uloge: Josh Hartnett, Eric Bana, Tom Sizemore, Ewan MacGregor, Sam Shepard, William Fichtner, Jason Isaacs, Ewen Bremner, Tom Hardy, Zeljko Ivanek, Kim Coates, Jeremy Piven, George Harris glazba: Hans Zimmer scenarij: Ken Nolan & Mark Bowden (po knjizi Marka Bowdena) režija: Ridley Scott proizvodnja: Columbia/Revolution Studios/Scott Free, SAD, 2001. distribucija: Blitz trajanje: 144 '
Glavni razlog zbog kojeg Bushova administracija, bez nekog pravog povoda i uz ponižavajuće ignoriranje najvjernijih saveznika, inzistira na ratu protiv Iraka se krije u tome što se 11.09. 2001. godine urušilo nešto mnogo važnije od WTC-ovih tornjeva – mit o američkoj svemoći. Održavanje tog mita je bilo razlogom što je Hollywood ignorirao jedan “incident” iz jeseni 1993. godine koji je još tada pokazao da i jedina svjetska supersila ima ograničenja. Stoga na prvi pogled čudi što je Jerry Bruckheimmer, holivudski megaproducent jednako poznat po svojim dobrim vezama s Pentagonom i podilaženju američkom šovinizmu, odlučio kao temu svog novog superspektakla uzeti upravo to zaboravljeno i ignorirano poglavlje moderne američke povijesti. No, s druge strane, dogadaji od 11.09. 2001. su Bruckheimmeru išli na ruku i on je u novim okolnostima i publici i establishmentu uspio Pad crnog jastreba prodati kao slavljenje svih onih vrijednosti koje krase modernog američkog šovinista.
Radnja filma se temelji na bestseler-knjizi Marka Bowdena, novinara “Philadelphia Inquirera” koji je temeljito obradio posljednje poglavlje američke vojne intervencije u Somaliji 1993. godine. Godinu dana nakon što je Bush Stariji bio poslao marince kako bi UN-u pomogli da glađu i građanskim ratom napaćenom narodu te afričke zemlje dostavi hranu i humanitarnu pomoć, američki vojni kontingent u Mogadishuu ima nešto drukčije prioritete – stvaranje trajnog mira, pri čemu im je najveća prepreka lokalni klan na čelu s Mohamedom Farrahom Aididom i njegova moćna milicija. U tu svrhu general Garrison (Shepard) angažira superelitne jedinice Rangera i Delti koji, koristeći najsuvremeniju tehnologiju i svoju vrhunsku obučenost, napadaju, likvidiraju ili otimaju Aididove glavešine. No, jedna takva misija, koja za cilj ima hapšenje dvojice glavnih Aididovih pomoćnika, će krenuti po zlu – kombinirana zračno-kopnena operacija zapada u nevolje kada jedan od dva helikoptera bude oboren od strane somalske milicije. Etos američkih specijalaca nalaže da nijedan od njihovih suboraca ne smije biti ostavljen na milost i nemilost neprijatelju pa se misija hvatanja pretvara u misiju spašavanja, ali i ona kreće po zlu što će dovesti do toga da stotinjak američkih vojnika ostaje opkoljeno od strane tisuća naoružanih civila i pripadnika Aididove milicije. Ono što je trebalo trajati pola sata će potrajati cijelu noć i pretvoriti se u bjesomučnu borbu za goli život.
Možda najugodnije iznenađenje u Padu crnog jastreba predstavlja to što je Ridley Scott nakon gotovo četvrt stoljeća uspio savladati vještinu režiranja akcijskih scena. A ta mu je vještina u ovom filmu itekako trebala, jer od skoro dva i pol sata koliko film traje samo nekih dvadesetak minuta na početku je posveceno standardnom upoznavanju likova – sve ostalo je čista borba, konfuzna, bučna i prepuna prizora koji će osjetljivijim gledateljima okretati želudac. Zapravo se može reci da se Scott tako dobro snašao s prikazom okrutne stvarnosti rata da se Spielberg sa Spašavanjem vojnika Ryana – filmom koji je, po mišljenju većine američkih kritičarskih snobova, sve dosada predstavljao vrhunac prikazivanja rata na velikom platnu – može sakriti u mišju rupu. Ultrarelističnom prikazu bitke u Mogadishuu savršeno sluzi fotografija Slawomira Idziaka koja bruckheimmerovskom načelu o danu koji mora biti prikazan kao vječni sumrak daje umjetničko opravdanje – ne samo što mrak odražava raspoloženje glavnih likova, nego i totalnu konfuziju situacije u kojoj o preživljavanju odlučuje manje vještina ili obučenost koliko najobičnija sreća. Realizam se ogleda i u tome sto tridesetak i nešto likova (koje tumači združeni odred američkih, australskih, britanskih i danskih glumaca, što zvijezda poput Josha Hartnetta iz Pearl Harbora, sto karakternih teškaša kao sto su Tom Sizemore ili Jason Isaacs) s istovjetnim uniformama i frizurama, obliveni krvlju i prljavštinom nevjerojatno sliče jedni drugima, pa je Scott prisiljen odstupati od povijesne istine te im na kacige stavljati imena. Atmosferi filma nešto manje pridonosi glazba Hansa Zimmera koja se za ovaj žanr malo previše koristi ethno-egzotikom, ali je svejedno nešto bolja od većine njegovih monotonih tamburanja u 90-tim.
Scott i Bruckheimmer su veliku količinu nasilja i hiperrealističko krvoliptanje pravdali nastojanjem da njihov prikaz bitke u Mogadisciu bude što je moguće bliži povijesnoj istini, jer bi se time “najbolje odala počast palim herojima”. Američki cenzori su u patriotskoj histeriji nakon 11.09. 2001. imali dosta razumijevanja za te stavove, ali realističnost krvoprolića ne znači da je film u potpunosti vjerodostojan. Scenaristi Nolan i Bowden su iz dramaturških razloga bili prisiljeni stotinjak likova “stopiti” u njih tridesetak, nekima su imena izmijenjena iz sigurnosnih razloga, a u nekim slučajevima je Pentagon (koji je Bruckheimmeru pomogao s autentičnim snimkama akcije, posudbom helikoptera i ljudstva i sl.) inzistirao na izmjenama iz propagandnim razloga – tako je John Stebbins, jedan od junaka bitke (kojeg u filmu tumaci Ewan MacGregor) preimenovan u Grimesa, i to zato što je u međuvremenu bio osuđen na trideset godina vojnog zatvora zbog pedofilije. S druge strane, teško bi se na prvi pogled moglo reći da Pad crnog jastreba predstavlja uobičajenu holivudsku propagandu – par scena je ubačeno isključivo u svrhu da se da makar djelić somalijske perspektive, a završni kadrovi čak sugeriraju da je američka pustolovina u toj afričkoj zemlji predstavljala pogrešku – besmisleno žrtvovanje života u nečemu za što američki narod nije imao interesa ni razumijevanja. Ono što ovaj film slavi jest prije svega “čojstvo i junaštvo” američkog vojnika, drugarstvo, disciplina i spremnost da se žrtvuje za svog bližnjeg – one osobine koje su ljude privlačile vojnom pozivu u doba prije nacionalizma. Ali, možda upravo taj nedostatak nekog ozbiljnog stava prema političkim i inim događajima koji su prethodili bitci Pad crnog jastreba u neku ruku čini jednako neuspješnim kao i samu akciju. No, to je sve relativno – oni koje vole dobru ratnu akciju će imati itekako razloga biti zadovoljni.
OCJENA: 8/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 14. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
