RETRO-RECENZIJA: Pad crnog jastreba (Black Hawk Down, 2001)

uloge: Josh Hartnett, Eric Bana, Tom Sizemore, Ewan MacGregor,
 Sam Shepard, William Fichtner, Jason Isaacs, Ewen Bremner, Tom
 Hardy, Zeljko Ivanek, Kim Coates, Jeremy Piven, George Harris
 glazba: Hans Zimmer
 scenarij: Ken Nolan & Mark Bowden (po knjizi Marka Bowdena)
 režija: Ridley Scott
 proizvodnja: Columbia/Revolution Studios/Scott Free, SAD, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 144 '

Glavni razlog zbog kojeg Bushova administracija, bez nekog pravog povoda i uz ponižavajuće ignoriranje najvjernijih saveznika, inzistira na ratu protiv Iraka se krije u tome što se 11.09. 2001. godine urušilo nešto mnogo važnije od WTC-ovih tornjeva – mit o američkoj svemoći. Održavanje tog mita je bilo razlogom što je Hollywood ignorirao jedan “incident” iz jeseni 1993. godine koji je još tada pokazao da i jedina svjetska supersila ima ograničenja. Stoga na prvi pogled čudi što je Jerry Bruckheimmer, holivudski megaproducent jednako poznat po svojim dobrim vezama s Pentagonom i podilaženju američkom šovinizmu, odlučio kao temu svog novog superspektakla uzeti upravo to zaboravljeno i ignorirano poglavlje moderne američke povijesti. No, s druge strane, dogadaji od 11.09. 2001. su Bruckheimmeru išli na ruku i on je u novim okolnostima i publici i establishmentu uspio Pad crnog jastreba prodati kao slavljenje svih onih vrijednosti koje krase modernog američkog šovinista.

Radnja filma se temelji na bestseler-knjizi Marka Bowdena, novinara “Philadelphia Inquirera” koji je temeljito obradio posljednje poglavlje američke vojne intervencije u Somaliji 1993. godine. Godinu dana nakon što je Bush Stariji bio poslao marince kako bi UN-u pomogli da glađu i građanskim ratom napaćenom narodu te afričke zemlje dostavi hranu i humanitarnu pomoć, američki vojni kontingent u Mogadishuu ima nešto drukčije prioritete – stvaranje trajnog mira, pri čemu im je najveća prepreka lokalni klan na čelu s Mohamedom Farrahom Aididom i njegova moćna milicija. U tu svrhu general Garrison (Shepard) angažira superelitne jedinice Rangera i Delti koji, koristeći najsuvremeniju tehnologiju i svoju vrhunsku obučenost, napadaju, likvidiraju ili otimaju Aididove glavešine. No, jedna takva misija, koja za cilj ima hapšenje dvojice glavnih Aididovih pomoćnika, će krenuti po zlu – kombinirana zračno-kopnena operacija zapada u nevolje kada  jedan od dva helikoptera bude oboren od strane somalske milicije. Etos američkih specijalaca nalaže da nijedan od njihovih suboraca ne smije biti ostavljen na milost i nemilost neprijatelju pa se misija hvatanja pretvara u misiju spašavanja, ali i ona kreće po zlu što će dovesti do toga da stotinjak američkih vojnika ostaje opkoljeno od strane tisuća naoružanih civila i pripadnika Aididove milicije. Ono što je trebalo trajati pola sata će potrajati cijelu noć i pretvoriti se u bjesomučnu borbu za goli život.

Možda najugodnije iznenađenje u Padu crnog jastreba predstavlja to što je Ridley Scott nakon gotovo četvrt stoljeća uspio savladati vještinu režiranja akcijskih scena. A ta mu je vještina u ovom filmu itekako trebala, jer od skoro dva i pol sata koliko film traje samo nekih dvadesetak minuta na početku je posveceno standardnom upoznavanju likova – sve ostalo je čista borba, konfuzna, bučna i prepuna prizora koji će osjetljivijim gledateljima okretati želudac. Zapravo se može reci da se Scott tako dobro snašao s prikazom okrutne stvarnosti rata da se Spielberg sa Spašavanjem vojnika Ryana – filmom koji je, po mišljenju većine američkih kritičarskih snobova, sve dosada predstavljao vrhunac prikazivanja rata na velikom platnu – može sakriti u mišju rupu. Ultrarelističnom prikazu bitke u Mogadishuu savršeno sluzi fotografija Slawomira Idziaka koja bruckheimmerovskom načelu o danu koji mora biti prikazan kao vječni sumrak daje umjetničko opravdanje – ne samo što mrak odražava raspoloženje glavnih likova, nego i totalnu konfuziju situacije u kojoj o preživljavanju odlučuje manje vještina ili obučenost koliko najobičnija sreća. Realizam se ogleda i u tome sto tridesetak i nešto likova (koje tumači združeni odred američkih, australskih, britanskih i danskih glumaca, što zvijezda poput Josha Hartnetta iz Pearl Harbora, sto karakternih teškaša kao sto su Tom Sizemore ili Jason Isaacs) s istovjetnim uniformama i frizurama, obliveni krvlju i prljavštinom nevjerojatno sliče jedni drugima, pa je Scott prisiljen odstupati od povijesne istine te im na kacige stavljati imena. Atmosferi filma nešto manje pridonosi glazba Hansa Zimmera koja se za ovaj žanr malo previše koristi ethno-egzotikom, ali je svejedno nešto bolja od većine njegovih monotonih tamburanja u 90-tim.

Scott i Bruckheimmer su veliku količinu nasilja i hiperrealističko krvoliptanje pravdali nastojanjem da njihov prikaz bitke u Mogadisciu bude što je moguće bliži povijesnoj istini, jer bi se time “najbolje odala počast palim herojima”. Američki cenzori su u patriotskoj histeriji nakon 11.09. 2001. imali dosta razumijevanja za te stavove, ali realističnost krvoprolića ne znači da je film u potpunosti vjerodostojan. Scenaristi Nolan i Bowden su iz dramaturških razloga bili prisiljeni stotinjak likova “stopiti” u njih tridesetak, nekima su imena izmijenjena iz sigurnosnih razloga, a u nekim slučajevima je Pentagon (koji je Bruckheimmeru pomogao s autentičnim snimkama akcije, posudbom helikoptera i ljudstva i sl.) inzistirao na izmjenama iz propagandnim razloga – tako je John Stebbins, jedan od junaka bitke (kojeg u filmu tumaci Ewan MacGregor) preimenovan u Grimesa, i to zato što je u međuvremenu bio osuđen na trideset godina vojnog zatvora zbog pedofilije. S druge strane, teško bi se na prvi pogled moglo reći da Pad crnog jastreba predstavlja uobičajenu holivudsku propagandu – par scena je ubačeno isključivo u svrhu da se da makar djelić somalijske perspektive, a završni kadrovi čak sugeriraju da je američka pustolovina u toj afričkoj zemlji predstavljala pogrešku – besmisleno žrtvovanje života u nečemu za što američki narod nije imao interesa ni razumijevanja. Ono što ovaj film slavi jest prije svega “čojstvo i junaštvo” američkog vojnika, drugarstvo, disciplina i spremnost da se žrtvuje za svog bližnjeg  – one osobine koje su ljude privlačile vojnom pozivu u doba prije nacionalizma. Ali, možda upravo taj nedostatak nekog ozbiljnog stava prema političkim i inim događajima koji su prethodili bitci Pad crnog jastreba u neku ruku čini jednako neuspješnim kao i samu akciju. No, to je sve relativno – oni koje vole dobru ratnu akciju će imati itekako razloga biti zadovoljni.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 14. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RECENZIJA: Početnici (2011)

Beginners
(izvor: Wikipedia)
POČETNICI
(BEGINNERS)
uloge: Ewan MacGregor, Christopher Plummer, Melanie Laurent, Goran Višnjić
scenarij: Mike Mills
režija: Mike Mills
proizvodnja: Focus Features, SAD, 2011.
trajanje: 104 '

 

Odluka Baracka Obame da eksplicitno podrži istospolne brakove se može, pogotovo u kontekstu predstojećih izbora, tumačiti na različite načine. Jedan od njih je nastojanje da se izađe u susret svojoj ideološki “nabrijanoj” biračkoj bazi, pri čemu se posebno ističe ultraliberalni Hollywood. Američka filmska elita je posljednjih godina i desetljeća upravo u promicanju prava istospolnih osoba pronašla najefektniji način potvrde vlastite modernosti, progresivnosti i društvene relevantnosti; u tome je najviše uspjeha imala na televiziji, a daleko manje na velikim ekranima, gdje je eksplicitni prikaz LGBT tematike još uvijek u domeni “umjetničkih” ili “dajte mi Oscar” filmova nalik na Početnike.

 

Mike Mills, autor filma, je inspiraciju pronašao u vlastitoj obitelji. Njegov fiktivni alter ego Oliver (MacGregor) je likovni umjetnik koji se kroz flashbackove prisjeća nekoliko prethodnih godina koji su započeli smrću majke, odnosno šokatnim priznanjem njegovog 75-godišnjeg oca Hala (Plummer) o vlastitoj homoseksualnosti. Hal je nakon toga, usprkos duboke starosti, nastojao nadoknaditi propušteno i dugo potiskivane sklonosti izraziti burnim načinom života koji, između ostalog, uključujuje i desetljećima mlađeg dečka Andyja (Višnjić). Nekoliko godina kasnije Hal je umro, a Oliver počinje sumnjati da su slabi temelji dugogodišnjeg braka i obitelji koja ga je podigla razlog zašto je on sam povučen, odnosno nesposoban za dugotrajniju vezu. S tim sumnjama će se morati suočiti i kada upozna Annu (Laurent), šarmantnu francusku glumicu koja, pak, i sama ima problematičan odnos s ocem.

 

Početnici su se u hrvatskim kinima pojavili relativno kasno, usprkos publiciteta koji bi inače pružio angažman Gorana Višnjića, odnosno “Oscar” koji je za ulogu Hala osvojio Christopher Plummer. Iako se može špekulirati o tome da je razlog bila “problematičnost” scena u kojima nesuđeni hrvatski Bond ljubaka s muškarcem koji bi mu mogao biti djed, domaća publika, zapravo, i nije mnogo propustila. Na početku se, doduše, mora priznati da je Plummer itekako zaslužio svoj zlatni kipić. Velikan kanadskog glumišta, kome je to priznanje pripalo u devetom desetljeću života, s nevjerojatnom lakoćom balansira između humora i patetike, stvarajući velike simpatije za svoj lik.

 

S druge strane, kao i mnogi “dajte mi Oscar” filmovi, i Početnici imaju problema sa narativnim i konceptualnim okvirom za tako impresivne glumačke nastupe. Millsovo učestalo korištenje flashbackova i skakanje u različita vremenska razdoblja će zbuniti dio gledatelja. Veći problem je u tome što film sadrži dvije sasvim različite priče čije je jedino vezivno tkivo (nominalni) protagonist koga tumači ne baš pretjerano raspoloženi Ewan MacGregor; Halova životna transformacija je, dakako, mnogo zanimljivija od romanse Olivera i Anne koja izgleda kao koncentrat standardne romantične komedije. Tu od neke velike pomoći nije ni Tarantinova muza Melanie Laurent sa svom svojom “otlačenošću”, isto kao i simpatični Halov/Oliverov psić. Bez obzira koliko god na trenutke gledanje Početnika učinili ugodnijim, ti ga detalji u suštini čine banalnim, “prepakiranim” hollywoodskim proizvodom. Iako Plummer na svojim ostarjelim plećima uspijeva održati ovaj film iznad vode, i iako je on gledateljima uglavnom ugodno iskustvo, Početnici pokazuju kako se danas i male, “nezavisne” hollywoodske drame po svojoj predvidljivosti mogu natjecati s blockbusterima.

 

OCJENA: 5/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 15. svibnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)