RETRO-RECENZIJA: Pad crnog jastreba (Black Hawk Down, 2001)

uloge: Josh Hartnett, Eric Bana, Tom Sizemore, Ewan MacGregor,
 Sam Shepard, William Fichtner, Jason Isaacs, Ewen Bremner, Tom
 Hardy, Zeljko Ivanek, Kim Coates, Jeremy Piven, George Harris
 glazba: Hans Zimmer
 scenarij: Ken Nolan & Mark Bowden (po knjizi Marka Bowdena)
 režija: Ridley Scott
 proizvodnja: Columbia/Revolution Studios/Scott Free, SAD, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 144 '

Glavni razlog zbog kojeg Bushova administracija, bez nekog pravog povoda i uz ponižavajuće ignoriranje najvjernijih saveznika, inzistira na ratu protiv Iraka se krije u tome što se 11.09. 2001. godine urušilo nešto mnogo važnije od WTC-ovih tornjeva – mit o američkoj svemoći. Održavanje tog mita je bilo razlogom što je Hollywood ignorirao jedan “incident” iz jeseni 1993. godine koji je još tada pokazao da i jedina svjetska supersila ima ograničenja. Stoga na prvi pogled čudi što je Jerry Bruckheimmer, holivudski megaproducent jednako poznat po svojim dobrim vezama s Pentagonom i podilaženju američkom šovinizmu, odlučio kao temu svog novog superspektakla uzeti upravo to zaboravljeno i ignorirano poglavlje moderne američke povijesti. No, s druge strane, dogadaji od 11.09. 2001. su Bruckheimmeru išli na ruku i on je u novim okolnostima i publici i establishmentu uspio Pad crnog jastreba prodati kao slavljenje svih onih vrijednosti koje krase modernog američkog šovinista.

Radnja filma se temelji na bestseler-knjizi Marka Bowdena, novinara “Philadelphia Inquirera” koji je temeljito obradio posljednje poglavlje američke vojne intervencije u Somaliji 1993. godine. Godinu dana nakon što je Bush Stariji bio poslao marince kako bi UN-u pomogli da glađu i građanskim ratom napaćenom narodu te afričke zemlje dostavi hranu i humanitarnu pomoć, američki vojni kontingent u Mogadishuu ima nešto drukčije prioritete – stvaranje trajnog mira, pri čemu im je najveća prepreka lokalni klan na čelu s Mohamedom Farrahom Aididom i njegova moćna milicija. U tu svrhu general Garrison (Shepard) angažira superelitne jedinice Rangera i Delti koji, koristeći najsuvremeniju tehnologiju i svoju vrhunsku obučenost, napadaju, likvidiraju ili otimaju Aididove glavešine. No, jedna takva misija, koja za cilj ima hapšenje dvojice glavnih Aididovih pomoćnika, će krenuti po zlu – kombinirana zračno-kopnena operacija zapada u nevolje kada  jedan od dva helikoptera bude oboren od strane somalske milicije. Etos američkih specijalaca nalaže da nijedan od njihovih suboraca ne smije biti ostavljen na milost i nemilost neprijatelju pa se misija hvatanja pretvara u misiju spašavanja, ali i ona kreće po zlu što će dovesti do toga da stotinjak američkih vojnika ostaje opkoljeno od strane tisuća naoružanih civila i pripadnika Aididove milicije. Ono što je trebalo trajati pola sata će potrajati cijelu noć i pretvoriti se u bjesomučnu borbu za goli život.

Možda najugodnije iznenađenje u Padu crnog jastreba predstavlja to što je Ridley Scott nakon gotovo četvrt stoljeća uspio savladati vještinu režiranja akcijskih scena. A ta mu je vještina u ovom filmu itekako trebala, jer od skoro dva i pol sata koliko film traje samo nekih dvadesetak minuta na početku je posveceno standardnom upoznavanju likova – sve ostalo je čista borba, konfuzna, bučna i prepuna prizora koji će osjetljivijim gledateljima okretati želudac. Zapravo se može reci da se Scott tako dobro snašao s prikazom okrutne stvarnosti rata da se Spielberg sa Spašavanjem vojnika Ryana – filmom koji je, po mišljenju većine američkih kritičarskih snobova, sve dosada predstavljao vrhunac prikazivanja rata na velikom platnu – može sakriti u mišju rupu. Ultrarelističnom prikazu bitke u Mogadishuu savršeno sluzi fotografija Slawomira Idziaka koja bruckheimmerovskom načelu o danu koji mora biti prikazan kao vječni sumrak daje umjetničko opravdanje – ne samo što mrak odražava raspoloženje glavnih likova, nego i totalnu konfuziju situacije u kojoj o preživljavanju odlučuje manje vještina ili obučenost koliko najobičnija sreća. Realizam se ogleda i u tome sto tridesetak i nešto likova (koje tumači združeni odred američkih, australskih, britanskih i danskih glumaca, što zvijezda poput Josha Hartnetta iz Pearl Harbora, sto karakternih teškaša kao sto su Tom Sizemore ili Jason Isaacs) s istovjetnim uniformama i frizurama, obliveni krvlju i prljavštinom nevjerojatno sliče jedni drugima, pa je Scott prisiljen odstupati od povijesne istine te im na kacige stavljati imena. Atmosferi filma nešto manje pridonosi glazba Hansa Zimmera koja se za ovaj žanr malo previše koristi ethno-egzotikom, ali je svejedno nešto bolja od većine njegovih monotonih tamburanja u 90-tim.

Scott i Bruckheimmer su veliku količinu nasilja i hiperrealističko krvoliptanje pravdali nastojanjem da njihov prikaz bitke u Mogadisciu bude što je moguće bliži povijesnoj istini, jer bi se time “najbolje odala počast palim herojima”. Američki cenzori su u patriotskoj histeriji nakon 11.09. 2001. imali dosta razumijevanja za te stavove, ali realističnost krvoprolića ne znači da je film u potpunosti vjerodostojan. Scenaristi Nolan i Bowden su iz dramaturških razloga bili prisiljeni stotinjak likova “stopiti” u njih tridesetak, nekima su imena izmijenjena iz sigurnosnih razloga, a u nekim slučajevima je Pentagon (koji je Bruckheimmeru pomogao s autentičnim snimkama akcije, posudbom helikoptera i ljudstva i sl.) inzistirao na izmjenama iz propagandnim razloga – tako je John Stebbins, jedan od junaka bitke (kojeg u filmu tumaci Ewan MacGregor) preimenovan u Grimesa, i to zato što je u međuvremenu bio osuđen na trideset godina vojnog zatvora zbog pedofilije. S druge strane, teško bi se na prvi pogled moglo reći da Pad crnog jastreba predstavlja uobičajenu holivudsku propagandu – par scena je ubačeno isključivo u svrhu da se da makar djelić somalijske perspektive, a završni kadrovi čak sugeriraju da je američka pustolovina u toj afričkoj zemlji predstavljala pogrešku – besmisleno žrtvovanje života u nečemu za što američki narod nije imao interesa ni razumijevanja. Ono što ovaj film slavi jest prije svega “čojstvo i junaštvo” američkog vojnika, drugarstvo, disciplina i spremnost da se žrtvuje za svog bližnjeg  – one osobine koje su ljude privlačile vojnom pozivu u doba prije nacionalizma. Ali, možda upravo taj nedostatak nekog ozbiljnog stava prema političkim i inim događajima koji su prethodili bitci Pad crnog jastreba u neku ruku čini jednako neuspješnim kao i samu akciju. No, to je sve relativno – oni koje vole dobru ratnu akciju će imati itekako razloga biti zadovoljni.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 14. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Otelo (O, 2001)

uloge: Mekhi Phifer, Josh Hartnett, Julia Stiles, Rain Phoenix, Andrew
 Keegan, Elden Hanson, Martin Sheen, John Heard
 glazba: Jeff Dana
 scenarij: Brad Kaaya (po tragediji Williama Shakespearea)
 režija: Tim Blake Nelson
 proizvodnja: Lions Gate, SAD, 2001.
 distribucija: UCD
 trajanje: 102'

U posljednje vrijeme je među filmašima popularno radnju Shakespearovih drama stavljati u moderno okružje. Za tvorce Otela se može reći da su malo pretjerali u nastojanju da budu što aktualniji. Odnosno, barem su tako prije tri godine mislili glavešine tvrtke “Miramax” kada su srednjoškolski ambijent u ovom filmu doveli u vezu s masakrom u Columbineu. U strahu od političara i sličnih dušobrižnika koji optužuju Hollywood da promiče nasilje među američkom omladinom, te uvjereni kako se u srednjim školama ubuduće mogu događati samo limunade nalik na Ona je sve to, “Miramaxovci” su Otelo strpali u bunker. Tek prije godinu dana je film prodan tvrtki “Lions Gate” te tako nekako došao i do naših videoteka.

Radnja ovog filma se događa u elitnoj privatnoj gimnaziji na američkom Jugu gdje jedini crni učenik Odin James (Phifer) svoje mjesto ima zahvaliti neospornom košarkaškom talentu. Odin gimnazijski tim vodi iz pobjede u pobjedu te se ćini da ima sve sto može poželjeti – slavu, izglednu karijeru na sveučilištima i NBA, te ljubav Desi (Stiles), najpopularnije djevojke u školi. No, nisu svi oduševljeni s Odinom, a prije svega Hugo Goulding (Hartnett), njegov timski kolega koji je uvjeren da mu je Odin preoteo mjesto u momčadi. Tjeran bolesnom ambicijom i zavišću, Hugo pronalazi slabu točku u svom suparniku i smišlja plan kako da ga ukloni. Koristeći svoj talent za manipulaciju s ljudima, Hugo će Odina, pretvarajući se da je njegov prijatelj, nastojati uvjeriti kako ga Desi vara s Michaelom (Keegan). U početku skeptični Odin s vremenom postaje ljubomoran sto će ga ne samo koštati prijatelja i karijere, nego i dovesti do krvavog finala.

Iako nas je 10 razloga zašto te mrzim (gdje glavnu žensku ulogu također tumači Julia Stiles) uvjerila kako se radnja Shakespeareovih komedija može komotno smjestiti u ambijent srednje škole u modernoj Americi, malo tko bi to pomislio za tragedije velikog Barda. No, to možda i nije tako blesavo kao sto se čini na prvi pogled. Razbješnjeli hormoni, frustracije i nedozrelost učenika su dušu dali za bizarne i najčešće krvave zaplete tako karakteristične za ono što se zove “elizabetanska tragedija”. Scenarist Brad Kaaya i režiser Tim Blake Nelson (nama poznat kao glumac iz filma Tko je ovdje lud) su uglavnom sačuvali glavne crte Shakespearovog zapleta, ali su likovima promijenili imena, a elizabetanske stihove zamijenili suvremenom prozom. Također su iskoristili priliku da kroz zaplet malo progovore i nekim prilično aktualnim aspektima stvarnosti u američkim srednjim školama – pogotovo tome da se sportski talenti pretpostavljaju svima ostalima, sto za sobom dovodi frustracije, nasilje, korupciju i konzumaciju droga. Iako se čini da je Kaaya malo pretjerao nastojeći zbivanja u ovom filmu objasniti nekakvom pseudofrojdovskom pop- psihologijom (odnos oca i sina Gouldinga), Otelo se čini neobično efektnim i prilično inteligentnim uratkom. Pri tome treba posebno pohvaliti šaroliku glumačku ekipu, među kojom se ističe sjajni Mekhi Phifer kao napaćeni glavni junak te Josh Hartnett (Pearl Harbor) kao negativac iz čije perspektive gledamo zbivanja u filmu. Sve u svemu, Otelo predstavlja jedan od boljih primjera suvremene adaptacije tekstova velikog Barda.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Pearl Harbor (2001)

uloge: Ben Affleck, Josh Hartnett, Kate Beckinsale, Ewen Bremner, Jon
Voight, Alec Baldwin, Cuba Gooding Jr., Mako, Tom Sizemore, Dan
Aykroyd, Colm Feore, Cary-Hyoruki Tagawa, William Fichtner, Leland
Orser
scenografija: Nigel Phelps
kostimografija: Michael Kaplan
fotografija: John Schwartzman
montaza: Roger Barton, Mark Goldblatt, Chris Lebenzon & Steven
Rosenblum
glazba: Hans Zimmer
scenarij: Randall Wallace
rezija: Michael Bay
proizvodnja: Touchstone, SAD, 2001.
distribucija: Kinematografi
trajanje: 183'

Američki predsjednik Bush je upravo najavio kako će njegova administracija iskesati nekih 320 milijuna US$ u svrhu ishrane svih onih Afganistanaca koji uspiju preživjeti vatromet koji očekuje tu zemlju (a dotična svota je vise nego dovoljna da se deset puta obnovi njena postojeća infrastruktura). Kada se jednog dana budu pisale knjige o Hollywoodu u kasnim 90-tim godinama prošlog stolječa vjerojatno će biti povjesničara koji ce daleko veći budžet pripisivati projektu zvanom Pearl Harbor. Iako je službeno budžet iznosio relativno skromnih 145 milijuna US$, dosta se govorilo o “odgodi plaćanja” i sličnim računovodstvenim trikovima koji su trebali sakriti činjenicu da je riječ o jednoj od najvećih papilova u povijesti tvornice snova. I dok se još može raspravljati o tome da li je Pearl Harbor doista najskuplji holivudski film ikada snimljen, nema spora da je riječ o najambicioznijem projektu u posljednje vrijeme. Uspješni producentsko-režiserski par Bruckheimer-Bay, specijaliziran za testosteronom natopljene akcijske superspektakle, od “Disneya” je dobio zadatak da snimi film koji će ne samo matičnoj kući donijeti hrpu novaca nego i “Oscare”. Naravno, odabran je najočigledniji put – formula koja je trebala nadmapiti dotada neprikosnoveni Cameronov Titanic. Tako je priča o ljubavnom trokutu u predvečerje japanskog napada na Pearl Harbor trebala u kino dovući sto je moguće više gledatelja – romantični podzaplet koji uključuje dva holivudska ljepotana trebao je garantirati horde gledateljica (koje su Titanicu prije četiri godine donijele fenomenalni uspjeh), dok je njihove muške partnere u kino trebala privući uobičajena bruckheimerovska akcija. Uz Bruckheimera i Baya se na posao dala i “Disneyeva” propagandna mašinerija, koja nije birala sredstva ne bi li sto više publike dotjerala u kino. Tako su neki “Disneyevi” rukovodioci davali izjave kako je “dužnost svakog patriotski raspoloženog Amerikanca” da ode u kino gledati Pearl Harbor i “tako se upozna s herojskim žrtvama generacije kojoj Amerika i ostatak svijet duguje današnju slobodu od sila zla”. Istovremeno je za japansko tržište priređena posebno montirana verzija iz koje su izbačene sve reference o Japancima kao zlikovcima, a film reklamiran kao melodrama, a ne ratni spektakl. Iako se ništa nije prepuštalo slučaju, manipulacija javnošću ipak je bila prevelika, a Internet-javnost, koja je vec bila torpedirala neke ambiciozne holivudske projekte u prošlosti (kao Batmana i Robina) dala se na posao šireći katastrofalne vijesti s probnih projekcija. Na kraju se Pearl Harbor morao suočiti s kritičarima koji su ga sasjekli na komade, a ni publika nije bila baš previše oduševljena – već nakon prvog tjedna prikazivanja je postalo jasno da će biti rijec o jednom od najvećih komercijalnih podbačaja u povijesti Hollywooda. Sada, nakon napada na WTC i Pentagon, “Disneyeve” glavešine se vjerojatno žderu zbog toga sto film nisu lansirali četiri mjeseca kasnije – u ultranacionalističkoj histeriji koja je zahvatila Ameriku filmovi poput Pearl Harbora bi imali daleko bolju prođu.

Glavni junaci ovog filma su dvojica mladića koji su od ranog djetinjstva sanjarili o uzbudljivom životu vojnih pilota – Rafe McCawley (Affleck) i Danny Walker (Hartnett). Ta im se prilika konačno ostvarila godine 1940. kada su primljeni u zrakoplovni odjel američke vojske. No, od uzbuđenja nema ništa jer se SAD trude ostati neutralne u Drugom svjetskom ratu iako je Hitler već uspio pokoriti skoro cijelu Evropu. Potpukovnik James Doolittle (Baldwin) pak smatra da je ulazak u rat neizbježan te da američki vojni piloti moraju steći nužno iskustvo pa ohrabruje Rafea da se prijavi kao dobrovoljac u RAF ćije su lovačke eskadrile jedino što stoji između Hitlerovih hordi i Britanskog Otočja. Zbog toga je Rafe prisiljen napustiti svoju djevojku, bolničarku Evelyn Stewart (Beckinsale), koja je zajedno s Billyjem premještena u mornaričku bazu Pearl Harbor na Havajima. Kada stigne vijest da je Rafe srušen nad La Mancheom i vjerojatno poginuo, Billy pocne tješiti Evelyn i između njih se stvara ljubav. Njihovu sreću ce pomutiti Rafeov dolazak na Havaje, ali svađa između najboljih prijatelja je samo uvertira za daleko gore iskušenje – već slijedećeg dana će se na najvažniju bazu američke Pacifičke flote iznenada obrušiti na stotine japanskih aviona i uhvatiti branitelje na spavanju. U kaosu iznenadne bitke će Rafe i Billy zaboraviti na svoje nesuglasice i učiniti upravo ono za cime su žudjeli cijeli život. No, usprkos svem njihovom herojstvu američka Pacifička flota je pretrpjela strašan udarac i proći će mjeseci prije nego što Amerika bude u stanju nešto ozbiljno učiniti protiv japanskog napredovanja na Pacifiku. I dok Evelyn otkriva kako je trudna, dotle se Rafe i Billy prijavljuju kao dobrovoljci za supertajnu samoubilačku misiju koja bi mogla makar simbolično preokrenuti tok rata.

Ideja da se Titanic kombinira sa Spašavanjem vojnika Ryana mozda i nije bila tako bedasta, ali Bruckheimer i Bay definitivno nisu bili prave osobe za nešto tako. To je možda najvidljivije u tome da je Pearl Harbor zanimljiv jedino u onom segmentu koji prikazuje sam napad na američku pomorsku bazu – dok god radnja zahtijeva gomilu eksplozija, rafale i kompjuterske specijalne efekte dotle se Bay može kako-tako snaći i film je gledljiv. Problem je u tome sto je sam napad trajao jedva sat vremena, što je Bay uspio srezati na nekih trideset-četrdeset minuta. Prije i poslije te scene smo prisiljeni gledati uobičajenu holivudsku melodramu, i tu Bay, naravno, pokazuje da ne zna režirati dvije nacrtane ovce na zidu. Istini za volju, Bay za to nije jedini krivac; najveću odgovornost za negledljivost filma snosi scenarist Randall Wallace koji je priču o ljubavnom trokutu ne samo napunio s materijalom koji daje novu definiciju izraza “sentimentalna ljiga” nego i s dijalozima prema kojima “Naša zemlja” (brazilska sapunica emitirana na HRT-u početkom 2000-ih, op.p.) izgleda kao književna klasika. Wallace je radnju učinio dodatno nezanimljivom i time što je u nju ubacio sve moguće klišeje, pa tako, na primjer, nije uopće problem predvidjeti tko će od junaka prežovjeti a tko poginuti. A istini za volju, to gledateljima i nije tako važno, s obzirom da su Affleck, i u nešto manjoj mjeri Beckinsale i Hartnett bili tako nezainteresirani za ulogu da su svoje likove učinili totalno nezanimljivima. To nije slučaj s epizodistima kao sto je, na primjer, Mako, koji glumi japanskog admirala Yamamota u scenama koje su trebale svoj toj sentimentalnoj “ljigi” dati nekakav povijesni kontekst. Na žalost, te scene prekratko traju, jer su Bruckheimer i Bay smatrali da će publika biti toliko zabavljena gugutanjem zaljubljenih golupčića da im neće biti važno da se zapitaju tko se borio protiv koga i zašto u Drugom svjetskom ratu. Djelomično radi toga, djelomično radi političke koreknosti, a najviše radi pokušaja da se ponove Titanicove brojke na japanskom tržistu, Japanci uopće nisu prikazani kao podmukli agresori, nego kao ponosni ratnici koje je, eto, stjecaj nesretnih okolnosti i naftni embargo natjerao da zarate s Amerikom. Iako su se zbog važnosti Pearla Harbora u kolektivnoj svijesti američke nacije daleko više držali povijesnih činjenica nego u nekim sličnim holivudskim filmovima na temu Drugog svjetskog rata (Podmornica U-571, Engleski pacijent), Bruckheimer i Bay su svejedno uspjeli ovaj film napuniti nelogičnostima i scenama zbog kojih ce se nakostriješiti svaki iole bolji poznavatelj tog povijesnog razdoblja – od oficira koji vojske mijenjaju poput čarapa pa sve do toga da se lovački piloti biraju za obavljanje najdelikatnijih bombarderskih misija. Glazba Hansa Zimmera je možda jedino prijatno iznenađenje u ovom filmu, ali za tako nešto se daleko više isplati slušati CD nego tri sata testirati svoje strpljenje gledajući ovo oličenje svega onog sto je najgore u današnjem Hollywoodu.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 4. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.