RECENZIJA: Daredevil (sezona 2, 2016)

Marvelov filmski univerzum je lijep primjer kako i najvećim i najuspješnijim majstorima prijeti opasnost da pretjeraju u primjeni jedne formule, pa tako s vremenom svi ti filmovi o superherojima počinju previše sličiti jedan na drugi. Posao koji rade tvorci njegovog televizijskog, odnosno Netflixovog, ekvivalenta je samo naizgled lakši, s obzirom da umjesto svakog novog nastavka ili spinoffa u trajanju od dva sata i nešto moraju proizvesti materijal od najmanje 13 sati. A tu se ima razloga vjerovati da je pronalaženje nečega originalnog mnogo teže. S tim problemom su se, između ostalih, suočili tvorci druge sezone Daredevila, koji su početkom 2016. godine morali nekako opravdati očekivanja napumpana iznenađujuće kvalitetnom prvom sezonom kao i njenim spin-offom u obliku Jessice Jones.

Matt Murdock (Charlie Cox), slijepi njujroški odvjetnik , je na početku druge sezone već etabliran kao Daredevil, maskirani osvetnik koji noću, koristeći svoj istančani sluh, borilačke i druge impresivne vještine nastoji ispraviti nepravde i spasiti živote svojih sugrađana koje ne može u sudnici. Njegov trijumf nad zločinačkim imperijem Wilsona Fiska (Vincent d’Onofrio) je, međutim, kratak, jer je odlazak opakog i svemoćnog gangsterskog bosa u zatvor na opakim ulicama Hell’s Kitchena stvorio vakuum koji nastoje ispuniti brojni drugi, često podjednako nasilni i bezobzirni “igrači”. Jedan od njih je, čini se, mnogo opakiji i nasilniji od drugih, odnosno čini se da njegova kampanja masovnih i brutalnih likvidacija kriminalaca nema nikakvu drugu svrhu osim krvoprolića. Tek kada Murdock zajedno sa svojim prijateljem i odvjetničkim partnerom Foggyjem Nelsonom (Elden Henson) bude uključen u slučaj, otkrit će se da iza svega stoji Frank Castle (Jon Bernthal), bivši marinski specijalac koji je nakon tragične pogibije obitelji u dilerskom obračunu odlučio na svoj način očistiti New York od kriminalnog šljama. Murdock ne samo što se mora suočiti s nekime tko je Daredevilov vigilantizam doveo na jednu drugu i mnogo krvaviju razinu, nego se suočava i s duhovima vlastite prošlosti u obliku dolaska Elektre Natchios (Elodie Yung), bivše djevojke i majstorice borilačkih vještina koja traži njegovu pomoć u borbi s tajnim udruženjem drevnih japanskih ubojica.

Producenti serije su bili svjesni da druga sezona mora biti drukčija od prve, a u tome im je na ruku išlo i to što njeni kreatori Drew Goddard i Steven S. DeKnight više nisu bili raspoloživi, te su posao vođenja preuzeli Doug Petrie i Marco Ramirez. Različitost serije se najviše vidjela u tome što Daredevil više nema jednog moćnog arhineprijatelja i superzlikovca s kojim mora ući u epski sukob za srce i dušu New Yorka, nego se umjesto toga suočava s likovima koji, svatko na svoj način, predstavljaju alternativne verzije njega samog. Najbolji primjer za to je Frank Castle, koga će dobri poznavatelji stripa lako prepoznati kao Marvelovog Punishera, a koga Jon Bernthal tumači na maestralan način ostavljajući svjetlosnim godinama iza sebe trojicu glumaca koji su prije njega isti lik tumačili na velikom ekranu. Bernthalov Punisher je realističan lik, koji izgledom, gestama, ali najviše svojim postupcima jasno sugerira kako duboki traumatski poremećaj, ali i svijest o posljedicama, odnosno da za njegove postupke svi ne moraju imati razumijevanja. Stvari stoje dobro i s dolaskom još jednog legendarnog marvelovskog lika – Elektre – koja je prikazana kao naizgled savršena partnerica Daredevilu, ali čija ljepota, inteligencija, šarm i majstorstvo borilačkih vještina isto tako kriju duboko sakrivanu i sputavanu, ali u nekim trenucima nezaustavljivu sklonost ubijanju. Francuska glumica Elodie Yung, koja tumači taj lik, predstavlja pravo otkriće ne samo zbog egzotičnog izgleda, nego i talenta koji uz glumu uključuje i baratanje šakama, a što njen nastup čini daleko boljim od Jennifer Garner koja je isti lik bila tumačila u filmskoj verziji. Setu svih tih moralno ambivalentnih likova se može pridodati i Daredevilov stari mentor Stick, koji za razliku od relativno kratkog pojavljivanja u prvoj sezoni ovdje ima nešto značajniju ulogu i čije prisustvo na samom kraju sprečava da obavezni cliffhanger i “neočekivani” obrat dobije nepotrebno melodramatsku dimenziju, odnosno bude neuvjerljiv. Uvijek pouzdani epizodist Scott Glen u ulozi Sticka pokazuje da je i pod stare dane u stanju svojim nastupom kvalitetno “začiniti” sadržaj.

Ostatak glumačke družine, odnosno Daredevilovo društvo iz prve sezone, je ostalo zasjenjeno. U tome je Foggy Nelson, koga tumači izvrsni Henson, prošao bolje od tajnice Karen Page; njegov lik funkcionira ne više kao “comic relief” i Murdock/Daredevilova druga violina nego kao izuzetno sposobni odvjetnik i protagonistova savjest. Dok je lik Karen Page dobio nekoliko dobrih scena, pogotovo onih u kojima pokušava preobratiti Franka Castlea sa njegovog nasilnog puta, scenaristi su joj na kraju nisu bili skloni – kako zbog isforsirane i na propast unaprijed osuđene romanse s protagonistom, tako i zbog ne baš najuvjerljivije transformacije u novinarku. Druga sezona Daredevila je zato nešto lošija od prve, ali je zadržala dovoljno kvalitete da opravda treću i, što je možda najvažnije, bude kvalitetno vezivo za nove spinoffove i uvođenje novih likova i serija u Netflixov marvelovski univerzum.

OCJENA: 7/10

Oglasi

RECENZIJA: Jessica Jones (sezona 1, 2015)

Marvelov filmski univerzum je postao ne samo toliko velik da više nije samo filmski, nego Marvel Comics sebi može dozvoliti ekranizacije čak i nekih prilično opskurnih naslova. Kao jedan od primjera bi mogla poslužiti Jessica Jones, čija se opskurnost može objasniti i time što nije Marvelova superheroina u onom uobičajenom smislu riječi, nego i time što je jedna od najmlađih. Svoju prvu strip-inkarnaciju je dobila sada 2001. godine, koja možda i nije tako daleka kao što se čini, jer su to vrijeme, zahvaljujući prvim X-Menima već postavljeni prvi temelji onoga što će za Marvel i hollywoodske studije postati tvornica novca. Nepuno desetljeće i pol kasnije se Jessica Jones ponovno pojavila kao protagonistice Netflixove televizijske serije koja se hrpom kritičarskih pohvala istakla ne samo među sada već prilično širokim asortimanom superherojskih serija, nego i u današnje hiperproduktivno doba još većom konkurencijom igranih TV-serija uopće.

Jessica Jones, koja je, kao i druge Netflixove serije, preuzela danas popularni “ograničeni” format” od 13 epizoda i zaokruženom narativnom cjelinom po sezoni, pripada istom Marvelom univerzumu kao i filmski Osvetnici. U užem smslu je još bliža Daredevilu koja joj je prethodila, te Lukeu Cageu i Iron Fistu koje je slijedila. Naslovna protagonistica, koju tumači Krysten Ritter, je njujorška privatna detektiva koja, iako obdarena nadljudskom snagom, obavlja rutinske, slabo plaćene poslove za nimalo glamuroznu klijentelu te gotovo sve slobodno vrijeme provodi u trećerazrednom zapuštenom stanu gdje su joj susjedi narkomani i kojekakvi patološki slučajevi. Ni sama Jones nije previše daleko od njih, s obzirom da joj je, s izuzetkom popularne radio-voditeljice Trish Walker (Rachael Taylor) koju pozna od djetinjstva, jedina prijateljica boca viskija. Razlozi za pokušaje zabroava u alkoholu su ne samo u tome da je prethodna karijera maskirane heroine završio katastrofalno loše, nego i u incidentu koji ju je ostavio duboko traumatiziranu i mučenu grižnjom savjesti. Iza svega toga stoji zlikovac po imenu Killgrave (Andy Tennant) koji raspolaže moćima da kontrolira tuđe umove, a s kojim će se ponovno sresti nakon što se ispostavi da je odbjegla kći koju traže njeni klijenti jedna od njegovih novih žrtava.

Jessica Jones, slično kao i Daredevil, predstavlja dio, ali istovremeno i svojevrsnu antitezu Marvelovog filmskog univerzuma, barem ako se pod time podrazumijevaju njegovi najpoznatiji elementi u obliku maskiranih superheroja koji spektakularnim akcijama spašavaju megalopolis od vanzemaljskih čudovišta. Heroina serije je daleko više ukotvljena u stvarnom životu ili onoliko blizu realističnom prikazu svakodnevnice koliko to superherojski žanr može dozvoliti. Ona ne samo što je mrzovoljni cinik, alkoholičarka i žrtva PTSP-a, nego je svijet u kome mora preživjeti daleko opterećeniji navodno “sitnim” i “banalnim”, ali zato prilično stvarnim problemima kao što su ovisnost i seksualno zlostavljanje. Čak je i glavni negativac, koga maestralno glumi Andy Tennant, relativno “malen” u usporedbi s drugim Marvelovim negativcima i umjesto dijaboličkih planova o vladavini svijetom svoje moći koristi za ispunjavanje naoko sitnih hirova, ali ga upravo banalnost i svakodnevnost zla čini daleko strašnijim. Izuzetno mračan, noarovski ton serije, u kojoj nije bilo previše prigode za korištenje specijalnih efekata, se ogleda i u tome što je scena seksa u kojoj sudjeluje protagonistica, a u koja je u originalnom strip-izdanju svojom “sirovošću” bila prilično smjela za dotadašnje Marvelove standarde, u seriji rekonstruirana na vjeran, ali nimalo erotičan način.

Sama atmosfera, međutim, ne bi bila dovoljna za uspjeh Jessice Jones, da nije bilo izuzetno kvalitetnog rada na scenariju. Melissa Rosenberg, poznata po radu na ciklusu filmova o Sumraku, ali i popularnoj TV-seriji Dexter, se izuzetno dobro snašla i u 13 epizoda je uspjela gledateljima pružiti mračnu, ali intrigantnu i uzbudljivu priču. U tome je imala vrlo dobru pomoć od strane glumačke ekipe u kojoj, za razliku od mnogih serija sličnog žanra, dominiraju žene. To se prije svega odnosi na Rytter, koja je tumačeći daleko problematičniji lik od zlosretne Jane Margolis u Breaking Bad, na putu da stvori jednu od najneobičnijih, najmanje konvencionalnih, ali i najupečatljivijih televizijskih heroina u posljednje vrijeme. Dobro se iskazala i australska manekenka Taylor u ulozi njene prijateljice, ali i Carrie-Ann Moss, koja je od vremena Matrixa mirno podnijela preorijentaciju na karakterne uloge i koja ovdje tumači prilično dojmljivi lik lezbijske, ali moralno kompromitirane odvjetnice. Jessica Jones je, barem ako je suditi po prvoj sezoni, serija koja još jednom pokazuje kako je, čak i kada je u pitanju superherojski žanr, u ovo doba po kvaliteti sadržaja televizija kvalitetniji medij od velikog ekrana.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Daredevil (sezona 1, 2015)

Postoji sve više, za nostalgične filmofile možda i tragično previše, argumenata za tvrdnju da je televizija danas kao medij postala postala superiorna filma. To se, najviše zahvaljujući novim paradigmama strimanja i bindžanja, može vidjeti kod televizijskih serija koje su, bez obzira na Sturgeonov zakon i veću vjerojatnost promašaja u odnosu na pogotke, po pitanju forme i sadržaja u pravilu superiornije onom što publiku čeka na velikom ekranu. Za to postoje brojni primjeri, ali rijetko tako očigledni kao u slučaju Daredevila, jednog od stripovskih heroja iz Marvelovog univerzuma. Iako se prvi put pojavio još 1989. godine u TV-filmu Suđenje Nevjerojatnom Hulku, njegova prva ozbiljnija inkarnacija je bila igrani film Daredevil s Ben Affleckom u naslovnoj ulozi. Neumitne usporedbe s novom TV-serijom, čija je prva sezona strimana 2015. godine, a u kojoj glavnu ulogu tumači Charlie Cox, su gotovo jednoglasno u korist potonjeg.

Serija je jedna od nekoliko koje su nastale u produkciji Netflixa, a koje se sadržajem oslanjaju na Marvelov filmski univerzum. To se prije svega odnosi na Osvetnike, odnosno njegovo spektakularno finale na ulicama New Yorka. Pri tome je grad teško stradao, a posebno problematična četvrt Hell’s Kitchen iz koje je rodom protagonist serije, odvjetnik Matt Murdock. Njega, kao ni njegove susjede, život nije previše mazio – kao dijete je oslijepio u bizarnoj nesreći, a oca, profesionalnog boksača, su mu ubili gangsteri zbog odbijanja da preda namješteni meč. Murdock je, s druge strane, uz sljepilo razvio i druge talente, prije svega povećano čulo sluha, koje mu dobro dođe ne samo u odvjetničkoj praksi, nego i u paralelnoj karijeri maskiranog borca za pravdu. On i njegov najbolji prijatelj Foggy Nelson (Elden Henson) su upravo otvorili odvjetnički ured, a prva klijentica im je Karen Page (Deborah Ann Woll), mlada žena optužena za ubojstvo. Nastojeći je osloboditi, otkrivaju kako je Karen kao tajnica građevinske tvrtke zadužene za obnovu razorene četvrti otkrila financijske malverzacije iza kojih stoje jakuze, trijade, ruska mafija, ali i iza svih njih tajanstveni bos Wilson Fisk (Vincent D’Onofrio).

Slično kao i film iz 2003. godine, i prva sezona televizijskog Daredevila je priča o nastanku, odnosno gledatelje upoznaje tko je i što je Matt Murdock, odnosno kako je postao Daredevil. Upravo zahvaljujući tome gledatelji imaju prilike vidjeti koliko je za taj zadatak televizijska serija bolji medij od filma koji prečesto sadržaj mora nasilno trpati u format koji čak i u trajanju od dva i pol sata nije adekvatan. Tvorcu serije Drewu Goddardu je, pak, na raspolaganju bilo 13 sati u kojima je imao daleko više prilike temeljito razviti ne samo radnju nego i različite likove, koji više nisu jeftini arhetipovi ni karikature. Serija se također odlikuje i izuzetnim realizmom – detalji poput neobičnih kostima ili nadljudskih moći su uglavnom stavljene u drugi plan, te je ona po svom žanrovskom određenju bliža “čistom” krimiću nego znanstvenoj fantastici. I pri tome se izbjegavaju klišeji, pa se tako gangsteraj i druga zla prikazuju kao tek jedan od oblika društvene patologije u suvremenim metropolama, odnosno kako se zahvaljujući sveprisutnoj “hobotnici” korupcije naslanjaju na “etablirane” krugove iz svijeta biznisa i politike. Zbog svega toga Daredevil odaje dojam da su njegovi tvorci za uzor prije uzeli Žicu nego superherojske spektakle na velikom ekranu.

Jedan od glavnih aduta serije je vrhunska glumačka postava. Charlie Cox, gledateljima poznat prije svega po ulogama ljepuškastih zavodnika (uključujući zlosretnog irskog militanta u Carstvu poroka) je vrlo dobar u prilično zahtjevnoj ulozi prilično složenog protagonista. Murdock u njegovoj izvedbi je lik koji je, osim vlastitih trauma iz djetinjstva mučen i time da je o svojoj tajnoj karijeri osvetnika prisiljen lagati najbližim prijateljima, ali i paradoksom prema kome kao noćni vigilante očigledno krši zakon, ali zbog čvrstog katoličkog odgoja istovremeno pokušava ne prijeći crtu zbog koje bi svojim protivnicima oduzimao život. Cox je impresivan i u akcijskim scenama, iako su neke od njih pomalo previše ponavljajuće (mada se u jednoj odaje počast znamenitom okršaju iz Park Chan-wokovog Oldboya). I ostatak glumačke ekipe je sjajan, a što posebno dolazi do izražaja u slučaju D’Onofrija, koji je svojim izvedbama znao spašavati filmove čiji su scenaristi bili svjetlosnim godinama ispod standarda televizijskog Daredevila. Njegov Fisk je isto tako svjetlosnim godinama daleko od karikaturalnog meganegativca; serija paralelno kroz flashbackove prikazuje i njegovu “priču o nastanku” i gledatelji imaju priliku vidjeti realističko ljudsko biće čiji se postupci, ma kako strašni bili, mogu objasniti, iako ne i opravdati. Deborah Ann Woll, koja bi u svim drugim slučajevima bila tek lijepo lice, je izvrsna u liku mlade žene koja prolazi kroz pakao, a relativno nepoznati Henson je isto tako dobar u ulozi koja bi u svim drugim slučajevima bila “comic relief”. Da završetak sezone nije uobičajeno “zaokružen”, prva sezona Daredevila bi bila vrlo blizu savršenstvu.

OCJENA: 8/10

(RETRO) RECENZIJA: Daredevil (2003)

DAREDEVIL - ČOVJEK BEZ STRAHA
(DAREDEVIL)

uloge: Ben Affleck, Jennifer Garner, Colin Farrell, Michael Clarke Duncan, 
Jon Favreau, Scott Tera, Joe Pantoliano, Ellen Pompeo, Leland Orser, Erick Avari, 
Paul Ben-Victor, Derrick O'Connor, David Keith
glazba: Graeme Revell
scenarij: Mark Steven Johnson
rezija: Mark Steven Johnson
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2003.
distribucija: Continental Film
trajanje: 103 '

U prošlom desetljecu glavni trend u holivudskim filmovima su bili serijske ubojice i virtualna stvarnost. U ovom desetljeću glavni holivudski trend će biti ekranizacije popularnih strip-junaka. Barem se takav dojam moze steći nakon što su veliki holivudski studiji u relativno kratkom vremenu kao svoje glavne komercijalne uzdanice lansirali filmove kao što su X-Men i Spider-Man, temeljene na popularnim stripovima. Ovo ljeto bi se u kinima trebao pojaviti Hulk, a u međuvremenu je tvrtka “20th Century Fox” u zimski termin ugurala ekranizaciju Daredevila, još jednog strip-junaka iz “Marvelovog” univerzuma. Scenarij i režija je povjeren Marku Stevenu Johnsonu, poznatom po komedijama i sentimentalnim dramama (Simon Birch). On je sebe producentima uspio
nametnuti tako što se predstavio kao veliki poklonik originalnog stripa i odličan poznavatelj materije.

Naslovni junak je Matt Murdock (Affleck), Njujorčanin koji je smislio vlastiti način kako da svoj rodni grad ocisti od kriminalaca. Na to ga je nagnalo teško djetinjstvo koje je proveo u opakoj četvrti Hell’s Kitchen, pod budnom paskom svog oca, propalog boksača Jacka
Murdocka (Keith). Stari Murdock je sina nastojao uvjeriti da mu budućnost lezi u knjigama a ne šakama i Matt ga je poslušao, ali tek nakon što je doživio nekoliko tragedija. Prvo je u teškoj nesreći bio izložen radioaktivnom otpadu i izgubio vid, što je poslije kompenzirano ostalim izoštrenim čulima i nekim novim moćima. Oca su mu nakon toga ubili gangsteri zbog čega je mladi Matt (Tera) odlučio da zivot posveti istjerivanju pravde. Nakon što je zavrsio pravni fakultet, to čini na dva načina – danju radi kao odvjetnik, a noću kao maskirani osvetnik proganja najopakije njujorške kriminalce i rješava te slučajeve po kratkom postupku. Njegove aktivnosti su privukle pažnju Kingpina (Duncan), opakog gospodara njujorškog podzemlja, dok je Matt kao odvjetnik privukao pažnju
privlačne Elektre Nachios (Garner), djevojke koju uz dobar izgled krasi i poznavanje borilačkih vjestina. Matt ne zna da je Elektra kći Nikolasa Nachiosa (Avery), grćkog tajkuna koji je povezan s Kingpinom i koji je odnedavno poceo smetati svom poslovnom partneru. Kingpin zato na Nachiosa salje opakog profesionalnog ubojicu Bullseyea (Farrell) što ce imati kobne posljedice.

Slično kao i Tim Burton u slučaju Batmana, Johnson inspiraciju za svoju verziju Daredevila nije našao u originalnom stripu iz 1960- tih nego u kasnijoj, mračnoj revizionističkoj verziji Franka Millera. Zbog toga Daredevil može iznenaditi količinom nasilja, prostačkog rječnika, ali najviše time sto glavni junak cijeli film trpi ne baš bezazlene fizičke i psihološke posljedice svojih noćnih aktivnosti. Iznenađuje i to što Daredevil mnogo eksplicitnije shvaća borbu protiv kriminala te, za razliku od ostalih superjunaka, hladnokrvno likvidira negativce (što ce neki tumaciti kao holivudsko prihvaćanje Bushovih metoda u zavođenju mira i reda u svijetu). No, Johnson u tome nije bio potpuno dosljedan – film je u originalu trebao imati R-rejting, s mnogo više krvoliptanja i golotinjom, ali su studiji, po
običaju, išli linijom manjeg otpora. Zbog toga je Daredevil bezdusno isjeckan i nikakva montaža ne moze sakriti ozbiljnu nedorečenost likova i zapleta. Johnson se baš previše ne snalazi ni u akcijskim scenama koje su prilično konfuzne (jedini izuzetak je scena
zavođenja izmedju Daredevila i Elektre). Ni glumci se nisu baš pretrgli – Ben Affleck je mnogo uvjerljiviji kao slijepi odvjetnik nego kao akcijski turborazbijač, dok je dežurni holivudski dobričina Michael Clarke Duncan (Zelena milja) promašen u ulozi negativca. Jedini koji se čini zanimljivim u filmu jest Jon Favreau kao Murdockov kolega “Foggy” Nelson, dok Colin Farrell malo preglumljuje u ulozi demonskog Bullseyea. Kada se svemu doda anti-katartično finale (s očiglednom namjerom da se ostavi materijal za nastavke), Daredevil ostavlja zalostan dojam filma koji nije iskoristio svoje potencijale.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Ant-Man (2015)

“Manje je više” je izraz koji je prilično teško staviti u istu rečenicu sa suvremenim Hollywoodom, a još teže kada su u pitanju filmovi o superherojima. Takvi su slučajevi, po prirodi stvari prilično rijetki, i mogu se pronaći prije svega kod onih superherojskih sagi koje su toliko monumentalne da njihovi tvorci sebi mogu dozvoliti luksuz u pokojem naslovu naprave nešto nalik na eksperiment ili, češće zbog sebe nego zbog publike, pokušaju na ekranu nešto novo. Takav primjer, između ostalih pruža i jedna od najimpresivnijih hollywoodskih tiskara novca zvana Marvelov filmski univerzum. Iako u tim filmovima gotovo sve mora biti “veće od života”, u slučaju filma Ant-Man iz 2015. godine se krenulo sasvim drugim putem, te je publika dobila marvelovski film koji bi se, barem u kontekstu cijele sage o superherojima, mogao nazvati minimalističkim.

Protagonist, čiji lik tumači Paul Rudd (također jedan od članova scenarističkog odbora), je Scott Lang, elektroinženjer koji se našao na pogrešnoj strani zakona te zbog toga završio u kaznionici San Quentin. Po izlasku na slobodu se suočava s time da zbog robijaške prošlosti ne može dobiti niti zadržati posao, a dodatno ga muči i to što više ne može viđati dražesnu malenu kći čija je majka (Greer) počela živjeti s policajcem (Canavale). U takvim okolnostima mu nije teško popustiti nagovaranju svog prijatelja i bivšeg zatvorskog “cimera” (Peña) da se vrati kriminalu i opljačka jednuu. Kao jedini plijen, pak, pronalazi neobično odijelo za koje se ispostavi da onoga tko ga nosi može smanjiti na veličinu mrava. Još veće iznenađenje je i to da je pljačku u stvari bio “namjestio” vlasnik vile, znanstvenik Hank Pym (Douglas) koji je desetljećima ranije izradio i nosio to odijelo. Langu je povjeren zadatak da se, koristeći to isto odijelo, infiltrira u sjedište tvrtke koju vodi Pymov bivši i beskrupulozni štićenik Darren Cross (Stoll), te sabotira tehnologiju smanjivanja za koju Pym sumnja da bi se mogla zloupotrijebiti s tragičnim posljedicama.

Ant-Man, vjerojatno najmanji od svih superheroja u Marvelovom stripovskom (a samim time i filmskom) univerzumu, se po prirodi stvari nije mogao natjecati sa svojim daleko većim i impozantnijim kolegama. Zbog toga je i prvi film iz njegove mini-franšize jednostavno malen. Zbivanja su gotovo u potpunosti ograničena na jedan grad (San Francisco), umjesto spašavanja svijeta se zaplet svodi na jednu jedinu, iako spektakularnu pljačku, a umjesto orgije destrukcije na ulicama gledatelje fascinira inače banalan svijet koga minijaturizirani protagonist mora promatrati iz drukčije i zastrašujuće perspektive, odnosno u situaciji gdje mu od kapi vode i kućnih ljubimaca prijeti opasnost. U filmu nema čak ni prilike za uobičajeno inzistiranje na CGI-efektima, te je najviše truda uloženo u rekreiranje mrava koje zahvaljujući Pymovim neuro-manipulacijama služe kao Ant-Manova pomoćna vojska. Sve je to, s druge strane, dalo priliku da se film malo više posveti likovima. Tu se Ant-Man ističe time da je njegov protagonist, ne samo u doslovnom smislu, “mali čovjek”, odnosno za razliku od većine drugih marvelovskih superheroja, priča o njegovom nastanku ima socijalnu komponentu. Neki drugi dijelovi scenarija, prije svega ljubavni podzaplet s Pymovom kćeri i suradnicom Hope Van Dyne (koju glumi Evangeline Lilly), nisu najbolje napravljeni. Usprkos toga što ne krije svoj konfekcijski karakter i neiskorištenih scenarističkih prilika, režija Peytona Reeda je sasvim solidna te popravlja opći dojam. Zbog svega toga se Ant-Man može preporučiti kao osvježenje svima onima koji su osjećaj zamor od Marvelove serije.

ANT-MAN
uloge: Paul Rudd, Evangeline Lilly, Corey Stoll, Bobby Canavale, Michael Peña, Michael Douglas, Judy Greer
scenarij: Edgar Wright, Joe Cornish, Adam McKay, Paul Rudd
režija: Peyton Reed
proizvodnja: Marvel Films/Walt Disney Pictures, SAD, 2016.
trajanje: 134 min.
OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Osvetnici 2: Vladavina Ultrona (Avengers: Age of Ultron, 2015)

Kada budući povjesničari budu tražili trenutak u kome je “zlatna koka” zvana Marvelov filmski univerzum pronašla svoj zenit, odnosno krenula na spori ali neumitni put dolje, izgledno da će najviše gledati na 2015. godinu. Te se godine, naime, više nego ikada prije, mogao primijetiti zamor kod najvećih kreativnih umova Marvelove filmske mašinerije koji, kao da su jednostavno digli ruke od pokušaja da publici – kondicioniranoj da na Marvelove filmove o superherojima jednostavno mora konzumirati kao “filmove događaje” – pokušaju servirati nešto novo i originalno. A možda je i tzv. “Zlatno doba televizije” učinilo svoje, s obzirom da je na male, i zahtjevnoj i kvalitete željnoj publici sklonije, ekrane dovukla najbolje marvelovske talente koji stvaraju vlastiti, ali mnogo zanimljiviji univerzum kroz serije kao što su Daredevil i Jessica Jones. U svakom slučaju, “zamor materijala” se može primijetiti i kroz film koji je trebao glavna Marvelova filmska uzdanica – novo okupljanje superherojskog supertima pod naslovom Osvetnici: Vladavina Ultrona.

Radnja se naslanja neposredno na zbivanja u filmu Kapetan Amerika: Zimski vojnik, odnosno pokazuje kako su se Osvetnici – Iron Man (Downey), Kapetan Amerika (Evans), Thor (Hemsworth), Hulk (Ruffalo), Crna udovica (Johansson) i Hawkeye (Reiner) – ponovno okupili u istočnoevropskoj zemlji Sokoviji kako bi tamo zaustavili tajni projekt zločinačke organizacije Hydra. Akcija uspijeva, ali Iron Man, umoran od stalne borbe za spašavanje svijeta, odlučuje iskoristiti priliku te koristi Lokijevo žezlo kako bi stvorio umjetnu inteligenciju i na njoj temeljio Zemljin obrambeni sustav. Problem nastaje kada se ispostavi da je tako stvoreni entitet po imenu Ultron (Spader) neprijateljski raspoložen prema Osvetnicima, ali i ostatku čovječanstva. Osvetnici se sada moraju suprotstaviti ne samo Ultronu i njegovim saveznicima u obliku Scarlet Witch (OOlsen i Quicksilvera (Johnson), nego i vlastitim nesuglasicama.

Scenarij i režiju je ponovno potpisao Joss Wheddon, autor koji zahvaljujući radu na Buffy izaziva horde geekova da padaju na koljena. U nastavku se njegov autorski pečat prepoznaje mnogo teže nego u prvim Osvetnicima, a razlog je prije svega u tipično hollywoodskom nastaojanju da se publici pruži više kvantitete u odnosu na kvalitetu. Tako Vladavina Ultrona sadrži mnogo više akcije, koja je, uz to raspršena na različite lokacije u svijetu, a također ima i više likova. Posljedice se očituju u tome da će prosječni gledatelj, koji za razliku od geekova nema Marvelov univerzum u malom prstu, imati problema pohvatati sve konce radnje i likove. A ni akcija, ma koliko na prvi pogled izgledala spektakularna, ne može izbjeći dojam da je netko sve to vidio već prije, a mehanička predvidljivost njenog ishoda u nekim slučajevima izaziva monotoniju zbog koje će oni umorniji gledatelji biti u opasnosti da doslovno prespavaju film. Wheddon tu i tamo, u pauzama akcije, pokušava ponuditi neki “mekši” sadržaj koji se tiče privatnog života protagonista, ali s promjenjivim uspjehom. Tako je sigurna kuća za Osvetnike prilika za upoznavanje s Hawkeyevom obitelji, a našlo se mjesta i za nesretnu ljubavnu priču između Crne udovice i Hulka. Najbolji takav adut je, međutim, iskorišten gotovo na samom početku, kada imamo priliku vidjeti Osvetnike “u civilu” kako se neobavezno druže, zabavljaju i šale. Ti su trenuci najzabavniji i najautentičniji u cijelom filmu, te je zbilja šteta kada se u jednom trenutku pojavi Ultron i gledateljima dojavi da je zabava doslovno završila te da mora početi uobičajena orgija specijalnih efekata. Razočaravajući dojam sizifovskog ponavljanja jednog te istog koji u tom trenutku obuzme gledatelje je problem s kojim će se, kako stvari stoje, morati suočiti i autori sljedeća dva nastavka sage.

OSVETNICI 2: VLADAVINA ULTRONA
(AVENGERS: AGE OF ULTRON)
uloge: Robert Downey Jr., Chris Hemsworth, Mark Ruffalo, Chris Evans, Scarlett 
Johansson, Jeremy Reiner, Don Cheadle, Aaron Taylor-Johnson, Elizabeth Olsen, 
Paul Bettany, James Spader
scenarij: Josh Whedon
režija: Joss Whedon
proizvodnja: Marvel, SAD, 2015.
trajanje: 135 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Kapetan Amerika: Zimski vojnik (2014)

Standing Proud |Captain America: The Winter So...

(izvor: BagoGames)

KAPETAN AMERIKA: ZIMSKI VOJNIK
(CAPTAIN AMERICA: THE WINTER SOLDIER)
uloge: Chris Evans, Scarlett Johansson, Robert Redford, Samuel L. Jackson, Sebastian Stan, Anthony Mackie, Cobie Smoulders, Frank Grillo, Emily VanCamp
scenarij: Christopher Markus & Stephen McFeeley
režija: Anthony Russo & Joe Russo
proizvodnja: Marvel Studios/Walt Disney Studios, SAD, 2014.
trajanje: 136 '

Marvelov filmski univerzum, odnosno serija spektakularnih blockbustera o superherojima iz stripova tvrtke Marvel Comics, predstavlja trijumf kvantitete nad kvalitetom, odnosno još jedan primjer kako u Hollywoodu uspješna poslovna strategija nije povezana s nekom naročitom umjetničkom vrijednošću. Od 2008. godine, kada su “marvelovci” otpočeli novi veliki pohod na svjetske kino-blagajne sa Iron Manom, blockbusteri se “štancaju” u predvidljivom industrijskom ritmu na predvidljiv način, sa predvidljivim likovima, zapletima, “iznenadnim” obratima, cliffhangerima i obaveznim “teaserima” na odjavnoj špici koji bi trebali publiku prikovati za novi nastavak, bilo filma o naslovnom superheroju ili o njegovom kolegi koji dijeli isti fiktivni univerzum. To, dakako, ne znači da su svi ti filmovi isti. Ne samo što moraju biti drukčiji s obzirom da su Thor, Iron Man i Kapetan Amerika različiti likovi, nego i zbog toga što se ponekad u scenarističkom odboru ili iza kamere nađe neko novo lice. Kapetan Amerika: Prvi osvetnik bi se tako mogao nazvati najzanimljivijim od svih ostvarenja iz serije. Najzanimljivijim zato što je, s obzirom na vrijeme radnje smješteno u Drugi svjetski rat i jedan sasvim drukčiji svijet od našeg, prikazivao korijene suvremenih filmskih superheroja. Međutim, s obzirom na scenarističke nespretnosti, Prvi osvetnik nije bio među najboljima. To je, s druge strane, ostavilo priliku za poboljšanja u drugom i neumitnom nastavku Kapetanove male sage u velikoj Marvelovoj sagi.

Radnja se odvija oko tri godine nakon epiloga Prvog osvetnika (u kome se zamrznuti Kapetan nakon nekoliko desetljeća probudio u modernom svijetu), odnosno dvije godine nakon Osvetnika (kada je zajedno sa svojim kolegama spašavao New York od apokaliptičnog uništenja). Steve Rogers (Evans) živi u Washingtonu naizgled mirnim životom, nastojeći se prilagoditi svijetu u kome su svi njegovi prijatelji senilni ili mrtvi, te u kome malo tko ima razumijevanja za njegove staromodne vrijednosti poštenja, časti i patriotskog samoprijegora. Usprkos toga, kao dobar vojnik se priključio špijunskoj agenciji S.H.I.E.L.D. i zajedno sa kolegicom Nataschom Romanoff (Johansson) sudjeluje u operaciji protiv odmetnutih francuskih specijalaca koji su zauzeli S.H.I.E.L.D.-ovo postrojenje u Indijskom oceanu. No, ubrzo se otkrije kako je pravi cilj akcije dobaviti strogo povjerljive dokumente vezane uz projekt Insight – plan da se pomoću letećih nosača helikoptera opremljenih najsuvremenijim oružjem lociraju i unište sve osobe koje bi mogle predstavljati prijetnju po svjetski mir. Situacija se dodatno zakomplicira kada direktor S.H.I.E.L.D.-a Nick Fury (Jackson) postane žrtvom atentata, a Furyjev pretpostavljeni Alexander Pierce (Redford) sugerira kako je Fury zapravo izdajnik. Rogers, zabrinut da bi Insight mogao predstavljati preveliku prijetnju po ljudska i prava i slobode, odbija Pierceove zapovijedi te postaje odmetnuti bjegunac; pri tome postaje ne samo metom svojih bivših kolega, nego i tajanstvenih napadača na čelu s maskiranim bivšim sovjetskim operativcem pod imenom Zimski vojnik (Stan).

Tvorcima novog Kapetana Amerike se mora priznati kako su u drugom nastavku ipak uložili trud da gledateljima ponude nešto novo. To se prije svega odnosi na scenarij Christophera Marcusa i Stephena McFeelyja (čiji je opus uglavnom vezan uz Narnijske kronike). Naslovni lik je u drugom nastavku mnogo intrigantniji nego u prvom, i to prije svega zbog situacije u kojoj se našao, odnosno zbog nastojanja da se prilagodi ciničnom svijetu koji ne dijeli njegove uzvišene vrijednosti. Zimski vojnik je najbolji upravo u scenama koji njegov odnos sa modernošću i desetljećima koje je propustio prikazuju s kombinacijom humora i tuge. Pri tome se posebno ističe to da Rogers, ne slučajno, novog prijatelja pronalazi u Sam Wilsonu, veteranu suvremenih američkih ratova koji se, poput njega, nastoji prilagoditi civilnom životu, odnosno u tome nastoji pomoći svojim suborcima u veteranskim bolnicama. Odnos Rogersa i Wilsona (koga tumači izvrsni, ali često od Hollywooda loše korišteni Anthony Mackie) je trebao predstavljati pravi temelj filma, odnosno cijeli zaplet oko špijunskih intriga i spektakularnih oružanih obračuna mu je trebao biti tek dodatak.

Na žalost, s obzirom da je Zimski vojnik zamišljen kao blockbuster, a akcijske scene njegova glavna atrakcija, likovima i njihovim osobnim problemima je posvećeno daleko manje pažnje. To, s druge strane, ne znači da glavni zaplet nema smisla niti određene društvene relevantnosti. Autori su, htjeli to priznati ili ne, morali uzeti u obzir da će publika nakon Wikileaksovih i Snowdenovih otkrića biti malo previše alergična na špijunske agencije koji pod parolom zaštite svijeta o svakojakih negativaca sebi uzimaju pravo da prčkaju po svačijem životu, a u nekim ekstremnim slučajevima ga i oduzimaju. Zimski vojnik se u tom smislu oslanja na hollywoodski trend tzv. “filma paranoje” 1970-ih, u kome se izražavalo nepovjerenje prema vladinim institucijama kao korumpiranim i autoritarnim, a čiji je možda najpoznatiji primjer triler Tri kondorova dana. U njemu je idealističkog protagonista koji nastoji raskrinkati prljave obavještajne rabote tumačio Robert Redford, a koji se ovdje, pak, pojavljuje u prvoj ulozi negativca tokom cijele karijere.

Zanimljive scenarističke ideje su, međutim, kao i kod gotovo svih filmova franšize, ostale neiskorištene, odnosno potopljene pod baražom akcijskih scena. To je, između ostalog, razlog da se u filmu rijetko može prepoznati nekakav autorski potpis, odnosno specifičan stil režije koji su donijeli braća Russo, koji su prije angažmana u Zimskom vojniku uživali reputaciju televizijskih specijalista za komediju. Neke od akcijskih scena (pogotovo atentat na Furyja) su vrlo dobre i uzbudljive, ali davno prije završnice, bez obzira na gomilu pirotehnike i CGI-ja, počnu izazivati zijevanje. To se prvenstveno odnosi na predvidljivost njihovog ishoda, pogotovo kada je riječ o tajanstvenom Zimskom vojniku, za koga iskusni gledatelj zna da neće biti “neutraliziran” niti njegov identitet razotkriven prije same završnice. To ne znači da Zimski vojnik zaslužuje palac dolje, ali samim time kao i banalnom činjenicom da je bolji od svojih prethodnika ne znači da ne predstavlja razočaranje.

OCJENA: 5/10

Enhanced by Zemanta