RECENZIJA: John Wick 3: Parabellum (John Wick: Chapter 3 – Parabellum, 2019)

Zašto otkrivati toplu vodu kada već postoji formula koja savršeno funkcionira? Tom su se mišlju vodili producenti, scenaristi i režiser Johna Wicka 3, trećeg po redu nastavka u jednoj od danas rijetkih, ali isto tako rijetko uspješnih akcijskih filmskih franšiza. Nakon što je u prvom filmu Keanu Reeves zablistao u ulozi uglavnom šutljivog, ali gotovo natprirodno efikasnog profesionalnog ubojice koji se nemilosrdno obračunava s hordama kriminalaca, u drugom filmu je ustanovljen osnovni zaplet koji se uglavnom svodi na to da se od progonitelja pretvorio u progonjenog, odnosno da barem pola filma mora bježati od svojih kolega motiviranih kako basnoslovnom nagradom za njegovu glavu, tako i time da bi Wickovom likvidacijom zauzeli mjesto na vrhu svjetske hijerarhije profesionalnih ubojica. U trećem filmu je preostalo jedino smisliti nekakav način da se takav zaplet rastegne na rutinska dva sata nužnih za današnji blockbuster, odnosno da se u njega utrpa koliko-toliko originalni sadržaj što se tiče samih oružanih okršaja ili egzotičnog okružja u kojem se odigravaju.

Trojka scenarista koja se za potrebe Parabelluma priključila tvorcu originalnog filma Dereku Kolstadu je pronašla jednostavno rješenje za cliffhanger kojim je završio prethodni film. Radnja započinje nekih sat vremena nakon događaja koji su se odigrali u prethodnom filmu, odnosno u trenutku kad se John Wick našao u nebranom grožđu. Zahvaljujući svojoj impulzivnoj likvidaciji glavnog negativca, ne samo što je sebi na vrat navukao armije vrhunskih ubojica, nego je isto tako postao “excommunicado”, ili u žargonu kriminalnog polusvijeta, ličnost koja više ne može računati na ničiju pomoć, bilo da je riječ o skrivanju, nabavci oružja i druge opreme ili liječenju rana koje su neizbježne čak i za tako iskusnog i efikasnog borca kao što je on. Bjesomučna utrka za goli život na njujorškim ulicama Wicka dovede do neobične škole čija mu direktorica (Huston) pristane pomoći otići u Casablancu. Tamo se, pak, za pomoć obraća davnoj poznanici Sofiji (Berry), direktorici tamošnjeg hotela Continental, koja ga uputi prema tajanstvenom Starješini koji upravlja kriminalnim svijetom. Tamo će dobiti ponudu za pomilovanje, ali u uz uvjet da svoje ubilačke vještine još jednom kriminalcima stavi na raspolaganju, ovaj put protiv ljudi koji su mu prijatelji i do kojih mu je stalo.

Kao i u prethodnim filmovima, režiser Stahelski je izuzetno svjestan toga da glumačke sposobnosti Keanua Reevesa, najblaže rečeno, nisu na oskarovskoj razini, pa bi inzistiranje na nekakvim dugotrajnim dramskim scenama samo izazvalo zijevanje odnosno neugodu prilikom usporedbi s njegovim daleko talentiranijim kolegama, a što uključuje prave “oskarovku” kao što što su Hale Berry i Anjelica Huston. Stahelski je kao bivši kaskader daleko više pažnje posvetio osmišljavanju što spektakularnijih i pamtljivijih scena borbe, koje moraju biti dugotrajne ali ne i monotone, te koje moraju gledatelje prikovati uz ekran bez obzira na to što je ishod svakog okršaja, s obzirom na prirodu franšize i glavnog lika, unaprijed poznat. Stahelski i njegovi suradnici su taj zadatak obavili na izuzetno dojmljiv način, stvorivši niz prizora u kojima se borbe odvijaju na raznim egzotičnim lokacijama ili još egzotičnijim interijerima, odnosno u kojima se koriste različita oružja, od improviziranih do najsofisticiranijih. Pri svemu tome se pazilo i na adekvatan casting, pa tako se među Wickovim ljutim i prilično opasnim protivnicima našao lik kojeg u svom glumačkom debiju tumači srpski košarkaš Boban Marjanović. Najdomljivijim se pokazao Mark Dacascos, nekoć velika akcijska zvijezda koji tumači Zeroa, glavnog i naizgled nepobjedivog egzekutora koji će biti ne samo dostojan Wickov protivnik, nego i svojim replikama donijeti nešto humora koji ovom filmu ponekad nedostaje. Zero se također okružio i dojmljivom svitom učenika, a jednog od njih glumi Yayan Ruhian, indonezijski majstor borilačkih vještina poznat po nastupu u danas kultnom filmu The Raid.

John Wick 3 je, dakako, daleko od savršenstva. To se može vidjeti u nekoliko scena i kadrova koji su nepotrebni, pogotovo na samom početku kada se na previše umjetan način, neposredno pred stupanje na snagu edikta o likvidaciji, nastoji prikazati u kakvoj se nevolji našao John Wick. Pojedine replike koje koriste inače sjajni Lance Reddick i Ian McShane nisu najsretnije riješene, a i scena obračuna u hotelu Continentalu na samom početku izgleda previše “deja vu”. Scene u kojima se Asia Kate Dillon pojavljuje u ulozi svojevrsnog mafijaškog birokrata također oduzimaju previše vremena. Još gori dojam stvara neumitni cliffhanger kojim je, u nastojanju da se osigura nastavak, potrošen naoko “šokantni” obrat na kraju. Ipak, bez obzira da li je riječ o formuli ili ne, John Wick 3 pruža kvalitetnu zabavu i postoje razlozi za nadu da će četvrti film biti bolji ili barem jednako dobar.

JOHN WICK 3: PARABELLUM

(JOHN WICK 3: CHAPTER 3 – PARABELLUM)

uloge: Keanu Reeves, Halle Berry, Laurence Fishburne, Marc Dacascos, Asia Kate Dillon, Lance Reddick, Anjelica Huston, Ian McShane

scenarij: Derek Kolstad, Shay Hatten, Chris Collins & Marc Abrams

režija: Chad Stahelski

proizvodnja: Summit Entertainment, SAD, 2019.

trajanje: 131 min.

OCJENA: 6/10

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Obitelj čudaka (The Royal Tennenbaums, 2001)

uloge: Gene Hackman, Anjelica Huston, Ben Stiller, Luke Wilson,
 Gwyneth Paltrow, Owen Wilson, Bill Murray, Danny Glover, Kumar
 Pallana, Seymour Cassell, Alec Baldwin
 glazba: Mark Mothersbaugh
 scenarij: Wes Anderson & Owen Wilson
 režija: Wes Anderson
 proizvodnja:Touchstone, SAD, 2001.
 trajanje: 111'

Royal Tennenbaum (Hackman) je nekoć imao sve što se poželjeti moglo – uspješnu karijeru odvjetnika, bogatstvo, dragu ženu Etheline (Huston) i troje djece – sve odreda genijalce i vunderkinde. No, Royalovoj životnoj sreći je došao kraj – bio je uhapšen zbog pronevjere i nakon toga napustio Etheline i obitelj. Nedostatak oca se teško odrazio na djecu i njih je umjesto uspjeha čekalo dvadeset godina nesreće. Mladi financijski genij Chas (Stiller) je nakon tragične smrti supruge postao opsjednut uvježbavanjem vlastite djece za slučaj požara. Richie (Luke Wilson), juniorski prvak Amerike u tenisu, se nakon kolapsa na teniskom terenu dao u vucaranje po svjetskim morima. Nekoć darovita spisateljica Margot (Paltrow) zaglavila je u nesretnom braku s emocionalno hladnim neurologom Raleighem St. Clairom (Murray). Njih troje će spojiti očev povratak kući – Royal tvrdi da umire od raka te se nastoji iskupiti za sve ono što je priredio svojoj djeci. No, oni malo skeptičniji sumnjaju da je u pitanju ljubomora, odnosno nemirenje s time da se Etheline uda za dugogodišnjeg obiteljskog knjigovođu Henryja Shermana (Glover).

Obitelj čudaka bi se najkraće mogla opisati otprilike isto onako kako je u filmu 24 Hour Party People Tony Wilson opisao jazz – kao glazba koja daleko veći užitak pruža onima koji je sviraju nego onima koji je slušaju. U slučaju režisera Wesa Andersona, koji je zajedno sa svojim ko-scenaristom Owenom Wilsonom (koji se u ovom filmu pojavljuje u ulozi kauboja-književnika i kućnog prijatelja Tennenbaumovih) našoj publici poznat po otkačenoj komediji Rushmore moglo bi se reći kako je dotični doista uživao snimajući film. To je bila prilika da oko sebi okupi moćnu gomilicu vrhunskih glumaca, pa i da pruži priliku Geneu Hackmanu da zabljesne u za njega nekarakterističnoj komičnoj ulozi. No, s druge strane, ono što je Andersonu bilo zanimljivo, neće biti niti shvatljivo niti previše razumljivo široj publici, s obzirom da su likovi ne samo pre-ekscentrični, nego ni njihova ekscentričnost nije najbolje prikazana. Anderson kao da je bio opsjednut da njegova komedija bude što različitija od holivudskih stereotipova, pa je pri tome zaboravio na humor. Da stvar bude gora, uz časni izuzetak Genea Hackmana gotovo svi glumci u Obitelji čudaka su dolazak pred kamere shvatili kao natjecanje u držanju “kamenog lica”, pa je uživljavanje u njihove patnje i probleme prilično otežano publici. Nekoliko svijetlih trenutaka ovaj film čini gledljivim, ali prosječni gledatelj teško da će imati strpljenja Obitelj čudaka pogledati nekih desetak puta kako bi shvatio što je pjesnik, zapravo, htio reći.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 14. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.