RECENZIJA: Hotel Artemis (2018)

HOTEL ARTEMIS
uloge: Jodie Foster, Sterling K. Brown, Sofia Boutella,
Jeff Goldblum, Brian Tyree Henry, Jenny Slate,
Zachary Quinto, Charlie Day, Dave Bautista
scenarij: Drew Pearce
režija: Drew Pearce
proizvodnja: Global Road Entertainment, SAD, 2018.
trajanje: 94 min.

Ako je nekome potrebno ukazati kako vrijeme neumitno čini sve i da od toga nisu imune ni najveće hollywoodske zvijezde, možda bi jedan od najboljih primjera mogla pružiti Jodie Foster,. Nije potrebno ići daleko u prošlost i prisjećati se njene uloge u Taksistu kada je kao pred-tinejdžerska nimfeta poticala nasilje u filmu i stvarnom životu. Dovoljno se, na primjer, sjetiti kako je prije tek nekih deset godina u Neustrašivoj kao relativno mladolika žena čistila njujorške ulice od smeća u stilu Charlesa Bronsona. Utoliko će šok biti veći kada je gledatelji u film Hotelu Artemis, iako, doduše potpomognutu za to adekvatnom šminkom, po prvi put vide u ulozi lika čija dob pripada onome što se eufemistički zove “zlatnim godinama”.

Radnja filma je, pak, smještena u relativno blisku budućnost koja se, barem što se Kalifornije tiče, teško može nazvati “zlatnim dobom”. Godine 2028. su tamošnje vlasti u praksu sprovele neke od ekstremnih neoliberalnih ideja koje se mogu naći na hrvatskim društvenim mrežama, uključujući potpunu privatizaciju vodoopskrbe uz monopolističko formiranje cijena isključivo na temelju ponude i potražnje. U Los Angelesu to znači da će većina stanovništva biti ili siromašna ili žedna ili oboje, a što dovodi do masovnih nereda koje na izuzetno brutalan način pokušava ugušiti isto tako privatizarana policija. Shermana (Brown) se sve to previše ne tiče, jer je već davno prije odlučio kruh zarađivati baveći se kriminalom, uključujući pljačke banaka. Prilikom jedne od njih je ranjen zajedno s bratom (Henry), ali se kao rješenje njihovih problema nameće specifična institucija zvana Hotel Artemis – u stvari bolnica u kojoj bolničarka Jean Thomas (Foster) prethodno pretplaćenim kriminalcima, odmetnicima i drugim osobama s druge strane zakona obavlja diskretne, ali vrhunske medicinske usluge, koristeći se pri tome nanotehnologijom i drugim najmodernijim medicinskim dostignućima. Hotel Artemis, pak, funkcionira i tako da se svi njegovi gosti moraju pridržavati strogih pravila ponašanja, uključujući ono o međusobnom neubijanju. No, u noći kada Los Angelesom bjesne neredi, to će pravilo biti teško održati, a još teže kada se u obzir uzme da su među gostima profesionalni ubojice, ali i da je Sherman opljačkao šefa losanđeleskog podzemlja.

Hotel Artemis je napravljen od strane relativno novog i malenog studija s izuzetnim niskim budžetom, a Drewu Pearceu, dosad poznatom kao scenaristu i producentu, ovo predstavlja režijski debi. Stoga se postavlja pitanje kako je taj film uspio dobiti redovnu kino-distribuciju, a najbolji se odgovor može pronaći u glumačkoj postavi. To se odnosi kako na Jodie Foster koja potencijalno nezahvalnu ulogu ostarjele i na trenutke šašave bolničarke jede za doručak, tako i na impozantnog Sterlinga K. Browna koji gledateljima servira nešto najbliže pozitivcu od svih likova. Ostatak glumačke postave je u nekim slučajevima dobar – za što mogu poslužiti primjeri Jeffa Goldbluma, koji se pojavljuje relativno kratko pred kraj filma, te Sofie Boutelle koja svoje plesačke vještine vrhunski koristi u borilačkoj sceni, te uvijek dojmljivog Davea Bautiste u ulozi Jeaninog pomoćnika – a u nekim slučajevima loš, a što se posebno može reći za iritantnog Charliea Daya kao Zacharyja Quinta, koji i ovdje pokazuje sklonost da tumačeći negativce skrene u nepodniošljivo šmiranje. Najveći problem Hotela Artemis, je, pak, ne baš produhovljen Pearceov scenarij, koji je velikim dijelom inspiriran Johnom Wickom u kome je jedan od najdojmljivijih elemenata jedan sličan hotel. Osim loše napisanih likova, malo previše melodrame pred završetak najviše u oči pada neiskorištenost distopijskih motiva, odnosno to da je cijela priča o apokaliptičkim neredima ništa drugo do nepotrebni pozadiski element, pa čak ne služi kao neka realna opasnost za likove uredno zaštićene iza debelih i dodatnih utvrđenih hotelskih zidova. Ideja o neoliberalnom politikom izazvanoj nestašici vode i društvenom kolapsu je mogla dobro poslužiti za zanimljiv socio-ekonomski komentar, ali šansa za to nije iskorištena. Hotel Artemis, s druge strane, vrlo dobro funkcionira kao svojevrsna stilska vježba, odnosno dobar primjer Pearceovih režijskih i producentskih vještina, gdje talent i karizma Jodie Foster ide ruku pod ruku sa scenografijom i općom atmosferom dostojnom futurističkih neo-noir klasika nalik na Blade Runner. U ove vruće ljetne dane i vremena kada takvih malih, ali solidnih filmića nema puno u kino-dvoranama, za Hotel Artemis je i to dovoljno.

OCJENA: 6/10

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Soba panike (Panic Room, 2002)

uloge: Jodie Foster, Kristen Stewart, Forest Whitaker, Dwight Yoakam,
 Jared Leto, Patrick Bauchau, Ann Magnuson, Ian Buchanan, Paul
 Schulze, Mel Rodriguez
 glazba: Howard Shore
 scenarij: David Koepp
 režija: David Fincher
 proizvodnja: Columbia, SAD, 2002.
 distribucija: Continental
 trajanje: 112'

I dok većina holivudskih filmova brak tretira kao vrhunac romanse, za autore Sobe panike, kao i za većinu Amerikanki, to je samo jedan od načina rješavanja egzistencijalnih probleme. Za neke, kao Meg Altman (Foster), taj je metod bogaćenja urodio basnoslovnim plodovima – ona je iskoristila trenutak slabosti svog supruga, milijunaša Stephena Altmana (Bauchau), kako bi mu oduzela kći Sarah (Stewart) i dovoljno novca da si kupi prostrani superluksuzni stan u elitnoj četvrti Manhattana. Isti je stan pripadao poznatom milijarderu te je opremljen tzv. “sobom panike” – prostorom ograđenim neprobojnim čelikom i opskrbljenim ventilacijom i video-kamerama – koji bi trebao služiti kao sklonište stanara u slučaju napada provalnika ili neke slične katastrofe. Još prve noći u novoj kući Meg i njena kći ce biti prisiljene koristiti se “sobom panike” kada dožive posjet troje nezvanih gostiju. U početku uvjerene kako će provalnici pobjeći, majka i kći doživljavaju neugodno iznenađenje kada se ispostavi da provalnici traže nesto što je skriveno upravo u “sobi panike”, a jedan od njih, Burnholm (Whitaker) je za život zarađivao gradeći “sobe panike”, što će dovesti do dugotrajne opsade.

Soba panike predstavlja pomalo neobičan izbor za Finchera, filmaša koji je slavu stekao snimajući gotovo nadrealne trilere ili ambiciozne drame. Predložak Davida Koeppa (Jurski park) predstavlja jednostavni hitchcockovski triler kojeg bi mogao uraditi svaki prosječni holivudski zanatlija. Fincher je tom predlošku svoj autorski potpis dao kroz neobične (za neke kritičare i prepretenciozne) kadrove vožnje kroz sve kutke i prostorije kuće, čime je demonstrirao svoje mogućnosti koristenja specijalnih efekata. Drugi Fincherov zaštitni znak – mračna fotografija – postignuta je smjenjivanjem direktora fotografije Dariusa Khondjija s Conradom W. Hallom. No, Fincher, usprkos sve svoje vještine, nije bio u stanju skriti ozbiljne slabosti Koeppovog scenarija u kojem je previše toga predvidljivo (na primjer to da će se za Meginu androginu kći ispostaviti kako je dijabetičarka i da mora izaći iz skloništa želi li preživjeti). Ono što je film spasilo jesu izvrsne uloge trojice glumaca koji tumače negativce, i koji su sve te likove učinili uvjerljivim i upečatljivim. To se najviše može reći za Forresta Whitakera koji daje gotovo tragičnu dimenziju liku provalnika koji jedini od trojke ima nekakvu savjest. Gotovo neprepoznatljivi Jared Leto (I to mi je život) i Dwight Yoakam (Braća Newton) su kao negativci mnogo uvjerljiviji od Jodie Foster koja prilično nezainteresirano odrađuje svoj posao. Na kraju, usprkos pomalo neobične zavrsnice, Soba panike nam ostavlja dojam filma koji je više stilska vježba nego neko autorsko ostvarenje, pa će nam, kao takav, usprkos nekih svojih kvaliteta brzo ispariti iz sjećanja.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. lipnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RECENZIJA: Elysium (2013)

elysium

(izvor: Miguel Angel Aranda (Viper))

uloge: Matt Damon, Jodie Foster, Sharlto Copley, Alice Braga, Diego Luna, Wagner Moura, William Fichtner
scenarij: Neill Blomkamp
režija: Neill Blomkamp
proizvodnja: Sony/Tristar/MRC, SAD, 2013.
trajanje: 106'

Jedan od najiritantnijih hollywoodskih klišeja se obično može vidjeti s druge strane kamere. Priča obično počinje daleko od Hollywooda gdje relativno nepoznati autor napravi film s kojim rasturi domaće kino-blagajne i(li) oduševi kritiku. Nakon toga slijeda ponuda za dolazak u Hollywood gdje ga čekaju najveće zvijezde, orijaški budžeti, a s njima mogućnost za još sjajniji opus. Ali, kada se ta ponuda prihvati, ono što dođe na ekran uvijek predstavlja veliko razočarenje. Najnoviji junak te priče je Južnoafrikanac Neill Blomkamp. Prije četiri godine je njegov SF-film “Distrikt 9” sa svojom kombinacijom domišljatih specijalnih efekata, crnog humora i političke alegorije uspio ne samo ostvariti komercijalni uspjeh nego doći i do nominacije za “Oscara”.

Njegovo najnovije ostvarenje “Elysium”, također pripada SF-žanru, i radnjom je smješteno u Los Angelesu 2154. godine. Svijet je zagađen i prenaseljen, te podijeljen na sićušnu elitu koja uživa u luksuzu i blagodatima tehnologije na orijaškoj orbitalnoj postaji Elysium, te ostatak koji tavori u siromaštvu i beznađu na Zemlji. Među potonje spada bivši kriminalac Max (Damon), čiji je pokušaj da poštenim radom stekne novac za putovanje na Elysium prekinut nesrećom uslijed koje je ozračen i preostaje mu pet dana života. Zbog toga pristaje surađivati sa svojim bivšim kolegama na čelu sa Spiderom (Maura), koji u orbitu krijumčare “ilegalce”.  U zamjenu za istu uslugu Max mora sudjelovati i otmici bogatog vlasnika tvornice i iz njegovog mozga ukrasti vrijedne podatke. Taj pothvat, međutim, privuče pažnju Delacourt (Foster), šefice osiguranja Elysiuma koja je uz pomoć otetog tajkuna planirala puč te na Maxa i njegove kolege šalje mentalno neuravnoteženog, ali ubitačno efikasnog plaćenika Krugera (Copley).

Blomkamp se u “Elysiumu” daleko eksplicitnije nego u “Distriktu 9” nastoji kroz futuristički zaplet iskazati vlastite političke stavove koji se doimaju potpuno komplementarni današnjoj američkoj ljevici, bilo da je riječ o ratu protiv “1 %”, ukidanju svih ograničenja imigracije i pretvaranje ilegalnih imigranata u punopravne američke državljanje, odnosno nastojanju da se progura još uvijek nezaživjeli projekt općeg obveznog zdravstvenog osiguranja. Dojam o “Elyisiumu” kao o socijalističkom ili Obaminom agitpropu je još veći zbog angažmana radikalno lijevog Matta Damona za glavnog glumca. Sama angažiranost filma ne bi trebala predstavljati problem, ali je Blomkamp s njom pretjerao, odustavši od bilo kakve suptilnosti. To se najviše iskazuje kroz potpuno crno-bijelu karakterizaciju, pa su tako zlim bijelim kapitalistima suprotstavljene tamnopute proleterske mase.  Međutim, to očito nije bilo dosta. Da bi i posljednjem idiotu u publici bilo jasno tko je dobar, a tko loš momak, uveden je melodramatski podzaplet sa Maxovom ljubavi iz djetinjstva (čiji odrasli lik tumači Alice Braga), a čija kćer umire od leukemije koja se može izliječiti jedino na Elysiumu.  To se sve odrazi i na likove, odnosno razočaravajuće uloge, bilo da je riječ o potpuno promašenoj Jodie Foster, kao i Copleyu, koji je obavio tako sjajan posao kao tragični junak “Distrikta”, a ovdje služi kao karikatura negativaca iz loših akcijskih filmova.

Prevelika jednostavnost radnje i likova na kraju očitim čine i neke druge njegove nedostatke, kao što sunedostatak originalnosti – slične motive je koristio još i Langov “Metropolis” – i predvidljiva završnica u obliku antiklimatičkog fizičkog obračuna na Elysiumu. Ono što spašava film jesu poneki svijetli trenuci, kao što je dašak crnog humora u prikazu robotskog represivnog aparata, kao i dojmljiva scena otmice. Najbolji dojam, pak, stvara brazilski glumac Wagner Maura koji se očito zabavlja glumeći antipod autoritarnom policajcu iz “Elitne postrojbe”. No, čak i s njim “Elysium” je ipak razočaranje, barem za one koji su mislili da će Blomkamp u Hollywoodu izbjeći ono što je snašlo mnoge njegove kolege.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 21. kolovoza 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)