uloge: Gene Hackman, Anjelica Huston, Ben Stiller, Luke Wilson, Gwyneth Paltrow, Owen Wilson, Bill Murray, Danny Glover, Kumar Pallana, Seymour Cassell, Alec Baldwin glazba: Mark Mothersbaugh scenarij: Wes Anderson & Owen Wilson režija: Wes Anderson proizvodnja:Touchstone, SAD, 2001. trajanje: 111'
Royal Tennenbaum (Hackman) je nekoć imao sve što se poželjeti moglo – uspješnu karijeru odvjetnika, bogatstvo, dragu ženu Etheline (Huston) i troje djece – sve odreda genijalce i vunderkinde. No, Royalovoj životnoj sreći je došao kraj – bio je uhapšen zbog pronevjere i nakon toga napustio Etheline i obitelj. Nedostatak oca se teško odrazio na djecu i njih je umjesto uspjeha čekalo dvadeset godina nesreće. Mladi financijski genij Chas (Stiller) je nakon tragične smrti supruge postao opsjednut uvježbavanjem vlastite djece za slučaj požara. Richie (Luke Wilson), juniorski prvak Amerike u tenisu, se nakon kolapsa na teniskom terenu dao u vucaranje po svjetskim morima. Nekoć darovita spisateljica Margot (Paltrow) zaglavila je u nesretnom braku s emocionalno hladnim neurologom Raleighem St. Clairom (Murray). Njih troje će spojiti očev povratak kući – Royal tvrdi da umire od raka te se nastoji iskupiti za sve ono što je priredio svojoj djeci. No, oni malo skeptičniji sumnjaju da je u pitanju ljubomora, odnosno nemirenje s time da se Etheline uda za dugogodišnjeg obiteljskog knjigovođu Henryja Shermana (Glover).
Obitelj čudaka bi se najkraće mogla opisati otprilike isto onako kako je u filmu 24 Hour Party People Tony Wilson opisao jazz – kao glazba koja daleko veći užitak pruža onima koji je sviraju nego onima koji je slušaju. U slučaju režisera Wesa Andersona, koji je zajedno sa svojim ko-scenaristom Owenom Wilsonom (koji se u ovom filmu pojavljuje u ulozi kauboja-književnika i kućnog prijatelja Tennenbaumovih) našoj publici poznat po otkačenoj komediji Rushmore moglo bi se reći kako je dotični doista uživao snimajući film. To je bila prilika da oko sebi okupi moćnu gomilicu vrhunskih glumaca, pa i da pruži priliku Geneu Hackmanu da zabljesne u za njega nekarakterističnoj komičnoj ulozi. No, s druge strane, ono što je Andersonu bilo zanimljivo, neće biti niti shvatljivo niti previše razumljivo široj publici, s obzirom da su likovi ne samo pre-ekscentrični, nego ni njihova ekscentričnost nije najbolje prikazana. Anderson kao da je bio opsjednut da njegova komedija bude što različitija od holivudskih stereotipova, pa je pri tome zaboravio na humor. Da stvar bude gora, uz časni izuzetak Genea Hackmana gotovo svi glumci u Obitelji čudaka su dolazak pred kamere shvatili kao natjecanje u držanju “kamenog lica”, pa je uživljavanje u njihove patnje i probleme prilično otežano publici. Nekoliko svijetlih trenutaka ovaj film čini gledljivim, ali prosječni gledatelj teško da će imati strpljenja Obitelj čudaka pogledati nekih desetak puta kako bi shvatio što je pjesnik, zapravo, htio reći.
OCJENA: 4/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 14. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
