Misija ispunjena. S te dvije riječi bi se možda najbolje mogao opisati ishod ovogodišnje utrke za dva muška glumačka “Oscara”, čiji su pobjednici bili Matthew McConaughey u kategoriji glavne i Jared Leto u kategoriji sporedne uloge. Dobri dileri iz Dallasa, film u kojem su zajedno nastupili, predstavlja školski primjer ostvarenja čija je glavna svrha osvajanje prestižnih nagrada, i to najčešće onih glumačkih. Svi ključni sastojci za osvajanje srdaca i umova glasača losanđeleske Akademije su tu – radnja se temelji na istinitoj priči, “politički korektna” tema je upravo ona na kojoj posljednja dva desetljeća inzistiraju hollywoodski salonski ljevičari i, konačno, za film je tumač glavne uloge morao prolaziti kroz neuobičajeno naporno i (barem tako tvrde mediji) po život opasnu fizičku transformaciju. Kada se sve to uzme u obzir, uspjeh Dobrih dilera iz Dallasa nije bio neko veliko iznenađenje. Međutim, postavlja se pitanje da li je riječ o uistinu vrhunskom ostvarenju koje, promatran izvan konteksta glumačke vještine ili hollywoodskog agitpropa, predstavlja dobar film.
Radnja filma počinje 1985. godine, nedugo nakon što su svjetski liječnici uspjeli identificirati uzročnika tajanstvene i zastrašujuće bolesti koje je prethodnih par godina izazvala pomor čije su žrtve najvećim dijelom bili homoseksualci. Nje se ne boji protagonist filma, električar i rodeo-menadžer Ron Woodroof (McConaughey), s obzirom da njegov “macho” životni stil, koji uključuje i intenzivno druženje sa ženama, ima malo zajedničkog s “tetkicama” koje otvoreno prezire. Međutim, ispostavi se kako HIV virus u njegovom slučaju ne pokazuje previše razumijevanja za razlike u seksualnoj orijentaciji, te se Woodroof nađe suočen s time da mu je dijagnosticiran AIDS, kao i time da mu liječnici predviđaju tek oko trideset dana života. Nakon što je nakon dosta poricanja prihvatio da ima “pedersku bolest”, kao i to da su ga dotadašnji prijatelji odbacili, preostaje mu jedino da započne neravnopravnu borbu za produžetak života. Pri tome se osim same bolesti mora boriti i sa medicinskom i državnom birokracijom koja priječi korištenje potencijalnog spasonosnog lijeka AZT. Odlazak u Meksiko, gdje će mu prognani dr. Vaas (Dunne) malo poboljšati stanje uz vlastiti koktel stranih i neodobrenih lijekova, Woodroofu daje ideju da sebi ne samo spasi život, nego i zaradi hrpu novaca. U Dallasu osniva tzv. klub kupaca koji svojim članovima – oboljelima od AIDS-a – pruža pristup eksperimentalnim i drugim “problematičnim” lijekovima. Kao svog pomoćnika angažira Rayona (Leto), trans-ženu koju je upoznao u bolnici, i preko koje će od gay zajednice koju je ranije mrzio učiniti svoje unosne mušterije.
I McConaughey i Leto su u filmu ostvarili maestralne i prilično zahtjevne uloge, ali one nisu najintrigantnija stvar u filmu. To bi se prije moglo reći za scenarij Craiga Bortena i Mellise Wallack, koji na više od jedne razina predstavlja podrivanje američkih kulturnih i drugih stereotipova, i to prije svega kroz fascinatni glavni lik. Na samom početku je Woodroof prikazan kao oličenje tradicionalne američke muškosti, i to u onom negativnom smislu koji podrazumijeva patrijarhalnost, seksizam, nasilništvo, bahatost i, dakako, netrpeljivost prema “drukčijima” od sebe. Kao i mnoge hollywoodske drame koje nastoje biti angažirane – uključujući i Demmeovu Philadephiju, koja se istom temom bavila prije dva desetljeća – i ona prikazuje transformaciju takvog lika kroz stjecaj okolnosti koje su dovele u bliski kontakt s “drugima” koje je prije toliko prezirao i koje, nakon što ih je upoznao iz prve ruke, počinje cijeniti kao ravnopravna ljudska bića. S druge strane, Woodroofu život neće spasiti odbacivanje vlastitog karaktera. Naprotiv, upravo je “macho” kaubojština, odnosno žestoki individualizam, poduzetnički duh i “divlja” kapitalistička bezobzirnost ono što će ne samo njemu, nego i tisućama drugih, omogućiti da, barem na neko vrijeme, uživaju u onome što im nije mogao pružiti državni establishment. On se, pak, pojavljuje oličen u nesposobnom liječniku koga tumači Denis O’Hare i agentu Federalne uprave za lijekove (koga glumi Michael O’Neill) koji Woodroofa progoni isto onako kako je Javert progonio Valjeana u Jadnicima.
Ta je, prilično zanimljiva, ideja, na žalost, razvodnjena u scenariju koji se ne može osloboditi klišeja, ali i u nezgrapnoj režiji Jean-Marca Valéea koji nije najbolje ili najuvjerljivije prikazao gotovo čudesnu transformaciju Woodroofa od patetičnog gubitnika na samrti do efikasnog i snalažljivog narko-poduzetnika. A i pojedini likovi se čine suvišnim. To se, s jedne strane, ne bi moglo reći za Rayona, koji je tu ne samo da Letou pruži priliku za “Oscar”, nego i kao sredstvo za prikaz Woodroofove transformacije; interakcija sa Woodroofom prikazuje prijelaz od njegove otvorene mržnje do očinske brige za novog prijatelja kome osim bolesti problem predstavlja i sklonost drogi. Jennifer Garner, koja tumači lik dobronamjerne i idealistične liječnice, je, pak čisti klišej, a što pogotovo dolazi do izražaja u scenama koje sugeriraju eventualnu ljubavnu vezu između nje i Woodroofa. U tom trenutku film koji je nastojao sebe prodati kao istinita priča sebe otkriva kao hollywoodsku fikciju. Oba lika, inače, za razliku od Woodroofa, nisu postojala u stvarnom životu, a iskusnijim gledateljima, kada to doznaju, to i neće predstavljati neko iznenađenje. Dobri dileri iz Dallasa, usprkos toga što u svojem “dajte mi Oscar” pohodu ne skreću previše s ranije utabanih staza, su dovoljno kvalitetni da zasluže malo više pažnje i u zaborav utonu nešto kasnije nego mnoga razvikana, ali u posljednje vrijeme sve iritantnija ostvarenja takvog tipa.
REJTING: 7/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za fak.hr, objavljena 2014. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)