RETRO-RECENZIJA: Obitelj čudaka (The Royal Tennenbaums, 2001)

uloge: Gene Hackman, Anjelica Huston, Ben Stiller, Luke Wilson,
 Gwyneth Paltrow, Owen Wilson, Bill Murray, Danny Glover, Kumar
 Pallana, Seymour Cassell, Alec Baldwin
 glazba: Mark Mothersbaugh
 scenarij: Wes Anderson & Owen Wilson
 režija: Wes Anderson
 proizvodnja:Touchstone, SAD, 2001.
 trajanje: 111'

Royal Tennenbaum (Hackman) je nekoć imao sve što se poželjeti moglo – uspješnu karijeru odvjetnika, bogatstvo, dragu ženu Etheline (Huston) i troje djece – sve odreda genijalce i vunderkinde. No, Royalovoj životnoj sreći je došao kraj – bio je uhapšen zbog pronevjere i nakon toga napustio Etheline i obitelj. Nedostatak oca se teško odrazio na djecu i njih je umjesto uspjeha čekalo dvadeset godina nesreće. Mladi financijski genij Chas (Stiller) je nakon tragične smrti supruge postao opsjednut uvježbavanjem vlastite djece za slučaj požara. Richie (Luke Wilson), juniorski prvak Amerike u tenisu, se nakon kolapsa na teniskom terenu dao u vucaranje po svjetskim morima. Nekoć darovita spisateljica Margot (Paltrow) zaglavila je u nesretnom braku s emocionalno hladnim neurologom Raleighem St. Clairom (Murray). Njih troje će spojiti očev povratak kući – Royal tvrdi da umire od raka te se nastoji iskupiti za sve ono što je priredio svojoj djeci. No, oni malo skeptičniji sumnjaju da je u pitanju ljubomora, odnosno nemirenje s time da se Etheline uda za dugogodišnjeg obiteljskog knjigovođu Henryja Shermana (Glover).

Obitelj čudaka bi se najkraće mogla opisati otprilike isto onako kako je u filmu 24 Hour Party People Tony Wilson opisao jazz – kao glazba koja daleko veći užitak pruža onima koji je sviraju nego onima koji je slušaju. U slučaju režisera Wesa Andersona, koji je zajedno sa svojim ko-scenaristom Owenom Wilsonom (koji se u ovom filmu pojavljuje u ulozi kauboja-književnika i kućnog prijatelja Tennenbaumovih) našoj publici poznat po otkačenoj komediji Rushmore moglo bi se reći kako je dotični doista uživao snimajući film. To je bila prilika da oko sebi okupi moćnu gomilicu vrhunskih glumaca, pa i da pruži priliku Geneu Hackmanu da zabljesne u za njega nekarakterističnoj komičnoj ulozi. No, s druge strane, ono što je Andersonu bilo zanimljivo, neće biti niti shvatljivo niti previše razumljivo široj publici, s obzirom da su likovi ne samo pre-ekscentrični, nego ni njihova ekscentričnost nije najbolje prikazana. Anderson kao da je bio opsjednut da njegova komedija bude što različitija od holivudskih stereotipova, pa je pri tome zaboravio na humor. Da stvar bude gora, uz časni izuzetak Genea Hackmana gotovo svi glumci u Obitelji čudaka su dolazak pred kamere shvatili kao natjecanje u držanju “kamenog lica”, pa je uživljavanje u njihove patnje i probleme prilično otežano publici. Nekoliko svijetlih trenutaka ovaj film čini gledljivim, ali prosječni gledatelj teško da će imati strpljenja Obitelj čudaka pogledati nekih desetak puta kako bi shvatio što je pjesnik, zapravo, htio reći.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 14. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Iza neprijateljskih linija (Behind Enemy Lines, 2001)

uloge: Owen Wilson, Gene Hackman, Olek Krupa, Joaquin de
 Almeida, Gabriel Macht, David Keith, Marko Igonda, Vladimir
 Mashkov, Aernout Van Lynden
 glazba: Don Davis
 scenarij: David Veloz & Zak Penn (sinopsis: Jim Thomas & John
 Thomas)
 režija: John Moore
 proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2001.
 distribucija: Continental Film
 trajanje: 106 '

Godine 1995. bosanski Srbi su prilikom NATO-ve misije “održavanja mira” oborili američki avion i prisilili pilota Scotta O’Gradyja da tri dana provede vrludajući po bosanskim vrletima prije nego što su ga njegovi suborci uspjeli pronaći i vratiti u bazu. Taj je događaj u američkim medijima izazvao daleko više medijske pažnje nego sam rat te natjerao kolumniste “Feral Tribunea” da špekuliraju o tome da će jednog dana Hollywood o tome snimiti agitprop-film u svrhu veličanja američke vojne sile. Novinarske špekulacije su postale stvarnost šest godina kasnije, a projekt Iza neprijateljskih linija, “blago inspiriran” pričom o Scottu O’Gradyju, uživao je neskrivenu i neupitnu podršku američkog vojnog establishmenta koji su filmašima povjerili nosač aviona na raspolaganje. Taj film je isto tako imao nevjerojatnu sreću da u američka kina bude lansiran neposredno nakon napada na WTC i u vrijeme napada na Afganistan, pa je u atmosferi šovinističke histerije zaradio mnogo bolje komercijalne rezultate nego što se to inače moglo očekivati.

Radnja se odvija u nekom alternativnom univerzumu gdje je rat u Bosni završio sa “sporazumom u Cincinattiju”, a američko vojno prisutstvo se svelo na avione koji patroliraju nebom pazeći da sve zaraćene strane poštuju primirje. To znači da navigator Chris Burnett (Wilson) neće vidjeti prave akcije i zbog toga razmišlja o napuštanju mornaričkog zrakoplovstva. Prilikom jedne od tih rutinskih misija on i njegov pilot Stackhouse (Macht) primijete vojnike bosanskih Srba kako pokušavaju sakriti masovnu grobnicu i odluče nad tim područjem letjeti duže nego što je dozvoljeno kako bi imali sto bolje snimke. Ta se odluka pokaže kobnom, jer bosanski Srbi lansiraju projektil koji ruši njihov avion i prisiljava Burnetta i Stackhousea da se spuste na neprijateljski teritorij. Srpski tvrdolinijaš Lokar (Krupa), čije trupe usprkos primirju opsjedaju muslimansko uporište Hac, je odlučan u tome da ušutka nezgodne svjedoke te šalje malu vojsku i opakog snajperista Sašu (Mashkov) da ih likvidiraju. Stackhouse gine, ali se Burnett uspijeva izvući i kontaktirati svoje pretpostavljene. No, njegovo spašavanje je komplicirano time što je njegov pretpostavljeni, admiral Riegart (Hackman), podređen francuskom admiralu Piquetu (de Almeida), zapovjedniku UN snaga u Bosni koji drži da bi svako izazivanje bosanskih Srba moglo ugroziti živote francuskih “mirovnjaka” na terenu.

Pojedini hrvatski kritićari, pogotovo one desne provenijencije, su pohvalili ovaj film, jer “za razliku od većine zapadnih filmova govori istinu o ratu”, tj. pokazuje da su Srbi bili agresori i počinili genocid. No, to je možda jedina stvar koja u Iza neprijateljskih linija ima veze istinom, odnosno sa zdravim razumom (a čak je i Scott O’Grady najavio tužbu protiv autora filma, smatrajući da su lik temeljen na njemu napravili u previše lošem svjetlu). Snimljen u slovačkim planinama s ruskim, poljskim i slovačkim glumcima koji jedva natucaju jezike bosanskih naroda i narodnosti, Iza neprijateljskih linija cijelu krvavu stvarnost bosanskog rata koristi tek kao pozadinu rutinerskoj akcijskoj priči i besramnom glorificiranju američke vojne moci. S obzirom da je glavna svrha filma poboljšati stopu regrutacije za američke oruzane snage, protagonista tumači ljepuškasti Owen Wilson, za kojega je sasvim jasno da će iz cijele gužve izaći ne samo kao pobjednik nego kao i herojski spasitelj napaćenih bosanskih Muslimana. Ne samo što cjelokupna srpska vojska sa svim svojim topovima, tenkovima i tisućama ispaljenih metaka nije u stanju niti okrznuti tog američkog superheroja, nego je taj pojedinac u stanju s jednim pištoljem rijesiti sudbinu cijelog rata. Dakako, pitanje je samo kako bi samo Amerikanci mogli usrećiti cijeli svijet da ih u tome ne prijece nekakva glupava pravila međunarodnog prava i podmukli nazovi-saveznici koji su u ovom filmu, igrom slučaja, upravo Francuzi. John Moore sa svojom videospotovskom ikonografijom te uz pomoć mnogo pirotehnike i specijalnih efekata bi sve to mogao učiniti neobaveznom zabavom, ali je scenarij previše ozbiljan da bi se mogle opravdati neuvjerljivosti i naivnosti kojima obiluje cijeli film. Neke od rana su previše svježe da bi ih se moglo eksploatirati u svrhu jeftine američke dnevne politike.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Zoolander (2001)

uloge: Ben Stiller, Christine Taylor, Owen Wilson, Will Ferrell, Milla
 Jovovich, Jerry Stiller, Billy Zane, David Duchovny, Jon Voight, David Bowie
 glazba: David Arnold
 scenarij: John Hamburg (po motivima Drakea Sathera i Bena Stillera)
 režija: Ben Stiller
 proizvodnja: Paramount/Village Roadshow/VH1 Television, SAD, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 89 '

Mnogi drže kako Zoolander, komedija Bena Stillera, svoj iznenađujući uspjeh na američkim kino-blagajnama prošle jeseni ima prije svega zahvaliti terorističkom redekoriranju njujorških pejzaža, to jest želji američke publike za “laganim” i nepretencioznim sadržajima zbog kojih će zaboraviti surovu stvarnost. Na prvi pogled Zoolander uistinu izgleda nepretenciozno, a priča o praznoglavom muškom supermodelu Dereku Zoolanderu (Stiller) odaje kako potjelče iz kratkog skeča kojeg je Stiller stvorio prije više godina (slično kao i mnoge komedije stvorene na osnovu skečeva u popularnoj TV-emisiji Saturday Night Live). No, s druge strane, Stiller, koji se i kao komilar (Svi su ludi za Mary) i kao režiser (Nepodnošljivi gnjavator) pokazao sklonim mračnim stranama ljudske prirode, ipak kroz gomilu urnebesnih gegova iznosi svoje kritičko mišljenje o nekim fenomenima modernog svijeta, uključujući modnu industriju. Ne samo što se svijet suvremene mode – kojeg simboliziraju anoreksične polugole tinejdžerke, feminizirani muški modeli, odjeća koju nitko normalan ne bi nosio na ulici te kreatori sumnjivih seksualnih sklonosti – izvrgava ruglu mnogo efektnije nego sto je to Altman učinio u svom razvikanom Pret-a-porter, nego je Stiller našao za shodno spomenuti i eksploataciju Trećeg svijeta od strane moćnih zapadnih korporacija, i to tako što se ono malo zapleta vrti oko malezijskog premijera koji je ukinuo dječji rad i tako smanjio profite modnoj industriji (a stjecajem okolnosti, u stvarnom životu je malezijski premijer Mahatir Mohamed došao na udar MMF-a i zapadnih medija zbog antiglobalističke ekonomske politike). Naravno, svi onima koji je dosta politike se ne moraju brinuti – Zoolander sa svojom izvrsnom glumačkom ekipom (Stillera, uz uvijek raspoloženog Owena Wilsona podrzava supruga Christine Taylor te otac Jerry) funkcionira kao uistinu zabavna komedija te stoga predstavlja jedno od ugodnijih iznenađenja na hrvatskom kino-repertoaru.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Genijalni umovi (Masterminds, 2016)

Hollywood svoj današnji nedostatak istinskih kreativnih potencijala najzornije pokazuje kada se njegovi proizvodi sudare sa stvarnim likovima i događajima koje bi netko nazvao “hollywoodskim”. Taj se fenomen često sreće kada se pokuša napraviti film po nekoj istinitoj priči iz crne kronike koja se čini dovoljno spektakularnom ili bizarnom da bi garantirala kakav-takav publicitet i dodatni dolar na kino-blagajnama. Jedna takva priča se zbila, sada već daleke 1997. godine, kada je podružnica Loomis Farga , tvrtke za prijevoz novca, u gradu Charlotte u Sjevernoj Karolini postala metom jedne od najdrskijih, ali i po količini opljačkanog novca, najvećih pljački u povijesti američkog kriminala. Istraga FBI je, pak, bila relativno brza pa su se samo za nekoliko mjeseci njeni počinitelji našli iza rešetaka, ali i dali zahvalan materijal za brojne true crime knjige i epizode dokumentarnih TV-serija istog žanra. Kada je, pak, došao red na igranu ekranizaciju, njeni tvorci su u slučaju filma Genijalni umovi zaključili da bi on žanrovski trebao također pripadati komediji.

Nominalni protagonist filma je David Ghantt (Galifianakis), zaposlenik Loomis Farga čiji se život uglavnom vrti oko monotonog rintanja za slabu plaću u lokalnoj poslovnici, ali koji to smatra ugodnijim mjestom za boravak od doma kojom dominira njegova agresivna zaručnica Jandice (McKinnon). Razlog za to je njegova atraktivna kolegica Kelly Campbell (Wiig) u koju se zaljubio do ušiju. Njoj, pak, neće biti problem da pričom o početku novog, zajedničkog života potakne Ghantta da odluči opljačkati novac koji mu je povjeren. U tu svrhu ga povezuje s grupom sitnih kriminalaca na čelu sa poznanikom Steveom Chambersom (Wilson) te mu oni pomognu izvesti milijune dolara iz poslovnice, te mu zauzvrat urede zrakoplovnu kartu za Meksiko. Tamo bi se Ghantt trebao skrasiti na neko vrijeme i sačekati da preuzme svoj dio plijena, odnosno da mu se voljena Kelly pridruži. Chambers, međutim, ima u planu nešto sasvim drugo, te u Meksiko šalje profesionalnog ubojicu Michaela McKinneya (Sudeikis) sa zadatkom da Ghantta trajno “ušutka” prije nego “propjeva” ili ukaže na njegov klan kao moguće pomagače.

Iako snimljen prije dvije godine, Genijalni umovi su se tek sada pojavili u kino-dvoranama, i to u terminu rezerviranom za trećeligaška ostvarenja, a što svjedoči da ni sami producenti nisu u njega imali velikog povjerenja. A nije trebalo biti tako, barem ako je suditi prema imenima uključenim u projekt. Iza kamere se našao Jare Hess, koji je u prošlom desetljeću stekao brojne simpatije s otkačenom komedijicom Napoleon Dynamite, dok se u glavnim ulogama našla imena koja trenutno čine prvu komičarsku ligu američkog filma. Međutim, scenaristi su se, kao i mnogo puta u sličnim slučajevima, kako da zaplet i likove, i to one o kojima za koje dio, barem one starije, publike ima određenu predodžbu što su i kako će završiti, učinio dovoljno “filmskima” na ekranu. Zato su razni “hollywoodski” i slični bizarni detalji o kojima se moglo čitati u novinama i gledati u TV-reportažama – Kelly kao “femme fatale”, Ghantt kao filmnoarovski naivčina, Chambers kao kriminalni “genije” koji pažnju vlasti privlači drskim razmetanjem opljačkanim novcem – morali biti dodatno pojačani situacijama kojih nije bilo u stvarnom životu. To uključuje nimalo produhovljene przore tučnjave između Kelly i Jandice, cirkusantske scene Ghattovog bijega pred neumoljivim McKinneyevom iza kojih slijedi obrat u zapletu dostojan izraza “američki vic”, a sve kulminira rutinskom scenom spektakularnog obračuna s Chambersom na samom kraju. Iako se glumačka ekipa trudi, sve to jednostavno nije dovoljno smiješno, te će gledateljima, barem onima koji voli paziti na sitne detalje, daleko više zabave pružiti prepoznavanje truda koji su autori uložili kako bi gledateljima prikazali svijet s kraja 1990-ih, u kome, na primjer, nije bilo mobitela, pa su pageri igrali izuzetno važnu ulogu u svakodnevnim životima. Za većinu publike, međutim, nostalgično podsjećanje na to doba ipak nije dovoljno da opravda gubljenje sata i pol gledanja kako inače dobri talenti serviraju mediokritetski proizvod.

GENIJALNI UMOVI
(MASTERMINDS)
uloge: Zach Galifianakis, Owen Wilson, Kristen Wiig, Kate McKinnon, Leslie Jones, Jason Sudeikis
scenarij: Chris Bowman, Huber Palmer, Emil Spivey
režija: Jared Hess
proizvodnja: Relativity Media SAD, 2016.
trajanje: 134 min.
OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Ponoć u Parizu (2011)

Midnight in Paris Photo Call
(izvor: PanARMENIAN_Photo)
PONOĆ U PARIZU
(MIDNIGHT IN PARIS)
uloge: Owen Wilson, Marion Cotillard, Rachel McAdams, Corey Stoll
scenarij: Woody Allen
režija: Woody Allen
proizvodnja: MediaPro/Gravier, SAD/Španjolska, 2011.
trajanje: 100'

Ono što se nekada govorilo za jazz – da je to glazba koja pruža više užitka onima koji je sviraju nego onima koji je slušaju – moglo bi se isto tako reći i za najveći dio opusa Woodyja Allena. Ili bi barem takav dojam mogla dati filmografija koja se ističe količinom i brzinom stvaranja novih naslova, kao i na osnovu toga prilično predvidljivim oscilacijama u kvaliteti. Ipak, ma koliko Allenovi filmovi imali reputaciju da neugodno sliče jedan na drugi, čini se da je posljednjih nekoliko godina njegov opus nešto drukčiji nego ranije, makar i zbog banalne činjenice da je mjesto radnje svojih ostvarenja premjestio iz New Yorka na Stari kontinent, odnosno ostao iza kamere, prepustivši mnogo darovitijim glumcima da tumače njegove alter egoe. Posljednje takvo ostvarenje je Ponoć u Parizu, kojem je dodatni publicitet dao angažman francuske Prve dame u jednoj od sporednih uloga, a koji je Allenu pružio i najveći komercijalni uspjeh u cijeloj karijeri.

Allenov alter ego u ovom slučaju je Gil (Wilson), relativno uspješni holivudski scenarist koji se zajedno sa zaručnicom Inez (McAdams) pridružio njenim roditeljima na poslovnom putovanju u Parizu. Dok Inez na boravak u francuskoj prijestolnici gleda kao na rutinu, Gil, koji sanjari o tome da napiše veliki roman, oduševljen je boravkom u romantičnom gradu u kojem su 1920-ih živjeli i stvarali slavni američki književnici iz Izgubljene generacije. I dok se Inez sve više udaljava od Gila, pronašavši srodnu dušu u svom starom prijatelju i površnom pseudo-intelektualcu Paulu (Sheen), dotle Gil nastoji proživjeti potpuno iskustvo Pariza te tako jedne večeri zaglavi u pariškoj ulici u ponoć. Tamo ga putnici u jednom  oldtajmeru pozovu da im se pridruži u vožnji. On to čini i započinje magično putovanje tijekom koga će Gil, između ostalog, upoznati i Adrianu (Cotillard), studenticu modnog dizajna u koju se strasno zaljubi.

O tome koliko Allen voli ono što radi možda najbolje svjedoči uvodna sekvenca, koja se sastoji isključivo od prizora ulica Pariza, uključujući najpoznatije turističke atrakcije, a čija duljina itekako upada u oči kada se uzme da je Ponoć u Parizu zapravo prilično kratak film. Iz nje se također može vidjeti kako njujorški filmaš sa svojim protagonistom dijeli i opčinjenost francuskim glavnim gradom, pa ne iznenađuje što je Pariz sveden na idealiziranu viziju u kojoj nema mjesta za “problematične” detalje poput banlieua i automobila u plamenu. Narativni okvir za tu filmsku razglednicu Allen nije najbolje napravio, te su likovi površni, pogotovo kada je riječ o Inez, vjerojatno jednoj od najnezahvalnijih uloga u karijeri Rachel McAdams. Allen također koristi priliku i za nekoliko jeftinih štoseva na račun američke desnice – praksa koja mu čuva fanove među antiameričkim snobovima s ove strane Velike bare, ali koja više odaje nedostatak kreativnosti.

Allen je mnogo kreativniji kada je u pitanju glavni “štos” koji bi Ponoć u Parizu trebao učiniti drukčijim u odnosu na njegovije ranije filmove. Usprkos toga što i nije baš previše originalan i što će gledatelj vrlo brzo otkriti kojim pravcem kreće radnja, on vrlo dobro služi filmu. Gledatelji, barem oni malo obrazovaniji, bit će impresionirani načinom na koji oduševljeni Allen stvara jedan stari/novi svijet i u tu svrhu koristi hrpu poznatih i manje poznatih glumaca, među kojima se najviše ističe relativno nepoznati Corey Stoll u “skidanju” jednog poznatog književnog celebrityja. On također filmu daje i temu, odnosno priliku za Allena da kroz svoje junake raspravlja o fenomenu nostalgije i vječnim nezadovoljstvom postojećom situacijom. Allen taj svoj pristup kompromitira pomalo previše banalnom završnicom, kada glavnom junaku, koji je naučio svoju lekciju, daje možda ipak nezasluženu nagradu. Ipak, lucidnosti i “pozitivnih vibracija” koje tome prethode ima dovoljno da gledatelji takav hepi end neće previše zamjeriti.

OCJENA: 6/10