Holland), 15-godišnji njujorški gimnazijalac obdaren nadljudskim moćima nakon ugriza radioaktivnog pauka, sudjelovao u spektakularnom međusobnom obračunu među pripadnicima superherojske grupe Osvetnika. Tamo je ostavio dubok dojam na milijardera i superheroja Tonyja Starka alias Iron Mana (Robert Downey Jr.), koji ga je odlučio učiniti svojim učenikom i pripremiti za budućeg Osvetnika pod krinkom stažiranja u njegovoj kompaniji. No, mladi je Parker nestrpljiv i, usprkos upozorenja svojeg mentora, svako malo oblači svoje superherojsko odijelo te odlazi na ulice kako bi pomagao sugrađanima i obračunavao se sa svakojakim kriminalnim ološem. Zbog toga počinje imati problema u školi, kao i svojim pokušajima da se približi Liz (Harrier), učenici u koju je zaljubljen. Njegovi akademski i romantični problemi će, međutim, biti zasjenjeni kada tokom svojih anti-kriminalnih aktivnosti stane na žulj Adrianu Toomesu, sitnom građevinskom poduzetniku koji se svojevremeno bio dočepao ostataka vanzemaljske tehnologije nakon Bitke za New York, i koji sada od njih proizvodi oružje koje prodaje na crnoj burzi.

Crossover s Marvelovim filmskim univerzumom je tvorce treće verzije Spider-Mana lišio potrebe da gledatelje maltretiraju s trećom “pričom o nastanku” popularnog lika, i to samo pet godina nakon Čudesnog Spider-Mana. Tako je scenarij mogao koristiti već etabliran lik te se koncentrirati na “normalni” zaplet, te je pri tome koristio ono najbolje iz strip-predloška, a što je prepoznato u prvoj polovici Raimijevog Spider-Mana iz 2002. godine. To su prije svega njegove ljudske kvalitete, odnosno to što se, za razliku od vanzemaljskih božanstava i karizmatičnih milijardera, mora nositi s običnim ljudskim i tinejdžerskim problemima. Scenarij tako koristi snažan kontrast između Parkerovih superherojskih moći i blistave budućnosti u Avenegersima na jednoj, i prilično prozaične i često nezavidne sadašnjosti u školi gdje je okružen učenicima koji su popularniji i uspješniji do njega. Takva je situacija prilično plodno tlo za humor, a što scenaristi koriste za niz efektnih scena, čineći Povratak kući jednim od najzabavnijih i “najlakših” od svih Marvelovih filmova. Scenarij, s druge strane, isto tako koristi reboot za malo više kreativne slobode u prikazu odavno poznatih likova i situacija, pa su tako većina Parkerovih kolega pripadnici rasnih manjina, a tetka May, koju tumači izvrsna Marisa Tomei, ne samo prikazana nego i eksplicitno navedena kao objekt muške požude. Najoriginalnija stvar kod Povrtaka kući, s druge strane, predstavlja nastojanje da se ne samo glavni lik, nego i negativac, učini “običnim”. Tako Tooms, kojeg tumači uvijek pouzdani Keaton (s nekoliko prilično eksplicitnih referenci na lik koga je tumačio u Birdmanu), nije svemoćni svemirski entitet ili megalomanijak koji želi osvojiti ili uništiti svijet, nego tek sitni “igrač” koji oportunistočki nastoji zaraditi par dolara s onu stranu zakona.

Dobrom dojmu Povratka kući dosta doprinosi Tom Holland, mladi britanski glumac koji se u ulozi Petera Parkera potrudio, i najvećim dijelom uspio nadmašiti svoje prethodnike Tobeya Maguirea i Andrewa Garfielda. I ostatak glumačke ekipe je na visini, posebno Jacob Batalon u ulozi Parkerovog prijatelja Neda. Watts uglavnom dobro režira film, vješto balansirajući akciju i humor, iako bi završnica, koja se odvija noću, mogla biti malo ispeglanija. Najveći nedostatak filma je, s druge strane, ono što bi u komercijalnom smislu mogao biti njegov najveći adut – čvrsta povezanost sa stripovskim predloškom, ali i Marvelovim filmskom univerzumom. Mnogi od prilično detalja će biti teško razumljivi ili neprepoznatljivi publici koja ne zna ništa o originalnom stripu ili nije gledala Disneyevu filmsku seriju, barem od Osvetnika nadalje. Gledatelji koji su imali prilike upoznati se s prethodnim gradivom će, međutim, biti više nego zadovoljni.

SPIDER-MAN: POVRATAK KUĆI

(SPIDER-MAN: HOMECOMING)

uloge: Tom Holland, Michael Keaton, Jon Favreau, Zendaya, Laura Harrier, Marisa Tomei, Jacob Batalon, Robert Downey Jr.

scenarij: Jonathan Goldstein, John Francis Daley, Jon Watts, Christopher Ford, Chris McKenna, Eric Sommers

režija: Jon Watts

proizvodnja: Columbia/Marvel, SAD, 2017.

trajanje: 133 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Čuvari galaksije Vol. 2 (Guardians of the Galaxy Vol. 2, 2017)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Prije šest godina su Čuvari galaksije, ekranizacija relativno opskurnog Marvelovog stripa, trijumfalno dočekani kao dobrodošlo osvježenje u sve većem i nezaustavljivom Marvelovom filmskom univerzumu. Njegov režiser James Gunn je dobio brojne pohvale zbog toga što je svoj, inače ne baš previše produhovljeni i nekim suvislim zapletom obdareni, lišio svake ozbiljnosti te napunio s nizom šašavih likova, scena, situacija i referenci na suvremenu pop kulturu. Čuvari galaksije su zbog toga izgledali kao dragocjeni odmak od melodramatske epike drugih Marvelovih filmova, ali je svakome bilo jasno da će Gunn u neumitnom nastavku teško ponoviti isti efekt, kao i da će kvaliteta novog filma neumitno biti slabija od one u prvom. Kada su se 2017. godine Čuvari galaksije Vol. 2 pojavili u kino-dvoranama, sumnje su uglavnom bile opravdane, ali se, s druge strane ne može reći da Gunn u svoj film nije uložio ozbiljan kreativni napor.

Naslovni protagonisti, odnosno Čuvari galaksije, su grupa svemirskih pustolova na čelu sa Peterom Quillom alias Star Lordom (Pratt), koja je stekla slavu i koju su najmoćnije vlade i drugi entiteti spremni angažirati za delikatne zadatke. Jedan od njih je Ayesha (Debicki), vladarica rase Suverena koja od Čuvara traži da zaštite dragocjene baterije od interdimenzionalnih čudovišta. Zauzvrat im predaje Nebulu (Gillan), sestru Gamore (Saldan), članice tima Čuvara. Sestre su u dugogodišnjoj zavadi, ali pravi problem za Čuvare nastane kada jedan od njih, Rocket (Cooper), odluči baterije zadržati za sebe, izazvavši bijes Ayeshe koja ih odluči eliminirati uz pomoć svakojakog galaktičkog plaćeničkog ološa. Čuvari se zbog toga nađu u golemim nevoljama iz kojih ih izvlači, Ego (Russell), božanstvo u obliku živog planeta koji tvrdi da je Quillov otac.

Kao što se može očekivati od marvelovskog filma, Čuvari galaksije Vol. 2 nimalo ne kriju stotine milijuna dolara budžeta, i to prije svega u scenama u kojima se uz pomoć najsuvremenijih CGI efekata na prilično dojmljiv način stvaraju egzotični vanzemaljski svjetovi. Pri svemu tome Gunn, koji je ovaj put i jedini autor scenarija, nastoji svemu dati svojevrsni autorski pečat, i to prije svega kroz korištenje jarkih boja, namjerno učinivši svoj film kičastim i neozbiljnim. Zbog toga svega u filmu se relativno lako mogu probaviti i neki motivi zapleta i scene, poput masovnog ubijanja negativaca, koje bi inače izgledale neprimjerene za obiteljsku ili previše osjetljivu obliku. Gunn to nastoji također postići i kroz furiozni tempo, ali u tome ponekad nema uspjeha. Prvi dio se tako čini prerazvučen i teško razumljiv svima koji nisu u potpunosti upućeni u prvi film ili Marvelov univerzum. Neki od likova nisu najbolje razrađeni i podzapleti vezani uz njih se čine sapunskima. Neki od tih problema su riješeni tek u drugom dijelu, kada Gunn uvodi obrat koji se čini priličnom neočekivanim za današnje hollywoodske standarde. Čuvari galaksije Vol. 2 izgledaju relativno dobro i zbog prilično raspoložene glumačke postave, iako se može reći da su glumci koji imaju prilike glumiti bez pretjerane šminke – poput Pratta, uvijek pouzdanog karkaternog glumca Michaela Rookera u ulozi Quillovog bivšeg mentora Yontu Udonte te sjajnog Kurta Russella – u svemu uspješniji od onih koji to nisu. Jedan od tragičnih primjera je Karen Gillan, škotska glumica popularna zbog nastupa u BBC-jevoj seriji Doctor Who, koja je posve neprepoznatljiva kao Nebula. Iako su Čuvari galaksije Vol. 2 uglavnom ispunili svrhu postojanja te će većini gledatelja pružiti dva sata neobavezne eksapističke zabave, svejedno ostaje dojam da više nema svježine i da svi kreativni potencijali nisu iskorišteni. Takav je dojam još snažniji ako se film usporedi s kasnije izdanim reklamnim spotom za DVD-izdanje, koji izgleda kao jedan od najefektnijih primjera filmske promocije u proteklih nekoliko godina.

ČUVARI GALAKSIJE VOL. 2

(GUARDIANS OF THE GALAXY VOL. 2)

uloge: Chris Pratt, Zoe Saldana, Dave Bautista, Vin Diesel, Bradley Cooper, Michael Rooker, Karen Gillan, Pom Klementieff, Elizabeth Debicki, Chris Sullivan, Sean Gunn, Sylvester Stallone, Kurt Russell

scenarij: James Gunn

režija: James Gunn

proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel, SAD, 2017.

trajanje: 137 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Doktor Strange (Doctor Strange, 2016)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Svi koji su sanjali o svijetu gdje će se iznad svega cijeniti znanost su konačno došli na svoje. Barem se takav dojam može steći na temelju toga da grupa ljudi sa zvučnim akademskim titulama temeljem vlastitog tumačenja neporecivih znanstvenih činjenica ima moć da milijarde ljudi drži u kućnom pritvoru. I, naravno, svatko onaj tko sumnja u tumačenje tih činjenica zbog kojekakvih predrasuda, sebičnih interesa, lažnih vijesti ili teorije zavjere se protivi znanosti i predstavlja subverzivni element koji, ako ga se već ne može objesiti o najbližu banderu, treba barem poslati u logor za preodgoj. Stoga je zamisliti da bi i pojedini filmovi zbog sličnih heretičkih stavova trebali biti spaljeni ili barem strpani u višedesetljetni “bunker”. Takvu bi sudbinu lako mogli dobiti čak i neki prilično popularni i uspješni filmovi, uključujući i one iz Marvelovog filmskog univerzuma. U svojem antiscijentizmu se malo koji od njih toliko istakao kao Doktor Strange iz 2016. godine.

Protagonist filma je dr. Stephen Strange (Cumberbatch), iznimno daroviti njujorški neurokirurg kojeg su spektakularni uspjesi za operacijskim stolom učinili uspješnim bogatim, ali i izuzetno arogantnim. Sve se, međutim, u potpunosti promijeni kada jedne noći doživi strahovitu prometnu nesreću u kojoj će mu biti trajno oštećene ruke. Nastojeći po svaku cijenu ponovno započeti karijeru, Strange troši sve vrijeme i novac u uzaludnim pokušajima izliječenja i na kraju se, kao i mnogi očajnici u sličnim prigodama, okreće alternativnoj medicini. Put ga dovede u Nepal gdje je čuo da se čudesni preporodi bogalja događaju u mjestu zvanom Kamar-Taj. Strange otkriva da mjesto vodi tajanstvena žena po imenu Drevna (Swinton) za koju se ispostavi da je čarobnjak u stanju ne samo putovati kroz različite univerzume, nego i svoje magične vještine prenositi svojim učenicima. Motiviran željom da stekne vještine kojima bi se izliječio, Strange je ispočetka skeptičan prema misticizmu ili magiji, ali je na kraju prihvaća. Ubrzo se ispostavi da je to ispravna odluka jer se planet nalazi u opasnosti od Kaeciliusa (Mikkelsen), bivšeg učenika Drevne koji nastoji otvoriti portal za Zemlju za račun Dormammua, božanstva iz Tamne dimenzije.

Doktor Strange je napravljen u vrijeme kada su Marvel i Disney već znali da imaju kokoš koja nese zlatna jaja, pa je korištena ista ona formula koja je donijela uspjeh prethodnim filmovima iz serije. Dakle, ponovno imamo priču o nastanku koja će zauzeti prvu polovicu zapleta i biti daleko zanimljivija od druge, u kojoj je glavni junak svoje nadljudske moći prisiljen koristiti u borbi protiv ne tako originalnog ili zanimljivog negativca. Scenarij je prilično slabašan i ne dozvoljava previše originalnosti ili skretanja od formule, iako se to u potpunosti ne bi moglo reći za završni boss obračun. Ono što spašava film je prije svega izvrsna tehnička izvedba, s što uključuje ne baš pretjeranog razvikanog režisera Derricksona koji je uspio financijske i tehničke resurse iskoristiti na vrlo dobar način, a što posebno dolazi do izražaja u scenama borbi koje se istovremeno odvijaju u nekoliko svjetova, te uključuju astralne projekcije i izvrtanje dimenzija u scenama koje odaju jasan utjecaj Nolanovog Inceptiona. Isto bi se moglo reći i za glumačku postavu, pri čemu je poslovično pouzdani Benedict Cumberbatch zasjenjen od strane Tilde Swinton, čija je maestralna izvedba u ulozi tajanstvene i karizmatične čarobnice jedan od glavnih aduta filma, ali i izvor kontroverzi vezanih uz navodni rasistički “whitewashing”, odnosno angažman bijele glumice za lik koji je u originalnom stripu bio Tibetanac. Chiwetel Ejiofor je vrlo dobar u ulozi Cumberbatcheovog suborca Mordoa, dok se Mikkelsen istinski trudi izvući maksimum iz onoga što su mu u liku negativca ostavili ne pretjerano nadahnuti scenaristi. Uvijek šarmantna Rachel McAdams je, s druge strane, loše prošla tumačeći klišejizirani lik Strangeove kolegice i bivše djevojke. Usprkos toga, Doktor Strange u svoja nepuna dva sata ipak pruža dovoljno kvalitene eskapističke zabave i može se preporučiti za gledanje. Dok je još to moguće.

DOKTOR STRANGE

(DOCTOR STRANGE)

uloge: Benedict Cumberbatch, Chiwetel Ejiofor, Mads Mikkelsen, Tilda Swinton, Benedict Wong, Rachel McAdams, Michael Stuhlbarg, Benjamin Bratt, Scott Adkins

scenarij: John Spaiths, Scott Derrickson & C. Robert Cargill

režija: Scott Derrickson

proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel, SAD, 2016.

trajanje: 111 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Kapetan Amerika: Građanski rat (Captain America: Civil War, 2016)

~ Dragan Antulov ~ 3 komentara

2016. godina je za Marvel Comics, barem kada je u pitanju filmska djelatnost, bila jedna od najboljih godina u povijesti. Glavni je razlog u tome što su svoje glavne suparnike, DC Comics i njihov filmski projekt DC Extended Universe, na kino-blagajnama sa svojim Marvelovim filmskim univerzumom razbucali kao beba zvečku. Nigdje se to nije vidjelo kao u tome što je DC-ova glavna uzdanica Batman v Superman: Zora pravednika zaradio manje novaca od Marvelovog filma Kapetan Amerika: Građanski rat. To je dostignuće za Marvel utoliko veće, što uopće nije riječ o Marvelovom prvoligaškom filmu, odnosno ultimativnoj uzdanici nalik na Osvetnike, nego tek “običnom” nastavku sage o pojedinačnom superheroju koji su fanovi ostalih Marvelovih superheroja teoretski mogli ignorirati.

Film braće Anthonyja i Joea Russoa, međutim, je ipak mnogo ambiciozniji i spektakularniji nego što se moglo zaključiti na prvi pogled, pa nije malen broj promatrača koji ga je nazvao svojevrsnim mini-izdanjem Osvetnika. Razlozi za to su, dakako, u Marvelovom nastojanju da se na što efikasniji način suprotstavi DC-jevom sparivanju od Marvelovaca još uvijek poznatijih Batmana i Supermana, pa je Kapetan Amerika umjesto solo-akcije u svojem filmu morao biti društvu moćne gomilice svojih superherojskih kolega. To je, s druge strane, stvorilo određeni problem, s obzirom da negativac s kojim se Osvetnici moraju obračunati mora biti nešto u ligi Chitaura u prvom, odnosno Ultrona u drugom filmu, ali opet ispod razine supernegativca Thanosa koji je bio određen za “prave” nastavke sage o Osvetnicima. Kao elegantno rješenje se nametnula jedna od relativno novijih Marvelovih serija pod naslovom Građanski rat, a koje je, kao što ime sugerira, Osvetnike suočilo s neugodnom situacijom da se moraju boriti jedni protiv drugih.

Zaplet filma se oslanja na Vladavinu Ultrona, odnosno prikazuje političke posljedice spektakularnog okršaja u Sokoviji, koje je zbog masovnog razaranja i ljudskih žrtava protiv superheroja okrenulo javno mnijenje. Na to su svjetske vlade, vođene američkom, donijele plan da se preko UN međunarodnim sporazumima regulira, odnosno kontrolira i ograničava njihova djelatnost. Dok Tony Stark alias Iron Man (Downey Jr.) smatra da je u pitanju vrlo dobra ideja, dotle Steve Rogers alias Kapetan Amerika (Evans) ima sasvim drukčije mišljenje, odnosno uvjeren je da će sve to dovesti do birokratskih zastoja i brojnih zloupotreba. Njihova razilaženja će dodatno eskalirati nakon diplomatske konferencije u Beču prilikom koje je u bombaškom napadu ubijen kralj afričke države Wakande, a njegov sin i nasljednik T’Challa (Boseman), za kojeg se ispostavi da je obdaren superherojskim moćima, odluči pronaći i ubiti počinitelja. Za Rogersa je problem u tome što je počinitelj nitko drugi do njegov stari ratni drug “Bucky” Barnes (Stan), a za kojeg se ispostavilo da mu je netko oprao mozak. Rogers je odlučan zaštititi “Buckyja” kako od T’Challe, tako i od Starka koji ga misli predati vlastima, a što na kraju dovede do spektakularnog i brutalnog obračuna među dotadašnjim kolegama i najboljim prijateljima.

Građanski rat ima isti problem kao i Zora pravednika. Gledateljima je, naime, jasno da se superherojski likovi moraju čuvati za buduće nastavke i vlastite franšize, pa će na kraju, bez obzira na žestinu međusobne borbe, na kraju balade morati zakopati ratne sjekire, kao i to da obračun na njih neće ostaviti dalekosežne posljedice, barem one fizičke prirode. Kao i DC-jev film, i Marvelov je “lukavo” iskoristio masovno okupljanje superheroja ne samo da privuče najširu moguću fanovsku bazu, nego i da posluži kao podloga, odnosno svojevrsna predigra za pojedinačne filmove posvećene likovima iz fiktivnog univerzuma, u ovom slučaju Crnog pantera, odnosno rebootiranog Čovjeka-pauka (koga tumači prilično raspoloženi Tom Holland). Braća Russo su, za razliku od Zacka Snydera, obavili solidan posao, prije svega zato što nisu inzistirali na mračnoj atmosferi i tmurnoj fotografiji, nego su, sve do posljednjeg dijela filma, nastojali održati kakav-takav balans između lepršave superherojske pustolovine i mučne drame. U tome im je pomogao i niz prilično dobrih akcijskih scena.

Glavni nedostatak Građanskog rata je, kao i kod mnogih Marvelovih filmova, u lošem scenariju. Dijelom je to zbog hrpe likova od kojih veliki dio služi tek kao ukras, a dijelom zbog ne baš najsretnije karakterizacije. Najveća je pogreška ta da lik Stevena Rogersa, pripadnika generacije koja je državu stavljala iznad pojedinca, inzistira na nekakvim pravima da superheroji dijele pravdu po načelu “uradi sam”, dok je individualistički industrijalac Tony Stark odjednom postao fan birokratske regulacije. To, kao i previše melodramatično finale, oduzimaju dosta toga ovom filmu, iako fanovi Marvelovog univerzuma, pa čak i većina običnih gledatelja, neće imati prevelikih zamjerki.

KAPETAN AMERIKA: GRAĐANSKI RAT

(CAPTAIN AMERICA: CIVIL WAR)

uloge: Chris Evans, Robert Downey Jr., Scarlett Johansson, Sebastian Stan, Anthony Mackie, Jeremy Renner, Chadwick Boseman, Paul Bettany, Elizabeth Olsen, Paul Rudd, Tom Holland, Daniel Brühl

scenarij: Christopher Markus & Stephen McFeely

režija: Anthony Russo & Joe Russo

proizvodnja: Marvel Studios/Walt Disney Studios, SAD, 2016.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 5/10