RECENZIJA: Dobri dileri iz Dallasa (Dallas Buyers Club, 2013)

Misija ispunjena. S te dvije riječi bi se možda najbolje mogao opisati ishod ovogodišnje utrke za dva muška glumačka “Oscara”, čiji su pobjednici bili Matthew McConaughey u kategoriji glavne i Jared Leto u kategoriji sporedne uloge. Dobri dileri iz Dallasa, film u kojem su zajedno nastupili, predstavlja školski primjer ostvarenja čija je glavna svrha osvajanje prestižnih nagrada, i to najčešće onih glumačkih. Svi ključni sastojci za osvajanje srdaca i umova glasača losanđeleske Akademije su tu – radnja se temelji na istinitoj priči, “politički korektna” tema je upravo ona na kojoj posljednja dva desetljeća inzistiraju hollywoodski salonski ljevičari i, konačno, za film je tumač glavne uloge morao prolaziti kroz neuobičajeno naporno i (barem tako tvrde mediji) po život opasnu fizičku transformaciju. Kada se sve to uzme u obzir, uspjeh Dobrih dilera iz Dallasa nije bio neko veliko iznenađenje. Međutim, postavlja se pitanje da li je riječ o uistinu vrhunskom ostvarenju koje, promatran izvan konteksta glumačke vještine ili hollywoodskog agitpropa, predstavlja dobar film.

Radnja filma počinje 1985. godine, nedugo nakon što su svjetski liječnici uspjeli identificirati uzročnika tajanstvene i zastrašujuće bolesti koje je prethodnih par godina izazvala pomor čije su žrtve najvećim dijelom bili homoseksualci. Nje se ne boji protagonist filma, električar i rodeo-menadžer Ron Woodroof (McConaughey), s obzirom da njegov “macho” životni stil, koji uključuje i intenzivno druženje sa ženama, ima malo zajedničkog s “tetkicama” koje otvoreno prezire. Međutim, ispostavi se kako HIV virus u njegovom slučaju ne pokazuje previše razumijevanja za razlike u seksualnoj orijentaciji, te se Woodroof nađe suočen s time da mu je dijagnosticiran AIDS, kao i time da mu liječnici predviđaju tek oko trideset dana života. Nakon što je nakon dosta poricanja prihvatio da ima “pedersku bolest”, kao i to da su ga dotadašnji prijatelji odbacili, preostaje mu jedino da započne neravnopravnu borbu za produžetak života. Pri tome se osim same bolesti mora boriti i sa medicinskom i državnom birokracijom koja priječi korištenje potencijalnog spasonosnog lijeka AZT. Odlazak u Meksiko, gdje će mu prognani dr. Vaas (Dunne) malo poboljšati stanje uz vlastiti koktel stranih i neodobrenih lijekova, Woodroofu daje ideju da sebi ne samo spasi život, nego i zaradi hrpu novaca. U Dallasu osniva tzv. klub kupaca koji svojim članovima – oboljelima od AIDS-a – pruža pristup eksperimentalnim i drugim “problematičnim” lijekovima. Kao svog pomoćnika angažira Rayona (Leto), trans-ženu koju je upoznao u bolnici, i preko koje će od gay zajednice koju je ranije mrzio učiniti svoje unosne mušterije.

I McConaughey i Leto su u filmu ostvarili maestralne i prilično zahtjevne uloge, ali one nisu najintrigantnija stvar u filmu. To bi se prije moglo reći za scenarij Craiga Bortena i Mellise Wallack, koji na više od jedne razina predstavlja podrivanje američkih kulturnih i drugih stereotipova, i to prije svega kroz fascinatni glavni lik. Na samom početku je Woodroof prikazan kao oličenje tradicionalne američke muškosti, i to u onom negativnom smislu koji podrazumijeva patrijarhalnost, seksizam, nasilništvo, bahatost i, dakako, netrpeljivost prema “drukčijima” od sebe. Kao i mnoge hollywoodske drame koje nastoje biti angažirane – uključujući i Demmeovu Philadephiju, koja se istom temom bavila prije dva desetljeća – i ona prikazuje transformaciju takvog lika kroz stjecaj okolnosti koje su dovele u bliski kontakt s “drugima” koje je prije toliko prezirao i koje, nakon što ih je upoznao iz prve ruke, počinje cijeniti kao ravnopravna ljudska bića. S druge strane, Woodroofu život neće spasiti odbacivanje vlastitog karaktera. Naprotiv, upravo je “macho” kaubojština, odnosno žestoki individualizam, poduzetnički duh i “divlja” kapitalistička bezobzirnost ono što će ne samo njemu, nego i tisućama drugih, omogućiti da, barem na neko vrijeme, uživaju u onome što im nije mogao pružiti državni establishment. On se, pak, pojavljuje oličen u nesposobnom liječniku koga tumači Denis O’Hare i agentu Federalne uprave za lijekove (koga glumi Michael O’Neill) koji Woodroofa progoni isto onako kako je Javert progonio Valjeana u Jadnicima.

Ta je, prilično zanimljiva, ideja, na žalost, razvodnjena u scenariju koji se ne može osloboditi klišeja, ali i u nezgrapnoj režiji Jean-Marca Valéea koji nije najbolje ili najuvjerljivije prikazao gotovo čudesnu transformaciju Woodroofa od patetičnog gubitnika na samrti do efikasnog i snalažljivog narko-poduzetnika. A i pojedini likovi se čine suvišnim. To se, s jedne strane, ne bi moglo reći za Rayona, koji je tu ne samo da Letou pruži priliku za “Oscar”, nego i kao sredstvo za prikaz Woodroofove transformacije; interakcija sa Woodroofom prikazuje prijelaz od njegove otvorene mržnje do očinske brige za novog prijatelja kome osim bolesti problem predstavlja i sklonost drogi. Jennifer Garner, koja tumači lik dobronamjerne i idealistične liječnice, je, pak čisti klišej, a što pogotovo dolazi do izražaja u scenama koje sugeriraju eventualnu ljubavnu vezu između nje i Woodroofa. U tom trenutku film koji je nastojao sebe prodati kao istinita priča sebe otkriva kao hollywoodsku fikciju. Oba lika, inače, za razliku od Woodroofa, nisu postojala u stvarnom životu, a iskusnijim gledateljima, kada to doznaju, to i neće predstavljati neko iznenađenje. Dobri dileri iz Dallasa, usprkos toga što u svojem “dajte mi Oscar” pohodu ne skreću previše s ranije utabanih staza, su dovoljno kvalitetni da zasluže malo više pažnje i u zaborav utonu nešto kasnije nego mnoga razvikana, ali u posljednje vrijeme sve iritantnija ostvarenja takvog tipa.

REJTING: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za fak.hr, objavljena 2014. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RETRO-RECENZIJA: Soba panike (Panic Room, 2002)

uloge: Jodie Foster, Kristen Stewart, Forest Whitaker, Dwight Yoakam,
 Jared Leto, Patrick Bauchau, Ann Magnuson, Ian Buchanan, Paul
 Schulze, Mel Rodriguez
 glazba: Howard Shore
 scenarij: David Koepp
 režija: David Fincher
 proizvodnja: Columbia, SAD, 2002.
 distribucija: Continental
 trajanje: 112'

I dok većina holivudskih filmova brak tretira kao vrhunac romanse, za autore Sobe panike, kao i za većinu Amerikanki, to je samo jedan od načina rješavanja egzistencijalnih probleme. Za neke, kao Meg Altman (Foster), taj je metod bogaćenja urodio basnoslovnim plodovima – ona je iskoristila trenutak slabosti svog supruga, milijunaša Stephena Altmana (Bauchau), kako bi mu oduzela kći Sarah (Stewart) i dovoljno novca da si kupi prostrani superluksuzni stan u elitnoj četvrti Manhattana. Isti je stan pripadao poznatom milijarderu te je opremljen tzv. “sobom panike” – prostorom ograđenim neprobojnim čelikom i opskrbljenim ventilacijom i video-kamerama – koji bi trebao služiti kao sklonište stanara u slučaju napada provalnika ili neke slične katastrofe. Još prve noći u novoj kući Meg i njena kći ce biti prisiljene koristiti se “sobom panike” kada dožive posjet troje nezvanih gostiju. U početku uvjerene kako će provalnici pobjeći, majka i kći doživljavaju neugodno iznenađenje kada se ispostavi da provalnici traže nesto što je skriveno upravo u “sobi panike”, a jedan od njih, Burnholm (Whitaker) je za život zarađivao gradeći “sobe panike”, što će dovesti do dugotrajne opsade.

Soba panike predstavlja pomalo neobičan izbor za Finchera, filmaša koji je slavu stekao snimajući gotovo nadrealne trilere ili ambiciozne drame. Predložak Davida Koeppa (Jurski park) predstavlja jednostavni hitchcockovski triler kojeg bi mogao uraditi svaki prosječni holivudski zanatlija. Fincher je tom predlošku svoj autorski potpis dao kroz neobične (za neke kritičare i prepretenciozne) kadrove vožnje kroz sve kutke i prostorije kuće, čime je demonstrirao svoje mogućnosti koristenja specijalnih efekata. Drugi Fincherov zaštitni znak – mračna fotografija – postignuta je smjenjivanjem direktora fotografije Dariusa Khondjija s Conradom W. Hallom. No, Fincher, usprkos sve svoje vještine, nije bio u stanju skriti ozbiljne slabosti Koeppovog scenarija u kojem je previše toga predvidljivo (na primjer to da će se za Meginu androginu kći ispostaviti kako je dijabetičarka i da mora izaći iz skloništa želi li preživjeti). Ono što je film spasilo jesu izvrsne uloge trojice glumaca koji tumače negativce, i koji su sve te likove učinili uvjerljivim i upečatljivim. To se najviše može reći za Forresta Whitakera koji daje gotovo tragičnu dimenziju liku provalnika koji jedini od trojke ima nekakvu savjest. Gotovo neprepoznatljivi Jared Leto (I to mi je život) i Dwight Yoakam (Braća Newton) su kao negativci mnogo uvjerljiviji od Jodie Foster koja prilično nezainteresirano odrađuje svoj posao. Na kraju, usprkos pomalo neobične zavrsnice, Soba panike nam ostavlja dojam filma koji je više stilska vježba nego neko autorsko ostvarenje, pa će nam, kao takav, usprkos nekih svojih kvaliteta brzo ispariti iz sjećanja.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. lipnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RECENZIJA: Odred otpisanih (Suicide Squad, 2016)

Kvantiteta se s vremenom pretvori u kvalitetu. Ili, slikovito rečeno, kada netko u nekoliko godina naštanca hrpu filmova, veća je vjerojatnost da će neki od njih biti uspješan. Barem se time mogu tješiti DC Comics, koji je sa svojim spektakularnim projektom vezanih ekranizacija stripova o superherojima krenuo s velikim zakašnjenjem u odnosu na Marvel Comics. To znači da DC Comics i Warner Bros. sada imaju samo tri filma u odnosu na Marvelovih 13, te da su opcije da se napravi nešto zbilja posebno ili kvalitetno bile ograničene. Što, naravno, ne spriječava Marvelovce da DC-jevcima nabija komplekse, a posebno fanovima DC-jevih stripova koji u očaju plasiraju kojekakve teorije zavjere o tome da su filmski kritičari potkupljeni kako bi pisali loše o filmskim ukazanjima DC-jevog univerzuma. Posljednja eskalacija tog fenomena se zbila s filmom Odred otpisanih, koji je čak potakao pokretanje peticije za gašenje Rotten Tomatoes, jednog od najpopularnijih agregatora mainstream filmskih kritika, gdje u trenutku pisanja ovog teksta najnoviji DC-jevski film ima porazni rejting od samo 26% pozitivnih recenzija. Cijeli slučaj je još zabavniji ako se u obzir uzme da je Rotten Tomatoes u vlasništvu Warner Bros. a što hipotezu o nekakvom financijskom “podmazivanju” kritičara, najblaže rečeno, stavlja na prilično klimave temelje.

Odred otpisanih, s druge strane, kao i svi DC-jevski i, dakako, Marvelovi filmovi, u onom ključnom, poslovnom smislu, još uvijek može računati na vjernu fanovsku i sličnu publiku koja će svojim odlaskom u kino-dvorane sve ono loše što o njemu kritičari napišu učiniti potpuno nevažnim. S druge strane, film predstavlja svojevrsni otklon od prva dva filma iz serije, i to ne samo zbog toga što je režisera Zacka Snydera zamijenio David Ayer; umjesto pojedinačnih superheroja kao što su Superman (u Čovjeku od čelika) i Batman (koji mu se pridružio u Zori pravednika) pojavljuje se tim likova, i to ne superheroja, nego supernegativaca. Ayer, koji je također napisao scenarij, pronašao je, zahvaljujući bogatstvu zapleta iz originalnih stropova, način da od tih supernegativaca, barem formalno, napravi pozitivce, odnosno protagoniste.

Na samom početku se američka vlada, nakon smrti Supermana u prethodnom nastavku, suočava s mogućnošću da sljedeći superheroj ili, kako se to službeno zove, “metačovjek”, možda i neće biti takva dobričina, te da se moraju pronaći ljudi ili metaljudi sličnih sposobnosti kako bi mu se mogli suprotstaviti. Rješenje za taj problem Amanda Waller (Davis), vladina operativka zadužena za “crne” poslove, pronalazi u supertajnom zatvoru gdje su smješteni neki od najopasnijih kriminalaca u SAD – profesionalni ubojica i nepogrešivi strijelac Deadshot (Smith), vrhunski atentator Slipknot (Beach), mutirani kanibal Killer Croc (Akkinouye-Agbaje), bivši gangster-pirokinetičar El Diablo (Hernandez), australski provalnik Captain Boomerang (Courtenai) i bivša psihijatrica, a sada Jokerova djevojka Harley Quinn (Robbie). Sve njih bi trebala kontrolirati arheologinja dr. June Moon (Delevigne) koju je opsjeo duh drevne Čarobnice/Enchantress, odnosno nadzirati zapovjednik specijalaca, pukovnik Rick Flagg (Kinnaman). Tako stvoreni tim, čijim su članovima u zamjenu za sudjelovanje u samoubilačkoj misiji obećani život i druge sitne povlastice, se okuplja kada Midway City postane metom napada nepoznatog natprirodnog i nezaustavljivog bića.

Kritičari su za Odred otpisanih stvorili konsenzus ne samo o tome da je riječ o lošem filmu, nego i o razlozima zbog kojih je postao loš. Najčešće se spominje hipoteza da je Ayer započeo, a možda čak i napravio nešto što bi moglo biti dobro, ili barem gledljivo, ostvarenje, ali da su ga kalkulantski raspoloženi šefovi Warnera, nastojeći ga učiniti što prihvatljivijim najširoj mogućoj publici, izmijenili ne samo do neraspoznatljivosti nego i do nerazumljivosti. Do javnosti su još i prije same premijere dolazile o vijesti o nadosnimavanju pojedinih scena, kao i nastojanju da se u njega ubaci što više scena koje bi sadržajem ili općim tonom odgovarali traileru koji je nekoliko mjeseci ranije izazvao euforiju među fanovima. Argumenti za frankenštajnsku post-produkciju se u samom filmu mogu pronaći prije svega o kaotičnoj montaži koja, prije svega u prvom dijelu filma, zbivanja čini teško razumljivima. A također se teško oteti dojmu da je Odred otpisanih u svom originalnom obliku trebao biti mrtvački ozbiljan akcijski film o hrpi prilično loših ljudi regrutiranih da svijet spašavaju od nečega još goreg, ali i da je netko sve to odlučio “zasladiti” infantilnim humorom, ukloniti potencijalno uznemiravajuće nasilje i, konačno, loše ljude napravio dobrima kako bi dječici u kino-dvoranama ne bi davao neadekvatne životne uzore. Ono što možda najviše upada u oči je pomalo previše očigledan pokušaj da se u film ubaci nakon Batmana i Supermana najveća od svih ikona DC-jevog univerzuma – supernegativac Joker – i to na način koji, zapravo, i nema nekakve velike veze s radnjom. To što ga Jared Leto tumači na način koji je za nekoliko dimenzija ispod Jacka Nicholsona i Heatha Ledgera nimalo ne pomaže. Jedina stvar vezana uz epizodu s Jokerom je pojava Harley Quinn, možda najpoznatije i najživopisnije DC-jeve supernegativke, a koju s prilično entuzijazma tumači Margot Robbie.

Ona predstavlja glavni adut filma i manje-više jedini razlog zbog koga bi se nekome isplatilo odsjediti dva sata u kino-dvorani. Osim nje se među glumačkom postavom mogu istaći jedino Will Smith kao profesionalni ubojica koji pokušava ostati obiteljski čovjek i Jay Hernandez kao zlikovac traumatiziran osobnom tragedijom. Čak i da je ostatak glumačke ekipe bio na zadatku, teško bi pomogao nedovoljno razrađenim likovima, ali i kaotičnom i neuvjerljivom scenariju koji pliva u klišejima. Tako je pukovnik specijalaca zaljubljen u “metaženu” koju bi trebao čuvati, a na kraju upravo ona izaziva kaos koji će njegov tim morati “počistiti”. Za završni obračun, koji se odigrava noću na ulicama opustošenog grada, se na prvi pogled čini da je zamišljen u nekakvom “noirovskom” stilu, ali je na kraju noć bila samo izgovor za uobičajeno orgijanje majstora za specijalne efekte (kojima je dan-danas lakše raditi noćne scene). A oni su danas tako obični, a završna bitka tako antikatarktička i slična onoj u Zori pravednika (i sijaset drugih superherojskih filmova) da će onima koji to baš žele u sjećanju ostati prije zbog relativno oskudnog kostima koji nosi manekenka Delevigne. Onim najzagriženijim filmovima koji su se na Odred otpisanih “navukli” kao nekakvu superherojsku verziju Dvanaest žigosanih će cijelo iskustvo biti još gore; neumitne usporedbe s nepunih pola stoljeća starim ratnim klasikom koji možda nije imao cool costime, soundtrack i spec-efekte, ali je zato imao Leeja Marvina, Charlesa Bronsona i suvislu priču su po novi DC-jev film katastrofalne. Od DC-ja i Warnera ćemo nešto uistinu dobro u njihovoj filmskoj seriji, po svemu sudeći, morati čekati još par godina.

ODRED OTPISANIH
(SUICIDE SQUAD)
uloge: Will Smith, Margot Robbie, Joel Kinnaman, Jai Courtenai, Viola Davis, Jared Leto, Cara Delevigne, Adewale Akinnouye-Agbaje, Adam Beach
scenarij: David Ayer
režija: David Ayer
proizvodnja: Warner Bros./DC Comics, SAD, 2016.
trajanje: 123 min.

OCJENA: 3/10