RETRO-RECENZIJA: Soba panike (Panic Room, 2002)

uloge: Jodie Foster, Kristen Stewart, Forest Whitaker, Dwight Yoakam,
 Jared Leto, Patrick Bauchau, Ann Magnuson, Ian Buchanan, Paul
 Schulze, Mel Rodriguez
 glazba: Howard Shore
 scenarij: David Koepp
 režija: David Fincher
 proizvodnja: Columbia, SAD, 2002.
 distribucija: Continental
 trajanje: 112'

I dok većina holivudskih filmova brak tretira kao vrhunac romanse, za autore Sobe panike, kao i za većinu Amerikanki, to je samo jedan od načina rješavanja egzistencijalnih probleme. Za neke, kao Meg Altman (Foster), taj je metod bogaćenja urodio basnoslovnim plodovima – ona je iskoristila trenutak slabosti svog supruga, milijunaša Stephena Altmana (Bauchau), kako bi mu oduzela kći Sarah (Stewart) i dovoljno novca da si kupi prostrani superluksuzni stan u elitnoj četvrti Manhattana. Isti je stan pripadao poznatom milijarderu te je opremljen tzv. “sobom panike” – prostorom ograđenim neprobojnim čelikom i opskrbljenim ventilacijom i video-kamerama – koji bi trebao služiti kao sklonište stanara u slučaju napada provalnika ili neke slične katastrofe. Još prve noći u novoj kući Meg i njena kći ce biti prisiljene koristiti se “sobom panike” kada dožive posjet troje nezvanih gostiju. U početku uvjerene kako će provalnici pobjeći, majka i kći doživljavaju neugodno iznenađenje kada se ispostavi da provalnici traže nesto što je skriveno upravo u “sobi panike”, a jedan od njih, Burnholm (Whitaker) je za život zarađivao gradeći “sobe panike”, što će dovesti do dugotrajne opsade.

Soba panike predstavlja pomalo neobičan izbor za Finchera, filmaša koji je slavu stekao snimajući gotovo nadrealne trilere ili ambiciozne drame. Predložak Davida Koeppa (Jurski park) predstavlja jednostavni hitchcockovski triler kojeg bi mogao uraditi svaki prosječni holivudski zanatlija. Fincher je tom predlošku svoj autorski potpis dao kroz neobične (za neke kritičare i prepretenciozne) kadrove vožnje kroz sve kutke i prostorije kuće, čime je demonstrirao svoje mogućnosti koristenja specijalnih efekata. Drugi Fincherov zaštitni znak – mračna fotografija – postignuta je smjenjivanjem direktora fotografije Dariusa Khondjija s Conradom W. Hallom. No, Fincher, usprkos sve svoje vještine, nije bio u stanju skriti ozbiljne slabosti Koeppovog scenarija u kojem je previše toga predvidljivo (na primjer to da će se za Meginu androginu kći ispostaviti kako je dijabetičarka i da mora izaći iz skloništa želi li preživjeti). Ono što je film spasilo jesu izvrsne uloge trojice glumaca koji tumače negativce, i koji su sve te likove učinili uvjerljivim i upečatljivim. To se najviše može reći za Forresta Whitakera koji daje gotovo tragičnu dimenziju liku provalnika koji jedini od trojke ima nekakvu savjest. Gotovo neprepoznatljivi Jared Leto (I to mi je život) i Dwight Yoakam (Braća Newton) su kao negativci mnogo uvjerljiviji od Jodie Foster koja prilično nezainteresirano odrađuje svoj posao. Na kraju, usprkos pomalo neobične zavrsnice, Soba panike nam ostavlja dojam filma koji je više stilska vježba nego neko autorsko ostvarenje, pa će nam, kao takav, usprkos nekih svojih kvaliteta brzo ispariti iz sjećanja.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. lipnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s